Ima malih gradića što su dio slike
prirode: mora i brijega, dio mjesnoga gaja.
a katkada se upiru o sike
i o njih sitne more bije, val bez kraja.

(Tin Ujević, Panorame gradova)

Pojma nemam je li Pjesnik mislio na Makarsku u ovim riječima, ali sam siguran da svaki izvještaj o Dalmacija Wine Expu mora naglasiti važnost „dvanaestog igrača“, pozadine i podloge, a ujedno i infrastrukture bez koje Dalmacija Wine Expo ne bi bio najšarmantniji vinski događaj u Hrvatskoj.

 

Stigavši u subotu prijepodne i vraćajući se u nedjelju poslijepodne imao sam upravo toliko vremena da obiđem ono najvažnije – izlagače. Ali, naknadno listajući katalog uvidio sam da ipak nisam sve uspio obići. (Između ostalog i jedan od ponajboljih rosea prošle godine, a nadam se i ove, Senjković Spoža.) Još veći šator, ove godine uz glavnu gradsku plažu i još veći broj izlagača. Na svu sreću, još uvijek u humanim okvirima, bez gužve unatoč velikom interesu posjetitelja.

 

 

 

Ugodno su me iznenadila neka vina, potpuno neočekivano Kozlovićev Othello za kojeg sam smatrao da sam ga davno „prerastao“. Izrazito neobično, ali fantastično iskustvo Roxanichevog rosea. Iznenadio me Korak s nekim potpuno drugačijim favoritima iz svojeg podruma, među kojima osobito Crni Pinot!?!

S druge strane, tu je bio i očekivani osobni favorit, Tomac Crni Pinot 2010 i Amfora Riesling, niti jedno vino nemam namjeru otvarati prije jeseni. Zatim još jedan potpuno očekivani favorit, Galić Sauvignon 2011, briljantno vino. Imoćani izvrsni, a pojavilo se i novo ime, Sušić s linijom Jokan 🙂 Grabovčeva kupaža Pošipa i Žilavke je osobito oduševila! Čudesno dobro vino!

 

 

 

 

 

Bilo je jako puno iznimnih vina i zato moram još izdvojiti i neuobičajen, ali izvrstan Dingač nepoznate i mlade vinarije Ponos s nekim vrlo starim položajima 😉 Također, nikako da nabavim Pribidrag Kuće veselog čovjeka, meni uvjerljivo najdraži Hrvatski Crljenak koji sam probao.

Nešto je ipak nedostajalo. Do sad nisam niti jednom spominjao jednu od ključnih osoba festivala u Makarskoj jer sam smatrao da je puno drugih koji su ga puno bolje poznavali… Milan Ožić, spiritus movens i spiritus muvens 😉 Čovjek s duhom i čovjek s dušom, kohezija koja je okupila individualce oko zajedničke ideje.

Eto, otkrio sam da smo ipak dijelili ljubav prema nekim istim vinima zbog čega zahvaljujem Josipi Andrijanić. Nikad se nisam toliko dobro i toliko dobrodošao osjećao niti na jednoj radionici, vinskoj ili ne. „Milanova vina“ bila je prepuna, radionica na kojoj se zapjevalo, ne zbog pijanstva, već zbog emotivne potrebe, iz ljubavi.

Ljubav prema vinu, kulturi stola i druženju i dalje stanuje u Makarskoj.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Cijena: cca 30 kn kod vinara (travanj 2012.)

Botun, Kujundžuša, Žilavka. Tek blago magličasto u potpunom skladu s rustikalnim štihom na nosu. Osjeti se produljena maceracija i izvorni ekstrakt sa svim dobrim i lošim, ali autentičnim doživljajem. Izuzetan vonj!

Nježno na nepcu. Paučina. Prirodni manjak kiselina ne osjeti se zbog dobrog balansa… rekao bih vrlo suho vino s 12,3% alkohola.

Testirano uz ne preslane ArbaMar inćune 🙂 Upravo ono što je nedostajalo da blagost postane blaženstvo. Slatki začin koji evocira domaći sir kakav sam probao u Imotskom prošlog ljeta…

Vino pjesnika.

Cijena: cca 30 kn kod vinara (travanj 2012.)

