Cijena: 64,98 kn (19.07.2010.)

Kao jedan od onih koji cijene isključivo vrhunski napravljeno vino sorte Pošip, neke dvije godine unazad sam upravo Kunjasov Pošip doživio kao „best buy“ vino te sorte. Vrhunac bi bio Pošip Marko Polo PZ Čara Korčula i Pošip Korta Katarine koji sam probao u međuvremenu.

Možda baš zbog otvorenog pitanja potencijala ove autohtone korčulanske sorte, odlučio sam se kušati Kunjasov Pošip kao cjenovno pristupačnu varijantu, ali vino godišta 2007. koje može i ne mora biti na očekivanoj razini. Označeno je kao vrhunsko (za razliku od 2008. interesantno) i sa položaja Smokvica na Korčuli.

Već na nosu je to vrlo zrelo vino, aromatskog profila u smjeru slatkogorkog đumbira i mirodija tek s naznakama prošle svježine u obliku kore naranče i limuna.

U ustima ne pokazuje starikavost, ali nedostatak svježine je evidentan. To nadoknađuje ozbiljnom težinom i glicerinskom teksturom, glatkom „ko mačja guza“ rekao bi Đuro.

Kiseline su se dakle potpuno smirile i sasvim su neprimjetne, a isto vrijedi i za naznačenih 13,7% alkohola tako da se čini kako je slador nešto izraženiji, ali u stvari su sve komponente uravnotežene i možda je vino tek sad na vruhuncu?

Skladne strukture, puna tijela i zavodljive aromatičnosti… Pošip koji pokazuje da je sorta koja može lijepo stariti barem na srednje staze. Premda bez svježine, još uvijek slasno i da je preostalo više svježih voćnih komponenti podržanih kiselinama bio bi presretan kušač.

I ovako, sretan sam za 3/4 na skali 0-5. Obiteljska vinarija Kunjašić stvarno obećava.

Cijena: priceless² 🙂

I stvarno se ponovilo.

Već drugi put je „mala banda žena“ upriličila večer za pamćenje. Ovog puta u petak, 09.07.2010.

Zašto tek sad ova objava? Trebalo mi je prilično da se slegnu dojmovi, što se prije svega odnosi na impresivnu nisku butelji iz frižidera Saše Špiranca 😉

Za početak, samo što sam propustio:

1. Galić, rose, 2008.
2. Roxanich, rose
3. Dvanajščak Kozol, Pušipel, classic, 2008.
4. Galić, Graševina, 2008.

Fletna kuhinja zaokružila je put oko svijeta spajanjem naizgled nespojivih sastojaka u svojim dipovima, rolicama, keksima i krekerima, pitama i nečim što se zove labne !?!

Dakle dipovi od crnog graha sa pastom od sezama, zatim od kurkume, pa od oraha i svježih mrvica kruha, pa pečene rajčice sa vanilijom i još nečim (genijalno!), plus kozja feta sa svježim bosiljkom i papričicama, kozja feta sa svježim estragonom te ovčja feta sa svježim timijanom..

Tu priču nastavio je pratiti slijed:

5. Adžić, Graševina, Hrnjevac (zlatna) 2008.
6. Poletti, Malvazija, 2009.
7. Tement, Sauvignon Blanc „Zieregg“, 2007. (stakleni čep BTW)
8. Coronica, Malvazija, 2008.

Digresije radi, Saša je sad otvorio stare malvazije od kojih sam neke probao zadnji put prije tri, četiri godine dok su još bile mlado vino:

9. Radovan, Malvazija, 2005.
10. F.Arman, Malvazija, 2005.

11. Degrassi, Malvazija, 2004. (na žalost čep nije izdržao, registriran TCA)

Nego vratimo se malo na „labne“ i to s vlascem i druge sa češnjakom i kajenskom papričicom i osobito rolice od dimljene tune sa mladim kukuruzom, meni otkriće večeri. Pite od patlidžana i pečenih rajčica te pite od ljetnih gljiva (lisičarke, vrganji, šampinjoni) su također planule dok si rekao „keks“. A što se keksa tiče, nije da je puno ostalo niti slanih sa parmezanom i timijanom, niti florentines keksića s listićima badema i tamnom čokoladom (popularni flavorgazmic cookies) a niti krekera s mlaćenicom 🙂

Mlateći tako bravure iz Fletne kuhinje, moj je fokus ipak ostao na vinu. I to:

12. Bibich, Lučica, 2007.
13. Meneghetti, bijelo (Chardonnay i Pinot Sivi), 2008.
14. Roxanich, Milva, 2007.
15. Montes Alpha, Chardonnay, 2005.

