Cijena: nepoznata (svibanj 2012.)

Vino frizzante a rifermentazione in bottiglia bilo je zatvoreno limenim „pivskim“ čepom. Tradizione artigianale? Možda… sve je moguće kad ti Tvrle uvali nešto „drevno“ 😀

„Grigoletto“ 🙂 je Prosecco DOC Treviso, „Sui Lieviti“ tradicije…

Možda je i neki meskalin bio unutra jer bilješke su sljedeće:

naelektrizirana ustajala voda, mutna, kamen i šuma, strunulo lišće, hrđavi čavao i koštica breskve 😀

Jednostavno. Divlje. Plemenito.

Vino daje samo ono najnužnije, ali baš ono najbitnije. Kako nisam odgonetnuo što bi to točno bilo, tražim pomoć u jednostavno mariniranim inćunima, korici lepinje i kapi ulja… predjelo koje ne želiš da završi 😉

U svojoj skromnosti, veličanstveno. Zen vino.

Cijena: 131,75 kn (svibanj 2012.)

Gran Teran jedno je od vina o kojem do sad nisam pisao iz razloga što imam maksimalni mogući respekt prema vinu. Maksimalno je respektabilno tako otišla cijela butelja što je ipak iznimka od pravila u mojem slučaju 🙂

I nakon dekantiranja, vino je ostalo „zbijeno“. Koncentracija i suptilne sortne arome terana oplemenjene drvom… izniman nos vrhunski školovanog vina kako bi već sad pokazalo zavidnu zrelost. Suhe šljive, začini i koža i sirova priroda Istarskog Terana kojim malotko, ako itko, manipulira tako vješto kao Coronica.

„Koncentrat“ se topi u ustima ispunjavajući doživljaj istim besprijekorno voćnim, začinskim i začudnim senzacijama. Svilenkasto nježno na jeziku, snage zatomljene u jakom ekstraktu. Strahovito dugotrajnog završetka, zaobljenih tanina, suhi Gran Teran s 13,4% alkohola i teranoidnim kiselinama zapravo je još premlad. Pripremljen je za duže staze nego što to tržište zna cijeniti. Remek djelo koje je postalo jedno od mojih najdražih hrvatskih crnih vina…

Cijena: 101,75 kn (svibanj 2012.)

Jedan od najboljih Istarskih Terana zapravo je skoro atipični Teran. Čak i bojom koja je gotovo crna boja, više rubinski crvenog negoli ljubičastog obruba…

Benvenutijev Teran vino je za veće čaše, već na nosu je nešto opulentniji i topliji. Puno više začina, malo papra uz obavezno šumsko voće i slične „obvezne Teran asocijacije“.

 

Okusi u ustima također su zahtjevniji, daleko zahtjevniji nego što je to trenutno očekivano kod Istarskih Terana, ali svejedno nije „prenaporno“… stanovita „earthiness“, zamljanost koja prožima ovo vino čini osnovu mineralnog aspekta koji nakon dobrog gutljaja postaje jasan i na nosu, odnosno povratnom okusu nakon nevjerojatno dugačkog završetka.

Razdragana igra zrelog voća na nosu isprepliće se sa mineralnim karakterom na nepcu. Sadržaj u čaši i dalje je prepoznatljivo Teran, ali u vrlo markantnom izdanju, jednako lijep i ovoj raskoši.

Ostaje dojam da je Benvenutijev Teran ozbiljnije vino s potencijalom odležavanja i premda je navodno još uspješnija berba 2009. odnedavno prisutna na tržištu, ja bi se još uvijek trenutno radije odlučio za starije godište. Ono je već slojevito, kompleksno i predivno vino, od Amarene na nosu do mesnatosti u ustima, uz ugodan stisak tanina.

Još jedan pokazatelj je treći dan od otvaranja. Vino je prekrasno omekšalo, ali nije izgubilo svježinu. Živjeli 🙂 4, 4+

Žao mi je što sam u Poreču bio tek sporadično i vjerojatno više vremena proveo u „dvi Murve“ negoli na Vinistri. Zapravo, nije mi nimalo žao što sam bio u dvi Murve već što nije bilo vremena da temeljitije obiđem Vinistru.

Općenito, već pregledavanjem kataloga evidentan je izostanak „stranih izlagača“ i zapravo skoro svih izuzev Istrijana, što je istovremeno dobro i loše. Dobro je da se nakon 19 sezona Vinistra profilira jer Zagreb ima dva jaka festivala međunarodne i svenacionalne orijentacije.

