Četvrti put, ovog petka, 31.01.2020. u Hotelu Dubrovnik, 45 izlagača predstavit će svoje pjenušce na zagrebačkom Salonu pjenušavih vina.

Ususret Salonu organizirano je nekoliko događanja. “Kruh i vino” zvuči prilično biblijski. Ne moraš imati celijakiju niti ikakvu glutensku intoleranciju da većinu kruhova koji su dostupni ne možeš smatrati pravim kruhom. Isto tako ne moraš konzumirati isključivo kruh od kiselog tijesta da bi ga mogao probaviti. Ipak, pravi kruh danas je postala delikatesa i većina upućenih spravlja svoj vlastiti ili pažljivo bira gdje i što kupuje. Za ovu je prigodu arhitektica, sommelierka i pekarka Nina Levičnik uložila svoje vrijeme, znanje i senzibilitet da pripremi 4 kruha od kiselog tijesta koja su u kombinaciji s pjenušcima uglavnom biodinamičkih ili na drugi način “prirodnih” principa, inspirirali prisutne.

Izbjegavam koristiti termin prirodna vina, ali spoj ovih kruhova s ovim pjenušavim vinima sjeo je toliko dobro da je djelovalo kao najprirodnija stvar na svijetu.

Frizzante Case Belfi idealno je ispratio zalogaj pšeničnog krekera vjerojatno upravo zbog krupne soli nasuprot kvaščane kvalitete nefiltrirane Glere.

Meni savršeni par bio je uzbudljiv spoj lisnatog tijesta i prilično raritetnog ružičastog Trousseau-a iz francuske regije Jura. Bourdyjev Cremant du Jura Rose je uz tijesto sa slatkom paprikom je uspješan, ali kremastiji spoj naglašene maslačnosti. Uz tijesto sa sušenim rajčicama, komplementarne kiseline stvorile su uzbudljiv sinergijski spoj koji me još „progoni“.

Sasvim drugačiji princip sparivanja funkcionirao je s trećim kruhom. Raženi kruh sa sušenim marelicama i grožđicama, sjemenkama suncokreta, kurkumom i cimetom očekivano je „teži“ s gorkasto-zemljanim okusom, nasuprot kojeg Keltisov pjenušavi Mario Extreme iz 2014. podiže i energizira. Uzemljenost i divljina našli su se na jezičcu vage.

Kod četvrte kombinacije opet potpuno novo iskustvo. Ne znaš što je gorko, što je slatko, jer uz čokoladni kruh sa sušenim trešnjama i brusnicama rastočen je Meinklangov Foam rot, crveni pjenušavac iz sorti Gamaret i Blaufränkisch.

Ukoliko bude i približno ovako neočekivano uzbudljivo u petak na Salonu, bit će to večer u koju se isplati uložiti vrijeme i ljubav.

Završio sam napokon sastavak na temu „Zašto nije dobra ideja propustiti WineOS, odnosno kako mi je osječki vinski festival postao obvezatan u kalendaru“ 😉

Postoji sadržaj na WineOS-u kojeg nema na zagrebačkim ni drugim hrvatskim festivalima. Konkretno, to su izlagači koji zbog blizine i termina, ali i bliskih odnosa… rado nastupaju u Osijeku. To su također i radionice koje su zahvaljujući poznanstvima i trudu Željka Garmaza iznimno zanimljive i jedinstvene.

Stvarno, Tri Oraha ne samo da nisu neki komercijalni projekt nego „ne postoje“. Ovo je bila njihova prva radionica uopće. Drago mi je da sam sudjelovao, premda to nisu moja vina. Ukratko, izuzetno agresivno školovanje u drvu i koncentrat Bordeaux blenda ili pojedinačnih sorti. Da si sadio Vranac rezultat bi bio sličan. Vrijeme će pokazati.

Zato je Malatinszky bio briljantan. Čovjek s kojim bi volio pričati o vinu. Svaki je Cabernet Franc, uz prepoznatljivost pokazao iznimnu kompleksnost, a usporedba godišta bila je fantastična škola. Koliko je 2008. odudarala jer je bila prevruća i skuhana, toliko je 2006 bila mineralna i voćno-balzamična, povremeno vonjajući i na Coca Colu 🙂 Ludi vrtuljak. Berba 2009. je još mlada, zatvorena i tek ukazuje na svoj ogroman potencijal i to u smjeru u kojem 2003. danas blista.

Kroz vinske raritete Srbije vodio nas je Tomislav Ivanović. Slankamenka, Sremska zelenika, Seduša, Krokan?!… raspašoj za wine geekove. Stojanovićeva vina su mi se svidjela, premda njegov crni blend nazvan „Peharnik“ još i više od prezentiranih Krokana i Slankamenke.

