Pogled na pedantne redove i čaša precizno uravnoteženog vina u ruci zrače smislom, svjedoče o čovjeku. Da li su nekad stvarno „proizvodili“ drugačije ljude ili je ta priča o „starom kovu“ neutemeljena ne bih znao, ali Vilija Ritošu cijenim kao malokoga. Majstor kontrole i donositelj sklada prenosi tu umješnost na svoju kćer. Ana je odgojena kao vinarka i prije formalne diplome enologije. Premda je budućnost vina Ritoša nezahvalno nagovještavati vinima berbe 2014, ovo je jedna od malobrojnih Malvazija kojom ću uvijek rado nazdraviti.

 

Ritoša, Mavazija Istarska, 2014.

Cijena: 49,70 kn

Trenutak kad bijela riba sa žara nošena uljem i solju uranja u rashlađenu Malvaziju asociram s ovim vinom. Kad domaći kruh postaje sladak kao med, a vino pitko, ugodno i uravnoteženo. Miriše na bijelo cvijeće i naranču. 2013 Malvazija je aromatičnija na prvu, a normalno je i da djeluje opulentnije i zrelije, ali 2014…

možda najskladnija izvedba superteške berbe. Srednje punog tijela i niskih alkohola (12%) s dosta „soka“ bez problema će odraditi večeru u kojoj umjesto deserta nastupa vrijeme za sir. My kind of stuff.

 

Ritoša, Rose, 2014.

Cijena: 49,70 kn

Iz 2014. nećemo dobiti Ritošin Cabernet. Iz berbe za pamćenje po najgorem najpoštenije što se moglo napraviti je ovaj rose. Cabernet Sauvignonu se pridružio Muškat ruža. Ruži leži lagani ostatak sladora.

Boja između roskaste i lososa. Crvena naranča na nosu. Svježe, voćne kiseline živahne na nepcu. Blago pikava tekstura i simpatična slatkastost, graničko polusuho bez bljutavosti. (11,5% alc.)

Lepršavo i cvijetno, puno voćne svježine, jagode bez šećera. Umjesto teran-based osvježavajućih rosea Istre, Muškat Ruža. Ružine latice u salati.

 

Ritoša, Cabernet Sauvignon, 2013.

Cijena: 59,70 kn

Jedno od mojih favorita vrijednosti za novac to će i ostati. 2013. berba možda je i najbolji Cabernet dosad.

Prekrasno drvo, ustrajno samo na površini, cedrovina, duhan i tamjan… ispod tog školovanja je prekrasna višnja, koncentrirana kako treba, idealno zrela. Zapravo, za nijansu zelenija, ali sve skladno. Sklad, elegancija, srčanost. Već glatki, dijelom brašnjavi tanini i sočne kiseline u srednje punom tijelu. Terra rossa karakter, lijepo voće intenziteta upravo taman gdje i koliko treba i na pravi način.

Još mlado, ljubičastog odsjaja… spremno, s naznakama lijepog dozrijevanja vremenom u boci.

 
Ritoša, Cuvee, 2013.

Cijena: 49,70 kn

Teran, Merlot, Cabernet Sauvignon, ali siguran sam da se i Muškat Ruža osjeti na nosu. Taj dodir ruže pretvara mirisnu zenzaciju u žele od jagode. Kao začin koji drži integritet skupine.

Pomalo zelenkasto na nepcu, još traži balans, istovremeno osvježavajuće i mekano. Crno vino nježnijeg tijela, kiseline koje traže hranu, sitan tanin k tome je malobrojan, ali jako bitan, s pažljivim korištenjem drva koje je neprimjetno, a podjednako bitno…

Ha! Danas počinje festival žlahtine. U nedjelju je Razgon, dan završetka mužnje ovaca i njihovo puštanje na slobodnu ispašu 🙂 O Danima šurlica, foto natječaju, Danima vina otoka Krka i ostalom – link.

Moram priznati da nisam išao u Vrbnik zbog Žlahtine. Premda je bilo zanimljivo istovremeno usporediti vina vinarija Šipun, PZ Vrbnik, Ivan Katunar, Katunar (Anton), Toljanić, konoba Nada… moj interes počiva na Sansigotu i Plavcu. Najsjeverniji Plavac je stvarno nešto što je važno probati. Ne samo zato što mi se svidio 🙂 Bitno je za bolje razumijevanje svih plavaca.

