Vrijeme je bilo memljivo 🙂

Ali zato je festival bio izvrstan. Zamršeni labirint hodnika pun eksponata Gliptoteke odigrao je šarmantno ulogu kulise vinske priredbe u kojoj bi se volio izgubiti ponovo.

Čak niti Zagrebačko proljeće s izmjenom hladnih vjetrova, sparine, kiše i varljivog sunca nije smetalo. Sadržajem prebogat festival razvukao se prostorom Gliptoteke, a dijelom i Centra Kaptol i sve je sličilo na vrlo ozbiljnu manifestaciju za koju tri dana definitivno nisu previše.

Bilo je mjesta i za moju radionicu o čemu ću više napisati uskoro. Organizacija navodi brojku od čak 5000 ljudi koji su prošli festivalom, a da ni u jednom trenu nisam doživio gužvu kakva uobičajeno nastaje pod takvim pritiskom.

Savim dovoljan broj vinskih izlagača od čega manji dio stranih vinara, očito su bili dovoljan poticaj publici da iskoristi priliku. Jedini segment koji je posjetitelja metropole mogao spustiti na zemlju bila je nešto škrtija gastro ponuda. Doduše, moji favoriti Azrri, Igo Mat, „Milena“ bakalari nisu izostali, ali da nije bilo Paške sirane, sira ne bi niti okusio. Stoga, od sad gledam odabirati češće njihovu ponudu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Već tradicionalno, trenutak je da izdvojim vina koja su meni bila svojevrsna „otkrića“ festivala:

1. Masseria Pepe, Dunico, Primitivo di Manduria, 2009

Vino koje se pojavilo kao uzorak iz bačve napunjeno u boce za potrebe festivala dio je ponude Racemi, skupine vinara Puglie.. Žao mi je što nisu ponijeli vina lokalnh opskurnih sorti Ottavianello i Sussumaniello, ali ipak se barem u kupaži moglo kušati Negroamaro i Malvasia Nera-u. Međutim, Primitivo je bio logičan odabir i premda sam koncentrirano probao i Felline, možda prvo vino selekcije, oduševio me tek Dunico. Čudesni Dunico je 100% Primitivo sa pjeskovitog tla na samom rubu unutrašnjosti talijanske čizme iz 50-60 godina starih vinograda vrlo niskih prinosa, u podrumu odgajano u velikim bačvama Slavonskog hrasta tijekom barem 8 mjeseci. Naravno da je najskuplje i najteže dostupno od ponuđenih vina, premda se tih 20 EUR ne čini tako nepristupačnim obzirom na ostale parametre jednažbe…

2. Saints Hills, Sv. Roko 2010

Komarna na Pelješcu je lokalitet s kojeg dolazi cjenovno pristupačniji Plavac Mali kuće Saints Hills i jedva ga čekam probati u miru kad se uskoro pusti na tržište. Po pamćenju, dobra ekstrakcija i uravnoteženost strukture iznad očekivanja…

3. Tenuta Villanova, Refosco Colombara, Uve Nostre, 2008

DOC Isonzo (Friuli), isključivo Refosco dal Peduncolo Rosso ako se dobro sjećam i prekrasno vino u potpunosti prema mojim afinitetima u ovom segementu.

Bilo bi tu još nekih vina, ali koja još nisu u potpunosti spremna poput Crnog Boškinca 2009 i dr.

 

Prve večeri je Frano Miloš predstavio svoju izložbu fotografija na temu godišnjih doba na Pelješcu i tom prilikom otvorio i Stagnum 1994. te desertni Stagnum iz 1992 !?! Istovremeno uzbudljiv i smirujući trenutak raritetnog doživljaja.