Bojim se da prva asocijacija na spomen Morlaka nisu tzv. „Crni Vlasi“, već izmišljena vrsta ljudi iz romana H.G. Wellsa „Time Machine“, tako životopisno prikazana u istoimenom filmu u kojem u dalekoj budućnosti zemljom vladaju trogloditski Morloci koji žive ispod, dok Eloi obitavaju iznad površine zemlje 🙂

Morlak se smatra pogrdnom talijanskom riječi za seljake Dalmatinskog zaleđa, a povijesno gledano to je jedan od naziva nomadske etničke skupine koja je u Jadranskom zaleđu nastala stapanjem rimskih kolonista i autohtonih balkanskih naroda poput Ilira i Tračana.

Ja ne bi sudio koliko je to prikladno za vino Imotskog vinogorja, ali činjenica je da naziv nije izumro 🙂 Svakako vrlo zanimljivo gradivo, kao što je to uostalom i vino od čak 5 sorti, svih 5 tipičnih za današnje Imotsko vinogorje: Blatina, Merlot, Rudežuša, Trnjak, Vranac.

Crni je Morlak strašno zanimljivo vino na nosu… drugačije… slatko-kiseli voćni bomboni, sirup od šipka, puno primarne iskričave voćne svježine.

Ništa manje poseban nije bio ni prvi gutljaj koji je s odjecima trajao puno duže nego što daje naslutiti „suho kvalitetno vino s 12,3% alkohola“. Isprva sličnije nekom Lagreinu 🙂 ili vinu sjevernije klime i više nadmorske visine.

Nastupa rudimentarno, bez puno kompliciranja unatoč brojnim sortama koje doprinose cjelini. Evidentno je jak utjecaj podneblja važniji od zastupljenosti sorti u kupaži. Minimalistička struktura počiva na životnim kiselinama i suhoći, ali i izrazito brojnim taninima!?!

Cijena: 136,75 kn (travanj 2012.)

Viognier. Od ruba izumiranja do planetarne popularnosti. Premda nije prvi Viognier u Dojmovima, sigurno je prvi iz Pijemonta, DOC Langhe u izvedbi Aziende Agricole Abbona…

Prema dostupnim izvorima, čak je i u postojbini ove sorte u nekom trenutku prošlog stoljeća preostalo svega 15 hektara vinograda kultiviranih Viognierom. Danas je nemoguće pronaći „jeftini“ Condrieu AOC, a sorta je rasprostranjena na bar 150 hektara samo u svojoj postojbini dok se u međuvremenu proširila i Novim Svijetom, Australijom, Čileom, ali evidentno čak i u legendarnoj Langhe 🙂 Fascinantno.

Tradicionalni niži prinosi i snažna aromatičnost općenite su definicije Viogniera. Apsolutno sve u Cinerinu služi prenošenju tih osobitih aroma.

Zlatno ulje u čaši, na nosu aromatično u skladu sa svojom reputacijom, nešto drva, ali i čuvenih senzacija na marelice, sušene marelice i breskve, kao i dosta cvijeća, na rubu parfemskog mirisa…

Ali, tek u ustima „eksplodira“ aromatski sklop, prekrasno iskustvo od voćne svježine do puno težih floralnih esencija. Usitinu, sve se u vinu vrti oko prezentacije aromatike. Arome su na uzvišenom pijedestalu i cijela struktura vina služi toj svrsi i to radi besprijekorno.

Ekstraktnost idealna, 14% alkohola, kiseline i ostatak sladora vrhunski uravnoteženi, uz dojam dosta mliječnih kiselina pri čemu je manje bitno je li to zbog malolaktike ili je tek privid zbog delikatne umjetnosti battonagea. Sva punoća i bogatstvo su tu. Dojam grožđa na rubu prezrelosti djeluje aristokratski raskošno, ali „pod kontrolom“ nježnih kiselina… prava milina 🙂 Kako na nosu, tako i ustima, aromatski doživljaj dovoljno je „iskričav“ da ne postaje dosadan niti nakon ne znam koje čaše.

Uz domaću polukuhanu/polupečenu piletinu iz pećnice s krumpirima, Cinerino je bio više od začina, pravi aromatični umak zanimljiviji i snažniji od glavne zvijezde na tanjuru.

Na kraju, osjećaj da je ostalo još dosta toga za odgonetnuti u ovom vinu… a lot more than meets the eye. I love it, 4.

