Cijena: 159,90 kn na vino.hr http://vino.hr/product_info.php?cPath=182_208&products_id=1259&

Riesling Trocken. Suhi nektar iz jedne od danas najrespektabilnijih kuća biodinamičkog vinogradarstva regije Mosel. Konkretno apelacija Pünderich.

Mineral, cvjetna pelud, med, korica zelene jabuke i ponovo… mineral, isprepletena mineralno-voćna simfonija „sa sivog škriljevca“ vinograda Marienburg.

Precizan, pedantan, uzvišen miris.

U ustima nije toliko monolitan i strog kao što sam bio spreman očekivati od suhog Rieslinga „VDP kategorije“, već iminentan u nešto raskošnijoj formi kasnije berbe, pun rieslingovskih kiselina u potrazi sa unutrašnjom ravnotežom. Da ne piše 12,5% alkohola na etiketi, ne bi ni znao da je uopće vino 😉

Elegantan, beskompromisan, minimalistički Riesling raskošan u svom dozrelom idealu. Svježina u konvencionalnom smislu djeluje kao smiješan deskriptor kad si kraj istinski dubokog vina.

Uz birano jelo postaje sočna emulzija i ispunjava svoju kulturološku svrhu kao začin nad začinima.

Mineralno i ne toliko zeleno. Pravi Riesling rigorozne strukture i nemoguće uravnoteženosti koji je trenutno najugodniji na nekoj srednjoj temperaturi između frižidera i sobne temperature, na kojoj može pokazati sav svoj karakter.

Koncentracija divote u grožđu hladne klime, poseban položaj vinograda i zdrava loza na zahtjevnom i specifičnom tlu… takav materijal u rukama nadahnutog vinara obvezna je lektira za sve ambicioznije vinopije 😉 92.

Cijena: 324,25 kn

Samo mirišući Plavac Mali u čaši

odlutam u vinograd na poluotoku,

u unutrašnjosti čaše ili Pelješca,

a jedan trenutak posvećen je podrumu,

zagrljaju otmjenosti i umješnosti.

Berba dvije tisuće treća, goropadna,

mišiće puni snagom, a dušu uvidom,

neumorna okrjepa zahtijeva smirenost,

razborito nepce, jogunast i bistar um,

posvećenost i vinu i vremenu, Stagnum.

Oko 10 sati ujutro otvorena butelja točena je u čašu u večernjim satima bez dekantiranja.

Od slatkog tanina, džema od smokve do herbalnog potpisa, Stagnum 03 je prirodno uravnotežen Plavac Mali u punoj veličini. Njegovih 14,6% nimalo ne grije, a ni njegovo tijelo teško nije 🙂

Paradoks ili struktura? Božanska. 94-95.

Lijepo je kad kum misli na mene. Osobito kad to uključuje vrlo raznoliku kutiju s vinima. Nemali je broj makedonskih vina prošao i mojim stolom i ovim stranicama, ali ovako nešto ipak nisam mogao očekivati…

Stobi, Rkaciteli, 2011.

Cijena: cca 35 kn

Hrvatska publika, ako uopće, povezuje ovu sortu s gruzijskim amforama i eventualno prepoznaje Rkatsiteli kao naziv jedne od drevnih loza koja datira iz 3000 g.pr.n.e.

Ovo je međutim prilika da probam monovarijatalni Rkatsiteli iz Tikveškog vinogorja!? Vino nije iz amfore i dobiveno je konvencionalnim postupkom kao suho mirno vino… zelekastožuto sa zlatnim sjajem i blještavo bistro!

Voćni mirisi (jabuke, breskve) na nosu, ali i začinjenost, bijeli papar i jedva primjetan herbalni ton, čaj s limunom…

Svijetle kiseline prvo su „iznenađenje“ zbog kojeg cjelokupan doživljaj „zrači“. Pomisliš na trenutak da je to zbog mladosti, ali taj reski osvježavajući karakter stvarno prožima vino.

Robustan vinozni karakter drugo je lice Makedonskog Gruzijca i uz njega eventualni mineralni aspekt. Odlično, rado ću probati još koji put! 86-87

Stobi, Muscat Ottonel, 2011.