Sansigot, Sansego, autohtoni Sušćan Crni, očuvan na Susku i danas presađen, ima fascinantnu priču i specifičan karakter. Loze s terena otpornih na phylloxeru uvijek stvaraju intrigu o vinima prije europske vinogradarske kataklizme :-P. Od dva monovarijetalna Sansigota vrbničkih vinara Katunar Ivana i Dobrinčića (Šipun) nisam toga dana probao nijedno.

Niti najsjeverniji Plavac niti pre-phylloxera Sansigot ne dolaze iz samog Vrbničkog polja. To je klasično kraško polje postalo simbolom jedne druge priče – Žlahtine. Osnovni point je u tome da osigurava kontinentalne mikroklimatske uvjete na jednom mediteranskom otoku. U prošlosti u tom polju nitko nije sadio lozu, već povrtne kulture. Premda ta žuta ilovača s malo crvenog pijeska okolo može i ozbiljno presušiti, poljem su prokopani kanali kako bi uzgajivači osigurali odvodnju. Dakle, odvodnju 🙂 Tek je moderna tehnologija s učinkovitim zaštitnim sredstvima omogućila uzgoj loze u Vrbničkom polju. Berba stotina hektara polja se jedne ne tako davne godine odvijala u čamcima 🙂 Predanost čistim kanalima jednako je važna kao terminima špricanja.

Uglavnoom, divno svjedočanstvo što može tehnologija i enologija danas. Pedantni monument ljudi kojima je jako stalo dokazati kako 1 +1 daju 2. Dok ja tražim one „jednadžbe“ u kojima 1 + 1 daju više od 2. U krajnosti to znači – recept vs. duša. Nema smisla debatirati s 1 + 1 rutinom koja savršeno ostvaruje svoju svrhu. Mogu samo ponuditi svoj uvid. Uvid.

Koji ne treba biti osobito dubok kod današnjeg vina koje se istaknulo u paralelnom kušanju mladih žlahtina kao možda i najskladnije. Limeta na nosu i adekvatno osvježenje na nepcu. Trajanje primjereno brzoj ljetnoj konzumaciji dobro rashlađene vrbničke žlahtine s 11% alc. Kratko, taman da potencira žeđ za novim gutljajem.

Slankastost koju ostavlja na nepcu ne bi zvao mineralnošću (!), ali svejedno je Toljanić ostvario sklad pun svježine. Već spreman „gemišt“ 😉 Kisela breskva u hladnom čaju od jabuke. Neka Lass uns anstoßen!!! odjekuje krčkim i kvarnerskim restoranima ove sezone 😀

Cijena: 69,25 kn

Taj tamjan i borova smola… herbalnost, osobito kadulja, uz očekivane voćne asocijacije, nose potpis Ponikava u svijetu Plavca Malog, odnosno Cmijeve glavice, položaja Miloševih vinograda.

A opet, tempo i tajming su presudni. Nalik izvrsnom 2009. godištu, Plavac 11 traži strpljenje, ne samo da se otvori i omekša, već da uspostavite zajedničku frekvenciju.

Frekvenciju na kojoj uživanje u ovom vinu postaje sol nošena vjetrom. Metalno slan okus krvi. Još bridi nepcem, dok se svaki tanin ne otopi. Some serious root juice 😉 Jak mineral, osobito dan nakon otvaranja.

Na površini… hlapivost, toplina, nebrušeni tanini, običajene stvari. U dubini… hlad kamena i utjeha ljekovitih trava. Premda tek nagovještaj vina kakvo će postati, ovo je upečatljivo i uvjerljivo iskustvo… koje isprva i u ovoj fazi nekako najviše podsjeća na 2009 ? Slow wine 😉

Cijena: 1659 rsd

Dok se kuhaju atrakcije, još jedna bilješka iz kolekcije vinskog sudije…

Na nosu toplina, ali i intriga. Voće u baš pravoj zreloj fazi. Naslućuju se i pinotnoirovske kiseline. Gutljaj puno kremozniji nego što miris nagovještava.

