Cijena: nepoznata (svibanj 2011.)

Vilinka je mitsko mjesto na kojem su prema narodnoj legendi vile izvodile noćne plesove. Za vinopije je bitniji podatak da je to mjesto na 400 metara n.v. nedaleko Kruševa u Mostarskom vinogorju.

U čaši ova je Žilavka metalno zlatno-žuta i potpuno bistra.

Šnjof, šnjof!?!? Opojan vonj ljekovita bilja i korjenastog povrća.

Srk, žvak, gut!?! Isovremeno i tvrda i meka, krute strukture, a svilene teksture. Nježna mineralnost iz pozadine završava retronazalnom ugodnom gorčinom orašastih plodova.

Iznimno suha, ali jednako iznimno pitka s 12,5% alkohola… ova mlada Žilavka opojno je iskustvo s već perfektno uklopljenim kiselinama. Voćna slatkoća na sredini nepca je izvrsno iznenađenje. Uz hranu postaje slasno i užitno, a ostaje ono što je najvažnije od svega – specifično.

Moćno, na suptilan način, pravi ambasador podneblja Hercegovine.

Obzirom da sam s osmijehom solo „zdrobio“ butelju, moj dojam mora biti I love it! 4.

Cijena: 27,98 kn (25.03.2011.)

Prije nekih godinu i pol, u odluci da malo bolje istražim vina Istočne Slavonije, Buhač je bio jedan od presudnih razloga. Vrijeme je došlo da probam i njegov Traminac. Očekivao sam tipičan Traminac Srijemskog vinogorja, jedino što niska cijena nije imala smisla… ali ne pada mi na pamet žaliti se zbog povoljne cijene 🙂

Buhačev Iločki Traminac toliko je ekstremno vino u nekonvencionalnom smislu da mi je zakon 🙂 Traminac kad da je radio za mene. Jedini problem, to znači da se neće svidjeti ljubiteljima specifično aromatičnog Iločkog Traminca.

Na slijepo ne bi pogodio da je u čaši Traminac, ali je zato fino uravnoteženo vino, nevjerojatno dobro uklopljenih čak 14% alkohola. Već i na oko, boja nije intenzivno zlatno žuta već blijedo-slamnato-zelenkasto-svijetložuta. Na nosu suhe marelice, kamilica…

Međutim, tek nakon dobrog gutljaja ipak postaje evidentno da se radi o Tramincu zbog karakteristične arome u povratnom okusu. Zbog ugodnih donekle prezentnih kiselina i suhoće, odnosno nižeg sladora bolje rečeno te „ozbiljnosti“ u aftertaste-u, vino je sličnije nekoj Žlahtini. Ali, izvrsnoj Žlahtini 😉

I sad bi kao trebao ocijeniti vino. Ovo je idealan primjer banalnog paradoksa. Svaki stručnjak koji drži do reputacije odbacio bi bocu jer nema niti sortnih obilježja. Meni se, neopterećenom time, vino kao vino iznimno sviđa. Stil koji nisam očekivao, ali meni „zakon“ 😉 Ocjena: 3, sviđa mi se!

Tako mi i treba kad se javno eksponiram 🙂

Vinistri definitivno nije potreban dodatni publicitet jer već godinama je uvjerljivo najznačajniji domaći vinski festival. Niti meni nije potreban osobit publicitet u životu, ali drago mi je zbog Dnevnika Vinopije da su me kolege blogeri i eno-gastro piskarala nagovorili na zajednički nastup u sklopu Vinistre. Kako se držim osobnog pravila da vlastite fotografije u pravilu ne objavljujem na vlastitim stranicama, koga zanima može „dobiti sliku“ s događanja zahvaljujući Manjadi: http://www.flickr.com/photos/22792140@N03/sets/72157626741487466/

Gosti blogerske degustacije mogli su uživati i u Manjadinom odabiru vina:

1. Damjanić „Borgonja“, 2010.

2. Piquentum, „Terre9“ (Refošk), 2009.

Slijedilo je moje viđenje Istre u obliku Terana kojeg jednostavno obožavam što se dalo naslutiti iz mojih dojmova uostalom. Kabola mi je „sigurna oklada“ u tom smislu.

