Cijena: 76,64 kn (prosinac 2011.)

Erzetić doživljavam kao jedno od nepretencionznih imena Goriških Brda, svojevrsni „underdog“ gdje će pravi vinopija u pravilu tražiti vrijednost za novac.

U čaši ovaj Chardonnay djeluje intenzivno, zlatnožute boje… Na nosu, osim očekivanih voćnih senzacija ima dosta „zelenog“, čaj, papar, povrće ?!?

Srk, žvak i gut!?! Poživljajoče 🙂 Zagriz u resku dozrelu Greeny Smith jabuku… samo bolji 😉

Besprijekoran balans, suho s 13% alkohola i strukturom koja je armirani beton u svojoj kategoriji, što ne znači da ne razvija kompleksniju osobnost s vremenom u čaši. Isprva, široka Chardonnay čaša činila se oportunim izborom za ovaj fokusirani Erzetićev izričaj. Nakon kraćeg vremena, iz vragolana se razotkriva punina tijela s uljastom teksturom i čak blagi mineralni aspekt iz pozadine… zatim grožđana slast na rubovima koja dovodi suhoću u pitanje i otvara dilemu je li Chardonnay možda muškatna sorta 😉 Zavodljivi užitak s vinskim kiselinama u kičmi otklanja svaku sumnju. Veliki „like“ za 3do4 s plusićem.

 

Cijena: 119,98 kn (prosinac 2011.)

Bijela Grimalda jedna je od najugodnijih iznenađenja koja sam probao prošle godine i apelacijsko vino podruma Matošević. Iz iste godine i jednako mladih vinograda buteljirana je i crna Grimalda, označena kao kupaža sorti iz Merlota (85%) i Terana (15%).
Prema domaćoj klasifikaciji, unatoč 15% udjela sorte teran, vinar je mogao komotno vino nazvati Merlot. Međutim, ovo nije tek „još jedan fuckin` Merlot“… Crna Grimalda školski je primjer snage i utjecaja Terana.
Tamno bobičasto voće, kremasto, skoro pekmezasto na nosu, ali i začini, koža?!? Tek pomalo oštrine 13,5% alkohola u razmjerno dubokom nosu skreće pozornost na sebe.
Naizgled trivijalno, međutim…
Na nepcu „metalne“ kiseline, prodorne… podatni Merlot isprepleten s divljim Teranom u naizgled prirodnom omjeru. Neukroćeni tanini ostaju na nepcu nakon prilično dugog završetka. Gutljaj uistinu prožima kušača…
Uz dobar tanjur, it really peaks at some higher chords, gdje je treći ton sama Grimalda, lokalitet koji ipak nije toliko fizički prisutan kao u bijeloj varijanti. Ipak, postaje savršen pratioc uz hranu, s jasnom mineralnom signaturom čime zapravo postiže jedinstven aromatski profil.
Hoću li Grimaldu zapamtiti kao najuglađeniji Teran ili najnemiriniji Merlot? Vjerojatno oboje. Meni ovo vino prezentira kolika je snaga Terana, jer 15% je više nego dovoljno, da li idealno u ovom slučaju? Minus 4.

Cijena: 121,98 kn (prosinac 2011.)
Prvi dan prvog mjeseca 2012. godine otvorio sam perjanicu podruma i osjetno najskuplje vino Veralde spreman na najgore 😉
Međutim, niti sam na homogenu rubin crvenu tekućinu idealne transparencije u čaši mogao imati primjedbu, niti na osebujan nos.
Crni ribizl i kupine i sirup od višnje uz vrlo diskretne naznake „zemljanosti“ (ne humus, već „cigla“ ukoliko to ima ikakvog smisla), ali prvenstveno voće na nosu. U veličanstvenom izdanju.
Srk, žvak, gut!?! Uvjerljivo najskuplje meni poznato vino Veralde ne samo da nije razočaralo, već oduševljava… sklad, nježnost, šarm s mineralnosti kao osnovom čudesnog aromatskog sklopa koji uključuje i mentol(!), vrlo cijenjeno obilježje Cabernet Sauvignona u nekim inkarnacijama.
Čak i ne suviše komplicirano i kompleksno vino, ali elegantno uglazbljeno. Optimalno na svim razinama i sa svakog aspekta. Tijelo, finiš… prekrasno vino! Cijena govori da su u vinariji itekako svjesni što imaju. Suhi, 14,2% harmonični Cabernet Sauvignon uravnoteženih kiselina i mikroskopskih tanina.

 
Vino za čuvanje. Vino za uživanje. Hedonistički, ali i intelektualno… veće od mnogih.

Cijena: 59,98 kn (prosinac 2011.)

