Cijena: 59,90 kn (studeni 2011.)

Jedno od vina koja su mi otkrila neočekivanu Dalmaciju upravo je Darnekuša. Naprosto razbija predrasude o crnim vinima Dalmacije. Hvarsko vinogorje, ali s lokaliteta Vrh, vinograda najviše nadmorske visine u Hrvatskoj daje Darnekušu, za sve one koji ne vole tanične Plavce.

Doduše, 2007. godina sličnija je 2005. negoli 2004. koja me oduševila za 4do5 dojam. Ali, 2004. svidjela bi se meni i još nekoliko pacijenata, dok je 2007. više „on the sweet side“, istinski „crowd pleaser“, a to je nešto što Darnekuša neopravdano nikad nije uspjela ostvariti. Ignorirana godinama ili zato jer nitko nije čuo za nju ili iz tko zna kojih predrasuda.

Isprva sam Darnekušu točio u bordošku, ali sada u pinot noir čašu…

Šnjo, šnjof?!? Ipak taj sirup na nosu sadrži i šipak i začine i premda 2007. neće biti bolja 6 do 7 godina nakon berbe poput 2004. pa i 2005. pruža punu čašu doživljaja.

Na nepcu mi malo nedostaje prave kiseline kojih je 2004. Imala, bitne za strukturu Darnekuše. Zato je tu osjetan ostatak neprovrela sladora, „a sweet tooth“… Premda nešto nezgrapnije, još uvijek aromatski itekako posebno i očekivano privlačnije široj publici.

Blago rashlađeno osvježenje bogato ekstraktom, ali uz 14,3% alkohola. 3do4 od mene nešto je niže od prosječne ocjene ovog vina na nedavnoj radionici.

„Vajnenfud“, „festival u Esplanadi“, „Dropijev festival“ ili kako se već sve pojednostavljeno zove međunarodni festival vina i kulinarstva uistinu je potvrdio svoj status najsveobuhvatnijeg hrvatskog vinskog festivala. U posljednjih tri godine koliko intenzivnije pohodim festivale, niti jedan nije uspio okupiti toliko vinara iz skoro svih regija i podregija plus uvijek neka zanimljiva strana ponuda.

 

 

 

 

 

 

 

 

Brojni afiniteti mogli su se zadovoljiti, u petak prijepodne moglo se pristojno obići štandove, a u subotu predvečer mogao si „našikat se i praviti haos“ za pristojnu cijenu ulaznice 🙂

Jedino nisi mogao biti na tri radionice istovremeno. Raznovrsnost i brojnost radionica (čak 23 ukupno ako sam dobro zbrojio) tijekom dva dana trajanja festivala glavna su inovacija već isprobane koncepcije festivala. Paralelne radionice na tri lokacije nudile su sadržaj od besplatne pučke zabave do vrlo skupih elitističkih događaja.

Osim moje „Neotkrivene Dalmacije“ u organizaciji Taste of Croatia, ideje koja se rodila tijekom organizirane posjete Imotskom Cvitu razgovora u kolovozu, rado sam se odazvao i spontanom pozivu na sudjelovanje u radionici srodnog karaktera „Bijela Dalmacija“, a osobito sam sretan jer sam bio na Riedelovoj radionici.

Riedelova radionica umjesto kušanja vina, ponudila je „kušanje čaša“. Rutinerski discipliniran i profi predavač vješto je prezentirao nešto što sam već znao, ali nikad ranije tako bjelodano doživio: da vino ima drugačiji miris i okus iz drugačije čaše. U određenim situacijama to doslovno znači „šteta vina“ kad ga se poslužuje u neprikladnim čašama, a takva je praksa još uvijek više pravilo nego iznimka na domaćoj restoranskoj sceni. Što je paradoksalno jer se očekuje da gost velikodušno plati nemale cijene vina kojeg uopće nije mogao dostojno doživjeti.