3. Kabola, „Teran“, 2008.

Da ne bi zapostavili „simbol Istre“ u vinskom svijetu, morao sam odabrati jednu Istarsku Malvaziju, a kako nije tajna da Benvenutijeve Malvazije već nekoliko godina posebno cijenim, nakon crnog vina moj logičan odabir bio je njihov posljednji i to slatki „eksperiment“ od prosušenih bobica Istarske Malvazije s položaja San Salvatore.

4. Benvenuti, „San Salvatore“, 2009.

Nakon toga je slijed nastavio „Barba“ (Vinska priča) s nostalgičnim osvrtom na provjereno kultni 😉 Kozlovićev slatki muškat…

5. Kozlović, Momjanski muškat, 2009.

Za finale još jedan Teran, ali Gran Teran majstora Coronice iz 2000. godine.

6. Coronica, Gran Teran, 2000.

Moja iskrena reakcija na ovaj Teran bila je Barolo… više u smislu kompletnosti vina i kompleksnosti predivno ukomponiranih tercijarnih aroma, ali i zbog dojma kao da može još deset godina čekati u boci i biti još čarobnije vino…

Da ne bi samo vino bilo na meniju dostojno se pobrinula nitko drugi nego „eno-gastro-mama“, a sve dodatno začinila „gurwoman“ svojim britkim izlaganjem koje ionako nitko nije čuo od žvakanja „eno-gastro-maminih“ zalogaja i srkanja vina… A sve skupa nije odabrao Đelo, već „gastrolada“ u nemogućem pokušaju moderiranja degustacije tako da su na kraju neplanirano, ali dobrodošlo, nastupili i Cliff Rames i Moreno Coronica 🙂 Za one koji ne znaju Cliff je legenda koja je nastupila kod Gary-a Vaynerchuka s Hrvatskim vinima. A za one koji ne znaju niti Gary-a… nema vam pomoći 🙂

Svoje vrijeme dodatno sam iskoristio obilazeći štandove izlagača. Pri tome sam namjerno izbjegavao imena koja ili dobro poznajem ili čija ponuda je ionako prisutna i u Zagrebu. Tražio sam meni manje poznata imena: Commot, Krulčić, Anđelo Brčić, Poleis, Prelac, Fakin, Giulio Ferenac, Krulčić, Dešković (strašan sir BTW), Benčić, Goran Bačac…

Unatoč prezahtjevnoj berbi 2010., vina su na zavidnoj razini i to svjedoči o snazi vinske Istre, čak i vina od crnih sortimenata, ali iz meni neobjašnjivih razloga, osobito sam ostao oduševljen roseima ?!? Opet. Bez upuštanja u ozbiljno introspektivno preispitivanje vlastite heteroseksualnosti shvatio sam da rose može biti i „best of both worlds“ 🙂 Razmišljam o paralelnom kušanju rose-a koja sam otkrio ove godine i naravno neka koja su mi poznatija od prije.

Neočekivana otkrića Vinistre su mi dakle rosei:

Dešković, Teran rose

Veralda, Refošk rose

i jedan mladi teran fenomenalno po mojem guštu:

Ritoša, Teran, 2010.

Toliko od mene. Tako mi i treba kad se javno eksponiram 😛

Cijena: 139,90 kn (13.05.2011.)

Iz nedalekog Kisiskhevija u Gruziji dolazi nam „Kakhetian dry red“. Iako mi je prva asocijacija vezana uz Gruziju lik i djelo Josifa Visarionoviča Džugašvilija poznatijeg kao Сталин, pamtim da sam svojedobno u Zagrebu pio neke jeftine, ali zabavne Gruzijske Gewurtztraminere tako da nisam ostao osupnut egzotičnom ponudom. Bojim se da su Hrvatska vina još uvijek veći kuriozitet u svijetu i od Gruzijskih.