 

U nedjelju je održan i masterclass Ridge vineyards u kojem je David Gates predstavio vina:

 

 

 

 

1. Ridge Santa Cruz Mountains Estate Chardonnay 2008
2. Ridge Monte Bello Chardonnay 2007
3. Ridge Santa Cruz Mountains Estate 2007 (58% CS, 42% M)
4. Ridge Monte Bello 2006 (68% CS, 20% M, 10% PV, 2% CF)
5. Ridge Monte Bello 1995 (69% CS, 18% M, 10% PV, 3% CF)
6. Ridge Geyserville Zinfandel 2008 (64% Zinfandel, 20% Carignane, 12% Petite Syrah, 2% Alicante Bouschet, 1% Mataro (Mourvedre)
7. Ridge Lytton Springs Zinfandel 2008 (74% Zin, 21% Petite Syrah, 5% Carignan)

Iz fotografije se vidi koliko sam kojeg vina ostavio u čaši i prema tome koji su osobni favoriti. Tek kasnije sam doznao da ipak imam skup ukus 😉 Međutim, nakon Ridge Monte Bello 1995 morao sam zaključiti kako više nema smisla vraćati se na festival. Tako sam se neočekivano pozdravio s ovogodišnjim ZWGW uz posljednje kapi Monte Bella u čaši sa željom da se ovakvo iskustvo festivala ponovi i sljedeće godine.

Cijena: 69,38 kn (06.04.2012.)

Prosecco doživljavam kao vino neopterećenog užitka.

Rekao bih kako u većini slučajeva nije niti zamišljeno da bi evociralo kontemplacije ili meditativna stanja uma. Međutim, sa stajališta uživanja u pravom trenutku, Proseccu nema premca. Malokoje vino zna tako lijepo pripremiti nepce za ručak ili večeru kao dobar Prosecco.

Unutar kategorije koju nazivamo Prosecco, zbog specifičnih klimatskih uvjeta poseban prestiž ipak posjeduju oni s lokaliteta Valdobbiadene, osobito u extra suhoj izvedbi.

Skoro prozirno, odnosno bijelo od pjene kod prvog punjenja čaše, da bi se smirilo kao blijedožuto sa zelenim odsjajem.

Svježina zelene jabuke na nosu, korica limete i ugodno perlanje mjehurića… Jednaka aromatičnost nastavlja se i u ustima. Ekstrasuhi Prosecco, sočan i čvrst. Najukusniji grejp koji sam ikad probao 🙂 Od slatkoće do gorčine uz bajku od mjehurića…

Rashlađeni užitak koji zaziva led u kibli pod hladovinom neke ljetne terase, ali ipak pun tradicionalnih vrijednosti i prebogate kulture kojoj pripada. Isplati se istražiti.

Zagreb Wine Gourmet Weekend nasljednik je Zagreb Wine Gourmet Festivala koji se uvijek trudio imati čim jaču inozemnu ponudu izlagača što bi pametan vinopija trebao znati cijeniti.

Festival je postao Weekend, dobio još jedan cijeli dan, gomilu dodatnih sadržaja i još uvijek okuplja najviše inozemnih izlagača od svih Hrvatskih festivala.

Ali, možda najintrigantnija novost je mjesto održavanja – Gliptoteka i susjedni Centar Kaptol. Moglo bi biti izvanredno i jedva čekam vidjeti kako će to funkcionirati. Službene stranice http://www.zagrebwinegourmet.com pružaju više informacija, premda slutim kako je većina vas koji pratite ove stranice već informirana.

Ove godine i meni se ukazala prilika da organiziram nešto u sklopu festivala. (http://www.zagrebwinegourmet.com/vodjene-radionice) Kladim se da će moja radionica biti planetarni pederbal jer još nisam upoznao ženu koja voli teran 🙂 Nadam se ipak da će se odazvati čim veći broj onih koji „ne vole teran“. Ukoliko u ovom odabiru ne pronađu niti jednog favorita onda im ne mogu pomoći 😉

Odabir vina odnosi se na Terane koji se mogu kupiti u Hrvatskoj i koji prema mojem odabiru zastupaju pojedine regije, od južne Istre preko Poreča, Buzeta do Bujštine uz jedan izniman Kraski Teran na kraju za komparaciju:

1. Trapan, Ruby rose 2011.
2. Ritoša, Teran 2010.
3. Terzolo, Teran 2009.
4. Piquentum, Rouge 2009.
5. Benvenuti, Teran 2008.
6. Coronica, Gran Teran 2007.
7. Degrassi, Terre Rosse Teran 2005.
8. Zidarich, Terrano 2009.