Zbog Ideje X, većinu vremena morao sam provesti u Umagu, ali ipak sam prošetao poprilično krcatom Žatikom, dvoranom u kojoj su tijekom Vinistre tribine prazne, ali je zato „parket“ pun. Skoro i prepun za moj afinitet i težnju čim bržeg i boljeg skeniranja ponude po štandovima.

 

 

 

Bar tri ugodna iznenađenja moram istaknuti. To ne znači da nije bilo i drugih fenomenalnih vina, ali meni Ritoša npr. više nije iznenađenje, već neko vrijeme jedan od najpametnijih odabira u državi. S berbom 2011. ide još dalje. Već prošle godine sam osjetio da će i Dešković „ostaviti traga“ itd. itd.

Ono što nisam očekivao je roze pjenušac od refoška iz Slovenske Istre. Slutim da ću postati obožavatelj Posestva (posjed) Sartori iz Marezige 🙂

 

 

 

Zatim nevjerojatna Brčićeva Malvazija „Grand Cru“ s nebulozno visokim alkoholima koju sam zapravo otkrio u dvi Murve i naknadno „utvrdio gradivo“. Ne radi se o stilskom vrludanju već unatoč snazi, vrlo pitkoj Malvaziji, ali koja je „napucana do ruba“, no ne i preko njega. Fascinantno. Zaslužuje pomniju analizu 😀

 

Neki vinski geek u meni možda je najsretniji s nečim na što definitivno nisam bio spreman, Legovina!?! Dakle, Legovina Teran 2009, Cabernet Franc 2007 i Noir Nobile cuvee čini mi se iz 2005. Iznad svega želim pronaći ovaj Noir Nobile i Cabernet Franc jer ako sam stvarno “osjetio Saumur-Champigny u čaši”…

Sve u svemu, nešto se ipak kušalo, ali kad sam već na tom planu, ovogodišnju Vinistru pamtit ću najviše po trenucima kod Tonija u Zambratiji i Nona u Petroviji 😉 Da ne zaboravim dvi Murve 😀 Kod Tonija mi je društvo za stolom dalo privilegij da se igram sommeliera i biram vina uz maštovite prijedloge iz kuhinje. Plešivičko-Istrijanska kombinacija pokazala se nadahnutom i sad mi je žao ko psu što to nisam nekako dostojnije ovjekovječio.

Cijena: nepoznata (svibanj 2012.)

Gazdi Mišetiću sviđa se ova Graševina i dao mi butelju da probam 🙂 Mišetić drži restoran Dalmatinac u Bosutskoj i ne, nije mi platio da ga „reklamiram“. Dalmatinac je mjesto koje sigurno neću pronaći na top listi 100 najboljih dobrih restorana, ali koje će mi prvo pasti na pamet kad poželim „dobru spizu“, domaću klopu od koje cure sline, a ne mislim potrošiti mjesečnu ratu stambenog kredita za ručak ili večeru.

Prvo me profesionalno zaintrigirala štanca na etiketi kojom je označena ova butelja. Takvo što se moralo laserski rezati u Austriji i slično, pa me živo zanima gdje se tiskalo…

Herceg graševina označena je kao vrhunsko vino iz Srijema s 13,7% alkohola. U čaši se pokazala svijetlozlatna boja, a na nosu kasne zrele arome svojstvene aromatičnom Tramincu. Ipak, arome nisu prezrele, a radi se o pravoj pravcatoj Graševini iz zemlje Traminca pa taj aspekt ne čudi.

„Coated“ tekstura u ustima, ne kremasto već „waxy“, puno i slasno, a opet s konkretnim stiskom kiselina koje traju i u dugačkom finišu. Jako dobra struktura i besprijekorno posložena Graševina, svakako jedan od najuspješnijih primjeraka Graševine ovog stila.

Zahvaljujući vrlo ugodnoj svježini „reske jabuke“ na nepcu uz dosta „soka od bazge“ u povratnom okusu, ostaje pitka i vrlo zahvalna Graševina upravo uz kuhinju tradicionalnih jela od mlade teletine pa i jačih ribljih menija. 3do4 s plusom 😉

Cijena: 74,25 kn (veljača 2012.)

Kad god se spominju najbolje Istarske crne kupaže, Othello će u većini slučajeva biti ono nepravedno zanemareno vino. S druge strane, Kozlović je jedan od sinonima moderne Istarske Malvazije, a Othello je skoro po svemu suptilnije vino od očekivanja auditorija, delikatnije naravi unatoč na prvu zavaravajućoj teksturi ishlapjela ruralnog frizzante-a 🙂

Isprva nije jasno kako vino iz 2007. može istovremeno biti tako svježe i tako „drveno“ na nosu. Nešto jasnije je kad se znaju udjeli sorti gdje prednjači Teran (70%) začinjen sa 15% Merlota i Cabernet Sauvignona.