Zatim smo otvorili nešto što je vjerojatno promaklo mnogima, a svakako i meni,

16. Đakovačka vina, Chardonnay Sur Lie, 2003.

Te završili s bijelim vinima apsolutno savršenim odabirom, besprijekornim Venjem.

17. Enjingi, Venje kasna berba, 2003.

A onda su krenula crna, prethodno otvorena da ulove zraka…

18. Grabovac, Modro jezero barrique

19. Radovan, Cabernet Sauvignon

20. Roxanich, Superistrian

21. Pulenta, Gran Malbec, 2006. (jedan ne baš dostupan Argentinac koji je oduševio mnoge)

22. Kunjas, Pagadebit, 2007.

23. Badel, Ivan Dolac, 2005.

24. Madirazza, Dingač, 2004.

25. Carić, Ploški Plavac, 2004.

26. „Korlat“, Merlot, 2007. (položaji Benkovac!!!)

Brutalno. Ovih par stranaca pružilo je odličnu perspektivu jer Montes Alpha Chardonnay i argentinski Malbec istaknuli su se kao prezavodljiva fenomenalna vina. Meni je bio osobit gušt isprobati recimo Kunjasov Pagadebit te Korlat Merlot Benkovačkih vinograda, vino koje još nije u službenoj distribuciji ako se ne varam. Jasno i sve ostalo, iznenadila me zrelost na nosu mlade Polettijeve malvazije, intenzitet i kompleksnost Sauvignona Bijelog Južne Štajerske i sve u svemu toliko se nisam štedio da sumnjam da će me pozvati sljedeći put 🙂

Stoga ocjena dojma može biti samo čista „petarda“!

Cijena: nepoznata (srpanj 2010.)

U Kaldiru kod Motovuna, u Benvenutijeveom susjedstvu, obitelj Božić (kako je navedeno na etiketi) između ostalog pravi svoj Teran. Kako sam još uvijek jedan od malobrojnijih poklonika ove sorte, jedna butelja našla je put i do mene.

U čaši me iznenadila bojom crne paste za cipele s intenzivno jarkim krvavo ljubičastim odsjajem.

Da je Teran vrlo mlad evidentno je već pri prvom šnjofu. Sitne bobice i šumski plodovi u isparinama kiselina, što je meni sasvim O.K. kad je Teran u pitanju.

I u ustima je aromatski intenzivno sa snažnim kiselinama, neupadljivih tanina, ali koji s vremeno sve više stežu. Blago i pitko, pršti od svježine, pomalo tanko pri sredini, ali iznenađujuće dugačkog aftertaste-a. Iskazano svega 10;8% alkohola!?!

Jedan izvorni teran, napravljen za nepretenciozno uživanje i zato odličan.

Još pomalo neuglađeno, premda izvjesno nije niti zamišljeno kao neko veliko vino, ipak nudi istinsku sortnu prepoznatljivost koja se neće svidjeti većini.

No, znam kome hoće 🙂 I stoga bi mi sve ispod 3/4 bilo neiskreno.

Cijena: cca 15 EUR (lipanj 2010.)

Šiško bio u Malagi i eto s čim se vratio 🙂 100% Tempranillo regije Ribera del Duero! Dekantirano 45 minuta, kušano uz tvrdi kravlji sir Žminjske mljekare Latus.