Ali to nije sve 🙂 Rijetki su imali prilike probati Bakin, delikatesu Pazinske AZRRI, salamu od mesa boškarina s teranom koja će biti poslužena sudionicima radionice.

Sudjelovanje je besplatno za sve posjetitelje Zagreb Wine Gourmet Weekenda, ali ukoliko se nalazite na popisu prijavljenih. Maksimalan broj sudionika je 32, a prijaviti se možete na vinopija@xnet.hr

Veselim se prilici za druženje! Ukoliko predviđenih 60 minuta neće biti dovoljno, Wine Gourmet Weekend traje još cijelu subotu i nedjelju 🙂

Cijena: 74,30 kn (ožujak 2012.)

Na trenutak sam kraj Rajnskih Rizlinga i sada Crnog Pinota te pjenušca (Classic) bio zaboravio da Tomac pravi i jedan od najboljih Hrvatskih Chardonnaya. Zato me na to podsjetio s ovom buteljom audiofan s kojim više nisam u nikakvim odnosima, ali odlučio sam ipak objaviti dojam o jednom sjajnom vinu.

Ono što je najveći zamislivi plus ovom Chardonnayu je doživljaj na nosu. Mene je ozbiljno podsjetio na neke prave Šampanjce. Senzacija dublja od uobičajene voćnosti, pa čak i asocijacija na kvasac i dvopek prepečenac. „Slanost“ koja ostaje na usnama i tek dah drva na nosu…

Simfonično 🙂 Harmonično vino u najboljoj Chardonnay maniri unutar Hrvatskih okvira. Sa strukturom koju mi se ne da raščlanjivati na gradivne komponente. Ozbiljan Chardonnay s nešto više sočne užitnosti, nešto više alkohola (13,8%) i nešto deblje tjelesine 😉 ne toliko prezentnog ekstrakta, ali usporedivo s najboljima 😀

Besprijekoran balans djeluje ugodno i smirujuće, pamtit ću ga kao vrlo otmjeno vino, ugodno i glatko, svila na jeziku. Naposljetku, mislim da nije za pretjerane „Montrachet“ čaše. Ja sam ga konzumirao iz „univerzalke“ za bijela vina. Minus 4!

Cijena: NA (ožujak 2012.)

Bruno Trapan stvarno je održao „obećanje“ i poslao mi je Uroboros 2008. (vidi pod https://vinopija.wordpress.com/2011/10/19/trapan-uroboros-2009/) Obzirom da su butelje prodane, ovo je prvi magnum u Dnevniku Vinopije. Premda Brunina namjera nije bila da „objavljujem recenziju“, meni bi bilo žao da nisam zabilježio jedno ipak relevantno vino i značajno za Malvazije općenito.

Uroboros 2008 je Malvazija Istarska odležana u akaciji, sur lie metoda, nefiltrirano…

U čaši bistre, zlatnožute boje koja doslovce sjaji i općenito djeluje kompaktno.

Na nosu je drvo akacije integrirano s dubokim voćnim aromama preraznovrsnim i preraskošnim da bi ih imao volje „secirati“ i uz jedva zamjetnu „oštrinu“ (koja bi u drugim inkarnacijama u akaciji odležanih malvazija bila puno više „špek“ ili „panceta“ s čim također ne bi imao problema :), ali u ovom slučaju radi se o vrlo pažljivom školovanju u akaciji)

Vrlo odmjerenog intenziteta na razini koja je iznimno rijetka za domaća vina, profinjenost. Također i kompleksan karakter koji će se očekivano mijenjati s vremenom u čaši kad će prvo više dolaziti do izražaja jedne, a zatim druge arome… dakle, nos koji sluti na dobro i stvara očekivanja izvrsnog balansa i idealne strukture, nešto masnijeg i punijeg tijela doduše.

