Dnevnik vinopije

Cijena: 77,50 kn

30% viša cijena od opjevane Bugave 2008., ali vrijedi svake lipe pod uvjetom da se konzumira iz šire čaše i na sobnoj temperaturi što je cca 24 stupnja u današnje doba, nije li?

Bistra, intenzivna, jantarnožuta boja i predivna nestalnost. Esteri.

Ovako miriši samo Vis. Ne znam može li vino biti reduktivno i oksidativno istovremeno 😉 Čak je i taj „kupus“ u znatno manjoj mjeri prisutan od mnogih „neprirodnjačkih“ etiketa, a daleko ispod razine koja bi ugrozila vino kao da se radi o diletantskom uratku. Jest da Visom hodaju sami osobenjaci, barem iz osobnog iskustva, ali koliko sam daleko i sam…

Definitivno sam puno manje daleko dok uživam u mirišljavim travama, bosiljku i ljekovitom bilju i stvaram asocijacije na morsku travu i bočatu vodu.

Trenutak istine. Samo jedan gutljaj. Ali kakav je to gutljaj… konkretan. Čvrst. Stamen. Omot koji blago uvodi kroz površinsko meso sve do neprobojne jezgre. Beskrajna esencija.

Tvrdoća ovdje ne znači tupost. Naprotiv, radije zatvorenost, koncentraciju… aromatski udarac izravno u hipotalamus.

Zagonetno, a opet „golo“, izloženo i snažno. 14,5% alkohola kao da nisu ništa u toj jezgri kiselina i vinoznosti i saliniteta… kao i slatkastih aroma koje izlaze iz suhe strukture potencirajući slast.

Postoje karakterna vina. Ali postoje i vina s mudima 🙂 I s pokrićem 😉 Ovakvu razinu fanatizma na tržištima razvijenog senzibiliteta za „orange wines“ platili bi 3 puta više. Zbog čega je ovo još autentičniji doživljaj.

Javio se osjećaj iz djetinjstva kada uživaš u nekom filmskom spektaklu na malom ekranu i onda se pitaš da li možda ekran gleda tebe 🙂 Ti si taj koji si na testu hoćeš li doživjeti ultimativno iskustvo ili ostati slijep kraj očiju i gluh kraj ušiju. Jer znamo da oči gledaju i uši slušaju, ali moraš imati još nešto da bi čuo i vidio 😉

Ipak, tonovi, zvukovi, ritam, melodija i harmonija koji se „čuju“ nisu arhaični… vino zvuči moderno, pristupačne svježine, puno prodorne energije niskih strasti.

A sve ovo je tek nekoliko od bezbroj mogućih aspekata sagledavanja ovog kompleksnog vina. Isto tako bi mogao jednostavno reći da se radi o briljantnoj ekvilibristici tamjana, citrusa, naranče i meda, pomalo „francuskoj“ i opet, bio bi u pravu 😉

Cijena: 55,00 kn

Nikako doći na „ti“ sa ovim Silvancima… možda je problem u meni 😀 Teško je reći 🙂 Onda napokon otvorim ovo vino koje je izuzetno uspješan spoj Zelenog Silvanca i Erduta u vidu „svježeg vina“. Reske jabuke i skoro muškatna priroda Silvanca, grožđane arome koje se kreću u smjeru orašastog voća…

Sve vrlo ugodno, profinjeno balansirano, suho s 12,3% alkohola i sasvim dovoljno tijela za gladak gutljaj koji priziva sljedeći…

Jasno i pitko, traži jelo, premda nema osobito naglašene kiseline. Povremeno je skoro kremozno. Poput ostalih vina Jasne Antunović Turk koja sam probao, dobro ga je pustiti da se malo opusti i temperira u čaši jer je prerashlađeno u prvom trenu stisnuto. A to je dobar znak 😉

Zelenkastožuta živahnost zelenog silvanca u pravoj mjeri.

Cijena: 49,50 kn

Od mirnih bijelih vina vinarije Petrač, uz Graševinu izdvojila se i ova butelja.

Nježna slamnatožuta boja i suptilno aromatičan nos. Skoro muškatne floralne arome i zrelo žuto voće, dunja, viljamovka, ananas.

Nježna je i struktura s naizgled delikatnim tijelom, ali vrlo dugačkim. Traje neočekivano dugo nakon ispijenog gutljaja.