Prestige. Najprestižnija Malvazija kuće Veralda. Vrlo aromatična na nosu, zrelije i slatkasto voće, proljetno cvijeće i nezrela dunja…
U ustima izrazito reske kiseline, iznimno trajan finiš, moguće upravo zbog djelovanja vinskih kiselina. Prvotno osvježavajući „kick“ postaje meka posteljina ekstrakta, a 13,5% alkohola znalački su uklopljeni u strukturi.
Voće dominira aromatskim profilom, marelice i slično voće s košticom. Prodorno. Voćno. Netipično. Malvazija za ljubitelje mladih kontinentalnih vina 😉 Skoro polusuhi Sauvignon mi pada na pamet. „Debeljko“, „hruskave kožice“, ali pun užitnosti.
Val voćnosti Malvazije Prestige iz jednako prestižne Zapadne Istre…

1.    Grabovac, Kujundžuša, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/09/15/kujundzuse-2010/)

Na neki način sam odahnuo probavši prvi put recentnu berbu Grabovčeve Kujundžuše. Za prvi najveći iskorak u odnosu na prethodno iskustvo zaslužno je prvo ime Imotskog vinogorja, a najrasprostranjenija Kujundžuša napokon je dostojna uloge prvog vina za stolom, startera i aperitiva po nevjerojatnoj cijeni k tome.

2.    Sladić, Maraština, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/12/29/sladic-marko-marastina-2010/)

Drugi najveći iskorak je Sladićeva Maraština. Bilo mi je skoro žao što prethodne berbe nisu bile osobito zanimljive posebno po tadašnjoj cijeni i stoga je berba 2010. prelomna za potencijal pozicioniranja manje poznatih, a tradicionalnih i raširenih sorti poput Maraštine.

3.    Feravino, Frankovka Miraz, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/08/12/feravino-frankovka-miraz-2008/)

Napokon Frankovka s kojom možemo biti ponosni. Uvjerljivo najbolja domaća Frankovka koja se može naći u maloprodaji, dovoljno raskošna, a nije pretjerana, a rustikalno užitna. Milina.

4.    Sontacchi, Pinot Crni, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/07/14/sontacchi-pinot-crni-2009/)

Ne moraš biti najjeftiniji niti najbolji da bi vino imalo smisla i ovaj Crni PInot je veliko i ugodno iznenađenje iz Kutjeva koje ću rado ponovo probati. Ne samo nove berbe već i 2009.

5.    Festigia, Malvazija, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/07/12/festigia-malvazija-2010/)

Neočekivano iznenađenje je ova Malvazija koje se nisam mogao dovoljno nauživati ovo ljeto. Možda najuspješnije vino linije Festigija, što nije mala stvar obzirom da iznimno cijenim crne sorte Festigije.

6.    Dvanajščak-Kozol, DK Grofovo cuvee, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/03/28/dvanajscak-kozol-dk-grofovo-cuvee-2009/)

Tako istinski neočekivan užitak u skladu s najboljom i još više prepoznatljivom tradicijom Međimurja 🙂 Dobra, predobra kupaža koju se moram i želim ponovo prisjetiti.

7.    Kaštelanac, Trebbiano Toscano, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/03/09/kastelanac-trebbiano-toscano-2009/)

Da citiram sam sebe „Nepretenciozno, svakodnevno, a izvrsno.“. Ovakve butelje svako malo te podsjete koliko je zapravo malo ovakvih vina.

8.    Bartolović, Syrah-Merlot, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/02/14/bartolovic-syrah-merlot-2008/)

Ne očekujem da bi se ovo moglo svakome svidjeti, ali mene je skoro oduševilo. Općenito, Bartolović sa crnima i Galić s bijelima, meni je najzanimljivije i najbolje što se radi u Kutjevu od relevantnijih vinskih imena.

9.    Vigna Traverso, Troj, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/01/23/vigna-traverso-troj-2007/)

Troj za dobar spoj… bi li ga stavio na „best of“ popis ili bi ga stavio na „best buy“ popis i na kraju, obzirom da je ionako nenabavljivo u RH, eto ga tu. Izuzetno vino, a malo koji geek je uopće pročitao dojam. Osobno ću ovo sigurno potražiti kad se sljedeće prilike zateknem u Italiji.

10.    Plančić, Parč, 2006.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/08/04/plancic-parc-2006/)

Nemojte me parčiti 😉 Dakle, bez zezancije, ovo je meni jedno od najdražih vina prošle godine i svojevrsno otkriće što na žalost skoro u pravilu znači da nije za najširu populaciju 🙂

11.    Matošević, Grimalda bijelo, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/08/29/matosevic-grimalda-bijela-2008/)

Prvo Matoševićevo „vino apelacije“ i meni najbolje što je napravio. Izvrsna kupaža s položaja Grimalda jedno je od Istarskih „identifikacijskih“ vina. Veselim se otvaranju 2009. Koja bi trebala biti još bolja…

12.    Senjković, Spoža (rose), 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/09/12/senjkovic-line-up/)

Svaka čast i Bossu i Bročkoj Riči, ali ipak je ova Spoža toliko oduševila da ovo ne bi bila lista najugodnijih iznenađenja 2011. bez Senjkovićeva rose-a. Jednako sam razmišljao staviti vino na „best of“ listu…

13.    Bibich, R6 reserva, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/11/15/bibich-r6-reserva-2008/)

Rustikalni gušt i jedno od najugodnijih iznenađenja robusna karaktera i iskonske užitnosti. Sjajno vino koje ču uvijek rado odabrati da začini kakvu dobru spizu…

14.    Trapan, Uroboros, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/10/19/trapan-uroboros-2009/)

Izvrstan Trapanov Uroboros 2009 dočekao me nespremna. Naprosto nisam očekivao ovako dobro izbalansirano vino. Vrhunski oplemenjeno vino koje zrači energijom. Skoro poput mladog vinara Brune koji mi još nije dao tu bocu 2008.-e 😉

15.    Janko, Jelena rose, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/12/20/janko-jelena-rose-2010/)

Tekući rahat lokum bez šećera 😉 Sama činjenica da sam dobio ova vina osobno mi je jedno od najugodnijih iznenađenja godine, a možda baš ovo vino najbolje sugerira koliko se ozbiljno s vinom radi i u Srbiji. Osobito se veselim nekim autohtonim sortama.