Nakon gutljaja doima se više herbalnim negoli cvjetnim, kako možda i priliči karakteru Malvazije. Gorka korica limuna ostaje u ustima, na dobar način, da ne bilo zabune 🙂

S jedne strane Malvazija koja pokušava biti sve, što je nemoguće, a s druge Kozlovićeva Akacija, ali „na steroidima“ 🙂 Stvarno se tek pri nešto višim temperaturama konzumacije razotkriva aristokratska, dostojanstvena, inteligentna struktura, puno tijelo s dugim završetkom i osvježavajućim povratnim „kickom“. Sada, nakon odležavanja u magnum boci, dovoljno nježno i glatko, divno vino.

Vjerujem kako će i kod ovog vina netko zaključiti kako je ono više dobar Chardonnay nego Malvazija, ali dobar… meni se čini da je ovo maksimalno koliko Malvazija može ići u ovom smjeru da ostane svoja.

Cijena: 92,75 kn (ožujak 2012.)

Izdvojio sam ovo vino još tijekom Međunarodnog festivala vina i kulinarstva u Esplanadi i napokon sam ga isprobao u miru. Još uvijek je premlado, ali sad već spremno za konzumaciju.

CAB-MER-SY-TER u aproksimativnim omjerima 40:30:20:10, odvojeno macerirani (15 do 20 dana) i fermentirani nakon čega je nastavljena malolaktična fermetacija u drvu te dozrijevanje tijekom 12 mjeseci pola u francuskom barriqueu i pola u velikom drvu.

Šnjof, šnjof?!? „Mladenački“ nos! Radi se o tome da unatoč koncentraciji i razmjerno visokoj razini školovanja, vino posjeduje toliko primarne voćne arome prpošnog intenziteta koje djeluju nezrelo, ali ne u lošem smislu. Stoga, „mladenačko“ 😉 Uz tek vrlo malo valjda neizbježne „ukuhanosti“…

Sočni bordoški blend u veselom zagrljaju s Rhoneom i Teranom 🙂 Nos sluti na opulentno vino, ali iskričava karaktera… prezanimljive kompleksnosti na nosu, premda sve unutar voćnih senzacija, od šumskog voća do borovnica, suhih šljiva i nešto paprenijih začinskih nota te čak i aceto balsamicom u dubini.

Jako dugo sam uživao u mirisima i dok više ništa nisam mogao razabrati zabilježio: koncentriran, raskošan, nepreintenzivan 🙂

Srk, žvak, gut… srčano i odvažno vino srednje puna tijela, ali jaka ekstrakta i ravnoteže vinskih kiselina u strukturi suhog Istarskog crnjaka s 13% alkohola.

Više negoli Istarsko, Nigra Virgo Revolution je Trapanovo autorsko djelo i nevjerojatno uspješan balans nemogućih sudionika Cab-Mer-Sy-Ter pri čemu me iznova oduševio utjecaj Terana koji je uspio obilježiti vino s jedva desetinom udjela.

Sitni tanini ostaju u ustima, ali nimalo ne stežu, a „težina“ u aftertaste-u je neočekivano postojana. 3 međunardne sorte i jedna „lokalna“ čine mi se vrhunski materijal za jedan neopterećen, neočekivano harmoničan doživljaj koji pruža beskrajan gušt… u ovom trenutku još pomalo prizeman, ali svejedno impresivan.

Posebno mi je drago što se dan nakon otvaranja Revolution pokazao još boljim, mekšim i potentnijim, što je u pravilu slučaj kod izvrsnih vina. Love it!

Cijena: 39,98 kn (veljača 2012.)

