Cijena: 65,69 kn (studeni 2011.)

Pitam se koliko ljudi zna da je Debit treći najzastupljeniji sortiment bijelog grožđa u Hrvatskoj i peta najzastupljenija sorta ukupno. Možda više nego što mislim, ali svakako ne u kontekstu eno-gastro doživljaja. Vjerojatno je upravo Bibichev Debit jedan od najzaslužnijih za odmak od percepcije jeftine litrenke i rinfuznog vina.

Debit Skradinskog vinogorja koji drva nije vidio. Nastao temperaturno kontroliranom fermentacijom u Inoxu.

Otvaram prvo 2009. kao mlađe godište. Jabuke, citrusi, bademi na nosu. Orašasto-bademastih tonova iznad očekivanja, dok je voćnost prisutna iz dubine, „zatomljena“ na nimalo prozaičan način, zagonetno…

Srk, žvak, gut pa opet ispočetka 😉 Zaobljeno, prilično puno tijelo. Istovremeno pitko, ali ne lepršavo svježe već uravnoteženo, lijepe teksture, puno prezentnije nego što se čini ili što sugerira 12,8% alkohola. U svom specifičnom intenzitetu ipak je bolji pratitelj dobrom zalogaju negoli samodostatan gušt.

Kameno hladno, ugrijat će tek onoga koji ga pije, a ne samo kuša… uz hranu će struktura pokazati svu svoju mekšu stranu i transformirati i najbanalniji doživljaj tipa kruh uz tuna paštetu u gastronomiju 🙂

Nakon malo vremena, postaje svilenkasto i nježno. Još uvijek beskrupulozne strukture u kojoj upravo „slanost“ dominira. Vrlo mediteranski „škrto“, ali i vrlo hedonističko vino. Da, i to je debit.

Na redu je bazni Debit 2008. Berba koja više nije u distribuciji, a nemam informaciju da li se još negdje prodaje.

To je već duboka zlatnožuta boja „s patinom“ 😉 Šnjof, šnjof?!? Vau! Rashlađeno, smjestio bi doživljaj na nosu negdje između Rokijeve Bugave i Tomčeve Amfore, uz jednu prizemniju notu… esencijalna svježina zadržana u skoro oksidativnom izričaju. Prekrasno nešto 😉 Nijanse koje se pojavljuju variraju od voća, mirodija do mineralnosti…

Srk, žvak… slanost na nepcu ne prati mističnost na nosu. Naizgled rudimentarno, vino se otvara na višim temperaturama konzumacije…

Još uvijek pucketave kiseline ne prezentiraju se žestinom već obzirnošću, pažljivo se skrivajući u nutrini iznimnog Debita obuzimajući vinopije više od alkohola deklariranog na 13%. Smola crnogorice suluda je asocijacija po kojoj ću pamtiti ovo vino.

Cijena: 71,34 kn (01.09.2011.)

Bibichev Babić 🙂 Zapravo Babić, Plavina i Lasina, sorte Skradinskog vinogorja. Već sama boja, odnosno transparencija rubin crvene nijanse sluti na zanimljivo iskustvo…

Šnjof, šnjof?!? Slatko od bobičastog voća (jagode, kupine), domaći sok od višnje, pa i senzacija koju bi nazvao „pekmez u drvu“, ali strahovito privlačan rustikalan štih u najboljoj maniri. Čini se da „klasični postupak“ odgovara autohtonim sortama Šibenskog kraja.

U ustima sam se plašio utjecaja novih barrique bačvi od američkog hrasta. Srećom, nimalo uočljivo… tek nešto drvenastih tanina je doduše prisutno, ali oni ne utječu na doživljaj vina u značajnoj mjeri, čak više na nosu negoli na nepcu.

Ugodna i raskošna voćnost u skladu s nosom, dominira u aromatskom profilu… Robusna struktura fenomenalno doprinosi rustikalnoj noti. Premda zahvalnije uz raznu kuhinju od većine Plavaca, znao sam da će savršeno sjesti čak i uz gozbu od janjećeg buta s krumpirima.

Izbrušeni tanini uz uklopljenu kiselinu zovu na „još“, a suhoća u 13% alkohola čini prirodan sklad. Ozbiljan voćni poljubac iz Skradina. Ozbiljan i Izvrstan. Osobito u kontekstu korekcije cijena na niže čime R6 prestaje biti pretenciozni aspirant najskupljih pozicija na vinskoj karti i ostvaruje ono što je – izvorno izvrsno te iskonsko vinsko iskustvo i okrjepa 🙂

Cijena: 54,90 kn (30.10.2011.)