Crno vino sorte Saperavi, fermentiralo 20 dana u golemim amforama, zatim malolaktika u čeličnim tankovima i napokon odležalo još 24 mjeseca u barrique bačvama te punjeno nefiltrirano. Zagonetno 🙂

U čaši „nafta“. Saperavi grožđe izrazito je tamno s debelom kožicom što je definitivno manifestirano u ovoj čaši…

Dosta barrique aroma na nosu u početku, malo previše i meni koji ne urlam „oak monster“ čim osjetim hrast 🙂 Ali, kao i većini zanimljivih vina, treba mu dati da malo prodiše…

Slatko od kupina i šumskih jagoda, zapravo crveni i plavi gumeni bomboni ako takvi postoje jer upravo takva „kiselkastost“ od koje cure sline se naslućuje…

Šnjof koji se vremenom ipak mijenja i prolazi transformacije te mi je u jednom trenutku dao i specifičnu začinsku nijansu zbog čega bi na slijepom kušanju pomislio na Cabernet Sauvignon. I to izniman Cabernet Sauvignon zbog našiljene olovke, papra i mentola.

Srk, žvak, gut!?! Mmmm, mislim da sam našao mica macu 🙂 Upozorenje! Nije za svačije nepce. Pacijentu poput mene fascinantno je pronaći nešto donekle drugačije i zato ova vinska egzota pruža priliku za proširivanje vinskog svjetonazora.

Fascinantno je kako se punih 6 godina nakon berbe, tekućina puna energije baršunasto raširi u ustima i traje taman koliko treba da bi poželio sljedeći gutljaj.

Ovako sam zamišljao Bordoške crnjake kakve su pili početkom prošlog stoljeća…

Za control freakove struktura je sljedeća: tanini poput prašine prisutni ni premalo ni previše, kiseline skoro više jabučne nego mliječne (skoro), ali idealno uklopljene i još žive, 13% alkohola, suho i ekstraktno, ali ne prekstraktno… srednje do punog tijela, dojam koncentracije i „mesnatosti“ s vremenom se potencira…

Vino odiše nenametljivošću i tradicijom. Čudesno. 4.

Cijena: ništa ne trebam, nu se hvalim 🙂

Na današnji dan Dnevnik Vinopije obilježava točno dvije godine od objave prvog dojma.

Ovo je ujedno i prvi dojam koji sam unaprijed „tajmirao“ da se pojavi upravo 14.05. jer sam na putu cijeli dan.

A put me vodi u Poreč na Vinistru, najznačajniju domaću vinsku manifestaciju, gdje u 16:30 na „blogerskoj degustaciji“ predstavljam dva vina Istre prema vlastitom odabiru.

Bez brige, ne plaćaju me ništa osim free akreditacije 🙂

A toliko sam se trudio 😉

157 dojmova objavljenih u proteklih godinu dana (289 ukupno)

157 različitih vina isprobano (što čini 293 ukupno, ne računajući Festivale, sajmove, degustacije, prezentacije, intermezza i druženja s Buonsangueom 🙂

Posebno sam sretan zbog čak 3274 komentara !!! (plus barem 30 koje sam obrisao s uvodne stranice u nadi da nikome neće nedostajati)

U nekom trenutku, ovaj moj Dnevnik dobio je vlastiti život. Nije mi bilo moguće kontrolirati pa čak niti sudjelovati u svim raspravama koje su se odvijale. Mislim da je to fenomenalno jer s izuzetkom mog kuma pod pseudonimom „vino župa“ moglo se pročitati itekako zanimljivih stvari (hehe) i upoznati zanimljivih ljudi.