Više je to do školovanja, jer nema težine, masnoće i drugih neprimjerenosti 😉 Kiseline voćne i izražajne, uzdižu doživljaj… možda malo previše tropskih senzacija, jagode obogaćene mangom i kokosom 🙂

Ali, izrazito dopadljivo, vrlo srčano, pristupačno vino u kojem je lako uživati, nakon sat, dva u dekanteru, naravno…

Nije to neki asketski, terroirski Pinot Noir uzor, ali je prekrasno posložen, stvarno skladan i užitan.

Mladost je ta koja ovdje ostvaruje slast. Mami i vabi sljedeći gutljaj bez istinske kompleksnosti, tek stilske raskošnosti. Začinjena jagoda u jednoj poprilično uvjerljivoj inkarnaciji.

Ime koje se istaknulo svojom vrijednosti za novac. Sviđa mi se što se baš Vuina odlučio praviti Crljenak. Sviđa mi se što s berbom 2011 konačno afirmira vinogorje Kaštela-Trogir. A ni vina nisu loša 🙂 🙂 🙂

 

Vuina, Plavac Štafileo, 2011.

Cijena: 52,70 kn

Borove iglice, suhe smokve i rogač… sve vrlo karakteristično i poželjno za Plavac, uz hladno tijelo, ujedno i vrlo drugačije od vrućih, nabijenih plavaca. Pravi Plavac, i dalje pun karaktera, samo manje nabijen od onih „pretencioznijih“. Umjesto da se teško pije, ispija se lakoćom. Brz na nepcu, klizi jezikom, ali je svejednako trajan i konkretan.

Jasno je odmah da je ovo pristupačno vino, pitak Plavac koji ne pati od zamki koncentracije niti prezrelosti. Premda djeluje vrlo „razvijeno“. Nije niti pretjerano trpak. Tanini jesu suhi, ali ne stežu usta toliko. Alkoholi razumni, na 14,3%

Neke senzacije koje podsjećaju na maline !? pojavljuju se u afteru. Neki osjećaj pretjeranosti koji mi se javlja u trećem gutljaju jedini je rigorozan razlog zašto ovo vino po ovoj cijeni nisam „službeno preporučio“., ali Vuina je od 2008. vriijednost za novac, a ovisno o berbi, materijal za Preporuku.

 

Vuina, Babica Štafileo, 2011.

Cijena: 46,70 kn

Florano-voćno, a kožnato… nježno volatilno, prekrasan nos. Dal ma ci ja… digi digi di digi di

Začinjena kožnata višnja. Nakon prvog gutljaja – preporuka.

Rustikalni sklad. Cjelina koja djeluje uvjerljivo na nepcu. Vrlo probavljive kiseline, taninima nježna, a aromama posebna Babica trogirskog vinogorja s 12,5% alkohola ima sasvim dovoljno tijela i pitku suhoću, te čak uz delikatan mineral na nepcu predstavlja…

divotu.

 

Vuina, Plavac Štafileo barrique, 2010.

Cijena: 110 kn

Dekantirano sat i pol. Toplina sunca na nosu… voće djeluje uvjerljivo, ne prezrelo, ne preekstraktno, sluti na dobar materijal premda 2010 Plavac i Babica nisu imali jednaku uvjerljivost kao izuzetna berba 2008.

Slatki tanin ostaje na nepcu. Brz gutljaj i after do želuca. Sviđa mi se što nema zamjetnu težinu niti kiselinama korigiranu živost čini se. Kakogod, ovo je vrlo uvjerljiva kapljica unatoč često nepravedno „stigmatiziranoj berbi“. Gutljaj po gutljaj i gomilaju se tanini. Trpkost. Tvrdoća. Koja ne slabi niti dva dana nakon otvaranja.

Robusnost Plavca skoro da mu je glavnu znak raspoznavanja. Ali, ovakav têk koji dobije nakon dovoljno izloženosti zraku prkosi stereotipu. Okrepljujuća svježina, kao pitki inat…

 

Vuina, Crljenak Štafileo, Zinfandel, 2011.