Ipak, zbog dugotrajnog odgoja u francuskim baricima (15 mjeseci), unatoč dodatnih 15 mjeseci odležavanja u boci, Othello je bolje dekantirati ili otvoriti čim ranije. Tada će osvojiti svojim diskretnim voćnim mirisom koji je osvježavajuće „hladan“ i fantastičnim balansom u ustima!

Struktura perfektna. Toliko snage i arome u vinu sa svega 12,1% alkohola! To je možda najveća prednost crvene Istre. Othello je suh i lagan, s taninima poput praha koji se vremenom skupljaju u ustima.

Počinje lagano, sitno, onda se uključuje orkestar, violine i violončela, još uvijek polako s jasnom gradacijom, na kraju… duhači i prostor pun zvuka koji zatim utihne, ostaju odjeci, tišina puna života, katarza.

Aromatski profil počiva na svježim sitnim bobicama uz rustikalni štih u aftertaste-u. Žive vinske kiseline uz minimalan slador oduševljavaju uz dobar ragu od divljači s tjesteninom ili dozreli sir. Mislim da ću se nakon nekoliko godina izbivanja češće vraćati Othellu.

Minus 4!

Cijena: cca 23 EUR (veljača 2012.)

Ne mogu opisati koliko sam sretan što mogu napokon objaviti jednu „peticu“. Neću tvrditi kako je ovo savršeno vino, ali sasvim sam siguran da je meni taman toliko nesavršeno da je zapravo savršeno.

Il Templare je ujedno prva boca koju sam podijelio s buonsangueom. Zapravo druga te večeri, ali ovo bolje zvuči 🙂 Toliko snažan otisak je ostavila na meni da sam godinu dana nakon prepoznao Il Templare 2003, a koji tjedan nakon toga osjetio i Vinbrusco, bitno drugačije, ali očito prepoznatljivo Montenidoli.

Hvala Tvrle i na Vernaccia di Carato, na ovom poklonu uostalom, a najviše na jedva postignutoj privoli da objavim ovaj dojam kojeg dugo čuvam u draft-u 😀

Ne znam i ne namjeravam „objektivno“ opisati miris istinski drugačijeg vina. Meni su to morske alge i školjke posoljene starim parmezanom. Beskompromisna mineralnost posebna u svakom pogledu. Ma kakav aftertaste i konvencije… vino ostavlja jedinstvenu impresiju i zauvijek mijenja kušača.

Upravo je onakvo kakvo treba biti i ne može biti idealnije od idealnog… ništa prirodnije, ekološkije, organskije ili biodinamičkije ne treba biti…

Il Templare nije macerirano da bi se hvalilo time, nigdje se ne ističe čak niti vielles vignes i slično. A realno se radi o prastarom vinogradu na posjedu vinarke Elisabette Fagiuoli na brdu s pogledom na San Gimignano… negdje sam pronašao da je uz Vernacciu, Trebbiano i Malvasiu Biancu u istom vinogradu i Semillon i Verdicchio i Grechetto?!?, ali nitko zapravo ne zna pouzdano i nikom tko proba vino zapravo nije niti bitno.

Il Templare je vino nebeske ravnoteže i haromoničnosti, uz „đavolji začin“ 😉

S jelom na stolu postaje blagoslov, slatka „mana“… hrana Etrurskih i Rimskih bogova, zahvaljujući grandioznom vinu, tako ne/savršeno ljudskom.

Meni savršeno bijelo vino, užitak bez premca i kategorija za sebe.

Propter necessitatem ad frigus depellendum. Poruka iz nekog drugog svijeta.

Cijena Stagnum rose 2010: 94,25 kn (travanj 2012.)

Kad vidiš 14,7% alkohola na rose-u jasno ti je da se ne radi o neambicioznom vinu 🙂

Čim je prošle godine Frano Miloš tržištu predstavio iznenađenje, svoj prvi Stagnum rose, razmišljao sam cinično kao i većina konzumenata… problematična berba, umjesto „pravog“ Stagnuma, bit će rose.

Kako sam se samo prevario.

U čaši transparentno, ali jarke rubin crvene boje. Na nosu grejp, klementina, nar, sve bez trunke vrućine koju bi očekivao.