Ostatak vremena proveo sam u onome što me još uvijek najviše veseli, obilasku štandova. Ovaj put bez olovke i bilježnice u ruci tako da ću izdvojiti tek nekoliko najugodnijih iznenađenja:

1. Joannes Protner, Renski Rizling 2007.

Mala i nepoznata obiteljska vinarija kod Maribora nakon par godišta Rizlinga s nešto višim ostatkom neprovrela sladora usula mi je u čašu brutalno suhi rajnski rizling berbe 2007. Izrazito monolitan, fokusiran, još svjež, razvijene petrokemijske senzacije 😉 koje toliko cijene ovisnici o Rizlingu… po pristojnoj cijeni od 7, 8 EUR koliko se sjećam.

2. Budimir, Triada, 2006.

Sinestezijski spoj Tamjanike, Sauvignona i Chardonnaya (ako sam dobro zapamtio) iz vinograda u Župi odakle je i Aleksandrović vinarija. Nemam neki tasting notes, ali označio sam ga kao izrazit QPR ukoliko je hostesa dala točnu informaciju o cijeni.

 

3. Trapan, Nigra Virgo revolution, 2010.

Cabernet Sauvignon, Merlot, Syrah, Teran – ako itko ovo može učiniti ne samo pitkim već i fenomenalnim vinom onda je to valjda Trapan 😉 Nikad nisam cijenio Istarske vinare koji ne rade Teran 😉 ali sad nakon svojeg prvog sjajnog Terana, Bruno je natočio i „revoluciju“… nadam se da će se u boci razviti onako kako bi trebala.

4. Miloš, Plavac, 2008.

Stari, pouzdani i provjereni osobni favorit, ali 2008. godina kao da će dati još jednu razinu izvrsnosti i osebujnosti Pelješkog Plavca Malog iz podruma Frane Miloša.

Bilo je puno toga, ali glava nije boljela 😉 Uglavnom, tko je prošao sve dvorane i nakon toga uspješno izgovorio Domaine du Haut Montlong Bergerac Sec (nisam stigao probati btw) vrhunski je vinopija 😉 Hik!

Svi znaju za Plavac, mnogi su probali i Pošip. Sorte od kojih brojni vinari pokušavaju napraviti takozvana „velika vina“. Međutim, u kutovima Dalmacije nalaze se brojni jednako autohtoni kultivari od kojih danas nastaju vina puna karaktera i predstavljaju svjetski kuriozitet po nevelikoj cijeni.

U petak, 25.11. u Casino Clubu u sklopu Hotela Regent Esplanade u Zagrebu tijekom održavanja 6. međunarodnog festivala vina i kulinarstva, održao sam radionicu u organizaciji Taste of Croatia, pod nazivom „Neotkrivena Dalmacija“.

Kujundžuša, Maraština, Debit, Darnekuša, Babica neki su od mojih favorita dostupnih na tržištu na koje sam želio skrenuti pozornost u slijedu 7 vina u osobnom odabiru:

Prvo točenje:

1. Kujundžuša 2010. Grabovac (Imotsko vinogorje)

2. Kujundžuša 2010. Jerković (Imotsko vinogorje)

Drugo točenje:

1. Cesarica 2010. (maraština, parč, pošip, bogdanuša), Carić (Hvar)

2. Maraština 2010. Sladić Joso (Skradinsko-Pirovačko vinogorje)

Treće točenje:

1. Debit 2008. Bibich (Skradinsko-pirovačko vinogorje)

Četvrto točenje:

1. Darnekuša 2007. Plančić (Hvarsko vinogorje)

2. Babica 2008. Vuina (vinogorje Kaštela-Trogir)

14:00 sati prvog dana festivala bio je najraniji termin koji se mogao dobiti, a rani termin bio je bitan da bi se doživjela vina koja nisu „festivalska“, koja neće impresionirati snagom nakon isprobanih 20 vina, već jedinstvenim karakterom.