Cijena: cca 35 kn

Gizdav i mirišljav… muscat ottonel 🙂 Srebrno vino „the Balkans international wine competition-a“.

Ali, ovo je vino u suhoj izvedbi s limunskim i začinskim osvježavajućim notama uz dominantne floralno-voćne aromatične senzacije karakteristične za muškatne sorte.

Dok svilenkastom glatkoćom klizi nepcem, osvježavajuća karizma pulsira cijelim gutljajem. Suh do kosti, a mirišljav ko bebina guza… vinski „Sprite“ je stvarno kategorija za sebe 🙂 Na kraju mi je mirisalo kao nov automobil 😀 Kao da sam u salonu prvi put ušao u neko vozilo.

Izrazito interesantno vino i neočekivano zahvalne strukture u gastronomskom smislu. 85

Stobi, Antigona, 2010. vs. Stobi, Aminta, 2009.

Cijena Antigona: cca 25-30 kn

Cijena Aminta: 75-80 kn

Paralelno sučeljavanje dvaju kupaža s istim sortama: Vranac, Merlot, Cabernet Sauvignon. Antigona je polusuho vino s 12% alkohola, dok je Aminta suha, s 13% alc.

Prvo, kvaliteta pa i duljina čepa odmah uspostavlja distinkciju. Aminta je opremljena osjetno dužim čepom i pravim plutom.

Zatim boja. Antigona je ljubičasta dok je Aminta „uljastija“, mračna rubin crvena. Kao da uspoređujem Batmana iz TV serije iz 60ih i modernog Nolanovog osvetnika 🙂 Najvažnije je ipak da su oboje bili „blockbusteri“ 😉

Antigona je pravi „začin mladosti“ na nosu, mladenačko voće, vrlo intenzivno.

Aminta je neusporedivo kompleksnije, dublje, s više zrelijeg voća i začinjenosti, ali manje prodornog mirisa, koncentirano i gusto uz neke neočekivane aromatske senzacije poput paprike, metvice, herbalnosti i sl.

Antigona posjeduje vješto usklađen ostatak sladora u strukturi s odlično uklopljenim kiselinama, izrazite je pitkosti i puno voćne užitnosti uz popriličnu trajnost u finišu. Osjećaj punoće je stimulativan, rashlađeno postaje prototip američkog bbq wine i trivijalni crowd pleaser koji će za pravu cijenu pomesti konkurenciju.84-85

Aminta nakon prvog gutljaja uspostavlja ogromnu razliku između dva ista cuvee-a iste vinarije 🙂 Daleko drugačije iskustvo s ozbiljno dugačkim završetkom. Suhi, stežući tanini i idealno malična kiselina, svježina i snaga. Usitinu, spoj rustikalnosti i rafiniranosti. Teško se vratiti Antigoni nakon ovoga naizgled logičnog i prirodnog spoja Vranca s bordoškim sortama!?!

Ipak, Antigona je za 25kn uvjerljivo bolja kupnja od superpopularne Tge za Jug, a direktna, reska, tjelesna Aminta pravi „farbač jezika“ od kojeg ne boli glava. 87

Stobi, Vranec Veritas, 2009.

Cijena: 75-80 kn

Još jedan „kolorant“ i farbač zubiju i jezika s Tikveškim pedigreom meni je možda najbolji i svakako najuravnoteženiji makedonski Vranac koji pamtim da sam probao.

Kompaktno, skoro neprozirno tamno, s ljubičastim odsjajem. „Ljubičasto“ je i na nosu!?! Odnosno, izrazito je mladenačka svježina tamnog voća, plavih šljiva, borovnice i višnje uz dobru začinjenost… Osjeti se koncentracija i nešto topline (13,5%), ali i pravi vinski karakter!

U ustima me dočekala svježina, gustoća i pitkost, osobina dobrog Vranca. Ravnoteža dobre strukture, usklađenost suhoće i ekstraktnosti s reskoćom kiselina. Puno tijelo i trajnost okusa u ustima, ne nužno podržana još pomalo zelenkastim, ali ugodnim taninima.