Priča o vinima Mihe Rozića zapravo je priča o položaju Mili. Mili je položaj jedinstvenih mikroklimatskih obilježja, južne ekspozicije na poluotoku Pelješcu, kao što su to i davno zaštićeni položaji Dingač i Postup, ali se nalazi nešto južnije na još nepristupačnijem terenu. U usporedbi s proslavljenim Dingačem i Postupom, položaj Mili skoro je nepoznat. Za pretpostaviti je da dobar dio kupaca misli kako je pogrešno napisano „Mili“ umjesto Plavac Mali na etiketi 🙂

Međutim, povijest Milog datira iz vremena Dubrovačke Republike, a vina koja daje su stvarno specifična. Možda zbog vjetra koji često puše iz smjera Stonske solane ili nečeg trećeg, ti su vinogradi jedni od rijetkih koje nije poharala filoksera još u 19. stoljeću.

Odabrana vina otkrio sam na Hrvatskom festivalu hrane i vina u Zagrebačkoj Areni i kasnije isprobao u miru…

Miho Rozić, Mili, Plavac Mali, 2010.

Cijena: 120,00 kn kod vinara

Već izdaleka se stvaraju snažne asocijacije, smola crnogorice i borove iglice, zapravo cijela borova šuma 🙂 s jednom neuobičajenom „eteričnom“ komponentom strahovito zanimljivom na nosu. Cijeli je mirisni doživljaj izrazito prodoran, radioaktivan 🙂 S vremenom se ipak razvijaju i mekše senzacije… kupine, karamela, kava i rogač… još uvijek s dosta oštrine.

Na nepcu tanični suhi Plavac Mali s 15,4% alkohola, izvjesno iz vrlo zrelog materijala. Svoj Plavac s položaja Mili, vinar bere prije ostalih ako želi dobiti suho vino koje ne bi bilo prejako. Jačine i snage svakako ne nedostaje, goropadnu ljutu strukturu na okupu drže kiseline koje uravnotežuju doživljaj u kojem se osjeća duh manufakturne kućne radinosti… prirodna „medicina“ za probavu, za smirenje, za glavobolju, urtikariju, nastavi niz 😀

Poput Dingača s daškom vjetra… voćna jezgra oklopljena sirovom snagom položaja Mili.

Minus 4.

 

Miho Rozić, Plavac Mali, 2010.

Cijena: 60,00 kn kod vinara

Deklarirano polusuhi Plavac Mali s 15% alkohola koji nije s lokaliteta Mili već unutrašnjosti Pelješca kod Stona i Ponikava.

Uz dosta vrućine na nosu donosi i rustikalni koncentrat truležastog voća i mokrog drva, zapečenih maslina i soli. Međutim, na nepcu je struktura u nemogućoj ravnoteži, odnos kiselina i sladora takav da tek natpis na etiketi svjedoči o polusuhom Plavcu Malom.

Možda baš zahvaljujući pitkosti, brojni tanini neće stisnuti usta ili obrnuto 🙂 Jasno, tanini su i dalje prirodno „ljepilo“ Plavca, a arome prezrele i koncentirane. Sva žestina bez težine… u kontekstu 15% nevjerojatno pitak Plavac Mali.

Tako naivno iskren, jednostavan, pun snage i tijela koje ispunjava usta, ali bez velike filozofije i kompleksnosti. Ono sam što jesam i zahtijevam malu „adaptaciju“, jer možda se neće svakome svidjeti stanovita gorčina kadulje u finišu, ali to je vino. 3do4

 

Miho Rozić, Elihu, 2009.

Cijena: 170,00 kn kod vinara

S festivalske degustacije vratio sam se uvjeren da je suhi Mili 2010 moj favorit. Sada znam da je to Elihu, poluslatko vino s 15,6% alkohola u izduženoj 0.385 L boci.

Obzirom da je više desertni liker nego vino, odabirem malu čašicu za desertna vina.

Na nosu kupinovo vino. Pravi koncentrat kupine. Zatim i ljekovito bilje.

U ustima borovnice i višnje, izvrsne „voćne“ kiseline uzdižu strukturu i vino se prezentira u neočekivanom svjetlu. Iznenađujuće sitnih te ne suviše brojnih tanina.