Stoga hvala svim komentarima, posebno: buonsangue, patti, ifke, fiškuš, finesse, Luka, Ivan, Koshpa, igor, Igor, dinko-šminko, audiofan, madiraza, Filip, JA, putnik, avc, Ivanhoe, gurwoman, enogastromama, Lada i svi koje sam izostavio, a koji su ostavili traga na Dnevniku Vinopije.

137.000 iznosi total views u protekloj godini, što je skoro 11.500 mjesečno i 400 pregleda dnevno! Najposjećeniji mjesec je siječanj 2011. s 16.682 pregleda.

Najposjećeniji dojmovi u protekloj godini su:

1. Kunjas, Pošip, 2007.

2. Zagreb wine gourmet festival 2011. izvještaj

3. Retrospektiva Matošević i Šeler u W&W klubu

4. Belje, Merlot (vrhunsko), 2008.

5. Badel, Korlat, Merlot, 2007.

6. 2010. BEST BUY

7. Korlat, Syrah, 2007.

8. Pelješki Plavci do 30 kn

9. Saints Hills, Nevina, 2009. & Saints Hills, Saints Heels rose, 2009.

10. Dalmacija Wine Expo 2011. najava

11. Jerković, Kujundžuša, 2009.

12. Korta Katarina, Plavac Mali, 2006.

13. Međunarodni Festival vina i kulinarstva Izvještaj

14. Clai, Sv. Jakov, Malvazija, 2009.

15. Plančić, Darnekuša, 2005.

Vrijeme za poklon! Tko prvi ponudi točan odgovor koja je sorta/-e u vinu sa fotografije, dobit će neku nagradu, neko „vino iz vitrine broj dva“ 😉

Cijena: 79,98 kn (25.03.2011.)

Prošlog proljeća uživalo se u 2007. godini, krajem siječnja uzeo sam 2008., a već se pojavila i berba 2009. vina koje držim jednim od najboljih vrijednosti za novac na tržištu.

Nakon što sam odmaknuo nosinu od prvotne zadimljenosti i jake hrastovine te topline nemalih 14,8% alkohola, očekivane arome slatkog voća i rogača došle su do izražaja i konačno se potvrdile s prvim gutljajem.

Na nepcu je evidentno kako vinar radi s besprijekornim grožđem i bez puno kompliciranja pretvori rezultat u vino. I to ne bilo koje, već Postup. Postup koji odiše položajem, tijelo koje puni usta, tanini koji tek blago stežu nakon gutljaja, voćna zrelost u povratnom okusu, izvrsne razine kiselina… čak možda i neočekivano dobrodošla herbalnost u završetku…

Svakako još premlado da bi lamentirali o uklopljenosti komponenti, ali čini se još jedan izvrstan uradak. Antunović se potvrđuje iz berbe u berbu i baš zbog toga što niti ne pokušava doseći zvijezde, čvrsto s nogama na zemlji pruža izvjesno najveću vrijednost za novac u svojem području. Ipak treba imati na umu da je ovo premlada berba za Postup da bi se u njemu moglo uživati kako zaslužuje. Stoga 3/4 barem do jeseni 😉

A sad i kritika 🙂 Malo mi upada u oko opetovanje identičnih gramatičkih pogrešaka na stražnjoj etiketi, iz berbe u berbu. Pobogu, ljudi… evo javite mi se i korigirat ću vam ih gratis ili preporučiti povoljnog lektora 🙂

Cijena: 29,98 kn (25.03.2011.)

Plavac u čaši zapravo daje jednu od crvenijih nijansi vina 🙂 Posebno mlađe godište.