Nakon koncentriranog kušanja sada imam stav da Stagnum rose uopće ne treba promatrati pod najšire definiranim „rose stereotipom“ već kao crno vino u rose stilu. Smiješno je od Stagnum rose-a očekivati konvencionalno „ljetno rashlađenje“.

U povratnom okusu koji traje neopisivo dugo osjeti se Stagnum! Kontroverzan i istinski velik, ali pod povećalom lupe od rose-a 😉

Na sobnoj temperaturi je čaj, rashlađeno postaje sok, ali s okusom Stagnuma. Aromatično, saftno i voluminozno… koliko god većini vinopija zvučalo čudno, ovo je ružičasto vino s potencijalom odležavanja čiji je trenutak tek sad nastupio, a koliko će trajati?

Nadam se da će to ovisiti o tržištu, a ne nekim drugim interesima. Nije Frano Miloš jedini kojem Zavod za vinogradarstvo, vinarstvo i voćarstvo odbacuje vina. Ali jedini je koji se žali. U ovome je trenutku najkontroverznije vino na hrvatskom tržištu Milošev Stagnum rose berbe 2011. jer mu je Zavod zabranio promet (!) zbog „jako naglašenog neugodnog, oštrog mirisa etil-acetata i izražene hlapive kiselosti“ premda je isti uzorak besprijekorno prošao laboratorijsko ispitivanje.

O da, morao sam nabaviti makar neoznačenu butelju i bio sam dovoljno lud riskirajući zdravlje i zdrav razum, otvoriti to „neugodno vino“ istovremeno sa Stagnum rose 2010. kategoriziranim kao „kvalitetnim“.

Stagnum rose 2011. identične je boje u čaši, identične transparencije i jarke rubinski crvene boje. Na nosu je drugačije, najizraženije su arome crvene naranče, zašećerenog arancina, nešto za rose uobičajenih senzacija na gumene i žele bombone pa čak i ponešto topline na nosu, ali sve u svemu… divan nos.

Na nosu se naslućuje da će doživljaj vina na nepcu biti gladak i voluminozan poput 2010. godine, svakako „više crno vino negoli bijelo“.

Već prvi gutljaj to potvrđuje, uz nešto izražajnije vinske kiseline pa se odmah pitam kako je 2010. izgledala u ovoj fazi!?! Stagnum rose 2011. prodorniji je, još „preživahan“, ali odlično vino.

Puštam vino da stoji do sobne temperature ne bi li stimulirao određene procese u potrazi za acetonima, etil-acetatima i svim kemijskim terminima koji će zgaditi život svakom vinopiji.

Trudim se i trudim, nisam treniran nanjušiti etil-acetat u vinu, ali ako miriši ovako, volio bi više vina s etil-acetatom 🙂 Nakon sumanutog vrćenja vina u čaši slutim da sam registrirao stanovito „ljepilo“. Kao da sam na nekoj degustaciji u društvu svježe obrijanog ifke-a 🙂

Hm. Sličnu senzaciju doživljavam na 30% vina koja su uredno na tržištu, kupuju se i prodaju, ispijaju ili poklanjaju…

Zaključujem kako mi je potpuno nebitno miriši li nekom vino na etil-acetat ili magičnu prašinu. Stvarno nemam ništa protiv Zavoda i „zavodnika“, a još manje protiv kontrole zdravstvene ispravnosti proizvoda na tržištu, ali kao kupcu mi se nimalo ne sviđa da neka institucija temeljem senzorske analize isključivo odlučuje smijem li ja kupiti Stagnum rose!

Koja je svrha olfaktivnog traženja „mana“ u vinu? Da bi mi zabranili konzumaciju? Tko uopće želi imati takvu odgovornost i zašto?!? I najvažnije, tko to plaća?!? Ja! Svi vinopije, kroz trošarine, namete, štogod, a kako bi od mene pravili majmuna i financirali svoj besmisao.

Iako je i to praksa s ne baš benignim rezultatima, baš me briga kako će „zavodnici“ kategorizirati neko vino prema nekoj svojoj ne baš uvijek dosljednoj logici, jer nikom tko je istinski probao više od tri vina u životu „stolno, kvalitetno, vrhunsko“ ništa ne znači. Međutim, ZABRANITI PROMET?

Natjerao sam suprugu koja ne voli vina (jer je hipersenzitivna btw) da stavi čašu pred nos. „Miriši na kiseliš ko` svako drugo vino“, citiram 🙂

Uzrujan, nastavljam uz bijeli kruh pekare Trajković, a našla se i Panona salama u frižideru.