Nakon isprobavanja na sobnoj temperaturi, ostavljam vino u ledu… rashlađeno, osjećaj kao da žvaćem smrznuto prezrelo grožđe. Divno! Čak i nos postaje predivan jer se vrućina alkohola više uopće ne osjeti i jedino tanini postaju nešto grublji, ali i oni kao da se tope u ustima poput kakvog ledenog deserta. Ostaje samo karamela koja nikada ne prestaje.

Također, ta specifična senzacija koju ću pripisati položaju. Eliksir položaja Mili, gladak i čvrst kao ravna stijena. Juhuhu za Elihu 🙂 Četiri plus!

„Festival odličnog raspoloženja i prepun “profesionalne opuštenosti”. Bez uniforme i s puno srca. A sa štandova gledaš more. Di ćeš bolje.“, Patti (07.05.2011.)

🙂 Nekako si mislim da je najbolja najava ovogodišnjeg festivala, moj prošlogodišnji osvrt i svi pozitivni komentari (https://vinopija.wordpress.com/2011/05/06/dalmacija-wine-expo-2011-izvjestaj/), kao i činjenica da jedva čekam vikend 🙂

Eno-gastro festival na glavnoj gradskoj plaži u Makarskoj. Meni dovoljno. Ipak, tu je i hrpa ostalog sadržaja (http://2012.dalmacijawineexpo.com/)

Vidimo se za 2 dana, 23 sata, 04 minute i 15 sekundi 🙂

Cijena: 106,75 kn (travanj 2012.)

Lokalitet Vižinada okuplja preko nekoliko vinarskih kuća Istre. Brežuljak s navodno jednim od najljepših pogleda na dolinu Mirne i jedno od ključnih mjesta vinarstva Poreštine, vinogorje Zapadna Istra.

Franc Armanov Merlot Superior tamne je rubin crvene boje s nježnim ljubičastim odsjajem.

Šnjof, šnjof ?!? Maline i crni papar na nosu… intenzivan i čist nos, bogat tamnim voćem, nešto slađih, mljackavih senzacija 🙂

Način na koji se previja u čaši i način na koji miriše naslućuju uglađenost i mekoću vina, ali ipak „Istarske strukture“ s čvrstim kiselinama… dovoljno otmjeno da nije suviše prodorno i koncentrirano, a dovoljno nepretenciozno da iznenadi žilavom strukturom…

Srk, žvak, gut!?! Upravo onako kako se odaje na nosu… u punoj se snazi prezentira u ustima.

Aromatski se doživljaj intenzivira u smjeru crnog ribizla i kupina, ali kad se vino u potpunosti otvori, uz maline nastupa i jedinstvena mineralna nota i odmah se pitam na kakvom tlu raste loza… s vremenom se doživljaj mijenja i postaje sve kompleksniji.

Također je i nešto „taninskije“ od očekivanog. Pravi kuštravi crni mačor koji dolazi i odlazi kako mu se prohtije, umiljat i mazan kada mu odgovara, a grub i divalj u svojoj naravi…

Vino koje bi poželio arhivirati makar na nekoliko godina. Zatomljena strast u burgundijskoj boci dodatno osiguranoj voštanim premazom. Nadam se i vremeplov na početku svojeg putovanja.

Iznimno iskustvo, potpunije i konkretnije drugi dan nakon otvaranja. Dobar znak.

Bio je petak trinaesti…

Premda sam zadnji čovjek koji se može zvati praznovjernim, sindrom „petka trinaestog“ obilježio je radionicu. Na bilo kojoj serioznoj prezentaciji u drugačijem okruženju dovoljan fijasko bio bi nastupiti s promuklim glasom, a četiri, pet padanja struje izbacilo bi iz tračnica i najkarizmatičnijeg govornika. Ali, kad sudionici imaju pune čaše ispred sebe, onda sve prolazi 🙂

Ono što veseli je odaziv. Radionice tzv. „besplatnog tipa“ najčešće pate od slabog odaziva, jer čak i oni koji rezerviraju mjesto u vrevi festivala zaborave na vrijeme ili se nađu u situaciji iz koje ne žele otići jer „nema štete“ obzirom da ih ionako ništa ne košta.

Zbog toga sam mislio da će slično biti i ovaj put, međutim svih 32 mjesta bilo je popunjeno, a onih nekoliko koji su kasnili izdržali su s čašama u ruci iza zadnjih redova. Ovim putem još im se jednom ispričavam i neizmjerno zahvaljujem na razumijevanju.