Zamišljeno za čuvanje u boci i u tom smislu još malo nemirno i sirovo, ali s jako dobrim potencijalom, potencijalom za uživanje danas i u nadolazećim godinama 😉 Donekle konvencionalno, ali izvrsno. U cjelini, jedan od najboljih Vranaca koje sam probao općenito. Od dostupnih na domaćem tržištu, sami vrh svakako. I opet se tvrdi litvanski Džiugas pronašao uz „slatkoću prvorazrednog grožđa“ ovog divnog Vranca. 88-89 Play of the day!

Stobi, Roxana, 2009.

Cijena: NA

Poluslatko crno vino iz pol-litrene boce desertni je cuvee sorti Cabernet Sauvignon i Vranac.

Samo jedno vino sam toga dana mogao otvoriti nakon Stagnuma 03… Роксана 🙂

Sitno crveno voće, grožđe, plava šljiva… toplo, meko, skladno, harmonično. Afrodizijak. Afrodizijak koji miriši na unpressed grapes in a barrel. Izvrsno usklađene svježine i slatkoće. Divan miris i appealing okus 🙂 Ali prozaičan upravo kao što i zvuči. Bez istinske dubine, bez esencije vina jer da bi zaista bio eliksir nije dovoljna tek površna umješnost.

A opet, napravljeno je majstorski, nadahnuto. Dovoljno vinozne kiseline da traži zalogaj, sasvim dovoljno voćnog sladora da traži još jedan gutljaj. Lako kao pero 😉 s lakoćom te uvodi u prekrasno hedonističko iskustvo… 88

Cijena: 99,88 kn

Premda kao još jedno stolno vino velikih ambicija uopće nema oznake godišta, prema deklariranom postotku alkohola jasno je da se ne radi o prvoj Terra Mare etiketi iz 2010. već novom Trapanovom Teranu.

Uostalom, ako laže koza, ne laže purpurni odsjaj, a i 12 mjeseci u barrique bačvama od francuskog hrasta još se dosta osjeti na nosu. Drveni parfem, odnosno uvjetno rečeno „parfemsko voće“ još je teranovski „sirovo“ i dobro tostirano drvom.

Nevjerojatna promjena nastupa na nepcu! Ugodna sortna kiselkastost kreira novu žeđ i svaki gutljaj pitkijim od prethodnog. Mesnato tijelo je nabijeno alkoholom (14%), ali „njegov styling to može podnijeti“ 😉 Definitivno.

Tanini nisu drveni, već skoro zrnati, zreli… vino kao da je stvarno već pronašlo svoju ravnotežu. Ovaj svijetli teran daje dubinsku okrjepu.

Uzbudljiv kao Teran, sve do „sissy“ završnice 🙂 Nije stvar u trajnosti koja je dovoljno impresivna, već istom parfemčiću koji se zalijepio i u retrookusu, čineći Terra Mare idelanim pratiteljem pršutu ili livanjskom siru, ali i prilagodljivom odabiru uz cijelu večeru.

Teran je Trapanu trenutno prisutan u tri etikete. Najuspješniji kao Ruby rose. Zatim kao pjenušavi ultra brut rose (Che non Che) koji još nije u distribuciji, a kojem se ponajviše veselim. Stoga je trenutno teško doživjeti ovaj Teran kao Trapanovo najznačajnije vino.

Svejedno jako dobro. 87.

Cijena: 74,98 kn u Vrutku http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=317781

Upečatljivo redizajnirana etiketa aktualne Isteničeve Barbare iz 2008. kao stvorena je da se istakne u gomili slične ponude. A što je sa sadržajem?

Zelenkasto-slamnatožuta s postojanim sitnim perlanjem… izbrojio sam točno 250 milijuna mjehurića 🙂

Dosta čisto na nosu, razvidno jasno s fokusom na voće, malo korice jabuke, malo tropskog voća i sve skupa lijepo „dozirano“, čak profinjeno.

Znalački uklopljen slador, neočekivano duge trajnosti, bez gorkastosti u retrookusu i s naglašenim voćnim aromatskim profilom.

Čini se tako jednostavno, ali mnogima ne uspijeva ovako zaokružiti pjenušavac koji predstavlja pravog „tropicana crowd pleasera“ i u ovom izdanju iz 2008. dodatno se čini baš vrlo dobro uravnotežen.