Bilješke i komentari o nekima od ovih vina mogu se naći na ovim stranicama, također i o vinima prethodnih berbi, a uskoro i aktualnih predstavljenih berbi tako da ovaj kratak izvještaj s radionice ne ide u tom smjeru.

Radionica mi je poslužila da dobijem povratnu informaciju kako publika doživljava makar ovu selekciju „neotkrivene Dalmacije“. U tom smislu sam sretan odazivom i angažmanom sudionika. Premda je neka veća diskusija očekivano izostala, bilo je nekoliko ice-breakera koji su stimulirali pojedince na komentare.

Međutim, prikupio sam „papire za ocjenjivanje“ od svih sudionika da bi zaključio nešto jako značajno. Svako pojedino vino dobilo je raspon ocjena od 1 do čak 5, a poneko je „zaslužilo“ i 0 (nulu).

Statistički neupotrebljivo, a opet toliko istinito. Đuro vozi Porsche, ja idem pješice, u prosjeku vozimo Yugo. Za one koji ne mogu bez ocjena istaknut ću kako je prosječno najvišu ocjenu dobila Darnekuša što me ugodno iznenađuje!?! Prosječno najnižu ocjenu dobila je, donekle očekivano, butelja Bibichevog Debita. Očekivano, jer danas se pije 2009. i 2010., ali sam namjerno pripremio 2008. godinu baznog Debita koji danas pokazuje naglašen oksidativni karkater. Zdravo, ispravno vino za konzumaciju, ali posluženo prehladno i iz pogrešne čaše da bi uzdrmalo neke predrasude.

Usto, navodno je jedna butelja bila „po čepu“, jedna druga po ne znam čemu 😉 Majstor Manjada je kao službeni vinotoča Taste of Croatia bio toliko euforičan da mu je sve bilo 5+ 😉 A trebalo je i sve stići poslužiti u cca 8 minuta po vinu.

Nadam se da sam utjecajnom auditoriju prenio barem jedan najvažniji doživljaj, o vinima „razbijačima predrasuda“. Sa stajališta vrijednosti za novac. Sa stajališta količina i zastupljenosti u vinogradima. Sa stajališta drugačijeg iskustva od očekivanog.

Koristim priliku zahvaliti timu Taste of Croatia na organizaciji radionice (Hvala Lado i Morana te osobito Manjada) i restoranu Vinodol na izvrsnom soparniku te zahvaljujem i na uvijek dobrodošlim nekapnicama beeg.hr. (bilježim se sa štovanjem za uzorke i sl 😉

Pitanja? 🙂

 

Cijena: 39,98 kn (11.11.2011.)

Sansigot 2009 nije prvi Sušćan crni koji sam probao. Prvi je bio Sansigot 2008 🙂 Intrigantno koliko to uopće može biti ungrafted rootstock s izoliranog otoka Susak.

Drevan vonj, vrlo rudimentarno „vino da tavola“ ali u najboljoj tradiciji! Sitno voće, višnja i stara bačva.

Iznimno interesantna struktura. Lagano vino, ali nimalo nježno, idealnog tijela za 12% alkohola, aura mikroskopskih tanina, neobično (skoro frizzanteovski) reskih kiselina koje su još vrlo nemirne…

„Hladno“. Umjesto topline koja grije prisutne u brojnim crnjacima, upravo osvježavajuća senzacija koja kao da „hladi“.

Uz mirise šume i nesvakidašnju prezenciju, meni spektakularno u svojoj nepretencioznosti 🙂

Cijena: N/A (studeni 2011.)

Debit u svojem izvornom okruženju vinogorja Skradin-Pirovac. Slamnatožute boje, neupadljiv u čaši.

Međutim, odmah na nosu pokazuje „kameni karakter“, meni automatska asocijacija na kamenice.