Osjećam potrebu ovim putem još jednom iskazati zahvalnost i vrlo iskusnim, profesionalnim sommelierima i divnim ljudima koji su zapravo „držali“ radionicu. Alena Bročilović perfektno je koordinirala situaciju u kojoj je morala doslovce čitati misli meni u ulozi moderatora… „must have“ svake ozbiljne organizacije eno-gastro degustacije. Zatim, Karlo Gjurašek u svojoj ulozi, jedini koji je imao goru frizuru od mene u cijeloj dvorani 🙂 Šalu na stranu, bilo mi je jako drago upoznati čovjeka čiji restoran u Gundulićevoj volim opisivati u najmanju ruku kao mjesto nadahnutih jela biranih sastojaka.

Smisao radionice bio je prezentirati line-up terana koji podjednako zastupa Istarske regije, vinare, vina i godišta, a koji se mogu nabaviti u Hrvatskoj distribuciji

Kao starter bio je ponuđen rose u kojem je preko 60% terana i to s Juga Istre. Trapanov Rubi rose 2011, nježne boje lososa, pun prštave svježine i užitnosti, a opet specifične aromatike crnih vina, jagoda i ruža…

Put je nastavljen „odlaskom“ u Poreč i jednom od meni omiljenih imena. Ritošin Teran 2010. ne samo da je jedan od uvjerljivo najboljih terana iz općenito problematične berbe, već i skladno vino respektabilne uravnotežene strukture koje je vinar znao odnjegovati u vinogradu i u podrumu.

Drugo vino Poreštine bio je predivan Teran 2009. kuće Terzolo. Iz 20ak godina starih vinograda, maceriran 15 dana i držan u Inoxu, sačuvao je svu primarnu svježinu i sirovu snagu karakterističnu za sortu teran, a šarm depozita u boci svjedoči da se i „pije kako mliko“ 🙂

Slijedila su dva različita predstavnika Buzetštine, odnosno vinogorja Centralne Istre. Prvi, Piquentum Rouge 2009. je teran u interpretaciji zanimljivog Istarskog vinara jakih francuskih korijena i školovanja. Dimitri Brečević već je poznat po svojem specifičnom stilu koji njeguje spontanu alkoholnu i malolaktičnu fermentaciju bez kontroliranja temperature u svojem jedinstvenom „podrumu“, ali i bez ekstremne maceracije.

Izvrsni Teran 2008. obitelji Benvenuti razuvjerio je i najveće „nevjernike“. Opulentniji primjerak terana koji je sačuvao tradicijske sortne karakteristike i prezentirao specifičnu mineralnu osobnost, signaturu svojeg podneblja, ne toliko uobičajenu osobinu terana koji se u većini slučajeva u Hrvatskoj konzumiraju vrlo mladi.

U finalu, sudionici radionice imali su priliku probati i dva predstavnika Bujštine, vinogorje Zapadna Istra. Unatoč najavljenom Gran Teranu 2007, majstor Coronica donio je Gran Teran 2008. i oduševio okupljene. Svakako je Gran Teran vino bez kojeg nije moguće organizirati bilo kakvu suvislu radionicu o Istarskim teranima.

Najstariji teran na radionici ujedno je i prvi komercijalni teran podruma Degrassi, Terre Rosse 2005. Zahvaljujući izrazito dugom i pažljivom školovanju u podrumu, njegova još uvijek vrlo voćna svježina i nježni karakter iznenadili su i najbolje poznavatelje sorte.

Na kraju, kao idealan „show stopper“ svoju je istaknutu ulogu odigrao jedini „stranac“ na degustaciji, Kraški teran iz podruma Zidarich. Terrano 2009. je unatoč svojoj mladosti prezentirao neusporedivu svježinu i sirovu snagu voća, ali uz vrlo jasnu i distinktivnu terroirsku mineralnu komponentu i time zaokružio jedno intenzivno kušanje.