„Super Bugarin“ iz Trakijske nizine po sniženoj cijeni 🙂 Bugarski Sangiovese-Merlot blend jednostavno je previše nevjerojatna kombinacija da bi je propustio.

Što kaže šnjof? Dobar, intenzivan, koncentracija voća i začina, malo papra malo soli 😉 ne toliko džemasto, ali zato donekle „zemljaniji“ karakter uz ponešto prodornosti 13,5% alkohola. Prilično duboko. Vrlo dobro.

Srk, žvak, gut… opa!?! I u ustima je „pod kontrolom“. Dosta robusnije od štajaznam, Antinorijeve Santa Cristine recimo 😉 ali ima svoj šarm.

Sigurno nije toliko ispeglanih tanina ni milimetarske strukture perfekcionistički niveliranih odnosa ukupnih kiselina, ostatka sladora, količine ekstrakta i pH. Ovo je ipak Bugarski Sangiovese. Ekstraktan, ali pitak. Dobre strukture. Više Novosvjetsko vino.

Fascinantno je kako mi preferencije korespondiraju s cijenom. Od crnih vina vinarije Castra Rubra na prvom mjestu je Via Diagonalis, ali košta 60kn. Na drugom je Pendar koji stoji 50kn. I zatim ovo vino koje ipak košta 40kn. Morat ću dakle i ono čudo za 100kn s potpisom M. Rollanda probati 😉

Благодаря ви за вниманието. 3 s plusom!

Cijena: 69,50 kn (29.02.2012.)

Ovako miriši vino. Konkretno Plavac Mali.

Nema tu mjesta prenapadnoj voćnosti, prevelikoj ekstraktnosti i džemastosti, kao niti prejakom utjecaju bačvi koje umjesto da oplemene vino postaju „drveni sarkofag“… takvom pomodarstvu i trivijalnostima tu mjesta nema.

Zato što je sav prostor zauzeo jedinstveni topli crnjak s juga, opaljen suncem, prepun ljekovitog bilja i makije, suh i „sladak“ već na nosu. S voćnosti koja je kompleksna i zemljanim karakterom koji je autentičan. Od višnje do crne masline.

Jedan dobar gutljaj je potreban i dovoljan da bi se doživio taj identitet Pelješca u čaši. Bezvremenska struktura istinski poštuje tradiciju. Srednje puno tijelo pune arome pojačane trpkošću tamnih tanina koji zajedno s visprenim kiselinama podižu užitnost i životnost skladnog suhog Plavca s 13,6% alkohola…

Međutim, jedan dobar gutljaj neće biti dovoljan da bi u potpunosti doživio, slan i sladak istovremeno, terroirski Plavac Mali iz berbe za koju je vinar negdje izjavio da bolje od ovog ne ide u ovoj kategoriji. Potpisujem s oduševljenjem.

Da je „uglađeniji“ bio bi Pichierrijev Terrarossa Primitivo di Manduria, ali taj uvjetno rečeni robusniji karakter u najmanju je ruku prilično autentičan doživljaj i to u najboljem svjetlu.

Osjećam da će Milošev Plavac 2008 biti uzvišeno iskustvo još godinama.

Cijena: 85,37 kn (ožujak 2012.)

Premda je možda najpoznatija po kuriozitetu imena „Prime Donne“, treba znati da se iza imena vinarije krije strahovito davna Toskanska obitelj. Donatella Cinelli Colombini jedan je od predstavnika Brunella, među kojima je i gorespomenuto vino, specifično jer je napravljeno isključivo „ženskom rukom“. Za cjelokupan proces nastajanja vina bile su zadužene isključivo osobe nježnijeg spola 😀

Preda mnom se međutim našlo nešto drugo, jednako ako ne i još više autentično. U čaši već bojom, zapravo onom magličastom punoćom djeluje ozbiljno, starije nego što to berba sugerira.