Uz već poznate favorite povoljne kupnje većinom iz Istočne Slavonije, bez obzira na individualne afinitete, status „best buy-a“ već neko vrijeme imaju Iuris, Buhač, Kalazić, Trs pa i Belje i vjerojatno još neko ime koje sam previdio. Iz isprobanih vina i objavljenih dojmova prošle godine volio bi se prisjetiti svojih favorita bez nekog posebnog značenja u poretku:

1.    Ritoša, Teran, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/09/07/ritosa-teran-2010/)

Meni ponajbolji mladi Teran koji je s vremenom još bolji i to iz problematične 2010. godine može napraviti samo „control freak“ vinar Ritoša i to po maloprodajnoj cijeni od 48 kuna 🙂 Kako nakon Vinistre nigdje nisam mogao nabaviti vino, Ritoša je ujuedno prvi i jedini vinar kojeg sam kontaktirao (ne ubrajam radionice jer je druga svrha) iz razloga da objavim dojam o vinu. Svaka čast!

2.    Rudine, Pinot Crni, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/08/19/podrum-rudine-pinot-crni-2008/)

Postignuće je i skoro dobro djelo za 48 kuna MPC ponuditi vrlo ugodan vinski doživljaj od sorte Pinot Crni, daleko bolji od mnogih precijenjenih Pinot Noira.

3.    Villa Sandi, Piave, Cabernet Sauvignon, 2005.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/07/14/villa-sandi-piave-cabernet-sauvignon-2005/)

Vrlo dobar Cabernet Sauvignon za 45 kn s karakterom kojem Novi Svijet još uvijek ne može konkurirati, barem ne takve osebujnosti i po toj cijeni…

4.    Plantaže, Vranac, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/07/13/plantaze-13-jul-vranac-2008/)

Ovo je zapravo godinama moj osobni „benchmark“ za većinu crnih vina u tom cjenovnom razredu, svojevrsni „Plantaže Vranac test“, ako nadmaši ovo vino, a košta manje – to vino postaje novi „benchmark“. Još se nije dogodilo.

5.    Škegro, Krš crni, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/07/12/vinarija-skegro-krs-crni-blatina-2010/)

Blatina koja upravo ulazi u svoj optimum i koja će promijeniti svijest o Hercego-vinu 🙂 Veliki sam ljubitelj zemljanog karaktera i strukture koju dobra Blatina pruža, a Krš je uvjerljivi „best buy“…

6.    Carić, Cesarica, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/06/14/caric-cesarica-2009/)

Dakle za 35 kuna, čudesan novi/stari svijet se stvara pred očima. Ako slučajno nema više ove berbe na polici, i aktualna 2010. berba će biti odlična kupnja. Splet okolnosti htio je da sinoć nazdravim baš 2009. Cesaricom i premda nije nikad predviđeno kao vino za čuvanje, žalim što nisam sačuvao sanduk.

7.    Antunović, Rukatac, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/09/20/antunovic-rukatac-2010)

Toliko nenadmašna ponuda da ću zaboraviti recentne crnjake i dati im novu priliku sljedeće berbe. Ne znam niti jedno bolje bijelo vino općenito za 25 kuna. Ni blizu.

8.    Casa gran del Siurana, Cruor, Priorat, 2006.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/02/05/casa-gran-del-siurana-cruor-priorat-2006)

Obzirom da ovo ne bi našao povoljnije ni u Bareceloni, osim na nekoj posebnoj akciji, ovo je iznimna ponuda Priorata, moguće jedinog dostupnog u RH maloprodaji.

9.    Veralda, Refošk rose, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/06/17/veralda-refosk-rose-2009)

Nema sumnje da ima ozbiljnijih rosea u kojima sam i sam imao sreću uživati i koja čine najugodnija iznenađenja protekle godine (uskoro u sljedećem dojmu), ali svježina Refoška uz resku slatkoću je iskustvo vrijedno i vrijednije od 40 kuna MPC.
10.    Piquentum, Blanc, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/11/11/piquentum-blanc-2010/)

Kao što sam napisao u dojmu, nadam se da ću imati još vremena uživati u Malvazijama Dimitrija Brečevića po ovim cijenama. 55 kuna čini se kao krađa.