Antunovićev miriše ko` domaći Plavac. Ali čist i čestit 🙂 Nimalo uzvišeno, ali težački vinozno, pošteno vino uz dobru marendu. Naznake višanja i voćnost pojavit će se strpljivom kušaču koji će ostaviti vino da pričeka u čaši… Neka ga, odnija vrag prišu…

Da su grublji tanini, stvarno bi posmislio da je „domaći uradak“, ali odnosi laganijeg tijela (za Plavac), 12,9% alkohola, ugodno stežuće trpkosti tanina sa sladorom i kiselinama… nečija ruka tu se pobrinula da doživljaj ostane autentičan, ali i masovnije prihvatljiv. Pohvalno korištenje drva, koje se jedva primjećuje na nepcu, skoro nimalo na nosu, a koje je stvarno omekšalo ovaj Plavac čineći ga tako nenadmašnom ponudom za 30 kuna!?! Antunović. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti. 3/4

Cijena: 24,98 kn (25.03.2011.)

Očekivano suzdržano na nosu, niti voćno, niti travnato, niti herbalno, čak niti vinozno u smislu gružđa… šnjof koji ne otkriva puno i time zapravo nagovještava sve.

Nizak alkohol (11,0%), ali i slador, izvrsno usklađene kiseline koje ujtelovljuju aromatičnost koja nije „aromatična“ već pitka razglednica iz kamena podneblja odakle dolazi…

Neutralni pratitelj hrani u kojem bi mogao uživati i samom. Tek nagovještaj mineralnosti iz pozadine sluti na prvorazrednu kvalitetu sirovine, tako grube riječi za bijelo grožđe Juga…

Doživljaj koji ravnomjerno uzduž nepca omogućuje uvid u bijelo nasljeđe Dalmacije.

Uravnoteženo. Pitko… Smiono. Još jedno vino u kojem treba znati uživati, a neće mu naći mane niti oni koji traže dobro vino u butelji za prihvatljive novce.

Moj novi favorit bijelog vina „za svaki dan“ koji je zaslužio 3/4 +. Antunović čini se ruši sterotipe po pitanju cijena i diktata ukusa tržišta i ovim putem kao kupac i konzument iskreno zahvaljujem.

Cijena: 27,98 kn (25.03.2011.)

Zar je moguće da pijem vino Istočne Slavonije sa svega 12,3% alkohola 😉

Obeshrabren Nomacorc „plastišom“ kojeg jedva ikad uspijem vratiti na bocu, ali zato oduševljen što nos ukazuje na Chardonnay koji bi mi se mogao svidjeti.

Ne samo zbog breskve, kisele kruške i sličnog, već zbog izostanka drva i „maslaca“.

Što njuh naslućuje, nepce potvrđuje. U ustima nije teško, nimalo „masno“, skoro „težačko“… dobro uklopljenih, a ipak jasnih kiselina u skladnoj strukturi.

Također, ugodna i mekana tekstura skriva „vragolana“ koji će izmamiti osmijeh na lice, ali koji još nije ostvario svoj puni potencijal u boci.

No, kako bilo, ovo je više Chard po mojem ukusu i guštu. Osobito u svojoj cjenovnoj kategoriji!

Trica! Teško mogu zamisliti bolji Chardonnay uz Kulen od ovog 😉

Cijena: 59,98 kn (ožujak 2011.)

Pošip Korčulanskog vinogorja specifične zagasitožute boje, metalic zlatna 🙂

Šnjof, šnjof !?! Ono što se činilo mirisom kutije antibiotika zapravo postaje tropsko voće… ananas i grejp s orašastim plodovima u pozadini.

Sr, žvak i gut… Osvježavajuće na nepcu, zaobljeno i mekano, ugodne bademaste gorčine u finišu. Ono što je dopadljivo jesu trave i mirodije na nosu koje su se pojavile nakon druge, treće čaše… i tu sam se prisjetio jednog davnog ljeta na Korčuli.

Vino je još evidentno mlado, ali njegove kiseline nisu „živahne“, međutim nije niti preteško unatoč i 13,1% alkohola… Nikad ranije nisam kušao Matuškov Pošip, ali baš ovo vino bilo bi zanimljivo otvoriti za pet godina… a opet, tako savršeno pitko vino najradije bi potrošio odmah.

3/4 Vrlo pohvalna cijena za Pošip!