Sočni zagrljaj nepca i bele penine Bizeljsko-Sremič škole, dobiven klasičnom metodom u podrumu Istenič. 86.

Da citiram sam sebe iz prošlogodišnjeg dojma, „kad si prestar za dječji pjenušac, a nema smisla da daješ bogatstvo za neki Krug, kompromisna sredina je bela penina“ 🙂

Cijena: 420,00 kn

Smatra se da kad se jednom „navučeš“ na kvalitet i karakter dobrog šampanjca, jako malo drugih pjenušavih vina može zadovoljiti usvojene kriterije. Ukoliko i može, tada je trošak izrade tih pjenušaca u „manje idealnim“ uvjetima cjenovno prestižan kao i prava stvar.

Zastrašujuća pomisao 🙂 Lanson je jedna od prvih Grande Marque šampanjskih kuća koja je počela praviti rose, a negdje sam pronašao da je upravo Lansonov Rose bio najprodavaniji na Britanskom tržištu.

Nakon fantastičnog iskustva s Extra Ageom (https://vinopija.wordpress.com/2012/11/14/lanson-extra-age-brut/) nisam se usudio nadati da bi Rose mogao ponoviti taj doživljaj.

Poput ruže s trnjem …nježna salmon-pink boja koju daruje Pinot Noir, zastupljen u značajnom omjeru (53%) iz jednog od 50ak cru-ova Champagne. Kao i 32% Chardonnaya i preostalih 15% Pinot Meuniera. Za još pedantnije vinopije, Lanson Rose Brut je NV šampanjac i oznaka degoržiranja na mojoj butelji je 11/2011 😉

Enivej, to je to 😀 Kad osjetiš pravu stvar to nema veze s nabrajanjem senzacija poput ruža, „red berries“ itd. Ipak, doživio sam trenutak nečega čega se dugo nisam sjetio… soft „kremasti“ miris šaumpite od šumskog voća koju sam kao klinac obožavao. To je bilo jako lijepo. A da zadovoljim i bizarnu stranu, registrirao sam nešto uvjetno rečeno „zemljano“, poput kuhane svinjske nogice 🙂 Ako je to mineralni aspekt, onda je nenalik ičemu sličnom s čime sam se mogao susresti.

U cjelini, voćni aspekt je taj koji dominira. Prpošno, prekrasno, ništa ne strši… ni kapljica, ni pomisao na neuravnoteženost ili neharmoničnost. Sva je svježina nekako i zaokružena, nema jeftine senzacije, samo delikatnog balansa.

Ono je i puno, upravo koliko treba biti unutar samozadanih okvira kako bi ostalo prozračno.

Kompleksnost mirisnih senzacija vrlo je definirana u ustima, breskva i mineral. Točka. Ravne linije, a opet suviše „sočno“ da bi bilo „monolitno“. Možda zato spaja bazičnu privlačnost i intelektualnu zahtjevnost? 91.

Cijena: 45,98 kn u Vrutku http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=324734

Uistinu, ponos podunavskog kraja. Prekrasna rubin crvena boja, konzistetna u tonu i odsjaju. Mekani zreli voćni mirisi, kupine, maline, šljive… i ako se na nosu jedva osjeti drveni štih na bačvu, u ustima ga uopće nema. Zato dominira zrela voćnost. bez „džemastosti“, ali vrlo uglađena struktura, puna tijela i glatke teksture.

Tanini su vrlo nježni, neprimjetni, kao i 13,5% alkohola. Miječne kiseline i suhoća tvore sočno i pitko crno vino podunavlja, s Kraljevog brda u Erdutskom vinogorju.

Tek određena „gorkastost“ što se ne da pouzdano definirati niti kao „zemljani karakter“ niti kao aromatsku odrednicu niti kao podrumarski postupak, a koja se pojavljuje i na nosu i u ustima… tek taj detalj odudara od prekrasno uravnoteženog, elegantnog crnog vina koje je univerzalno zahvalno uz najrazličitiju kuhinju i na razini osjetno iznad svoje cjenovne kategorije čime još jednom dokazuje svoju vrijednost-za-novac. U istom smislu u kojem uspostavlja neke nove standarde na domaćem tržištu još od berbe 2006.