Ove sam godine odlučio kao dodatak best buy prijedlozima objaviti best buy listu Plavaca. Uvjet je da je vino barem deklarativno i organoleptički 😉 100% od sorte Plavac Mali te da je dostupno na maloprodajnom tržištu…

1.    Kiridžija, Plavac, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/11/08/kiridzija-plavac-2007/)

Možda nitko neće pasti u trans od ovog vina, ali u cjenovnom rangu do 30 kuna, za 33 kn doduše, ovo mi je uvjerljivo najpoštenije vino… uvjerljivo!

2.    Vuina, Plavac Mali, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/06/14/vuina-plavac-mali-2008/)

S cijenom od 48 kuna u cjenovnom rangu do 50 kuna (i nešto višoj bojim se) samo je jedan pobjednik.

3.    Miloš, Plavac, 2006.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/12/16/milos-plavac-2006/)

Stvari se kompliciraju u sljedećem cjenovnom razredu do 70 kuna, ali s 68 kn MPC prednost dajem ovom vinu

4.    Carić, Ploški Plovac, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/04/07/caric-ploski-plovac-2007)

Ali sve postaje jako jednostavno ako imaš 100 kn u džepu za vrhunski Plavac 🙂 Karakternije i bogatije autentično iskustvo od Ploškog Plovca nije lako naći i u sedam od deset slučajeva odabrao bi ovo vino kad bi imao zadani psihološki limit 100 kn. Iznad 100 kn nisam razmatrao kao best buy kategoriju premda je potpuno prihvatljivo da Dingači, Postupi, Ivani Dolci i sl. položaji imaju više cijene.

„Kad eho odzvoni i samo naj-bolje ponovi“ vrijeme je za osvrt na vina koja su (svako iz svojih razloga) oduševila i obilježila proteklu godinu. Bez rezervi i s golemim ushitom želim se sjetiti sljedećih vina bez nekog osobitog značenja u redoslijedu:

1. Tomac, Amfora, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/09/28/tomac-amfora-2007/)

„Odlučio sam da te volim“ 🙂 Potpuno van konvencija i bilo kakvih diktata tržišta ili je sazrjela Amfora ili sam sazrio ja… komadić Plešivičkog vielles vignes vinograda s nepoznatim sortama, nadahnuće u amfori i finalni odgoj u velikom drvu uz viziju vinara koja se otkriva strpljivima.

2. Coronica, Grabar, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/09/20/coronica-grabar-2007/)

„Svijet za nas“… Hrvatski Cabernet Sauvignon numero uno. Napet i čvrst. Pun energije i sputan. Hedonistički doživljaj izmjenjuje se s intelektualnim, katarza koju je nemoguće dočekati.

3. Roki`s, Bugava, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/04/08/rokis-bugava-2008/)

„Astronaut“ 😉 Najradije bi napisao „ne pokušavajte ovo kod kuće“ jer uistinu, pola mojih „4do5“ vina nisu preporuka za masovniju konzumaciju. „…miris mjeseca“.

4. Plančić, Darnekuša, 2004.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/06/09/plancic-darnekusa-2004/)

„S dlana Boga pala si“… šansa da na nekoj polici još ima koja ispravna Darnekuša iz 2005., a kamoli 2004. godine obrnuto je proporcionalna mojoj želji 😉 Karika koja nedostaje nastala iz „Hvarskog paradoksa“, vinograda najviše n.m. u Hrvatskoj.

5. Jerković, Kujundžuša, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/09/15/kujundzuse-2010/)

(https://vinopija.wordpress.com/2011/03/16/jerkovic-kujundzusa-2009/)

„Mjesta za mene“… itekako ima mjesta za Kujundžušu u mojoj priči. Jerkovićev tekući kamen razbio je i još će razbiti brojne predrasude. Meni možda najveće otkriće prošle godine!

6. Brkić, Mjesečar, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/02/21/brkic-mjesecar-2008/)

„Bio sam kiša“… najprivlačniji „smrad“ koji mogu zamisliti 🙂 Potpuno nekomercijalno unikatno predivno iskustvo. Priroda i društvo u Brkićevoj orkestraciji koja na lice stavlja suze radosnice.

7. Brkić, Plava Greda, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/11/17/brkic-plava-greda-2008/)

„Ruke“… bitno drugačije, ali još jedna suza radosnica iz svijeta u kojem je Brkić vrlo osamljen. „Smišljam pravu riječ za ono što se naziva hod zatvorenih očiju.“

8. Cosetto, Mozaik, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/08/11/cossetto-mozaik-2008/)

„Nebo“… Očito je bilo više „edicija“ Mozaika iste berbe na tržištu 😉 Moje iskustvo je zabilježeno, a volio bi ga ponoviti. Baby puder i Mozartova uspavanka.

9. Benvenuti, Malvazija „Anno Domini“, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/06/02/benvenuti-malvazija-%E2%80%9Eanno-domini%E2%80%9C-2008/)

„Ocean“… Vino koje je lijek ili lijek koji je vino. Produhovljeni novi balans Malvazije, niti previše niti premalo maceriran.

10. Rozić, Misno vino Žilavka, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/05/30/obiteljski-podrum-%E2%80%9Erozic%E2%80%9C-misno-vino-zilavka-2008/)

„Najmanja od najmanjih“… začin života uzvišen u skromnoj poniznosti 😉 Vjerujem da bi se svidjelo i Charlesu Baudelaireu.