Cijena: 124,98 kn

Jasno, kad smo naučili da su vina Vuina u dvije znamenke, svaki otklon djeluje bezobrazno skup, ali se u konkurenciji Zinfandela, Tribidraga, odnosno Crljenaka, u tom smislu nimalo ne ističe, dapače je među najpovoljnijim.

Ističe se zato po impresiji koju ostavlja. Naglašeno suho i vrlo ekstraktno vino, ali bez trpkosti koju bi očekivao od plavca. Voće je tamno i duboko, skoro (ponovo) „kožnato“, u skladu s nekim ozbiljnijim aromatskim senzacijama, a tanini su sitni i gomilaju se tek nakon dosta druženja s bocom.

Nakon samo sat i pol dekantiranja vino je još prezatvoreno. Pokazuje tek koncentraciju tamnog voća i drva uz dosta topline. Tri sata je trebalo da proradi kako dolikuje.

Dobre kiseline da cure sline. Donekle slano kao more, kao svježa školjka i vjetar na posoljenom licu… čak lagano animalno na nosu. Boca za kolekcionare koja bi mogla duboko impresionirati nakon još dozrijevanja u boci.

Istraživanje o percepciji Zeline vjerojatno bi ukazalo na dosta suprotstavljenih stavova. Kraljevstvo Kraljevine i gemišta nije poznato kao zelena oaza u kojoj pojedine obitelji uzgajaju grožđe po ekološkim principima. Sami certifikati koji postoje konzumentu jamče vrlo malo toga. Opet, na vrlo malom prostoru zelenih brežuljaka postoji previše raznolikosti da bi se obuhvatile najmanjim zajedničkim nazivnikom. Postoje li onda uvjeti za laissez faire pristup stvaranju vina u kojem će se osjetiti Mjesto i njegova povezanost s čovjekom?

Vina obitelji Čegec probao sam prvi put tek na prošlogodišnjem VinoComu. Bilo je to drugačije iskustvo. Iznenađenja, obzirom na etablirana zelinska imena Jarec, Kos, Puhelek već sam poznavao u vidu crnjaka Vlade Kosa i bijelih vina Bedekovića (Prigora). Svejedno, ovo je bilo skroz neočekivano i bitno drugačije.

 

Čegec, Graševina, 2008.

Središnja hrvatska baštini neke drugačije graševine od onih koje nastaju u Slavoniji.

Uzorak je bio slightly corcked pa sam morao požuriti što mi je žao jer mi je baš ovo vino, uz Chardonnay, nešto u čemu sam planirao uživati. Dunja… žuta, tvrda i mirišljava. Livada… poljsko cvijeće.

Skladan gutljaj izrazite suhoće… fantastično suho, smireno i cjelovito.

Raspoređena svježina, uklopljeni alkoholi (13,4%), glatka tekstura. Dobar balans, ugodna konkretna težina, ali gipko tijelo. Ujedno i odličan „grip“, kvaliteta koju ostvaruje na nepcu.

Dodana vrijednost u vidu sklada cjeline. Slast vrlo vinozne Graševine. To izgleda toliko jednostavno, ali danas postaje tako neuhvatljivo.

 

Čegec, Chardonnay, sur lie, 2008.

Cijena: 75,00 kn

Barrique kao nenametljivi začin, integracija potpuna, ono što samo vrijeme i osjećaj za feeling 😀 mogu ostvariti… Jasno, materijal je jako bitan.

Nešto više citrično-začinski aromatski sklop na nosu. Još uvijek neočekivano mlado na nepcu. Voćna svježina, suhoća i neprimjetnih 14,2% alkohola.

Energična punoća puno prije fizičke težine. K tome nema niti putrastog niti uljastog doživljaja. Gutljaj je sočan i relativno brz. Trajnost na nepcu ustraje…

 

Čegec, Chardonnay, 2013.

To što miriši na breskvu i nije neki raritet, ali način na koji miriši je bitan… opušteno i neforsirano.

Ta ista suzdržanost u vidu zatomljene energije osjeti se i na nepcu. Vinoznost, ali i mladost u vidu voćnog karaktera.

