Cijena: 39,98 kn (27.01.2011.)

Eto još nečega što je još u doba mojeg djetinjstva smatrano grotesknim za pojmiti. 14,8% alkoholna Graševina. Ipak, na ovo danas ne bi ni trznuo. Čak se pokazuje očekivanim za sva vina bilo iz Baranje bilo iz Iloka.

Stvarno, jabuke i pomalo dunje uz livadno cvijeće. Jednostavno i više nego dovoljno, prava sortnost otkriva se tek u ustima nakon dva, tri gutljaja…

Funky kiseline u podlozi, jedva prisutna retronazalna gorčina, odnos sladora i alkohola koji ovo naizgled vrlo ekstraktno vino uspijeva učiniti dodatno pitkim. Plus aromatika koja se iz livadne tratinčice pretvara u slatko-kiselu jabuku, sve do orašastih plodova.

Skladna Graševina s 14,8% alc? Itekako.

Teškom mukom priznajem da je revnosni komentator „ifke“ u pravu. 3/4. Ne mogu reći da donosi čudo za stol, ali Kalazić vrlo konkretno lupa šakom po tom stolu „može li tko bolje za ove novce“. Čudo samo po sebi 🙂

Cijena: 54,98 kn (27.01.2011.)

Tko može odoljeti izazovu od 17,4% alkohola 🙂 Vrhunsko poluslatko vino vinogorja Baranja sorte Graševina. K tome izborna berba bobica. Ne sjećam se da li sam igdje vidio izbornu berbu bobica ispod 100 kn MPC. Još u 0,75 butelji. Jesam doduše vidio vina iz Istočne Slavonije s visokim udjelima alkohola, ali nikad 17,4 !?! Počinjem cijeniti „grande cojones“ ovog vinara.

Zato sam jedva čekao otvoriti ovo i objaviti dojam 🙂 Računao sam kako će biti negativan, ali ništa od toga. Čak nije ni toliko sirupasto vino koliko bi čovjek očekivao, ali punina boje starog zlata bakrenasta odsjaja ipak je nešto posebno 😉

Predikatne arome, prezrelost na nosu, stil koji očito cijene u Baranji, od orašastog voća preko kandiranih jabuka ili dunja do plemenite plijesni…

Nije da se ne ističe u finišu, ali ne mogu vjerovati kako je toliko alkohol zapravo dobro uklopljen… Zvuči sablažnjivo, ali tvrdim da stoji. Da kojim slučajem uz visoki alkohol i slador ovo vino nema kiselinu dostojnu Graševine bio bi to tek perverzan eksperiment. Srećom, uspijeva biti i zanimljivo vino.

Uopće nije nepitki „liker“ što je samo po sebi fascinantno. Razmišljam, da ga kušam na slijepo neopterećen podacima s etikete i predrasudama, bio bi iznenađen… čak ugodno iznenađen 🙂 Više me dira prezrela aromatika do razine retronalane ipak prihvatljive gorčine nego taj alkohol.

Podsjetio me neke najranije stečene stavove doslovno iz vrtića. Kao klinac nikad nisam shvatio kako netko može staviti majonezu na paštetu ili Buco sir ili sve to skupa… onda sam jednom probao. Bio sam gladan, a onda sam bio sretan 🙂

Ne mislim, dakle, da vinar nije svjestan razine alkohola već jednostavno ima ludu hrabrost napraviti 17,4% Graševinu. Svaka čast.

„Trica“ za samo takav fenomen 🙂 Svira Rahmanjinova jednom rukom i to lijevom. Možda izgleda nakaradno, ali zvuči „ko pravo“…

Cijena: 109,90 kn (21.01.2011.)

Denominacio d`origen qualificada – Priorat. Katalonska apelacija koja nije poznata po jeftinim vinima. Tako se ovih stodeset kuna smatra neočekivano povoljnim. Skoro „sumnjivo“ povoljnim jer sam ustanovio kako je ista MPC u Britaniji na primjer. Osim toga, u Hrvatskoj do ove butelje nisam primjetio niti jednu etiketu iz Priorata.

Jedna od butelji koju bi volio probati u životu upravo je Priorat, Cartoixa scala dei Negre iz godine mojeg rođenja, proglašene izvrsnom godinom BTW i još sposobnom za daljnje sazrijevanje u boci 😉

Cruor je cuvee sorti Garnatxa 30%, Cabernet Sauvignon 25%, Merlot, 20%, Syrah, 15% i Monastrell, 10%. Francuski hrast kroz 14 mjeseci, od čega 50% novi hrast.