11. Tomac, Crni Pinot, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/06/24/tomac-line-up/)

„Mala truba“… maline, šumske jagode, gljive, forest floor :-)… Ovo je jedino, dakle jedino (!) meni poznato hrvatsko vino od Crnog Pinota koje nudi doživljaj u najboljoj Burgundskoj tradiciji i  u domaćem kontekstu ovo je „minus 5“. Sve drugo mogu biti odlična vina, ali nisu odlični Crni Pinoti.

12. Vinoterra, Saperavi, 2005.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/05/17/vinoterra-saperavi-2005/)

„Moja“… Gruzijski Saperavi iz Amfore? Tako čudesno dobro i vjerojatno osjetnije drugačije danas nego prije pola godine. Preporučujem uz izvedbu navedene pjesme 😉

13. San Roman, Toro, 2006.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/10/31/san-roman-toro-2006/)

„Black tattoo“ 😉 Mračno i još nepristupačno, mistično koliko i legenda o Marianu Garciji.

14. Meneghetti, Crveno, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/10/26/meneghetti-crveno-2007/)

„Tremolo“… Sve ono najbolje polomi cijena 😉 Jedino što baca sjenu na divno vinsko iskustvo. Daj mi 320 kuna za butelju i napravit ću barem jednakodobru bordošku kupažu, ne moram vidjeti niti vinograd niti podrum… ipak, unatoč pretencioznosti ga moram uvrstiti na best of listu.

15. Clai, Sv.Jakov, Malvazija, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2011/01/28/clai-sv-jakov-malvazija-2009/)

„Teške boje“ 😉 Sveti Jakov, kontroverza ili ne? Stramputica ili stranputica 🙂 Teško mogu dodati nešto što nisam u objavljenom dojmu.

 

U najbolje što se pilo protekle godine moram zabilježiti i „courtesy of buonsangue“ selekciju 😉 Kronološki i s ciljem da ostane zabilježeno uključujući i manje uspješne etikete, ali i nekoliko „petica“:

Gaia, Assyrtiko, wild ferment, 2008.

Električni šoker za minus 5

 

 

 

Hatzidakiz, Mavrotragano, 2002.

Raritet od nekih 3000 proizvedenih butelja sorte sa svega 2% udjela na vulkanskom otoku Santoriniju. Ovo je meni „petarda.“

 

 

 

Paliokalias, Dalamara, 2005.

Apelacija Naoussa, sorta 100% Xinomavro, 4do5 🙂

 

 

 

Thannasis Papaioannou, Nemea, Pallaia Klimata, 2004.

Regija Nemea, sorta 100% Agiorgitiko, 4.

 

 

 

Chateau Musar, bijelo, 2001.

Ne znam koliko današnji Libanon ima veze s Feničanima jer niti istinska legenda Gaston Hochar nije definitivno odlučio koje su danas planetarno poznate francuske sorte izvorno zapravo Merwah i Obaideh, sortimenti koji čine ovu stvarno kultnu kupažu 😉 Obzirom da nisam u potpunosti razumio vino moj doživljaj je „tek“ 4 🙂

 

 

 

Chateau Musar, crno, 2000.

Ako ne najbolje, jedno od najboljih vina koja sam ikad probao. Ma zapravo najbolje 🙂 Petarda! Google it 😉

 

 

 

Emidio Pepe, Montepulciano dAbruzzo, 1998.

Osmijeh od uha do uha kad se sjetim ovog sumanutog vina. Kakav barnyard, zemljanost i bakrači, ovo je ono što francuzi zovu „merde“ 😉 Genijalno iskustvo, minus 4.

 

 

 

Ferrando, Erbaluce di Caluso spumante

Sami sjever Piedmonta i spumante od sorte Erbaluce… „-4“

 

 

 

Erbaluce di Caluso Spumante, Cuvee Soleil, 2009

V.S.Q.P.R.D. genijalno 🙂 Iznenađenje iz supermarketa koje bi prodao pod tri put skuplje… „-4“

 

 

 

Carema, Riserva, 2006.

Pa dobro Tvrle, piješ li išta osim Careme? 😉 „-4“

 

 

 

Antoniolo, Gattinara, Osso San Grato, 2005

Zapravo je bila tematska večer Nebbiola i nakon otkrića Carema RIserva 06 za sitne novce, izvadila se čuvenija imena… „4“ za Antoniola.

 

 

 

Marcarini, Barolo, LaSerra, 2000

Ovo bi trebao biti vrh vrhova, ali vjerojatno za koje desetljeće… 4

 

 

 

Andre et Michel Drappier, Brut Nature, Pinot Noir, Champagne

Ovaj Drappierov Brut Nature Zero Dosage mi je uz 1999 Ambonnay Marie-Noelle Ledru jedno od najboljih vina koju sam imao sreću probati, pjenušavih ili općenito. Petarda.

