Cijena: 69,98 kn (27.03.2011.)

Ne znam čuva li itko na svijetu pekmez u drvu, ali opis prvog šnjofa definitivno bi opisao kao da sam gurnuo nos u bačvu u kojoj je stajao domaći pekmez od šumskog voća s naglaskom na crnom ribizlu, možda i plavoj šljivi…

Međutim, ono što zarobi kušača je sklad i mirnoća jednog dostojanstvenog crnog vina namijenjenog da oplemeni uživanje u objedu ili nakon njega. Kombiniranje odležavanja u barriqueu i sur lie očigledno funkcionira u mojoj predožbi rasnog kontinentalnog crnjaka.

Zaokruženo, ugodne suhoće i kiselina koje kliznu u finiš. Čudesno uravnoteženo, jestivo, kontinentalno crno vino neizraženih tanina s pohvalnih 12,5% alkohola, a sasvim dovoljno ekstraktnosti, ali ne u formi koncentrata 😉

Mekan i pitak doživljaj Cabernet Sauvignona iz Kutjevačkog vinogorja. S jedne strane nosi dizajnersku kravatu, s druge „smrdi po štali“ (u smislu domaćeg, izvornosti itd), ali izvrsno funkcionira zajedno. Izvanredan gušt, kao da sam zario zube u dobro začinjeni, iznutra sirov i savršeno mekan Chateaubriand…

3/4 +

Cijena: 64,49 kn (22.04.2011.)

Viški Plavac vinarije Roki`s s oznakom da je vino prerađeno i odnjegovano bez sumpora!?! Akcijska cijena opravdala je ovaj eksperiment i otvorio sam ovu butelju „preko reda“ jer ne pijemo svaki dan vino bez sumpora, tema koja je još uvijek vrlo aktualna i postat će još aktualnija…

U mojem slučaju, nisam sretan s bar duplo višom cijenom takvih vina i zato me zanima sadržaj butelje bez predrasuda ispijam li ja utopističke snove ili jedinu pravu istinu 😉

Donekle transparentna ljubičasta boja svjetlijeg odsjaja u čaši…

Na nosu vinoznost nalik moštu, odiše mladošću i svježinom, voćni aspekt crvenih bobičastih plodova. Naslućuje više alkohola (14,5% btw) i kiseline i neka zemljanost, blatnjavost, dojam „domaćeg“ uratka što mi se svidjelo.

U ustima „kvasina“, ali ne radi se o pogrešci ili mani vina već namjerno višim kiselinama koji još pojačavaju faktor užitnosti i premda mi više sliči na Teran negoli Plavac, sretan sam što mogu uživati u ovakvom Viškom Plavcu punom vitalnosti i života.

Omamljujuće iskustvo vina koje je prirodni dodatak hrani. Opijen iskustvom nisam uopće primjetio izostanak trpkosti tako karakteristične za Plavac Mali. Tanini su prisutni, ali ne toliko i već su više pigment boje negoli krupni stežući element. Struktura je dakle manje bitna u nečem tako robusno i nepokolebljivo životnom kao ovom vinu koje svakim gutljajem biva sve bolje… i aperitiv i desert i all-course meal… a možda najbolje zaboravljeno u čaši da bi bilo ponovo otkriveno nakon nekoliko sati. 3/4 s velikim plusom…

Trs, Graševina (kvalitetna), 2009. Cijena: 29,98 kn (25.03.2011.)

Trs, Graševina (vrhunska), 2009. Cijena: 44,98 kn (25.03.2011.)

Trs, Graševina, Dekan, 2009. Cijena: 59,98 kn (25.03.2011.)

Tri Graševine, dvije vrhunske, both alike in dignity in fair Dnevnik Vinopije, where we lay our scene…

Paralelno kušanje Graševina iste berbe iste kuće prema nadaleko čuvenoj metodi najpraznije boce… Horizontala za horizontalu 😉

Već u čaši, uočljive su razlike. Kvalitetna Graševina slamnato je žute boje. Vrhunska je zlatnožuta, a Dekan još intenzivnije zlatnožute.

Kvalitetna (12,8%) Graševina je svježa i živahna, visprenih kiselina koje osvježavaju vinopije u nepatvorenom istinskom i nepretencioznom užitku 🙂 Čista „trica“!

Vrhunska (13,4% je očekivano ekstraktnija, nešto slasnija, ali i konkretnije završne gorčine, uglađene teksture, ugodne pitkosti i dobro zaokružena. Rekao bih… odmjereno, besprijekorno. 3do4

O Dekanu (13,3%) sam već pisao i reskoj jabuci s cimetom na nosu, dobroj strukturi i pravom doživljaju Graševine, ali „s dodirom profinjenosti“. 3do4+

Općenito, Trs je itekako zadovoljio. Sa stajališta dobiveno-uloženo ipak se istaknula vrhunska Graševina, jer da citiram ifke-a, „teško ću dati 60 kuna za Srijemsku Graševinu sve da je i Rektor“ 😉

Nenagradno pitanje: Koji čuveni prolog je parafraziran u na početku ovog blasfemičnog dojma?