Degrassi je uspio odabrati svega 8 od svojih brojnih etiketa :-D, ali mu čak ni pomoć enologa nije pomogla da izbjegne konfuziju na radionici 🙂 🙂 🙂 Nevažno, jer u toj fazi iskren vinopija može jedino detektirati „dobro“ ili „loše“, a lošeg sigurno nije bilo. Bijeli Terre Bianche blendovi nisu ni dobri ni loši već fenomenalni. Velika bijela vina Istre još uvijek su skoro nepostojeća kategorija, a položaji i podrumi iskusnih majstora poput Degrassija to mogu ostvariti.

U dvorani, čudesan sklop naizgled nespojivih svjetova od Tokaja preko biodinamičke Srbije ili Makedonije pa malo do Plastova, a onda „delegacija“ Hercegovine preko puta kojih Sontacchi rastače jantarnog Superslava nasuprot kojeg craft pivari skrivaju pokojeg izlagača voćne rakije…

Zvuči kao svadba ili narodnjački party, ali sam saznao da je pravi narodnjački klub nešto drugo. Nakon vinskog festivala dočekao me u najboljem mogućem raspoloženju. Dakle, bend praši neku ćirilicu, a ti znaš svaku stvar. Naravno da ne znaš, ali toga u tom trenutku nisi svjestan. Oko tebe piletina sređena ko da su na dodjeli Oscara ili porno Oscara doduše jer neke su izgledale kao da imaju svodnika. Taman bi se najradije razbio do izbezuma ko` Mamić na aerodromu, ali nemaš s čim. Isključivo se može naručiti Vezak, Korlat ili Belje. Što stvarno ne prolazi nakon Krauthakera ili Adžića ili Trivanovićevog Shiraza ili Vinumovog Sauvignon Blanca ili Harslevelua vinarije Pajzos ili zaista iznimne Žilavke iz starih nasada, ali mlade vinarije Milas…

Sontacchi trenutno čuva čuda u podrumu. Osim što mi se super svidio Superslav, novom Cabernet Francu (2017) i osobito novom Crnom Pinotu (2018) se veselim. Jako.

Kao i fiš paprikašu u Kormoranu 😋

Zrela jabuka.
Bez smeđeg, bez kompota, samo začin koji zrači neopterećen kemijskim balansom.
Uz livadni med, pelud Cialle, kralj svih rižota, onaj s vrganjima, postaje istinski potpun.
Cjelovitost, jasno, nije statična kvaliteta. Transformacija nudi uvid u kompleksnost i vitalnost velikih vina.
Svježina i sol, slanost koja ostaje nakon gutljaja. Začinska, neumoljiva, tvrda sol.

Cijena: 65,95 kn

Bez tvrdoće, bez grubosti. Lakoća i svilenkasta mekoća, a intenzitet nepopustljiv. Grize. Ne toliko perzistentan koliko uvjerljiv. Magija Rieslinga.

Limunska trava, citrusne i razvijenije tropske senzacije nisu površne niti djeluju artificijelno. Provlače se između mineralnih tonova saliniteta kakvog vulkansko tlo ovog položaja ostvaruje.

A ovo je tek jedan vrlo solidan Riesling, neloš Nahe 🙂 …koji inače košta dosta više, ali dovoljno sam rekao. RiSELING 😀

Cijena: 50,00 kn

Nakon Đelozije, nastupio je i taj trenutak usporedbe crnih kupaža ove zanimljive vinarije iz još zanimljivijeg vrgoračkog podneblja, a meni najzanimljivije zbog sortnog sastava. „Brankić“ je blend baziran na Plavki (Plavina) uz dodatak Vranca i/ili Plavca ovisno o godištu.

Brankić 2015

Blend Plavine i Vranca. Razvijeno u mirisu, čak uz dodir balzamičnosti, idealna voćna zrelost koja postaje vinozna, lagana zadimljenost… ali sve lijepo integrirano, balans vina koje traži adekvatno jelo, začinjeniju hranu. Nešto opulentnije vino u ovoj vertikali, ali vrlo skladno, zaokruženo vremenom. Odličan indikator intencije vinara, premda se narednim godištima stvari mijenjaju.

Brankić 2016

Tamnije voće, visoka zrelost i granična prezrelost, ali bez ukuhanosti. Aromatičnost se razvija u začinskom spektru, kožnatostm uz izraženiju taničnost u afteru. Opet, intencija je jasna, balans. Koncentracija, ali ne težina. Dovoljno prostora da se suhoća, kiseline i tanini usklade i prodube.

Brankić 2017

Osjetno različito! Svježije i osjetno „tanje“. Ne djeluje kao pitanje koncentracije ni ekstrakcije već zrelosti materijala. Balzamičnost nije isto što i hlapivost, a utjecaj Plavca ovdje nije zanemariv. Tvrđe u struktruri, s drugačijim acid-tannin odnosom, stisak kojem treba vrijeme da se opusti, kako u boci tako i u čaši.