Suho, sočno, s neprimjetnim alkoholima. Resko i čvrsto. Dunja. „Grip“ koji te drži i tjera da probaš dalje. Vrlo uravnoteženo, opojno i lijepo vino.

Drsko?

Nimalo. Ali vrlo odvažno 🙂

 

Čegec, Traminac, 2011.

Cijena: 65,00 kn

Vrlo jasne arome traminca s natruhom tropske raskoši.

Funkcionira. Neka luda „prezreli-ananas-ali-koji-osvježava“ kombinacija.

A opet, osim toga i nemam što puno napisati. Vino je očito, to što je. Sviđa mi se kako se opojna cvjetna mirišljavost Traminca otapa u voću.

 

Čegec, Graševina, izborna berba prosušenih bobica, 2011.

Cijena: 215,00 kn

Umjesto jednostavnog naziva Trockenbeerenauslese 🙂 imamo najmanju bočicu s najduljim natpisom. Visoka zrelost ovog predikata čuva se u 0,25L bočici.

Ovo je nešto što ljude obično oduševi jer prekrije sve što si prije toga popio i pojeo.

Za ovako jantarno žutu tekućinu očekivao bi da je uljnija i viskozitetnija već na oku. Međutim je uspješno izbjegnuta sirupastost i ljepljivost. Dakle, vino je koje se da ispiti, ugodnog teka, ne baš osvježavajuće naravno, ali okrepljujuće. Da je izbjegnuta ta zapravo poželjna botritična gorčina materijala…

Vrlo uspješan predikat bez nepodnošljive težine i koncentracije, s vrlo prirodnim šećerima i alkoholima (15,2%).

Sad kad smo usuglasili da je ovo ipak jako dobra priča za razliku od hrpe polusmeća kojima se mnogi klanjaju, možemo diskutirati o livadskom medu i ostalim aromatskim aspektima te pratećim asocijacijama.

 

Čegec, Zweigelt, 2011.

Cijena: 65,00 kn

Koncentrirano voće oslobađa se poput praska… prvotna eksplozivnost na nosu postaje suptilna vinoznost.

A nepce mirno. Zemljane arome. Kožnatiji tanini. Rustikalno, prekrasno kad se malo opusti nakon nekoliko minuta u čaši.

Suho, 12,5%. Premda crno, hladnije i svježije od bijelih vina kuće Čegec. Umjesto da rastvara masti kakve domaće kobasice ili sočne prasetine može se doslovno sprijateljiti i s pikantnijim ljetnim salatama, svakim gutljajem vodeći te u hlad zelinske kleti.

Cijena: 985 rsd

Bijela pjena u čaši i miris „pofurene koprive“ 😀 ko da mi stari radi štrudlu od kopriva sa sirom. Dosta ustrajan miris u tom pogledu 🙂

Na nepcu stežu kiseline. Osvježavaju koliko i Nara (jer namjerno neću Fantu spominjati), dakle samo do sljedećeg i sljedećeg… i sljedećeg gutljaja. Nikad dosta. Lažno gašenje žeđi.

Suho, suhoparno i dosadnjikavo. Grejp u afteru i 12,2% alkohola koji se svakako ne primjećuju. Za razliku od grejpa. Na žalost.

Ali je vješto ovo posloženo. Svaka čast ocu i majci, samo što me baš ne tjera da ponovo poželim ovakvo, ipak naglašeno „napravljeno vino“. Kakva je bila godina 2014., možda previše očekujem. Površno vino, posloženo, očito vrlo „posloženo“.

Lutka na koncu, ali kojoj se vide konci s kojih visi. Baš bodu u oči. Najžalosnije, i ovakva kakva je Sonata iz 2014, još uvijek je primjer za mnoge druge. Valjda zato jer je bitterlemon bolji od većine dostupnih Sauvignona na ovim prostorima.

Cijena: 65,50 kn

Prepoznatljivi Riesling „vakuum“ na nosu… vino kao da ne otpušta mirisne senzacije već usisava zrak, a zapravo stvara jedinstveno prekrasno zeleno „zračenje“ intenziteta primjerenog osobitom materijalu iz kojeg je napravljeno. Rizling.