Danas čovjek može uživati u mladim Istarskim Malvazijama iz Inoxa, Malvazijama odležanim u hrastovim ili bačvama od akacije, maceriranim Malvazijama, rustikalnim ili posve elegantnim, skupim ili jeftinim, ovakvim ili onakvim, ali i u jedinstvenoj Malvaziji Dimitrija Brečevića koji uspješno ustraje u svojoj različitosti.

Oni koji vole Brečevićevu Malvaziju oprostit će joj i problematičnu stabilnost u boci jer čak i ukoliko se dogodi refermentacija ili sl. ta je Malvazija još uvijek jednako atraktivna na specifičan način.

I ja sam jedan od tih. Kad ta nježna svijetlozlatna Malvazija zamiriše na kamilicu i bagrem, rustikalno, ali nimalo napadno, jedva čekam otpiti gutljaj. Iznimno opojno na delikatan način i puno zahvalnije za konzumaciju na višim temperaturama od uobičajenih za mladu Malvaziju.

U ustima velikodušno, lagano na nepcu. Predivne kiseline u tijelu s 12,8% alkohola i specifičnim herbalnim „kick-om“ u povratom okusu. Idealne punoće tijela, aromatično sa „slankastom navlakušom“… nemoguće prestati piti dok butelja ne presuši. No food neccessary either.

Čista suza! Tko poznaje košarkašku terminologiju znat će na na što mislim.

Više osvježava na višoj temperaturi konzumacije od mnogih rashlađenih Malvazija. Osvježava i okrepljuje… duh i tijelo 🙂

Niti u jednom trenutku napadna ili nametljiva, ali u skoro svakom trenutku uzdiže se iznad prosjeka. Aromatski levitira negdje između čaja i rakije 😉

Nekako razmišljam da je zapravo najgore što bi se moglo Brečeviću dogoditi da postane „vinarska zvijezda“ preko noći. No, da moram danas uplatiti okladu čije bi vino najradije odabrao od svih hrvatskih vinara 10 godina od danas, vrlo vjerojatno bi novce stavio na Dimitrija Brečevića. Nadam se da ću imati još vremena uživati u njegovim Malvazijama po ovim cijenama.

Cijena: 41,98 kn (27.10.2011.)

Odmah u uvodu napomena kako ovo nije još jedna dobitna kombinacija „građevinari – graševinari“ 🙂 LB Inženjering naveden kao proizvođač bavi se elektro uslugama. Međutim, očito bi se radije bavio „plemenitim aromama Đakovštine“ odakle posljednjih godina ne pamtim baš previše tako plemenitih aroma.

Na polici sam prvo posegnuo za Zweigeltom iste etikete, ali sam se sjetio berbe 2010. Nekako sumnjam da je u Đakovačkom vinogorju, makar u Trnavi moglo biti značajne razlike u općenito nepovoljnim klimatskim uvjetima. Svaka čast za hrabrost na izlasku u ozbiljniju distribuciju s berbom 2010. tako da je možda ipak vinar uložio dodatna sredstva i napore da kontrolira situaciju 😉

Zelenkastožute boje u čaši. Zelene arome i na nosu… šnjof, šnjof?!? Vinogradarska jabuka i paprika?!

Zelena jabuka i u ustima, s debelom kožicom 🙂 Ponešto „žilavija“, puštam ne bi li malo „omekšala“ u čaši. Dakle, vrlo suh dojam lijepo balansirane Graševine, uklopljenih blago stežućih i čini mi se dosta hlapivih kiselina 😉 Alkohol deklariran na 12,6%.

Ipak je donekle „tupo“ i nakon par čaša počinje podsjećati na nevesele Graševine kakve su ne tako davno dominirale vinskom ponudom. Međutim, u ovom je slučaju to simpatična i skoro poželjna senzacija koja u vrlo doziranom obliku može značiti osebujnost unutar moguće drugačijeg identiteta.

Kladio bi se da je i malo Sauvignona unutra, kao i u brojnim drugim Graševinama, vjerojatno unutar dozvoljenih 10% čini mi se. Sve u svemu, nema oduševljenja, ali više nego solidno. Da li bi ponovo kupio po ovoj cijeni? Vidjet ćemo. Nova godišta svakako.