Duboke tamnocrvene boje u čaši, vrlo neprozirno, lijepe suze i „masno“, kako je rekao Brane 😉

Šnjof, šnjof što kaže nos?!? Isprva dosta začinjen i osjetno zadimljen jer nije bilo dovoljno strpljenja dekantirati vino barem punih 60 minuta, ako ne i dva sata. S vremenom pokazuje svoju kompleksnost. Plavo voće svakako, kupine, suhe šljive. Malo vruće na nosu, ali i donekle „mesnato“, daje naslutiti koncentraciju i bogato tijelo…

U ustima lijepo zaokruženo s perfektno neprimjetnim kiselinama, ali i s neprimjetnim taninima. Lagano se slažu tek u aftertasteu koji odlično traje, intenzivno i dugo. Zrelo voće u aromatskom profilu i nimalo prejak hrast za vino ovakve strukture.

Mogu samo zahvaliti Šišku na ovoj „četvorki“ od vina uz obećanje da ću mu se odužiti čim se ponovo nađem u Andaluziji 😉 Ili, radije, u fenomenalnoj Riberi del Duero…

Cijena: 64,98 kn (24.06.2010.)

Još jedna instant legenda! Poznat i prepoznat kao „value“ vino u cijelom svijetu zahvaljujući najviše Decanterovim upornim preporukama i zaista dosljednoj visokoj kakvoći vina u svom cjenovnom razredu.

Taj cjenovni razred obično je nešto viši na našem tržištu od Britanskog Decanterovog, ali to vrijedi za sva vina ionako pa navedena tvrdnja opet stoji 😉 Ako ga nađete po nižoj cijeni, a niste ga probali, ne oklijevajte 😉 Mislim, javiti i meni, naravno…

Dakle tamno bobičasto voće na nosu, crni ribizl i borovnica, ali začinjeno, a kava i tamna čokolada sekundarno…

Usta prate nos! Isti aromatski prafil, solidno trajanje, dobra dužina, pamtim i duži finiš. Vješto izbalansirano, odlično vino. Prva asocijacija kad pomislim na Čileanski Cabernet Sauvignon. Zapravo, Casillero del Diablo pravi je predstavnik onog što bi nazvao spicy Cabernet Sauvignon Novog Svijeta.

Bez grubih tanina, ali impresivna tijela koje će se nositi s bilo kojom mesinom. Tada će se i slador (13,5% alkohola) pojaviti i učiniti taj obrok potpunim.

3/4 definitivno!

Cijena: 59,98 kn (24.06.2010.)

Ovo je stari znanac, poznat i po crnom gumenom cupercap čepu, smiješnom crnom plastiši 🙂

Međutim ničeg smiješnog nema što se tiče sadržaja. Puglia! IGT vino! Dobrodošla konkurencija domaćim Plavcima koja demonstrira kako se može napraviti izvrsno vino sorte bliskog srodnika Plavcu Malome, odnosno Primitivo, a po pristojnoj cijeni.

Šnjof, šnjof! Dosta oštar hrast na početku me iznenađuje jer ne pamtim ovo vino kao prebarikirano. Srećom i nije, premda malo pretjerano maskira mirise. Toplina se osjeti na nosu. Izostao je „štalski vonj“ kojeg pamtim, ali koji se sad ne osjeti. Šteta 😉

Dobro zaokruženo, voćno, ali ozbiljno vino Juga. Punog tijela, divnih kiselina, intenzivnih aroma koje drže dugo u finiš, a s taninima koji se neprimjetno nagomilavaju i vuku na još!

13,5% alkohola neprimjetno grije i oblikuje jedno od najboljih IGT-a koji se može kupiti u RH. Jednostavno odlično vino. Ovaj priznati BEST BUY već je dugogodišnji šamar našim vinarima koji s Plavcem Malim kao barem jednakokvalitetnom sortom ne mogu ostvariti takvo vino po toj cijeni. (čast rijetkim izuzecima koji ipak nisu količinski dorasli zadatku) Tako kompaktno i tako lagano, uz šarmantni ostatak od nefiltiranja. Tako totalno „in“ 🙂 4

Cijena: 59,98 kn (24.06.2010.)