Gutljaj je lagan, tekstura mekana, aromatičnost izražena, ali nimalo pretjerana. Svježina, voćnost, ali i vinoznost. Osjeti se i „salinitet“. Premda se karakteristične rizlingovske kiseline uopće ne osjete u sočnijoj, ali potpuno suhoj strukturi, ovaj rizling još je bolji uz jelo. Izrazito zahvalan uz brojna jela, osobito salate i predjela, jela od bijelog mesa, tjestenine s umacima, sireve… nepogrešivo.

Izdašno vino 🙂 Nije opterećeno tijelom pa čak niti „vaganjem“ između rizlingovskih kiselina i ostatka sladora. Alkohol s 12,7% potpuno je primjeren u vrlo užitnoj cjelini.

Posebno me veseli što se otvara polako i na radnoj temperaturi proradi i britka, reska svježina utkana u fino tkivo strukture. Zaista iznimno ugodno iskustvo, a djeluje tako jednostavno i nepretenciozno.

Cijena: 70,50 kn

Millesimato je brut etiketa Villa Sandi prosecca DOCG Valdobbiadene, dakle suhlja varijanta od extra dry verzije.

Zelenkastožute boje, s pjenom koja pravi široku kružnicu lijepeći se uz stijenke čaše. Uporna perlaža na nosu donosi najzeleniju limetu, osvježavajuću jabuku i cedevitu od grejpa/dekstroza bomboni…

Jako je čisto i blistavo u čaši i na nepcu. Zarezuje dosta intenzivno, živahna acidičnost i svježina, a onda podatnost i sočnost prosecca s 11% alkohola.

Ljeti, rashlađeno, skoro iz frizera je idealno. U jesen ga puštam, ne da bi se ugrijalo u čaši, već da mjehurići čim više ispare kako bi ostao samo frizzanteovski štih s jasnim ostatkom sladora u brut granicama.

Jednostavan, nepretenciozan, ali profinjen užitak koji traži čašu više.

Cijena: svojedobno nekih 30 kn ako se ne varam?!?

Napokon sam nabavio bocu koju se svojedobno nisam mogao prisiliti da kupim. Bilo je to vrijeme Večere za 5, krajnje iritantne, ali pametno producirane emisije u kojoj se petero kandidata „iz susjedstva“ natječe u spravljanju večere za ostale kandidate. Kako je Lidl bio pokrovitelj, svaku večer su obavezno imali bocu ovog čuda na stolu 🙂

Putevima „slučajnosti“ kojima nisam dorastao ovaj Bordeauks mi dolazi baš u trenutku Lidlove kampanje za novu ponudu “Francuza”, uglavnom neklasificiranih, ali izvjesno iz naznačenih regija.

Teško je ne imati predrasude kad ti na deklaraciji stoji „Nakon otvaranja potrošiti u roku 3 dana“… ipak, vadim plastični čep i bilježim zapažanja.

Na nosu se čini da je čak u zavidnoj formi, osobito u kontekstu da je u trenutku puštanja na police u 2010. napisana preporuka konzumacije unutar dvije godine.

Također, čipsano. Čini se 🙂 Zagorjelo voće, ali ništa ekscesno. Vrlo pristojno, premda u „nit smrdi nit miriše“ kategoriji. Svakako, osjećaj da ne bi puno „dobilo“ boravkom u dekanteru.

Inicijalno čak slatkasti tanin, zatim neobična slanost i gorkasti finiš… vino je suho, 12% alkohola, struktura vješto balansirana, djeluje skoro pa otmjeno već samim tim što u svojoj kategoriji ne podilazi indiferentnom nepcu lažnom punoćom s ostatkom sladora, nasilno prekinutim fermentacijaama i invazivnom stabilizacijom… Ne, uopće nema vidljivog razloga zašto bi ga morao konzumiratu u roku 3 dana 🙂 Vino je lijepo posloženo, zavodljivog tijela, još vitalnih i uklopljenih kiselina, suhoća, tanini… sve na mjestu.

Pomalo robusno u svojem kontekstu i osim što je malo flah ne osjećam ništa u što bi mogao uprijeti prstom. Da nešto razvidno ne štima, detektirao bi. Možda trebam pričekati ultimativni test, onaj vlastita želuca 🙂

Dakle, vino nije fejk. Ali jest „generičko“ vino, vino „najmanjeg zajedničkog nazivnika“ koje nudi rudimentarno, grubo iskustvo, bez dubine i finese. Međutim, daleko od prevare.