Šnjof, šnjof?!? Profinjen nos s dosta „zemljanog“ karaktera, voćnost „kulturna“ i nenapadna, tek jedan mali ton oštrine odaje nemalih 14% alkohola uz minimalno „zadimljenosti“. Očekujem dosta „mesa“ u gutljaju.

Srk, žvak, gut!?! O da, ima tu svega. Tijela, završetka, retrookusa, puke snage…

A uspijeva biti vrlo otmjeno usput. Izvanredna struktura, odmah je jasno „da više nismo u Kanzasu“… uravnoteženost koju nije moguće dobiti isključivo u podrumu i u tom smislu već se vidim kako ispijam ovaj Chianti u nekoj okrepčevalnici u Toskani.

Brašnjavi, zemljani tanini ne galame iako su jako bitni u strukturi, kao i neprimjetno uklopljene kiseline i prezentnost ekstrakta – slatko voće i terroir. Za razliku od „supertoskanaca“ koji su idealan statusni simbol raspamećenih turista u Bora Bori ili Las Vegasu, ovaj Chianti odiše izvornim i autentičnim doživljajem Toskanske kulture koju samo Sangiovese može pružiti. Tako nestašan i prpošan u čaši, a s godinama sve ozbiljniji i konkretniji. Versatilno vino koje perfektno pristaje i uz običnu paštu s pomidorima i uz tradicionalnu salamu.

Izvrsno vino, jako dobar Chianti.

Cijena: 49,98 kn (01.02.2012.)

Na druženju s Josipinim „vinskim mušicama“ vina su se isprobavala „na slijepo“. Bez predznanja i tek s definiranom temom: Hrvatska vina autohtonih sorti. Istaknulo se tada upravo ovo vino koje sam požurio kupiti kako bi zabilježio svoj dojam.

Nikad ranije nisam čuo za Kaštelacoop, ali sam znao da je vinogorje Kaštela-Trogir genetski rasadnik danas zaboravljenih sorti iz kojih su nastali i Plavac Mali i Zinfandel i tko zna što još.

Dillatum je naziv za položaj, padine Kozjaka iznad Kaštela. Vino Dillatum nastalo je iz čak 6 sorti od kojih su bar 3 potpuno nepoznate i umalo zauvijek izgubljene: Plavac Mali (40%), Babica (30%), Dobričić (10%), Glavinuša (10%), Ninčuša (5%), Ljutun (5%).

Što kaže vino u čaši? Šnjof, šnjof?!? Zrelost voća nije nimalo trivijalna, ni traga pekmezu ili sličnim džemastim senzacijama, „zrelost“ usporediva s vrhunskim Chiantijima recimo… Dašak drvene rustikalnosti odležana vina, razine koju je gotovo nemoguće pronaći u domaćoj radinosti… predivan nos.

Srk, žvak, gut… u ustima tradicionalni štih vrlo razvidan. Prije posebnog aromatskog doživljaja koji funkcionira kao svojevrstan potpis ovog dijela Mediterana, u oči (ili radije na nepce) upada struktura u kojoj nastupaju izrazito vinske kiseline i suhoća naglašena taninima koji su u skladu s punoćom tijela, dakle nimalo pretjerani. Nisam niti znao da vino na koje pomislim kad čujem „autentičan izričaj Dalmacije“ ima svoje ime – Dillatum.

Ispunio sam usta i dušu drevnom okrjepom, vinom prožetim tradicijom i kulturom iz nekih davnih vremena kad se znalo cijeniti vlastito nasljeđe.

Na današnjoj polici Dillatum predstavlja primjerenu cijenu i održivu ponudu. Svakako uzimam još, premda ne za svaki dan, a jedva čekam nova godišta ili nove kombinacije sorti… Nakon kušanja, servirao sam i sebi tzv. rimske njoke prema receptu s pakiranja za griz 😉 i premda se ne radi o kombinaciji snova, uživao u svakom zalogaju. Možda zato jer sam njoke pripremio sam 🙂