Cijena: 32,98 kn (27.10.2011.)

Kiridžijine Plavce slabo poznajem, ali pamtim njegov Dingač 2000 koji me impresionirao prije godinu i pol.

Pretpostavljam po MPC da je ovo Kiridžijin bazni Plavac i konj za utrku u segmentu gdje se karakterni Plavci mogu nabrojati na prste jedne ruke umirovljenog radnika pilane.

Hladna granitna boja, rubin crvena odsjaja, boja „odležanog“ Plavca.

Šnjof, šnjof!?! Vrlo konkretno već na nosu, suhe smokve i ljekovite trave, mirodije i herbalnost u rigidnom obliku…

Srk, žvak, gut?!? Jednako rigidna struktura na nepcu i toplina u želucu što u mojoj knjizi čini vrlo autentičan doživljaj upravo Pelješkog Plavca Malog.

Taninska krema u aftertaste-u i skoro slatkoća u povratnom okusu… snažno, čvrsto, prilično puno, ne prealkoholno (13,3%) i s dobrodošlim kiselinama.

U usporedbi s Plavcima ugodnim koliko su to i opekline od sunca, Kiridžijin je stvarno donekle uravnotežen. Odmjeren, ali ne suviše zaokružen u smislu pretjerane „ispoliranosti“. Dakle, nije to neki otmjeni, ušminkani Plavac, ali zato i puno više terroirsko vino nego što bi se usudio očekivati za ove novce.

Ne samo da nisam razočaran već sam ugodno iznenađen izvrsnim „baznim“ Plavcem.

Cijena: 29,98 kn (27.10.2011.)

Bijeli pandan crnom cuvee-u Iurisa također služi na ponos vinarije i Erdutskog vinogorja. Prilično ozbiljan više Sauvignonski nos… dosta raskošan, manje intenzivan… vesele trave i voćnost jabuka.

Srk, žvak, gut!?! Vrlo razvidan spoj Sauvignona i Graševine. Kao da se i nisu „spojili“. Ništa čemu se ne bi progledalo kroz prste u ovom cjenovnom razredu, ali Sauvignon ipak nešto dominantniji na nepcu. Ili jednostavno jasnije aromatike. Vražja travnatost 🙂

Međutim, „spoj“ nastaje u ustima. Nepce registrira žive i užitne kiseline uzdižu slador u ovoj ipak suhoj kupaži… jabuka u aftertaste-u odaje priznanje Graševini, a idealna ekstraktnost uz „svega“ 12,5% alkohola – odličnom vinarenju.

Vješto uglazbljeno. Zahtjevna kompozicija odsvirana narodnim rudimentarnim instrumentima i vrlo pitak rezultat.

Kad cijena uđe u jednadžbu… gušt za 30 kn.

Cijena: 29,98 kn (27.10.2011.)

Iuris nadmašuje samog sebe 🙂 Na slijepo sam ovo uzeo za ponuditi ljudima neopterećenim vinskim pričama, za konzumaciju iz plastičnih čaša i ne samo da je opravdao očekivanja već me podsjetio koliko je lako postati vinski snob. Zato sam naknadno uzeo vino da ga degustiram u miru.

Vrlo dobro na nosu, aromatično, ugodne voćnosti, ništa prenapadno ni preintenzivno, zatim i dašak barnyarda koji dopunjuje karakter u raskošnom šnjofu ili je to pomalo drva…

Kakogod, klizi kroz nepce. Suho i znatno punije od očekivanog, a mekano i slasne pitkosti s tek malo oštrine 13,5% alkohola i nimalo tanične trpkosti.

Još svježe kiseline u strukturi prezentiraju slatkastu zrelost voćnih aroma u prihvatljivom obliku. Ne radi se o nekom spektakularnom aspirantu na tron hrvatske bordoške kupaže, ali u svojem stilu, sa natprosječno dobrom etiketom BTW, Iuris ponovo ubada 😉 Trenutno se ne mogu sjetiti niti jedne bolje kupnje… Sugestije?

Cijena: 19,98 kn (27.10.2011.)

Suhi Rajnski Rizling vinogorja Zlatar. U ovom slučaju je vinogorje manje poznato od vinarije. Vinarija Vinski Vrh istaknula se nagradama Decantera, ali i događanjima na samom Vinskom Vrhu u Zagorju.