New World kick ass wine 🙂 „Premium label“ kojem ipak moram dati prednost u odnosu na Buhača. 86-87. (Ifke, tehnički je sve na mjestu, izgleda da si uspio ubosti lošu bocu)

Još 25.11. je moja prijateljica Ivana okupila eno-gastro piskarala, dominantno blogere u organiziranom posjetu Agrolaguni čemu sam se osobito veselio iz više razloga. Jedan od razloga je što Agrolaguna „pokriva“ i dvije stvari koje me uz vino najviše zanimaju, a to su maslinova ulja i sirevi 🙂 Zatim sam se veselio i prilici da upoznam Milana, enologa Agrolagune od kojeg sam uspio dobiti neke zanimljive uzorke te ovom prilikom još jednom zahvaljujem, a dojmovi su u nastavku…

Naravno, tek nakon pedaliranja po vinskoj cesti i izbjegavanja lovačkih streljiva, Ivana je obavijestila kako je sirana u reizgradnji Barem smo prošli uz zaista fascinantne maslinike, a ni sira nije falilo. Agrolaguninu ponudu sireva inače pratim dulje nego vina, a od svih vinarija u vlasništvu najvećeg hrvatskog vinskog koncerna, upravo sam od Agrolagune razvio najveća očekivanja. Kako, zašto i dokle mogu obrazložiti u komentarima ukoliko bude pitanja na tu temu, ali dalje nastavljam u duhu Dnevnika Vinopije s dojmovima dviju interesantnih butelja koje se ne mogu naći u distribuciji.

Laguna, Teran, 2008.

Ovdje sam se kao deklarirani Teran frik našao u unutrašnjem konfliktu jer recimo da preferencije prema Teranu dijelim puno više s Oz Clarke-om negoli Tonyem Hodgesom 😉

100% Inox Teran s dojmom “drva” na nosu 🙂 To nije drvo, već “začin”, “tamjan” i nije tolika rijetkost i rekao bi obilježava jako dobro vino.
Koncentrirano na nosu, naglašeno voćno (šumsko voće)
Vino je našlo ugodan balans. Kiseline su još reske, svježe, ali i potpuno integrirane u tijelu koje je prilično puno. (Jedna od najznačajnijih obilježja terana je sposobnost davanja punih vina uz relativno nizak alkohol koji je ovdje 12,4%) Eventualno, umjesto u određenom trenutku očekivanog rada vinoznih kiselina, stanovita “tupost”, “obamrlost” kao da je anestezirano, ali ništa ozbiljno primjetno i ako se ne razvije dalje iz tog detalja ništa, super…
Dosta harmonično u smislu da svo ovo voće s nosa nastupa i u ustima tako da je naglašeno voćni aromatski karakter potvrđen. Međutim, jako diskretni zemljani tonovi doprinose mineralnom karakteru i tu je ogroman plus! Činjenica je da postoji mineralni aspekt i da ga se može osjetiti. Nešto što nikad ne bi rekao za Laguna Teran 🙂
Cjelina je vrlo usklađena, uravnotežena… Bilo kakve naznake tvrdoće su nepostojeće, tanini djeluju pripitomljeno, premda upravo ta “mekoća” odudara od onog što bi osobno smatrao “autentičnim doživljajem” terana. Preukroćen za divlji teran tako da rezultat nije “muški teran” već uglađeni, elegantan teran. Jako dobro napravljen u željenom stilu. “Mliječan”, bez stežućih tanina, sočan, a suh, pitak, a dovoljno puno tijela bez alkoholnosti.
Sve skupa jako ugodan gustativni efekt i vino koje se savršeno slaže s mesnim delikatesama, tvrdim i plavim sirevima… Uvjeren sam da takvo vino za tu cijenu ima svoju publiku na domaćem i svjetskom tržištu. Vrlo me zanima je li netko ovo kupio dok je bilo u prodaji i sačuvao do danas. Ja nisam bio tako pametan.

Festigia, Malvazija s bijele zemlje, 2011.