Odlučio sam se za posebnu čašu, prošireni kalež za ozbiljno odležala vina, premda ovaj Priorat otvaram ionako prerano, ali nisam pogriješio.

Krv i guma! Mračno i mistično na nosu, tamno voće, kupine i šljive, ali još svježe i pristupačno, zatim Griotte obavijene prvo dimom, zatim vanilijom…

Deklariranih 14,5% alkohola, međutim niti trunke vrućine na nosu, ali zato grije… after do želuca 😉

Jasno da vino može još godinama dozrijevati, ali tanini su već sad spremni. Uz gumenaste tanine, kiseline čine čvrstu kičmu. Suhoća, intenzitet, ekspresivnost, mesnatost. Fiju!

Najbolje od svega je da me stvarno podsjeća na Clos Martinet Priorat kojeg je Buonsangue otvorio… Znači li to da je Priorat „jak terroir“ ili je svaki terroir jak, a samo dobra vina ga mogu prenijeti vinopijama? Ovo je „4“!

Cijena? Napokon. Napokon!

Cijena: nepoznata (siječanj 2011.)

Sve što sam znao o ovom vinu …nije mi se sviđalo 😉 Počev od, ne toliko samog artizma, koliko od činjenice angažmana etabliranog umjetnika Saše Šekoranje na autorskoj etiketi, zatim istaknute oznake barrique i još oznake sur lie, pa 15,4% alkohola i još sve to u kontekstu istaknute sorte Chardonnay, kojoj nisam sklon u stilistici koja je još uvijek masovno prisutna na globalnom tržištu.

Skepsu je potvrdio i Butkovićev članak (Vino tjedna) o istom vinu „prepunom glicerola, jako barikiranom i kalifornijski masivnom i moćnom“. Ali, jedan „detalj“ koji uopće nije označen na etiketi ili je ostao nekako skriven bio je nepoveziv sa svim gore navedenim atribucijama – Međimurje! WTF?!?

Jak, zreo, voćan, gladak Chardonnay. Teško doduše mogu istaknuti neku primarnu voćnost, ali recimo da ide prema banani i možda ananasu. Očekivao sam putrastu neprobavljivu sprženu neman, ali bio sam u krivu. Sur lie se pokazao jako inteligentnom odlukom jer vjerojatno su baš tom tehnikom vinari ublažili eventualnu agresiju barrique-a. Rezultat je kremasto-orašast i mekano-ugodan… uz neočekivanu blagodat kiselina. Te kiseline su pun pogodak. Međimurski „Muscadet“ meets Californian Chard 😉

Još uvijek to nije stil koji preferiram, ali priznajem kako sam ipak uživao u Solumu. Uz paštetu od crne Slavonske svinje, mljac i njam 🙂

Neću reći „crowd pleasing“, ali znam puno ljudi koje bi ovo vino jako oduševilo. Meni je također iznimno drago da sam ga probao. Još jedan kuriozitet koji zapravo ruši predrasude. Nikad pa ni tad ne bi povezao sadržaj čaše s Međimurjem, čija vina inače cijenim zbog prepoznatljivosti koja je potpuno suprotna ovoj izvedbi Chardonnaya.

Ne znam zašto sam se sjetio Bodrena, slatka vina, ledene berbe, ali iz podneblja tradicionalno poznatom po „kiselišima“. Nedostatak koji će pametan čovjek pretvoriti u najveću prednost u svojoj kategoriji…

Cijena: 129,90 kn (21.01.2011.)

Nakon nedavne diskusije o tzv. „meditacijskim vinima“, samodostatnim objektima ili radije „medijima“ koji obuzimaju kušača prenoseći ga u neku drugu spoznajnu razinu odlučio sam isprobati domaćeg pretendenta za naslov „vini di meditazione“ ili radije „vini di conversazione“ imajući u vidu društveni aspekt svakog vina.

Ja ću ga prostodušno nazvati „nedjeljnim vinom“ imajući u vidu konzumenta kao osobu koja nije kontrolor leta na nedjeljnom dežurstvu, već nekoga tko eventualno nedjeljom može predahnuti bez nemira i nespokoja koji prati većinu ljudi pa tako i vinopija 😉

Već na izgled jasno je da se radi o tzv. „narančastom vinu“. Uz specifičnu boju zajedničku svim naturalnim, biološko-organsko-biodinamičkim vinima, Sv. Jakov djeluje dodatno uljasto i masivno u čaši.