 

 

 

Domaine de la Pepiere, Clos des Briords, Cuvee Vieilles Vignes, Muscadet Sevre et Maine, Sur Lie, 2009

Pih! Tako dugačak naziv za Muscadet od niti 100 kn 😉 A čak nigdje nije stalo ime Marc Olliviera. Trenutak metamorfoze bočate vode s mirisom začepljenog odvoda na veš mašini u vanvremensko iskustvo… ovako se sigurno školjke osjećaju u moru… 4do5

 

 

 

Bucci, Verdicchio Classico dei Castelli di Jesi, 2008

Ampelio Bucci, još jedna istinska legenda i donositelj Verdicchija Svijetu, za koji sam na slijepo pomislio da je rajnski rizling. 4+

 

 

 

Montenidoli, IL Templare, 2003

Jesam li negdje spomenuo da ovu „Vernacciu“ osjećam kao najbolje bijelo vino na svijetu 😉 Prepoznao sam je nakon samo jednog vremenski udaljenog iskustva s godištem 2006. Petarda!!!!!

 

 

 

Jonathan Pabiot, Pouilly Fume, 2009.

Kad jednom Sauvignon počneš nazivati po Loirskim apelacijima nema povratka… 4

 

 

 

Domaine Huet, Vouvray Petillant brut, 2002.

Sorry Patti, ovo nisam uspio doživjeti tu večer kako Vouvray to zaslužuje… no soup for You.

 

 

 

Cooperativa, malbec, 1967

Imaju li mrtva vina dušu? Potraga još traje 🙂

 

 

 

La Cave du Vin Blanc de Morgex et de la Salle, Fripon extra dry spumante, Valle d`Aosta

Muller Thurgau? Wtf? Dakle led koji budi mrtve. Ekstrem nad ekstremima! Minus 5 jer mangup me oduševio krajnje neraspoloženoga…

 

 

 

Tomac, Rajnski Rizling, 1996

Ovo više ni sam Tomac ne čuva. Uskrsnula arhivska butelja koja je vjerojatno bila potpuno nepitka prije 15 godina. Fenomenalno iskustvo o kojem bi mogao prilično „filozofirati“, ali najbolje je rekao su-domaćin: „It plays a few notes, but plays them remarkably well!“

 

 

 

Tomac, Rajnski Rizling, Amfora, 2009

Ovo si moram koncentrirano isprobati, ali nema žurbe…

 

 

 

Marcarini, Boschi di Berri, 2004

Svojevrstan raritet, svakako autentičan Dolcetto fenomenalan nakon 6, 7 godina… 4+

 

 

 

Aleksandrović, Regent reserve, 2007

Pamtim uspješnija vina Aleksandrovića od ove rezerve, 3+

 

 

 

Pierre Peters, Champagne, Le Mesnil sur Oger, Grand Cru, Cuvee de Reserve, Blanc de Blancs

Šampanjeros za znalce, nedovoljno skup da bi ga kupovala ekipa koja se zalijeva Dom Perginonima 😉

 

 

 

Chateau d´Epire, Savennieres, Grand Cr d`Anjou, Cuvee Speciale, 2002.

Bring it on Vouvray 🙂 I Savennieres Chenin Blanc za trku ima… 4+

 

 

 

Maison Pierre Overnoy, Arbois Pupillin, 2007.

Tako dobro da je uvreda svim ostalim tehnički ispravnim vinima na svijetu 🙂 Samim postojanjem prkosi vinskim konvencijama čineći ih besmislenim. Osjećam se nedostojan dati i najbolju ocjenu jer ovo vino ima sve ocjene i niti jednu. Potpisuju Pierre Overnoy i Emmanuel Houillon i podneblje Arbois regije Jura. Poulsard je ime sorte koja me na samu pomisao doslovno transportira u neku davnu francusku krčmu i sasvim drugačiji sustav vrijednosti i vjerovanja. Inače dosta lako nabavljivo vino…

 

Salvatore Molettieri, Taurasi, Vigna Cinque Querce, 1997.

100% Aglianico i minus 5 vino 😉

 

 

 

Vasco Sassetti, Brunello di Montalcino Riserva, Campo Bellavista, 1997.

Takmac iz iste godine koji meni unatoč svjetskim preporukama nije uspio zasjeniti Taurasijev Aglianico, 4do5.

 

 

 

Ulysse Collin, Blanc de Noirs, Champagne Extra brut

Malo razbacano, ali definitivno gušt za 4.

 

 

 

Berger, Gruner Veltliner, 2010.

Mladi Muhlberg… pitak i mlad Gruvi, hik! 3do4

 

 

 

Hirsch, Riesling, Heiligenstein, 2010.

Bizarno mlado, pravi „baby fat“ egzemplar. Minus 4 meni te večeri čini mi se…

 

 

 

Tomac, „Grofić“ 🙂

🙂 „Ona polovica“ Tomčeve amfore (druga polovica je Chard) koja nije završila u amfori, ali u ostalim momentima identično vinificirana i genijalno vino za praviti se pametan na intimnim vinskim druženjima 🙂 Meni 4 definitivno…

 

 

 

Endorvin vom Altenberg 2007

Zapravo divna kapljica iz bizarne kupaže sorti, ali tek za 3+ te večeri.