Oba vina uzdižu trivijalan doživljaj na gastro razinu. Preferiram 2010 jer je posloženo i godinu dana starije i bilježim zaključak: Ovo nisu rose vina. Ovo su suncem opaljeni Mali Plavci u rose interpretaciji, minimalistički okvir u kojem je razlika između „slona u staklani“ i „plesa po rubovima“ skoro nepostojeća. Nevjerojatno vino koje bi moglo ispratiti i ragu od zečetine.

Za kraj, citirat ću fragment jednog komentara (http://buonsangue.wordpress.com/2011/04/11/in-hoc-stagno-vinces/): „Postoji realni rizik da se podlegne diktatu lazhnih standarda, da relativnim modelima pristupimo kao da su apsolutni i univerzalni, da mozda poneku prigodnu i varijabilnu konvenciju ishitreno interpretiramo kao jednoznacno, “objektivno” mjerilo.
(Postoje, uostalom, i mode koje dolaze i prolaze. Postoje i citavi pseudoznanstveni aparati, komicni simulakrumi “objektivnosti”, kojima je jedini cilj da stvore privid opravdanosti prihodima koje pod njihovom krinkom ostvaruju ljudi koji prodaju dim.)“

Cijena: cca 65,00 kn (travanj 2012.)

Trapanovim roseom 2011 otvorio sam radionicu o teranima na Zagreb Wine Gourmet Weekendu. Tri su razloga zašto sam se odlučio za ovo vino.

Prvi, želio sam započeti s predstavnikom Juga Istre. Drugi, ovogodišnji rose je dominantno iz sorte Teran.

Treći razlog, rose je izvrstan :o)

Prisjetio bi se sada i šale s radionice u kojoj sam idealan rose poistovjetio s Trapanovim čepom, roze boje i „gumenast“ 😀

Rubi 2011 nježne je boje lososa u čaši, s jagodama i ružama na nosu te skoro „sparkling“ početkom kojeg bi očekivao od mladog bijelog vina punog užitnosti, ali s jednako karakternom aromatikom crnog vina u ustima.

Opčinjen i opijen savršenim ljetnim vinom raznorazne asocijacije padaju na pamet poput dobro rashlađenog začinjenog soka lubenice…

Pričekavši toplije dane, obistinilo se povjerenje u Rubi rose. Napokon otvorivši butelju, Rubi je bio dobrodošao kao iznenadni vjetar usred ljeta.

Što se versatilnosti tiče, spletom bizarnih okolnosti, vino je oduševilo čak i uz obične roštiljke 🙂 Dodatno bizarno, svidjelo se čak i supruzi koja prezire vina 🙂 Hm… možda onda i nije neka referenca, ali što se mene tiče, številka štiri!

Cijena: 64,98 kn (travanj 2012.)

I Mihalj Cabernet Sauvignona za trku ima. „Vino dida Ivana“ stoji na etiketi 😉

Moram priznati da sam za vina Mihalj čuo prvi put nakon proslavljenog Gary-jevog predstavljanja na winelibrary TV u listopadu 2008. godine. Ali, mislim da sam tada prvi put čuo i za Gary Vaynerchuka 🙂

Nakon isprobane Graševine 2009, sasvim slučajno se i jedno crno Mihaljevo vino našlo na vinopijinom stolu.

Isprva nešto toplije na nosu nego bi poželio od kontinentalnog crnjaka, ali ipak daleko od prevrućeg. Uz 14,1% alkohola detektira se i podosta zrelog voća… ne prenapadnog intenziteta i bez „džemastosti“, a s vremenom se pojavljuju i šipak i mirodije i višnje… vrlo ugodno i koncentrirano na nosu.

Srk, žvak, gut!?! Wow? Znatno bolje od očekivanja… „lean body“ rekao bi Gary 😉 Arome zrelog voća nisu prezrele, lijepa i pitka kiselina u strukturi , mekano pod jezikom, svilenkasta tekstura, relativno dug finiš obzirom na prividno potpuni izostanak tanina. Suho, ali nešto slađeg ukupnog dojma iz navedenog razloga…

Bez obzira na prisutnost stanovitog terroira u čaši, vino se čini koncipiranim da nadmaši doživljaj dostupnih crnjaka iz Novog Svijeta u cjenovno konkurentnom razredu… i u tome itekako uspijeva.

Usto, kao da usprkos lijepim manirama i uravnoteženosti prezentira i pomalo nemirnu narav. Iz nekog sam se razloga sjetio sira ementalera…

Iznenađujuće ugodno iskustvo.