Tri godine u boci je nikakva starost za pravi rizling. Najcjenjeniji rizlinzi po svojoj prilici još nisu niti blizu svojem optimumu. Ovaj čep koji sam izvukao, na žalost ne bi izdržao još predugo. Ili je problematično skladišteno… u svakom slučaju, tražim neki razlog zašto bi ovako iznimno solidan Rajnski Rizling koštao 20 kuna 🙂

Šnjof izvrstan, sortno prepoznatljiv što je već domet za brojne domaće Rizlinge… prodorna, britka svježina voćnih kiselina naslućuje se već na nosu. Pravi, plemeniti Rizling šnjof fokusirane aromatike.

Srk, žvak, gut!?! Britkost suhog Rizlinga ipak posustaje na nepcu. Doživljaj je rudimentaran, više razvodnjen negoli pitak, umjesto monolitnosti pojavljuje se lepršavi j..ivjetar 😉 Međutim, za 20 kuna?!?

I da nije ta cijena, bio bi uvjerljivo bolji od mnogih Hrvatskih Rizlinga, a po toj cijeni malokoje domaće vino uopće nudi više… Ipak, pomalo mi je žao što moj prvi dojam Bolfanovih vina nije neki Primus ili barem berba nakon prve komercijalne 2007.godine.

Uglavnom, grickanje pristojnog trapista košta više, a u toj će situaciji ova butelja taj trenutak uzvisiti na razinu gastronomije. Za vino definitivna trica, s plusićem! Za ponudu po ovoj cijeni čista četvorka, pa nek bude između…

Cijena: 29,99 kn (listopad 2011.)

Portugizac s Plešivice iz dobre godine predstavlja istinski gušt. Jedna od malobrojnih promocija na kojoj sam se pojavio bila je upravo prezentacija novog Portugisca Plešivičke Mladine. Mislim da imam „sweet spot“ za karbonski macerirana vina i neopterećeno uživanje u istom. Hik! 🙂

Savršeno mlado vino, meni često i draže od beaujolaisa, osobito uz domaću kuhinju. Gutljaj Portugisca tako prirodno kipi i najmasniji buncek u ustima, a reski prizvuk mošta okrepljuje u potrazi za još jednom čašom osvježenja.

Ove godine vino je osobito puno i prezentno. Jače negoli sugerira 12% alkohola. Suho, a čak se i poprilično tanina nataloži. Rashlađeno, postaje iskonski zabavno. Opasno zabavno 🙂

Tko nije probao taman rashlađeni Portugizac uz pečene kestene nema pojma o čemu pričam.

Cijena: 17,99 kn (01.11.2011.)

Malo preko reda, da ne ispadne kako pijem samo „skupa vina“ eto aktualnog akcijskog primjerka iz supermarketa 🙂 Uglavnom, nisam izdržao da ovo ne uzmem.

Zašto je ovo vino zanimljivo? Zato što je Lambrusco tipični primjerak narodskog vino frizzante. Zato što nemam niti jedno crno vino s 9% alkohola i 35g/L neprovrelog šećera s nešto CO2 do sada u dojmovima 😉

Vino ima oznaku geografskog porijekla, I.G.T. Lambrusco Daunia dok oznaka Amabile označava slatki frizzante.

Svoj prvi polupjenušavi frizzante probao sam prije jedanaest godina, ali u okolici Parme u talijanskoj regiji Emilia-Romagna odakle se i smatra da potječe grožđe po kojem je nazvano i vino, Lambrusco.

Navojni čep lukavo je presvučen folijom i napuhnut pod pritiskom CO2 koji traži izlaz 🙂

Šnjof, šnjof?!? Miris ljubičastog mošta i gaziranog soka od grožđa. Pršteće veselje – mošt na steroidima!

Srk, žvak, gut… gle čuda, u ustima isto takav feeling. Znači li to da je vino harmonično? 🙂

Dakle, bambus bez Cole! Rashlađeno na 10 stupnjeva pruža doživljaj esencije mošta, sparkling teksture bez mjehurića! Fun, fun fun 🙂

Premda samo 9% alkohola, zlikovac će opiti puno više neopreznih kušača negoli Kalazov monstrum od 17+ % 😉 Jer ovo se pije ko` sokić. Prekrasno iskustvo za nevinopije, ali i za vinopije. 3+

Svakako valja probati u svrhu istraživanja i proširivanja vinskog svjetonazora.