Da ne bi kušanje bilo preintenzivno i zato što Teran po svojoj prirodi evocira hranu, u ambijentu mitoloških božanstava žrtvovali smo i jednog bika 🙂 Konkretno, Istarskog boškarina! Još konkretnije, salamu Bakin od mesa boškarina s teranom i salamu Kaparin od boškarina s tartufima. Na uskom je području Istre i dijela Kvarnerskih otoka prirodnom evolucijom kroz stoljeća nastajala pasmina Istarskog goveda, boškarina koji daje meso jedinstvene kvalitete zahvaljujući bioraznolikosti lokalnih pašnjaka te specifičnim mikrobiološkim i geofizičkim uvjetima podneblja. U manufakturnoj proizvodnji AZRRI (http://www.azrri.hr/) svi prerađivački procesi u potpunosti su prirodni, a nastali proizvodi sadrže sastojke vrhunske kakvoće: meso boškarina, svinjsko meso, istarski teran i malvaziju, domaći med, maslinovo ulje iz Istre, mediteranske začine…

Sve u svemu, nije loše za petak trinaesti 😉

Da ne zaboravim… Brane, hvala na fotografijama 😉 Courtesy of studio Kralj Vidović photography (www.facebook.com/pages/kraljvidovic-photography/251165104965530)

Cijena (1L): 25 kn kod vinara (ožujak 2012.)

Cijena (0,75L): 30 kn kod vinara (ožujak 2012.)

„Jedna čaša za lijek, dvije su kitokret“ 🙂 Ja sam uzeo četiri čaše. To valjda znači da mogu opalit dva hermafrodita istovremeno 😛

Ne znam je li itko ikad serioznije pisao o ovim vinima koja su zapravo puno ozbiljnija nego što to sami naziv i blasfemična etiketa sugeriraju. Fermentacija na autohtonim kvascima i tradicionalna tehnologija dali su vina s 12% alkohola (1L) i 12,3% alkohola (0,75L).

Znao sam da „Kitokret“ nije vino za veliku čašu i namjerno prvo otvaram 1L i točim u najmanju univerzalku koju imam. Boja višnje u čaši, ugodna začinjenost na nosu i svježina voća… osjeća se Portugizac, ali svakako intrigantno. Litreno pakiranje (sa Stelvin Lux navojnim čepom) iste je kupaže kao i butelja, ali u nešto drugačijim omjerima.

Tu su Cabernet Franc (!), Cabernet Sauvignon i Portugizac s trsova starijih od 40 godina na slavnom položaju Venje u Kutjevačkom vinogorju.

Guram nosinu u Kitokret iz butelje i prvo što se evidentno osjeti je dozrijevanje u hrastovim bačvama, ali moram istaknuti kako ta senzacija nije „drvenasta“ i još manje „vanilija“… dodir drva niti slučajno nije pretjeran već je za današnje masovne standarde jedva primjetan i djeluje poput trunke „barnyarda“ što je dakle plus. Zatim, butelja daje nešto više zrelog voća na nosu, predivno nježnog uz nešto dulje trajanje i nešto mekšu teksturu te privida nešto veće punoće premda slutim da su razine ekstraktnosti vrlo bliske.

I jedna i druga čaša, unatoč visokoj transparenciji sadržaja posjeduju možda i više karaktera i više osobnosti od mnogih butelja „raskošna“ sadržaja u up-market segmentu.

Lako bi „prevario“ nekoga (bojim se i većinu) da mu ovo točim kao neko francusko village vino manje poznate apelacije… osnovna komparativna prednost (apel humora) ujedno je i osnovna prepreka da zahtjevno tržište prihvati ovo vino. Meni, taman idealno vino za svaki dan koje je ono što je i od toga ne bježi. Uz kobasicu od konjetine Hrvatskog Posavca iz riđe palete Igo Mata… ne samo prikladno, već i duhovito 🙂

Trica s plusom!

Vrijeme je bilo memljivo 🙂

Ali zato je festival bio izvrstan. Zamršeni labirint hodnika pun eksponata Gliptoteke odigrao je šarmantno ulogu kulise vinske priredbe u kojoj bi se volio izgubiti ponovo.

Čak niti Zagrebačko proljeće s izmjenom hladnih vjetrova, sparine, kiše i varljivog sunca nije smetalo. Sadržajem prebogat festival razvukao se prostorom Gliptoteke, a dijelom i Centra Kaptol i sve je sličilo na vrlo ozbiljnu manifestaciju za koju tri dana definitivno nisu previše.