 

 

 

Domaine du Terme, Gigondas, 2005

Now we are talkin´ Strašno mi se svidio ovaj Gigondas, struktura, karakter, 4+.

 

 

 

Domaine de la Louvetrie, Muscadet Sevre et Maine, Sur Lie 2007.

Jednako atraktivno kao Clos des Briords, ali na drugačiji način. 4do5.

 

 

 

Tselepos, Mantinia, Moschofilero, 2007

Sorta Moschofilero, a nismo na Peloponezu… ili jesmo? Igre u travi? Ha, ha 🙂 Minus 5.

 

 

 

Pietracupa, Greco di tufo, 2007

Još jedan čest gost na akciji u Dioni je naravno… greco di tufo 😉 4do5

 

 

 

Carte Turquoise, Baumard, Cremant de Loire

Hm. Ovo mi je ishlapilo. Morat ćemo ponoviti 😉

 

 

 

 

Marco de Bartoli, Pietra Nera, 2000

Sicilija je kao regija već dovoljno egzotična, a onda čovjek izvadi jedanaest godina staru Pietra Neru, 100% Zibbibo, muškatnu !?! Sicilijansku sortu s otočića Pantelleria. Dakle, muškatna sorta s podneblja koje je više Afrika nego Europa i k tome preko deset godina u boci ?!? Još jedna lako nabavljiva bočica 😉 Ipak više intelektualno negoli hedonističko iskustvo.

 

 

Montenidoli, Vinbrusco, 2005

Osobito sam ponosan što sam na slijepo prepoznao omiljeni Montenidoli otisak u svojem prvom iskustvu s Vinbrusco, jednim od manje prestižnih, ali jednako atraktivnih vina Elisabette Faguioli. Minus 5 za mene.

 

 

 

Hatzidakis, Santorini, Assyrtiko selectionne, vieilles vigne, 2008

🙂 nešto za ifkea… moram spomenuti statistički najjačeg komentatora u 2011. godini. Vino koje je svojim moćnim alkoholima i ifkeovim glasanjem bilo pobjednik večeri 😉 4+ Bitno je naglasiti i mikrolokaciju: lieu-dit Mylos

 

 

 

Domaine de Belliviere, Calligramme, Jasnieres, 2009

Premda osjetno različito os Coteaux du Loir, beskompromisni Kaligram Erica Nicolasa mi je vino za minus 5.

 

 

 

Agrapart&Fils, Blanc de Blancs, Avize Grand Cru, Champagne, 1990.

O.K. jes da je vintage blanc de blancs šampanjac, ali da je malo više alkohola bio bi to sjajan Šardone 😉

 

 

 

Puffeney, Trousseau, Cuvee Les Berangeres, Arbois, 2002.

Uf! I na slijepo i na kilometar bilo je lako odgonetnuti Arbois. Osim Poulsarda, jednako autentičan je i Trousseau, pravi Bastardo 😉 Možda zbog halo efekta ili ipak ima nečeg u ostavštini Pierre Overnoya, ali za nijansu manje napet Arbois, uz lokalni polutvrdi sir… muk, nevjerica i odobravanje. Minus 5.

 

 

 

Chateau Musar, crni, 1991.

Mislim da sam jasno zabilježio što mislim o crnom Musaru, a 1991. je legendarna berba. Unatoč tome, iz mističnih razloga se nakon sveg ustrajanja domaćina vratila u život tek kad je osjetila moju prisutnost he he 😉 Mizernih 20 godina jedva je adolescencija za Chateau Musar 1991.

 

 

 

Moio, Rosso 57

Čak je i drevni „Falernian“ vino da tavola u Italiji 🙂 Doduše, ovaj „57“ je dobiven iz sorte Primitivo. Toliko jak, moćan, prepun, bogat, koncentiran i mesnat, a toliko pitak.

Rekao bih da ima razloga za nostalgiju i jedino možda malo žalim što nisam fotografirao i jela… ma neeeee 😉

Cijena: N/A (prosinac 2011.)

Još u proljeće na Dalmacija wine expo festivalu u Makarskoj uz Sladićev rose od Plavine izdvojio sam i njegovu Maraštinu. To je bilo prvo predstavljanje berbe 2010. godine i tada mi se učinilo kao značajan iskorak u odnosu na vina prethodne dvije berbe. Iznenađenje iz Makarske naknadno se potvrdilo uoči Festivala u Esplanadi.

Sladić je malo pomalo postao sinonim za Maraštinu, prilično rasprostranjenu bijelu sortu Dalmacije koja se ipak rijetko nađe na policama dućana. Paradokaslno ili ne, čini se da osobite rezultate ostvaruje upravo u Skradinskom vinogorju u kojem su snažni kontinentalni mikroklimatski utjecaji.

Slamnatožuta Maraština na nosu je spoj marelice i lješnjaka. Da ne zvuči kao da naručujem kuglice sladoleda ograničit ću se na doživljaj zrelog voća i orašastih plodova. Neočekivano raskošan i aromatski specifičan nos prilično odudara od percepcije asketskog vina.