Na nosu je to najljepši i najmirisniji cvijet (bagrem?) koji mogu zamisliti, omotan medenim likerom kroz koji se jasno naslućuju prirodne voćne kiseline, kompleksnost koju nisam niti naslutio svojim patetičnim pokušajem opisa. Primjerice, voćnost ne želim niti spominjati kod ovakvih vina jer nije slična ničem „primarnom“ ili konvencionalnom, a u prozaične svrhe mogu reći da je raspon od marelice do badema…

Prezentnost vina na nosu ispunjava mirisne receptore toliko potpuno da sve drugo dodatno smrdi u usporedbi. Osobito ženino samostalno farbanje kose i nemirisni nusproizvodi istog procesa 🙂 U svakom slučaju, znam da kad jednom probam vino, neću moći uživati u mirisu na identičan način pa niti ne žurim.

Kako sam i očekivao, nakon kušanja se mistika prvog nosa nepovratno gubi, ali javlja se želja da opišem drugi dojam. Međutim, svaki pojedini aspekt koji mogu opisati pojavljuje se istovremeno. Još jedna osobitost „narančastih“, „iskrenih“ vina, a nazvat ću je iminentna prezentnost. Dakle, nije dovoljno naglasiti dobru ukomponiranost komponenti jer bi to značilo da sam vino ipak uspio „secirati“, a nisam. Nisam niti poželio, niti mi je to potrebno. Sve je odmah tu i ima ga dovoljno…

Npr. ne pamtim u posljednjih skoro 250 objavljenih dojmova i još kudikamo više neobjavljenih prije njih, da mi je ijedno uvjetno rečeno bijelo vino s 14,5% alkohola palo ovako lako. Ne pamtim niti da je ovako puno vino bilo tako lagano pitko.

Potvrđuje se tako teza o vinima di meditazione u smislu da štogod poželim napisati ima malo veze o sadržaju čaše per se.

Bjutiful. Eternalno. Vanvremenski. Nije to stvar stilistike. To su drugačija vina.

Cijena: 89,90 kn (08.01.2011.)

Nedavno objavljeni dojam za Korlatov Merlot provocirao je čak 118 komentara do ovog trenutka!?! Osobno bi volio da Korlat uspije. Inicijalna ideja i uloženi napori te logika iza projekta, sve to ima smisla. Također se prije kušanja vina trudim biti neopterećen predrasudama i paušalnim ocjenama o bilo kojem velikom proizvođaču pa tako i Badelu.

Međutim, Korlat još nije spreman da bi uživao u njemu.

Vrteći neprozirnu skoro pasta-za-cipele crnu tekućinu jasna ljubičasta odsjaja, prodoran nos škakljaju neki floralni tonovi. Kasnije i zanimljivi začini, možda će netko doživjeti čak i herbalnost ili čak neku vegetalnost. Ono što je sigurno, nos vibrira od intenziteta. Trunku pretoplo (14,8% alc BTW). Voćno, na suzdržan i banalan način. Opojno.

Srk, žvak !?! Čudnovato tijelo. Čvrste acidične kičme, zatim slatkasto-tanični ekstrakt, donekle mesnato, ali ispod očekivanog. Pa ponovo acidičan retrookus uz ljepljive tanine. Još nezrelo i teško za piti unatoč mekoći teksture i naizgled ispoliranosti.

Jednostavno nisam oduševljen, a posebno ne za te novce. Volio bi probati za godinu dana. Trenutno me fascinira kao primjer iznimno punog vina, a opet toliko jednodimenzionalnog.

Mlado. Napeto. Nervozno. Bez finese, ali ponovilo se iskustvo s Merlotom – kad se opusti 24 sata nakon prvog otvaranja, postaje nešto drugo osjetno prihvatljivije zbog čega ne znam kako bi ga „ocijenio“ pa niti neću 😉 Svakako postaje nešto dostojnije.

Vinopiji istraživaču Korlatova vina 2007. predstavljaju kuriozitet prve berbe mladog i nedokučivo perspektivnog položaja. Vina koja će možda dodatnim sazrijevanjem u boci ostvariti dubinu koju kao kupac u budućnosti očekujem.

Cijena: NA (siječanj 2011.)

En nevaren občutek 🙂 Kum Župa proslijedio svojem vinopiji još jedan darak za koji je procijenio da mu se neće svidjeti jer nisu svi ljubitelji Istarskih crnjaka poput mene, nevažno s koje strane granice. I na tome mu zahvaljujem.

Neuobičajena boca oduševljava! Još da je rukom označena umjesto etikete-štita na prednjoj strani pomislio bi da se netko stvarno dobro zabavaljao.

Jarka crvena boja neprozirne dubine u čaši obećava.