Cijena: NA (travanj 2011.)

Ovu polusuhu Malvaziju Vinogorja Centralne Istre darovao mi je direktor koji zna da volim Malvaziju. Hvala Kamilo 🙂

Nakon napornog dana, ulijevanje rashlađene Malvazije fenomenalno opušta…

Na nosu poljsko cvijeće, herbalnost, u dubini slasno voće…

U ustima lepršavo… ležerno vino bez težine ili kompleksnosti. „Vražićak“ koji je simpatičan zbog svoje pitkosti, ali posjeduje prepoznatljiv sortni karakter u aromatskom smislu… jedino što su te arome „svuda unaokolo“, pobjegnu na sve strane dok smo došli do finala…

Fascinira mladenački karakter koji pokazuje u trenutku kad već novija berba dolazi na trpeze. Bazično, jednostavno, a nimalo trivijalno.

Ovakav rashlađeni gušt moj je omiljeni vjesnik proljeća i nagovještaj ljeta. 13,6% alkohola je taman da zubi postanu gumeni, a vilica ostane sabrana 😉

Baš mi se svidjelo, 3. Dobar, jako dobar… i ako je cijena pristojna, ovo je odlično vino koje se isplati probati.

Cijena: cca 225,00 kn (travanj 2011.)

Još jedna od brojnih butelja koju nisam imao strpljenja (pa ni uvjeta) čuvati. „Nova berba“ je 2007. i Plavac Mali s položaja Postup i Dingač, nisam siguran da li već iz vlastitih vinograda, ali svakako pod prestižnom etiketom Korta Katarina.

Šnjof, šnjof?!? Slatki rogač i pekmez od smokve, murva i višnja, a nimalo pretoplo unatoč visokih 15,5%

Srk, žvak, gut?!? Ali zato grije do želuca, na odličan način… puno, ali sočno. Fenomenelne kiseline zbog čega nije „teško“ već zavidne pitkosti za ipak vrhunski Plavac. Čak jedan „začinsko-mentolasti“ finiš.

Uz karakterisitčnu taničnost koja je u ovoj inkarnaciji superuglađena, kiseline su ipak divno iznenađenje. Premda je itekako spremno, već vidim kako uživam u ovom vinu i za petnaest godina.

U slast ! Jer ovo vino zaslužuje biti tretirano kao hrana, najslasnija medicina koju poznajem 😉 4

Mali apdejt, nagovorili su me da uvedem grafičke „ocjene“ i zato je tu ova butelja sa strane (zahvaljujem supruzi koja mi je to složila gratis, bar se nadam).

Logika je ista kao i do sada:

0 = užas

1 = loše

2 = solidno

3 = sviđa mi se…

4 = Love it!!!

5 = Perfektno.

te sve međuocjene, plusići, recke, zvjezdice i fus note… kao i dvije najbitnije napomene:

Prvo, ocjena ima smisla tek nakon čitanja dojma o vinu.

Drugo, nema smisla izvoditi matematičke operacije tipa cijena kroz ocjena pa treći korijen iz petnaest jer nisam u stanju uspoređivati npr. Portugalsku Tourigu Nacional s Paragvajskim Torrontesom premda oboje imaju P T zajedničko u imenu :-)… nema „zbrajanja kruški i jabuka“.

Nego, kako vam se sviđa grafički prikaz?

Cijena: 76,98 kn (27.03.2011.)

Jedna od prednosti festivala vina je da neku etiketu koja se iz nekog razloga istakne, mogu kasnije kupiti da je probam u miru i uživam u njoj. Tako je bilo i ovog puta. Na stolu mi se našao Gegić, tzv. indigenous variety s otoka Paga i nešto što me ugodno iznenadilo na ZWG…

Viskozna zlatna tekućina u čaši odmah daje medene arome cvijeća i bilja. Na nosu pokriva široki spektar mirisa od bazge, nečeg đumbirastog, pa do sirupa od naranče… zapravo me podsjetilo na sočnu unutrašnjost svježe Rapske torte. Ima tu još puno toga slasnog i egzotičnog, na specifičan način… s jedne strane neodoljivo privlači da čim prije kušam, a s druge da gutljaj čim dulje odgodim uživajući u mirisu. Svakako, predivan nos nešto je po čemu se ovaj Gegić ističe.

Pag je svakako poznatiji po siru, janjetini, čak i Zrču, a zašto nije i po Gegiću… nije mi jasno nakon ove čaše. U nekoj aromatskoj prezentnosti ima sličnosti i sa susjednim Malvazijama i Žlahtinama, ali Gegić je Gegić 🙂 Specifičan i svoj, čini mi se.