Ne znam mogu li na osnovi ovog iskustva zaključiti jesu li aktualni Lidlovi „Francuzi“ dobra kupnja. Vjerojatno treba procijeniti od slučaja do slučaja. Ono što jesam siguran je da se čudimo ko pile jajetu jer po prvi put valjda !?! domaća publika ima priliku doživjeti očekivano korektnu, nadasve pristojnu i moguće solidnu ponudu po pristupačnim cijenama. Big fakin dil.

Cijena: N/A

Ružičasti „trocken“ Zweigelt zapravo je boje lososa prema krem boji breskve. Dakle skroz ludo nešto 🙂 Nešto malo manje ako napraviš turneju Thermenregion-om južno od Beča… premda je Zweigelt očekivano zastupljeniji u susjednom Burgenlandu. Uglavnom me podsjetio da dugo nisam posjetio rodbinu u Beču 😀

Cvjetni miomirisi na nosu pravi su ružičasti oblaci u obliku slonića 🙂 Pufasta i pinky aureola. Daje se naslutiti i ugodan voćno-vinozni karakter.

Prvi kontakt s nepcem nudi sad, sve i odmah. Jednostavan gušt „reske strukture“ pristupačan je i užitan na prvu, što ne znači da nije ozbiljno vino. Vino je suho i vrlo pedantno skrojeno, precizno balansirano… reska tekstura kao da svoje uporište ima u voćnim kiselinama, dok je 12,5% alkohola potpuno uklopljeno u tijelu idealne punoće za vino ovog stila.

Čak i trenutak „slanosti“ koji ne bi nužno pripisivao mineralnosti, ali koji djeluje O.K. poput izvorske vode obogaćene ružama i vinoznošću.

Ipak, nakon par gutljaja postaje jasno da je prilično „napravljeno“. Elegancija prestaje, a isprazna „bljutavost“ i ništavilo brzo preuzmu stvarnost. Svježe otvorena i prikladno rashlađena boca mlade berbe držat će gušt dovoljno dugo da ta stvarnost previše ne ometa konzumenta 😉

Cijena: 86,75 kn

Premda ni za godište 2008 još nije nastupio optimalni „drinking window“, berba 2011 Donatellina Chiantija „Fattoria il Cole“ već je tu. Sve štima, DOCG klasifikacija, oznaka Superiore…ali za svaki slučaj, ajmo u dekanter 😉

Nakon dva sata dekantiranja još miriši na mat plastifikaciju ili crni gumirani papir 🙂

Nakon tri sata, pomalo se otvara 😉 Boja je karakterna rubin crvena, ali voće je na nosu mračno, crni ribizl, crni dud, kupina, crna 😀 Cikla i zemljanost… Premda sam godište 2009. nesmotreno „preskočio“ u dojmovima, pamtim ga kao dosta drvenog na nosu.

2011. uopće nije opterećeno drvom. Ako bi morao zamišljati u kakvom je drvu dozrijelo razmišljao bi o višestruko korištenim i danas savršeno neutralnim, ogromnim hrastovim bačvama.

Međutim, „dozrelost“ je ovdje uvjetna. Sok je još jako koncentriran, bez one unutrašnje ravnoteže, ali na pravom putu. Besprijekoran materijal „s dubokim korijenom“, naglašeno mineralno-zemljanim aspektom koji se može žvakati…

„Prirodni“ su tanini još pomalo nebrušeni, sitni poput prašine i vrlo brojni. 4 sata nakon otvaranja, već je tu i ljubičica na nosu… sluti na mekanije i podatnije nepce. Sad nastupa usklađenost tijela, kiselina i alkohola (13,5%).

Umjesto zaključka, vino je još uvijek pomalo nepristupačno i prerano otvoreno, ali izuzetno. Dan nakon otvaranja bilo je, očekivano, idealno. Uz biranu tjesteninu i juneći ragu za obiteljski ručak, ovo je vino još uvijek prva asocijacija cjenovno prihvatljivog ozbiljnog Chianti-ja u domaćoj distribuciji.

Cijena: 239,00 kn u vinoteci Bornstein, Zagreb, Kaptol 19

Jedno od malobrojnih vina koje je istovremeno i veliki crowd pleaser i aspirant za pregled najboljih vina 2013. godine Dnevnika vinopije, a ova je godina poprilično napeta 😉

Boja trule višnje pokazuje jedva minimalnu prozirnost, konzistentna je od sredine prema rubovima koji su iste nijanse. Odsjaj je doduše mladolik, tamno ljubičast. Ali, u prikladnoj čaši vino izgleda jako ozbiljno i čak “odležano”.