Dva su razloga zašto sam odabrao ovu bocu. Prvi je taj da predugo nisam otvorio Polettijevu butelju kojeg ubrajam u prvu ligu Istarskih vinara, odmah iza priznatih Coronice, Degrassija, Matoševića, Kozlovića… Drugi razlog je što volim Teran. Vino sorte koje me oduševljava od prvog dana kad sam ga probao, a koja nije osobito popularna ni među ljubiteljima crnog vina. Jednostavno me ne smetaju izraženije kiseline u takvom vinu. Općenito razlikujem mladi Teran sa svom svježinom i veseljem koje nosi, a podjednako volim i odležali Teran poput Coronicina Gran Terana kojeg uz Kabolin Teran ili Claijev crni Ottocento smatram vrhunskim doživljajem Istre.

Zrelo crveno voće i plodovi šume na nosu. Premda više nije kategorija mladog terana, a nije niti vinificiran kao odležali, Polettijev teran još je uvijek vrlo svjež. Kiseline su žive, ali neće smetati niti neljubitelje Terana. Što se mene tiče, mogu biti i jače kad je riječ o Teranu.

Dakle, izrazito voćni aromatski profil višnje, jagoda, malina itd. plus šumskog voća, sve podržano smirenim kiselinama terana uz voćnu slatkoću i skoro neprimjetne tanine. Za moj ukus i suviše neprimjetne tako da je vino dosta lagano premda srednje punog tijela. Nedostaje malo u finišu, ali to je opet jedna od draži mladog terana.

Polettijev teran pokazao je da lijepo stari. Obzirom da sam pristran kad je Teran u pitanju, dajem mu 3/4 jer ima i boljih. Ali, ima li boljih po toj cijeni?

Cijena:

19,98 kn P.Z. Putnikovići, Plavac Mali, 2008. (23.06.2010.)

29,98 kn P.Z. Kuna, Plavac, 2007. (23.06.2010.)

29,98 kn Levanat, Plavac Mali, 2008. (23.06.2010.)

22,98 kn P.Z. Potomje, Pelješac Plavac, 2007. (23.06.2010.)

Takozvana „Five Buck Chuck“ kategorija 🙂 Ovo je tek dio bizarnih i nepoznatih etiketa koje su se pojavile na policama, ali vino koje nude nije nimalo nepoznato i bizarno. Plavac Mali s Pelješca sinonim je za domaće crno vino. Nekako slutim da će ovo biti popularan Dojam 😉 a meni također zanimljiv ekperiment…

Redoslijed kušanja je upravo redoslijed naveden od prve do četvrte butelje. Prvo dakle Putnikovići. Šnjof? Blago zadimljena sletkoća, nešto malo topline, moguće čak smokva i rogač?!? Nakon prvog, drugog gutljaja zaključujem kako je ovo jednostavan jednodimenzionalan Plavac. Ali, iskreno vino i za te novce vrlo poštena ponuda. Ne nudi neki doživljaj, no lijepo je izbalansirano, ne strše ni tanini ni kiseline  niti slador. Da je koncentriranije, snažnijeg tijela, ne bi koštalo 20 kn. Ocjena 2/3 jer radi se o solidnom sortnom vinu.

A sad Kuna! Osjetno slađe na nosu, isprva se čini nešto više voćnijeg profila, podjednako animalan vonj… Nkon obećavajućeg nosa, praznina na nepcu. Čak slabije od prethodnika…nešto izraženiji tanini doduše. Međutim, kao iprethodnik, iskreno i nepretenciozno vino za pristojne novce. 2/3 je ocjena.

Levanat. Uffff! Kao da sam ususo razrijeđeni sok od cikle u čašu. Mutna i ne baš tipična boja Plavca. Izrazito animalan vonj. Zaudara na štalu, podrum, bačvu, čuje se na gnojivo… ali čak bi to sve prošlo jer ima neke autentičnosti u tom vonju. Nevješt šnofač na slijepo bi pomislio da je riječ o specifičnom terroiru 😉 Na žalost, ništa od toga. Gazirana tekstura podsjeća na mošt i pokušavam se sjetiti koja je to mana jer nije ušao zrak u bocu niti je čep pustio TCA… Uglavnom, sjajno za bambus ili kuhanje. Razočaranje za vinopije. Poklonjena dvojka. Moguće stvarno loša boca.