Neoznačena butelja. „Eksperiment“ iz podruma nastao iz selekcije grožđa s položaja terre bianche kao probna serija od par tisuća butelja. Ukratko – “clean and green”, ali ne plitko… Predobro izgleda već u čaši, taman onoliko “uljasto” odnosno viskozitetno koliko vinu pristaje. Kristalno čiste zelenkasto-žute boje…
„Maceracija“ realno potpuno neprimjetna na nosu. Naime, vino je prošlo postupak maceracije, ali u strogo kontroliranim uvjetima, vrlo reduktivnim i na jako niskim temperaturama. Kasnije batonage u Inox-u. Ono što je bitno je “zeleno” na nosu, specifičan herbalni aspekt koji je srećom dominantniji od voćnosti (koja je čak tropska).
Jako dobro fokusirano na nosu, precizno, jasno, Intenzitet idealan, nije preagresivan, više dubok, skoro mineralan. Taj mineralni karakter je nešto jasniji u ustima. Slanost i korica limuna uz blagi mineral…
Ekstraktnost visoka, after izrazito dugotrajan. Strukturirano kao vrlo food friendly vino, jasnih kiselina i sve u svemu vjerojatno najbolja malvazija Agrolagune koju sam probao. Punjeno prije 5, 6 mjeseci i bit će zanimljivo pratiti kako će se dalje razvijati u boci…

Ivana, još jednom zahvaljujem na pozivu i divnoj nedjelji u Porečkoj Agrolaguni. Odlično zamišljeno i elegantno sprovedeno na najbolji način. Ne znam što bi bilo da je pala kiša 😉 ali pamtim druženje kao „zadnji dan ljeta“ prošle godine. Nadahnuto. Ocjena izleta: 101 🙂

Cijena: 73,00 kn

Suho bijelo stolno vino iz po mnogočemu specifičnog Skradinskog vinogorja, nastalo iz sorti Debit, Pošip, Maraština, Pinot Sivi i Chardonnay 🙂

Zlatnožuta tekućina vidljive viskoznosti oslobađa zaboravljeni, „težački“ miris oksidativnog karaktera uz „vakuum“ američkog barrique-a. Izrazito neuobičajeno. Ne čudi stoga da je „stolno“ 😉 Ali je zato i vrlo originalno, možda i provokativno?

Aromatski raspon od ljekovitog bilja i raslinja do orašastog voća, sušene korice agruma i medicinalnosti. Spoj ili sukob kontinentalnog i mediteranskog? Dilema koja se ne razrješuje niti na nepcu i koju će okončati odabir kuhinje. Bijela riba ili janjetina ili zašto ne i naturalizirana indijska kuhinja 😉 Ovisno o odabiru razlikovat će se i način posluživanja ove nemoguće kupaže još nevjerojatnijeg balansa.

Kad punom težinom padne niz grlo to nije zbog pristojnih 13,3% alkohola niti pretjerane ekstraktnosti. To je zbog autentičnosti izričaja sa svim pripadajućim vrlinama i manama.

„Oštar začin“ koji nije za svakoga, a meni se ipak iznimno svidio.88.

Cijena: 19,98 kn u Vrutku

Takozvana karika koja povezuje domaće tradicijske Graševine s Rajnskim Rizlinzima 🙂 Rizling, „Graševina style“ i novi hit ne samo You Tubea. Plešivički Rizling koji se prije 5, 6 godina mogao kupiti po 25kn za butelju u podrumima vinara. Proizlazi da je ova cijena čak sumnjivo povoljna 😉

Stisnut, „suh“ nos, rudimentarno vinozan, ali i stvarno naslućuje plemenitu sortu rajnskog rizlinga.

Slijedi zagriz u resku i sočnu jabuku koja je zelena, ali nije „kisela“.

Pitkost koja godi, glatkoća koja klizi, discipliniranost Rizlinga u minimalnim zahtjevima… 12,6% alkohola, lagano tijelo, suhoća koja divno „steže“, naizgled uobičajeno, ali ipak nadstandardno balansirano. Za 20 kn MPC ne znam bolju preporuku!?!

Nema trika, regularno lagano pitko bijelo vino za svaki dan. Nikog neće preobratiti na vinsko preispitivanje, ali je u svojoj nepretencioznosti bolji odabir od brojnih daleko skupljih etiketa.

Mislim da ću morati probati recentnije i ambicioznije Ledićeve etikete jer ovo je vrlo uspješno vino iz čini mi se prve komercijalne berbe. 84-85.