Enciklopedijski primjer snage ekstrakta, na nepcu punije od Graševina i Malvazija s 15% alkohola. S tim da je ovo mlad, svjež Debit čijih ipak značajnih 13,2% može zagrijati tek prazan želudac. Klizi preko nepca, vrlo je pitak, isprva osvježavajuć i naizgled lagan, poprima „težinu“ pri kraju gutljaja i u finišu čak i blagu bademastu gorkastost. A osobito nakon nekoliko čaša 🙂

Aromatski je voćnog karaktera na čvrstoj mineralnoj podlozi i svakako prototip vina koje je pametno imati na stolu uz jelo i to ne nužno spomenute kamenice već puno teža jela.

Unatoč kamenoj mineralnosti, „slanost“ nije izražena, kao niti kiseline! Kiseline su prirodno niže što je dobra vijest za vinopije koje nisu „acid freakovi“. Naizgled „mekano“, ali zapravo iskonski robusno. Neumoljivo stameno. Dominantno. Postojano 🙂 wine of substance… 3do4+

Cijena: N/A (studeni 2011.)

Dvije su vinarije Sladić u Skradinsko-pirovačkom vinogorju. Jedna, poznata najviše po Maraštini. Druga je OPG Marinko Sladić.

Ovo vino je došlo do mene preko vjernog komentatora ovih stranica i vinskog prijatelja Pattija. Ne znam što bolje reći osim da se ponovim, nisi trebao, ali dobro da jesi 😉 Osobito jer se radi o „neotkrivenim“, a autohtonim sortama Plavini i Lasini.

Trebao sam odabrati Pinot Noir čašu. Drugi put bit ću pametniji. Transparencija i elegencija zagasite rubin crvene boje na nosu se potvđuje vrlo aromatičnim senzacijama, ali delikatnog intenziteta. Ništa prodorno, ništa nametljivo, ali itekako dovoljno intenzivno. Suhe šljive i sok od višnje pozivaju na kušanje. Vrlo ugodne skoro kremaste teksture koja je suprotstavljena rustikalnim aromama u ovom suhom vinu s 12,9% alkohola i bogata ekstrakta, ali bez vidljive taničnosti.

Harmoničan je put kojim se Amicus Novus prezentira i sjajno je strukturirano za tu svrhu. Istovremeno nježan i rustikalan karakter ublažen drvom u dobru spoju. Tradicionalno i moderno. Opojno. Šarmantno. Za moj gušt možda i pretjerana (sumnjam da može biti spontana) malolaktika, u smislu da bi volio i robusnije kiseline.

Iz nekog razloga sam uživajući u ovom vinu napisao bilješku: „samo zadovoljen uvjet strogoće forme unutar kojeg odgoj može stvoriti dušu, dati će savršeno vino.“ WTF? Uglavnom, Sladićev Novus je moj novi amicus 😉 3do4 za početak da se ne umisli 🙂

Poznati Istenič pjenušac regije Bizeljsko-Sremič, klasična metoda. Barbara je sveprisutan Istenič „brand“ koji bi trebao jamčiti pravi pjenušavi užitak po pristupačnoj cijeni.

U čaši ne osobito neumorno perlanje, ali fini mjehurići i postojani k tome…

Šnjof, šnjof?!? Aromatično i naglašenog voćnog karaktera na nosu.

U ustima suho, ali s itekako osjetnim „ostatkom sladora“. Osobno mi je to i simpatično. U nekim slučajevima. Jedva zamjetna retronazalna gorčina je nešto drugo, manje dobrodošlo 😉

Tropsko voće (mango, ananas) i jabuke u aromatskom doživljaju, ali ipak nije „žvakaća guma“ i zapravo cjelina djeluje iznenađujuće skladno.

Lijepo napravljeno. Definitvno tzv. crowd pleaser. Idealno za neobavezno pijuckanje tijekom cjelovečernjeg druženja uz recimo TV program za doček Nove godine 🙂 Kad si prestar za dječji pjenušac, a nema smisla da daješ bogatstvo za neki Krug, kompromisna sredina je bijela penina.