Zato je Potomje osvjetlalo obraz Peljeških Plavaca do 30 kuna. Nešto čvršće strukture, za nijansu ipak punije, konzistentno… lijepo, nepretenciozno, ali to je već Plavac. Ipak sam nastavio upravo s ovim vinom. Hik! Stoga, trica, jer meni se svidjelo.

Konačan poredak je:

1. Potomje, Plavac – mislim da ću probati i njihovog duplo skupljeg Sv.Iliju.
2. Zbog cijene od 20 kuna za ipak pošteno vino, na drugo mjesto stavit ću Plavac, Putnikovići.
3. Na trećem je onda P.Z.Kuna sa svojim korektnim Plavcem…
4. Uvjerljivo posljednji je Levanat, južni vjetar ako se ne varam, ali Levat bi bio također primjeren naziv…

Sve u svemu, nimalo uzbudljivo, nemoguć test, ali svejedno zabavno. Jedva čekam komentare 🙂 Nikša, slobodno se uključi iz Trpnja 😉

Cijena: 39,98 kn (18.06.2010.)

Meni jedno od najvećih otkrića prošle godine upravo je Buhačev Merlot. Ako dodamo tome Beljskog laureata aktualnog Decanterovog ocjenjivanja te fenomenalan „value“ Iurisovog Merlota, Istočna Slavonija općenito čini se čudesnom destinacijom ljubiteljima crnog vina. Bilo iz Baranje ili iz Srijema, odličnih vina sve je više.

Buhačev Merlot 2009. neprozirne je tamnocrvene boje u čaši.

Šnjof, šnjof?!? Je li to dim? Zatim papar i plavo voće…

Srk, žvak, gut…to je to. Kako je vrlo suho, čak mi malo i nedostaje sladora obzirom da je Merlot u pitanju. Ali, to djeluje vrlo seriozno i vanserijski ekstraktno. 13,7% alkohola grije tek kao senzacija u retrookusu. Najupadljivija je zapravo taničnost koja je vrlo osjetna te kisline koje su vrlo žive.

To bi sad trebalo sugerirati potencijal odležavanja. Da imam podrum, uzeo bi sad bar karton po ovoj cijeni i ne bi otvarao još dvije godine.

Zbog tanina, tekstura nije Merlotovski mekana, ali voćnosti u aromatskom profilu ne nedostaje. Međutim, ovo vino nije „sokić“ kakv bi netko očekivao od pristupačnih Merlota s druge strane bare. Naprotiv, za 40 kuna (!) ovaj Merlot nudi jako puno; vrlo ozbiljan, zrelo voćni profil dodatno pojačan začinjenošću, npr. cimet, te pomalo hladne mineralnosti…

Svakako, toliko koncentrirano da bi ga mogao žvakati s čokoladom u ustima (i to pravom premium mliječnom čokoladom 🙂 i još uvijek bi osjetio Buhačev Merlot u uvjerljivom finišu 😉

I love it! 4. Vraćam se po još prvom prilikom.

Cijena: 69,98 kn (31.05.2010.)

„Na južnim padinama uz more Plavac mali daje svoja najbolja vina, ako lozu njeguje dobar vinogradar, a vino vješt podrumar“ kaže etiketa Antunovića. I ja joj vjerujem u potpunosti.

Stvarno vatreno i bogato vino juga već na nosu. Terroir ekspresije, džemastog voća te slatkastog vonja mora i Pelješca ne manjka… koža i začini, zrele smokve i rogač, toplo.

U ustima suho, slano i trpko, ali slatkih tanina. Ekstrataninski zatvor u kojem leži aromatska bomba spremna eksplodirati tek nakon nekoliko gutljaja. I finiš i retrokous, sve upućuje na lokalitet Postupa.

I ovaj Antunovićev Postup je snažno, taninsko čudovište koje obuzima i ne ostavlja niti jednog kušača ravnodušnim… punog tijela, snažne strukture, ali odličnog balansa, svoju nezadrživu snagu usmjerava k ostvarenju potpunog zadovoljstva vinopija.

I kao dobar vinogradar i kao vješt podrumar, Antunović je napravio pravi primjerak, stilski nešto više „spicy“ negoli „sladak“, u svemu ostalome… Postup. Ponos Juga!

Tko voli Postup, svakako će zavoljeti Antunovićev. 4