To je sočna reskoća zeleno žutog voća 🙂 Slogan koji se odnosi na mnoge dobre rizlinge, a Bolfanov potvrđuje svoj status u konkurenciji domaće ponude. Polusuho s 11,5%. Osvježavajuće kao jabuka, precizno kao strijela. Ima fokus, intenzitet i brzinu.

Da. Trajnost na nepcu nije takva da ne bi zahtijevala potvrđujući gutljaj. Više je to jasan bljesak munje. Ali vrlo lijep bljesak.

Koji može potrajati uz pirjani poriluk s tikvicom i paprikom iz woka.

Cijena: 2350 rsd

Još jedno vino rušitelj predrasuda. Nije danas moderno hvaliti polusuha vina s 14,5% alkohola.

Stvarno, ova slatkoća na mirisu kao da je iz nekog PEZ bomboni praška, ali opet drugačija… više muškatna slast i, ne znam da li zbog sugestije, podsjeća na jagodu… također i jabuku, hrapavo sočne kiselkastosti, dunju…

 

Sklad, uravnoteženost i energija me podsjetila na nešto što se ne usuđujem napisati, jer ipak nema tu tenziju i napetost, ali ima tu golemu prostornost poput tog uzora. Sad kad sam se uspješno othrvao kompulzivnim analogijama, sama pomisao dovoljno je da ovo vino uvrsti u najbolje bijelo vino Srbije koje poznajem do danas.

Dok svi rade Tamjaniku, Kosta Botunjac ne. Ne znači to da sad svi trebaju počupati Tamjaniku i Smederevku kako bi posadili baš ovu autohtonu župsku sortu.

Ne znači to ni da treba tražiti recept u polusuhoj izvedbi s 14,5%, niti da svi sad trebaju raditi s divljim kvascima i bez enzima, bez pretakanja i bez filtriranja. Uostalom, nikad ne bi pomislio da je vino ovakve elegancije i usklađenosti nastalo navedenim „minimalno intervencionističkim” postupcima. Je li to još jedna predrasuda koju ruši?

Bi li volio da je suho i s nižim ukupnim alkoholima? Koga briga. Nije da alkoholi smetaju. Vino je našlo svoju vrlo uvjerljivu ravnotežu tu gdje je i zbog toga mi se sviđa. Ujedno ima i te, gurmanske :-), delikatne kiseline, ali tako raspoređene da nikad ne pobjegne u bljutavost. Niti na sobnoj temperaturi! Jedno od vina s kojima se osjećam kao ova pčela s etikete.

Zanima me kako će se razvijati u boci… Mirnoća i energija voća. Još uvijek ne znam bi li ovo poželio prije uz čajne kolutiće ili planinsku pastrvu, ali znam da me ostavilo nerazriješenog, bez katarze i da moram ponovo probati nekom prilikom ovu, kako je netko dobro napisao, „polusuvu priču za sebe”  🙂

Cijena: 78,00 kn

Jedno od vina koja planiram pratiti i dalje svakako je Coronicin Teran. Ovo godište još je jedna potvrda da je 2012 dala dobre „crowd pleaser terane“, međutim osobni odabir je 2010 u nekim slučajevima, odnosno uvjerljiva 2011 u pravilu. Ako me ne zareže po nepcu kako očekujem od Terana, čemu onda uopće Teran. Premda…

Prodorna ljubičasta i papreni nos. Miris ispunjen šumskim voćem.

Tzv. bazni Teran Coronice uglavnom je bio u cjelosti stvoren u Inox bačvama. Ovaj materijal, iako vrlo mlad, kao da je dijelom proveo vrijeme u drvu.

Mekan, voćan, ukroćen, bez britke kiselosti terana. Premda svega 13% alkohola, voće je osjetno ukuhanije od prethodnih berbi.

Svejedno, doživljaj mineralnosti u dubini. Željezom obogaćeno istrijansko tlo 🙂 Tanini mekani i zaobljeni. Dovoljno sočnosti i reskoće da me drži napetim dok se nakon izvrsnog baznog, jednog dana ne pojavi i Gran Teran 2011.