Bilo je mjesta i za moju radionicu o čemu ću više napisati uskoro. Organizacija navodi brojku od čak 5000 ljudi koji su prošli festivalom, a da ni u jednom trenu nisam doživio gužvu kakva uobičajeno nastaje pod takvim pritiskom.

Savim dovoljan broj vinskih izlagača od čega manji dio stranih vinara, očito su bili dovoljan poticaj publici da iskoristi priliku. Jedini segment koji je posjetitelja metropole mogao spustiti na zemlju bila je nešto škrtija gastro ponuda. Doduše, moji favoriti Azrri, Igo Mat, „Milena“ bakalari nisu izostali, ali da nije bilo Paške sirane, sira ne bi niti okusio. Stoga, od sad gledam odabirati češće njihovu ponudu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Već tradicionalno, trenutak je da izdvojim vina koja su meni bila svojevrsna „otkrića“ festivala:

1. Masseria Pepe, Dunico, Primitivo di Manduria, 2009

Vino koje se pojavilo kao uzorak iz bačve napunjeno u boce za potrebe festivala dio je ponude Racemi, skupine vinara Puglie.. Žao mi je što nisu ponijeli vina lokalnh opskurnih sorti Ottavianello i Sussumaniello, ali ipak se barem u kupaži moglo kušati Negroamaro i Malvasia Nera-u. Međutim, Primitivo je bio logičan odabir i premda sam koncentrirano probao i Felline, možda prvo vino selekcije, oduševio me tek Dunico. Čudesni Dunico je 100% Primitivo sa pjeskovitog tla na samom rubu unutrašnjosti talijanske čizme iz 50-60 godina starih vinograda vrlo niskih prinosa, u podrumu odgajano u velikim bačvama Slavonskog hrasta tijekom barem 8 mjeseci. Naravno da je najskuplje i najteže dostupno od ponuđenih vina, premda se tih 20 EUR ne čini tako nepristupačnim obzirom na ostale parametre jednažbe…

2. Saints Hills, Sv. Roko 2010

Komarna na Pelješcu je lokalitet s kojeg dolazi cjenovno pristupačniji Plavac Mali kuće Saints Hills i jedva ga čekam probati u miru kad se uskoro pusti na tržište. Po pamćenju, dobra ekstrakcija i uravnoteženost strukture iznad očekivanja…

3. Tenuta Villanova, Refosco Colombara, Uve Nostre, 2008

DOC Isonzo (Friuli), isključivo Refosco dal Peduncolo Rosso ako se dobro sjećam i prekrasno vino u potpunosti prema mojim afinitetima u ovom segementu.

Bilo bi tu još nekih vina, ali koja još nisu u potpunosti spremna poput Crnog Boškinca 2009 i dr.

 

Prve večeri je Frano Miloš predstavio svoju izložbu fotografija na temu godišnjih doba na Pelješcu i tom prilikom otvorio i Stagnum 1994. te desertni Stagnum iz 1992 !?! Istovremeno uzbudljiv i smirujući trenutak raritetnog doživljaja.

 

U nedjelju je održan i masterclass Ridge vineyards u kojem je David Gates predstavio vina:

 

 

 

 

1. Ridge Santa Cruz Mountains Estate Chardonnay 2008
2. Ridge Monte Bello Chardonnay 2007
3. Ridge Santa Cruz Mountains Estate 2007 (58% CS, 42% M)
4. Ridge Monte Bello 2006 (68% CS, 20% M, 10% PV, 2% CF)
5. Ridge Monte Bello 1995 (69% CS, 18% M, 10% PV, 3% CF)
6. Ridge Geyserville Zinfandel 2008 (64% Zinfandel, 20% Carignane, 12% Petite Syrah, 2% Alicante Bouschet, 1% Mataro (Mourvedre)
7. Ridge Lytton Springs Zinfandel 2008 (74% Zin, 21% Petite Syrah, 5% Carignan)

Iz fotografije se vidi koliko sam kojeg vina ostavio u čaši i prema tome koji su osobni favoriti. Tek kasnije sam doznao da ipak imam skup ukus 😉 Međutim, nakon Ridge Monte Bello 1995 morao sam zaključiti kako više nema smisla vraćati se na festival. Tako sam se neočekivano pozdravio s ovogodišnjim ZWGW uz posljednje kapi Monte Bella u čaši sa željom da se ovakvo iskustvo festivala ponovi i sljedeće godine.