Nakon puna tri sata u dekanteru, vino je još uvijek prilično zatvoreno. Iz te koncentracije predviđene za čuvanje u nekom podrumu, izlazi tek primarna voćnost, trešnja koja se lijepo stopila s vanilijom hravstove bačve. Baš jako lijepo.

Predivno dozrelo voće u ustima. Izrazito ravnomjeran intenzitet i superdugački završetak. Nema kraja višnji koja vrišti od prvog kontakta do višeminutnih odjeka.

Školovano kako i dolikuje i rezultat je fantastična uravnoteženost kiselina i tijela u suhoj strukturi s 14% alkohola.

Tanini supersitni, nisu silovani tim školovanjem već vrlo prirodni i usklađeni s cjelinom kojoj daju jednu dodatnu ozbiljnost. Diskutabilno su još pomalo zeleni i za očekivati je da će tek u narednim godinama dubinski prožeti vino da bi zasjalo u svom punom potencijalu, u kojem je vrlo blisko mojem „ijcvzbč“, idealnom jesenskom crnom vinu za bordošku čašu 🙂 Ti tanini kao da su dubinski utkani u konstrukciju čineći je čvršćom.

A nisam još ni spomenuo specifičnu informaciju, neobičan mineralan aspekt kojeg tanini ostavljaju na nepcu… nešto između zelenog čaja i zemljanosti. Vrlo kul.

Lucidno živahno, elegantno istovremeno, školovano za odležavanje u boci, ali već danas impresivno. Uz tanjur s nekim umakom od crvenog mesa – prekrasno. Delicious. Zašto ne i srneći gulaš s valjušcima od krumpira 😉

Čvrsto. Duboko. Postojano.

Mračno.

Cijena: N/A

Oh-kuh-nah-gun 🙂 Kanada. Zemlja ledenih berbi 😀 Okanagan dolina doduše, otprilike je na istoj zemljopisnoj širini kao i Mosel, a imao sam priliku probati i neka crna suha vina od tamo, ali tema dana je ajsvajn.

Ne bi uobičajeno pisao o vinu koje je otvoreno na jednom divnom druženju, ali Marko mi je spakirao dragocjenu bočicu za doma 🙂 Zapravo se radi o jako dobrom vinu ledene berbe iz sorte perfektne između ostalog upravo za tako visoke predikate. A i morao sam izvući neki dojam o vinu o kojem buonsangue neće imati puno za reći 😀

Boja jantara i obećavajuće živahni izgled u maloj čaši za desertna vina… ne izgleda kao sirup premda miriši kao med. I nije sirup, prožetost rizlingovskim kiselinama lakoćom uravnotežuje 250 g/L neproorela sladora.

Pokušavam zamisliti bombon izvana proziran i tvrd, karamelizirani med s unutrašnjim slojem žvakaće gume od tropskog voća i punjenjem od zelene jabuke, kiseli sirup koji šećernu bombu čini neodoljivom i sve oprezno povezuje u novu cjelinu.

Ili kako su već lijepo napisali za ovu Proprietor`s Reserve 😉 …caress the palate and conclude with a luscious, silky finish.

Okanagan, skroz Ok.

Cijena: 175,50 kn

Dva i pol sata u dekanteru vjerojatno je minimum za odležala crna vina podruma Rožanić. Fascinantno kako vino iz berbe 2007 još ima, doduše karakterističan, ljubičasti odsjaj. Kao i još osjetno zadimljen, ali i „spicy“, začinjen, nos… Koncentrat voća također je u skladu s reputacijom.

U prvi tren upitnik nad glavom – gdje su karakteristične teranske kiseline koje otvaraju apetit i čiste nepce? Tu su, na dobrim mjestima, ali malo prevladane za teran masivnim tijelom…

Slatko-gosrkasti tanin je osobito zanimljiv. Nije drven, ali nije ni „izbrušen“. Između sirovo-kožnatih aroma i koncentracije voća stidljivo se ukazuje i „prljavi karakter“ koji jedini svjedoči o pristupu „minimalnog intevencionizma“ u podrumu.

U svemu bi ovo bio najmekši, najuglađeniji, najpuniji i najsočniji teran. Jedini problem je što nije Teran već Refošk 🙂 Naime, Teran Re ne odnosi se na „Reservu“ već Refošk, dvije sorte koje do jučer domaća administracija nije razlikovala.

Rožanićev refošk priziva konkretno jelo poput krvavog bifteka s grilla ili odležani, tvrdi i punomasni ovčji-kravlji sir s kojim se stvara jako simpatična kombinacija.

Odabir boce je nepogrešiv jer poput same boce i sadržaj je nezgrapan, ali impresivan.