Šnjof, šnjof!?! Ne toliko svježa u smislu nezrelosti već baš vibrantna voćnost u slatkasto-kiselkastom zadimljenom nosu. Dopadljivi podrumarski vonj koji ide više prema zemljanosti negoli animalnosti. Doziran karakter 😉

Nakon kušanja, kao divlji Teran bez agresivnih, ali zato stežućih tanina. Čvrste kiseline… Aromatika blatnjavog šumskog voća gradi se iz gutljaja u gutljaj i prerasta u slatkasti voćni trulež. Prilično dobro u mojem slučaju. 3/4 …in zdaj kosilo!

Pitam se po kojoj cijeni je ovo dostupno u Deželi…

Cijena: 10,90 EUR (studeni 2010.)

And now something completely different 😉 Nikad nisam probao Schioppettino ranije i premda se nakon Mavrotragana neku večer čini prozaičnim, ovo svakako nije uobičajena sorta.

U ovoj kupaži DOC Colli Orientali del Friuli zastupljena je s 30% uz Refosco dal penduncolo rosso (30%) i Merlot (40%).

Na oku tamnocrvena boja jarak odsjaja ne priča previše o sadržaju čaše.

„Šnjof“ s druge strane pobuđuje asocijacije… ne znam je li „wooden fruit basket“ ikad zabilježena opservacija, ali meni je iminentno palo na pamet. Uz šumsko voće, pa jagode i trešnje, malo vanilije… kao recept za kolač 😉 Dosta topline izbija premda je pristojnih 13% alkohola deklarirano. Sugar, spice and everything nice 🙂 Ne baš, ali kasnije bilježim i ukuhano tamno voće poput šljiva, zatim i rajčicu uz nešto paprenastijih tonova…

Tako svježe, a tako dobro uklopljenih kiselina nakon kušanja. Suho, podatno, ravnomjerno, fokusirano uzduž nepca. Odmjerenih kiselina, dobro uklopljena sladora, intenzivne aromatičnosti u skladu s nosom.

Ne znam koliko je ovo Schioppettino, ali ovo je vino prema mojim afinitetima pravi užitak. Odmjereno. Uravnoteženo. Zrelo. Idealno „nedjeljno vino“. „4“

Cijena: cca 40 kn (prosinac 2010.)

Kategorija „supermarket vina“. Uopće ne znam čemu navodnici… potrudio sam se pronaći oznaku godišta, ali nema. Označeno je doduše 12,9% alkohola. Divno.

Parfimirani voćni sirup napadne floralnosti, kao mlada žena s previše parfema na sebi, toliko previše da shvatiš kako se ne radi o Eau de Parfum, već jeftinom dezodoransu. Napadno. Slatko. Voćno, na bljutavi način.

Srk, žvak, gut!?! Hm… poput razrijeđene bevande u koju je dodan sirup, žlica cukra i vrećica vinobrana. Vrlo pitko. Pre-pitko. Mislim da ću ga pomiješati s Frankovkom vulgaris u omjeru 50:40 i još 10% pretprošlogodišnjeg Portugisca i skuhati s puno šećera, cimeta i klinčića. Njam 🙂

Da sad vidim tko ima što protiv Yellow Taila? Australska Tga za Jug doktor je znanosti za ovog šampiona. Ali, standardni supermarket wine zaslužuje barem „dvojku“ jer netko se potrudio čak izbalansirati ovo tannin-free, boneless wine look-a-like čudo.

Cijena: NA (prosinac 2010.)

Sve relevantno i pozitivno o ovom Mondavijevom brandu već sam napisao u dojmu: https://vinopija.wordpress.com/2009/11/18/woodbridge-zinfandel-2007

Na nosu isprva jeftina novosvjetska voćnost plus ne vanilija od hrastovine, već vrhnje s okusom vanilije jer ako takvo što negdje postoji sigurno je to u Kaliforniji.

Ono što izgleda kao začinjenost i paprenost zapravo je zadah alkohola koji vremenom ispari ili se nos privikne, štogod prije nastupi.

Poput mirišljavog tvrdog bombona koji je šupalj.

Nakon gutljaja moram se ispraviti… nije šupalj, već ispunjen nečim masnim. Vino je doslovce „masno“. Zapravo mi je prva asocijacija na gumene bombone. Identičan aromatski profil crvenim… ili žutim… ili narandžastim, odnosno svejedno kakvim gumenim bombonima 😉

Međutim, kao da su gumeni bombon zalili likerom od maline ili višnje. Plus vinske kiseline i eto ga… Ali, inače dosta podsjeća na Crljenak Kaštelanski, otprilike koliko i sirup od limuna podsjeća na Chablis 🙂

Na kraju, priznajem da je ovaj sokić još mila majka u odnosu na “konkurenciju”.

Časna masna. I slasna 😉