Štuc!

Zaboravio sam koliko su zapravo dobri Tomčevi rizlinzi. Čak i iz berbe 2010.godine, Tomac je izvukao najbolje. Specifična godina, specifičan polusuhi rizling. Da je forsiran suhi, stilski odmak bio bi daleko veći negoli je to sad.

Naribana reska jabuka na nosu, čisti, pravi RR šnjof.

Na nepcu slast i užitnost stežućih kiselina pravih Rizlinga kakve volim. Homogeno, premda ne onoliko monolitno koliko bi se moglo očekivati od Tomca. Doduše, vidjet ćemo s vremenom. Trenutno je pomalo i „baby fat“ prisutan (Hvala Tvrle). Dakle, još se „ne vidi“ struktura od „slatkoće“. Svakako skriva preciznu konstrukciju Tomčevih rizlinga.

Mlado. Spremno. Opojno. Aromatika ne pretjerno kompleksna, također očekivano. Međutim, vrlo je uvjerljiva na specifičan način. Ne preintenzivno, niti prediskretno. Rezolutno. Apples with cinnamon. Huge fan! minus 4

Mihaljeva graševina koja je ovo ime lansirala u „prvu ligu“ bila berba 2008. Unatoč više pravilu negoli iznimci da će bolje vino biti u ružnijoj butelji, ipak sam odgađao kupnju. Zato je etiketa 2009. posložena kako spada, još uvijek pretjerana, ali barem ju je oblikovao netko stručan. I slučajno ili namjerno već vanjštinom vjerno predstavio raskošan sadržaj koji će nekima biti pretjeran, ali većini idealan.

Bistre boje u čaši, intenzivno zlatnog odsjaja…

Šnjof, šnjof?!? Kamilica na nosu, više čaj negoli vino, ipak malo ne baš ugodne topline tih 14,6% alkohola.

U ustima neočekivano mekano, nevjerojatno uklopljeni realno visoki alkoholi i skoro potpuni izostanak predikatnih aroma. Intrigantno pitka uz puno tijelo. „Mesnata“ sočnost, bez „glicerola“… grije tek u želucu.

Čovjek pomisli da je detektirao sve moguće stilske varijacije graševine i onda – Mihalj! U kategoriji za sebe.

Iznenađujuće nježno i ne pretjerano za 14,6% graševinu. Možda zbog kiselina sjajno ukomponiranih u strukturu, intenzivnijih pri kraju negoli početku gutljaja.

Toliko “bizarno” da mi se mora iznimno svidjeti.

Cijena: 79,83 kn (01.09.2011.)

Tko može reći što se danas smatra tipičnom Graševinom? Niti sam ne bi u tom smislu pomislio „Adžić“. Ali, da me pitaju koje su mi Graševine najdraže, Adžićev Hrnjevac definitivno bi bilo visoko na toj listi.

Sortnost nije upitna. I Hrnjevac počinje s prepoznatljivom livadom i bazgom na nosu, izričajem mnogih graševina. „Upitna“ je stilistika. Vino je polusuho. Međutim, poznato mi je da polusuha Graševina ima brojne poklonike. Jer nije samo polusuha. Ona je i vrlo odmjeren vinski užitak bez „jabukovače“ u podlozi, ali i bez gorčine u finišu. Više sočno negoli slasno, više diskretno negoli bogato predikatnim aromama kasnije berbe.

Jedinstveni i ponajbolji predstavnik specifičnog stila Graševine pobrinuo se da i iz problematične 2010. berbe osvane u raskošu. Rashlađena, univerzalno dopadljiva Kutjevačka Graševina s 12% alkohola. Ako sam 2008. dao 4, onda 2010. svakako zaslužuje „3do4“

Vrlo hedonistički, combo uz sušeni banana čips i suhi ananas nije idealan, ali nudi jako zanimljivo sparivanje s ovim vinom…