Vrlo dobro ukomponiranog sladora i kiselina u poprilično puno tijelo te „izdašnih“ 14,7% alkohola.

Skoro gorkasta svježina je meni osobito pamtljiva zagonetka ovog vina. Uz svu kompleksnost, uspijeva biti jednostavno, skoro vinozno, a definitivno opojno i pitko iskustvo.

Malo je cijena viša od one koju bi volio, ali ne žalim za ovo iskustvo koje ću izvjesno ponoviti. 4

Cijena: 42,00 kn (27.03.2011.)

Drugo bijelo ekološko vino vinogradarstva i vinarstva Roki`s s otoka Visa je Muškardin, vino lokalnih sorti Kurteloška, Trbljan i Bugava (Vugava).

Poput Bugave, bistre, ali boje starog zlata. Na nosu med i trave, ljekovito bilje, lice koje će promijeniti više puta tijekom uživanja u njemu. Zrela dunja koja je danima prisutna i na kojoj bi promjenu čovjek registrirao tek netom prije nego bi počela truliti.

Ovaj put bio sam pametniji i ostavio sam vino skoro sat vremena u širokoj čaši da se približi sobnoj temperaturi i dekantira. Izgledalo je više kao da kušam neki Armagnac nego vino 🙂

U ustima svježije od Bugave iz 2008. Konzistencija i slatko kiselkasti after efekt, encore…

Oksidativnost koja je utjelovljena u životu vina, ali i upozorenje za jedan ograničeniji svjetonazor. Prekrasna graciozna žena savršenih proporcija, ali koliko god bila privlačna, ona je Indijanka i kao takva nekome uvijek samo „crvenokožac“…

S druge strane, fantastične imperfekcije (hvala Patti na terminu) koje su me podsjetile na narodnu mudrost da dobar konj ima tisuću mana, a loš samo jednu. Tek zbog kiselina koje nisu (još) perfektno uklopljene i prizemnijeg karaktera u odnosu na Bugavu, Muškardin ću zapamtiti kao „tek četvorku“ 🙂 Netko je negdje pitao što bi osim Sauvignona ogovaralo uz šparoge? Eto što bi ja možda odabrao…

Vino za opuštanje.

Cijena: 59,00 kn (27.03.2011.)

Kad je napokon poprimilo svoju boju nakon što se smirilo u čaši i kad sam prvi put gurnuo nos unutra, pomisao je bila… this is some serious shit.

Nisam uopće znao da netko u Hrvatskoj radi takva vina, a još manje na Visu. Niti mjesto kupnje nije uobičajeno za vinoljupce.

Jarka boja, ali staroga zlata… bakrenasta odsjaja. Vrlo namjerno takva.

Šnjof, šnjof?!? Svježa mineralnost i specifična voćnost pobuđuju asocijacije na karamelizirane smokve, vosak, arancine, artičoke, neodgorčene masline u morskoj vodi…

Mozgalica za koju nisam siguran jesam li odabrao dovoljno smiren trenutak da joj se posvetim. Netko bi odmahnuo rukom, zaključio oksidativne note bla bla i krenuo dalje, ali mene muči zašto ga ne mogu dokučiti…

Zato uživam, čak i moja gospođa koja u životu nije dala kompliment bijelom vinu (uključivo slatke varijante) kaže mi da ide dobro uz cigaretu 😉 Nekako sam slutio, premda nisam pušač.

Na nepcu reže od širokog ulaza i bazične užitnosti piramidalno u finiš podržan rafiniranim kiselinama, u završetak koji nema pravog kraja, već koji pobuđuje asocijacije jednu za drugom…

Unatoč naizgled tercijarnoj zrelosti u aromatskom smislu, nema tu one težine koja bi ometala konzumaciju i već se vidim kako samostalno uživam u cijeloj butelji žaleći što nemam Višku ili Komišku pogaču pod rukom, jedno od nekoliko jela čiju pripremu sam i sam uspio savladati 🙂

Nikad ne bi rekao da sam toliki ljubitelj Vugave, pardon Bugave… Ovo ima karakter, dušu. Obavezno ću čuvati u frižideru za slučaj kada poželim iznenaditi goste na nekoj večeri.

Svjetska klasa. 4/5

Cijena: 99,90 kn (25.03.2011.)

Sigurno bar 3 godine nisam otvorio jedan od najboljih Hrvatskih Plavaca. Nije da se radi o vinu za svakodnevnu konzumaciju, ali u nekom trenutku sinkrono s rastom cijene padao je moj interes i više nisam mogao prijateljima sugerirati „best buy super value naj-kupnju Plavca ikad“. Međutim, Ploški Plovac je upravo to 🙂

Šnjof, šnjof? Južnjački toplo, koža, slatki rogač, začinjena tamna čokolada, ugarak i zadimljenost, mesnata voćnost iz pozadine, naslućuje još nemirne i vragolaste kiseline.