Punog tijela i suho s 13,6% alkohola, usta puna badema, oraha i lješnjaka traju u dugačkom finišu bez istaknute gorčine prethodnih berbi. Najzanimljivije je što unatoč preporučenoj temperaturi uživanja od 12 stupnjeva, mogu bolje uživati u vinu na nešto višim temperaturama. Da li je to zbog strukture fino prožete kiselinama tako da su potpuno neupadljive ili nepretjerane ekstraktnosti nisam siguran.

Jednostavnom kakav jesam 😉 siguran sam da mi vino priziva neki aromatični polutvrdi sir, dobar trapist ili slično, premda su gastronomska sparivanja nebrojena. Bit će zanimljivo pratiti što će se događati u Skradinskom vinogorju s Maraštinom, Debitom, Plavinom i Lasinom…

Cijena: 117,35 kn (prosinac 2011.)

Što se to pije u Pijemontu? 🙂 Nit je Barolo nit Barbaresco. Već Dolcetto, široko rasprostranjen u Piemontu i još šire konzumiran.

Papa Celso je etiketa Aziende Agricole Abbona, D.O.C.G. Dogliani. Možda nisam ni trebao, ali igram se dekanterom u zadnje vrijeme i ostavio sam vino da prodiše, kako bi nakon 60 minuta čašu ispunio dubokom i neprozirnom tamnocrvenom bojom…

Šnjof, šnjof?!? Potentan nos, ali suzdržan. Ipak, sušeno voće (šljive) i začinjenost nenametljivo prisutne, naslućujem mekoću i „mesnatost“ već na nosu uz možda i nešto izraženiji slador?!? BTW, unatoč doslovnom značenju „dolce“=slatko, Dolcetto ima toliko veze sa slatkim vinima koliko i s Dolčevitom.

Srk, žvak, gut!?! Premda je neosporno Dolcetto, ovo je vino internacionalne stilistike. Zaokruženo, „Cabernetovske“ strukture u smislu čvršćih kiselina i dozirane taničnosti… Specifična „gorka“ zrelost voća koja traje u superdugačkom završetku jedan je od potpisa sorte i meni stvara asocijaciju na crne drop bombone.

Ipak, taničnost Dolcetta nije suviše ispeglana niti su kiseline previsoke, a uz jelo Papa Celso postaje idealan pratitelj puna tijela i primarne voćne aromatičnosti dok tanini postaju doslovno slatki.

Obzirom na regiju odakle dolazi i ono što nudi predstavlja odličnu vrijednost za novac i meni „minus 4“

Cijena: nepoznata (prosinac 2011.)

Napokon sam otvorio dar velikog zagovornika Kalaza i „srčanih“ vina bez kompromisa, posebno po pitanju postotka alkohola 🙂 Stoga ne čudi kako ovaj Lucul nije tek neki macan, već pravi pravcati krkan s Korčule, polusuhi (!) Plavac Mali s 16,7% (!) alkohola 🙂 K tome, „barique“ kako stoji na etiketi… očekujem dakle Korčulanski Porto u najmanju ruku.

Pravi čep za pravu bocu, jedva sam ga izvukao, skoro mi polomio Pulltex, ali sačuvao je sadržaj butelje. Možda malo previše izbjeljivača 😉 ali to je tema za odlikaše…

Gusti, potpuno neprozirni motherf..ker divnog zrelog ljubičastocrvenog obruba. Monstruma nisam dekantirao u namjeri i želji da doživim „udarac“ u punoj snazi.

Šnjof, šnjof?!? Ne mogu reći da nema vrućine na nosu, prilično prži, ali taj inicijalni atak ili izvjetri ili se prilagodiš nakon nekog vremena, u pratnji su koncentrirani i snažni mirisi voćnog ekstrakta… tamno voće pojačano rogačem.

Jedva sam čekao napisati „smells like somethin` burnin“, ali začudo, drvo nije uopće toliko izraženo. Više pokušava biti okvir negoli aktivan sudionik doživljaja.

Nakon muškog gutljaja shvatio sam da nisam tako punog želuca kako sam mislio. Naglo sam ogladnio jer Licul prožima do srži bolje od najljućeg digestiva… Dok gigantska struktura pokušava držati na mjestu vitalne kiseline u kičmi, momački ekstrakt i rabijatne tanine, preplavljuje aromatski doživljaj sirupa protiv kašlja, meda od kadulje i voćnih koncentrata pojačanih domaćom lozom. Na ovome bi trebalo pisati „after a good meal“, a ne Underberg 😉 Bevanda od ovog vina već bi bila anestetik…

Ovo ni madirazza ne može strusiti u jednom danu, kamoli odjednom. Tamna čokolada s čilijem bi se uplašila. Vjerujem da nema tog detergenta koji će oprati mrlju od ovoga.

Definitivno „puts some hair on your chest“, a srce brže zakuca. Jedino obamre sve ostalo 😉

Međutim, ipak je gušt. U ekstremnom izdanju, ali boljem od mnogih prepaljenih lakiranih parketa wannabe Plavaca. Kad mast postaje slast. Kad tanini postaju šećer, a kiseline postaju voće. Bit će valjda i od ifkea čovjek 🙂 Hvala ti na ovom iskustvu prika…