Slatkasta tanična prezentnost od početka do kraja. Još uvijek „teško“, u pozitivnom smislu, ali manje „masno“ negoli pamtim. Gusto, ali ne i ljepljivo. Herbalni aspekt retronalazno nakon finiša koji nikad ne završi i zapravo vodi u meditaciju… dužina se čini suviše trivijalnom opisnom odrednicom za ovo vino i radije bi filozofirao o metamorfozama koje stvara…

Supersitni tanini u idealnom su odnosu sa sladorom i kiselinama. Plavac koji puni usta Hvarski specifičnom slatkom zrelošću, nešto što obično povezujem s položajima Ivan Dolac.

Nakon toliko vremena, povratak starom favoritu zapravo me natjerao da se pitam „što mi je sve ovo trebalo?“ i vratim rijetkim trenucima za „punjenje baterija“ uz čašu vina. Bolji punjač od Plovca ne pada mi na pamet. 4 +

Feeling homesick for a place I´ve never been.

Eh da, što bi tek bilo da sam dekantirao vino kao što sam trebao 😉

Sretnim spletom okolnosti upoznao sam se s egzemplarima Festigia serije, jednim od meni najugodnijih iznenađenja prošle godine. Vina nisu isprobana paralelno već tijekom nekoliko večeri. Skrivao sam ih od ifkea jer bi inače planula u jedno poslijepodne 🙂

Festigia, Castello, 2009.

Cijena: 87,98 kn (25.03.2011.)

Vino zbog kojeg sam potpuno promijenio prethodno negativno mišljenje o Festigia vinima bilo je Castello 2007. i Istarska kupaža sorti Cabrenet Sauvignon i Syrah. Više ga ne mogu naći na polici, ali zato je tu već 2009. godina.

Tamno crvene boje s još snažnim cikla-ljubičastim odsjajem.

Šnjof, šnjof?!? Dominira crno bobičasto voće, koje se doima tako intenzivnim i mesnatim da će se lijepiti za zube, u dobrom smislu.

Unatoć suhoći, punom tijelu i dugom aftertasteu, vino je srećom krajnje privlačno pitko… naknadno se na nosu pojavljuje i stanovita cvjetno-začinska nota, a Castello svakim novim gutljajem postaje sve uglađeniji.

Na kraju, jako lijepo zaokruženo vino. Jedino, sad više nije iznenađenje. Sad i očekujem puno. 3/4

Festigia, Syrah, 2008.

Cijena: 87,98 kn (25.03.2011.)

Za „ljubitelje sorte“ trebali bi na vino staviti „upozorenje“. Tko očekuje Rhonski Syrah razočarat će se. Tko očekuje Australski Shiraz razočarat će se jo više 😉 Međutim, tko zanemari „sortnost“ ili odustane od postavljanja bilo kakvih predzahtjeva, uživat će u Istarskom Syrahu kakav upravo i treba biti.

Liquorice i skoro floralna voćnost borovnica i višanja, prilično svježe utjelovljenih na nosu.

Sva aromatika, bez karaktera. Međutim, ta mekoća i zaobljenost je zapravo veliki plus onima koji ne traže grubost i divljinu.

U ustima, ovaj Syrah itekako je elegantan na svoj način. Ukuhano crveno voće, superblagi tanini u ugodnom završetku.

Srednje puna tijela, ali nježno, pitko, dakle finih kiselina. Premda još svježe, vrlo zaokruženo i dopadljivo vino. Jako lijepo, 3/4.

Festigia, Cabernet Sauvignon, 2009.

Cijena: 87,98 kn (25.03.2011.)

Tamno ljubičasta tekućina ispunjava mi čašu. Isprva stisnuto, kasnije začinjenost, crni ribizl, šljive, zatim ne toliko toplina koliko neki mentolasti aspekt, a kasnije i slatki duhan te bitter čokolada s čilijem recimo…

U ustima strašno čvrsto, srednje punog tijela, aromatskog profila u smjeru suhih šljiva i paprenih aroma koje kiseline nose duboko u finiš, te naznaka mineralnosti u dubini.

Suho i tanično, ali uspijeva biti privlačno pitko, spicy Cab u Festigia izdanju koji je zaslužio 3/4 od 5 „u mojoj knjizi.“

Unatoč običaju da u pravilu ne navodim nagrade i priznanja, nekako u sjeni uspjeha Beljskog Merlota fasciniralo me da je prethodna berba vina Festigia serije (čini mi se baš Castello) ostvarila Decanterovu broncu, ali čini mi se i da je to bilo u kategoriji iznad 10 GBP što znači da se nije išlo s minimalnim korigiranjem cijene i potencijalno još boljim uspjehom.