Brankić 2018

Mladost i voćna svježina osvaja. Crveno voće, brusnice, višnje… i kožnati tanin. Kao da je ostatak sladora nešto izraženiji u odnosu na prethodne godine. Već nakon kraćeg prozračivanja, djeluje opuštenije i „neforsirano“, premda je taj dojam nezahvalan kad je u pitanju uzorak iz bačve.

 

Umjesto zaključka, drago mi je da ima prostora i hrabrosti za nova imena da ostave svoj trag. Nije sporno da postoje preduvjeti za stvaranje „age worthy“ vina koja trenutno sigurno vrijede više nego koštaju, ali ostvarivanje „sense of place“ kvalitete je u tome presudno. O Govorku će se još govoriti :), a meni je bio privilegij steći ovakav uvid.

 

Cijena: 124,90 kn

Istovremeno nekako mekano, s nježnim stiskom na nepcu, od narančastog tanina i jabučne kiselosti, a sve čvrsto na hrpi, u cjelini cideraste svježine, nikad posmeđile i – duhan. Primjereno 🙂

Egzotičan začin ustrajno zrači kod jednog od najuspjelijih narančastih vina trenutno na polici.

Očito je nakon 2015.godine, i 2017. dala besprijekoran materijal za spontanu fermentaciju bez higijene dodanog sumpora. Važno je da je u tom slučaju i materijal Žilavke primjereno (ne)tretiran u vinogradu, na jednom od najljepših položaja koje sam obišao u Hercegovini.

Nazdravlje!

Cijena: 125,50 kn

Vidio sam dosta piva koje više izgledaju kao vino od ove bočice.

Ali sam probao puno više vina koja manje izgledaju kao Crni Pinot od Adžićevog.

Nalazim nepravednim da ovo vino prođe nezabilježeno.

Kad zadimljenost ustupi mjesto voću, crvena bobičasta nota ustraje. Možda je „ukusno“ neuobičajen aromatski deskriptor, ali vino je baš takvo – „ukusno“. Dijelom zahvaljujući gurmanskim pinotovskim kiselinama, dijelom zahvaljujući glatkoj teksturi, dijelom slatkoj zrelosti do savršene truležastosti…

takav diskretni šumski vonj u afteru, uz transparenciju i balzamičnost, nastupa kao skladna melodija, toliko ugodna da liječi.

Neke trenutke iz 2019. još nisam podijelio. Želim ih zabilježiti sada i na neki način, time ih istaknuti. Ne znam koliko je potrebno naglašavati individualnu perspektivu. Za svaki slučaj, to što ja smatram značajnim, ne mora biti značajno nekom drugome.

Volim iskustvo koje ruši predrasude. Takvo se ostvarilo na festivalu crnih pinota Modri Les Noir, održanom u Kendovom dvorcu u Idriji uz nemali angažman i još veću viziju Matjaža Lemuta. Osim Tilie, prvi put sam imao priliku probati njegov švicarski Pinot Noir. Zahner Pinot Noir Truttiker iz 2018 i Gold Label iz 2015 pokazuju predivnu zrelost materijala idealno ostvarenu u vinu. Mineral i arome zemlje uvjerljive su na način kako možda samo Crni Pinot to može ostvariti.

 

Međutim, iskustvo koje ruši predrasude nije ni švicarski, ni talijanski, ni mađarski, ni srpski, ni slovenski, ni hrvatski Pinot Noir, već – poljski! Vinarija Winnice Wzgorz Trzebnickich uzgaja Pinot nedaleko Wroclawa u Poljskoj i uz nekolicinu genijalnih vina (gdje uz Zahnera moram zasad makar usputno zabilježiti Protnera, Pasji rep, Castelfelder, Franz Haas, Heaps Good Wine) uspio me osvojiti svojom energijom, drugačijim balansom i snagom materijala. Osebujan PN, ali koji itekako ima smisla, sa zemljanim mirisom, sav taj funky forrest floor i onda vibrantna zrelost u gutljaju, skoro autolitičnost koja ulazi direktno u krvotok.

Upućeniji će komentirati kako je tragom evidentnih klimatoloških promjena, Poljska možda u prednosti pred tradicionalnim regijama Crnog Pinota. Čini se očito, ali to je Crni Pinot. Ništa nije očito.

Drugi trenutak koji me ugodno iznenadio u 2019. godini dijelim s neusporedivo većim brojem sudionika i posjetitelja zagrebačkog VinoComa. Čak mi je nekako drago da Ivo Enjingi nije nastupao pod jarkim svjetlima najveće dvorane najvećeg hrvatskog vinskog festivala. Sigurno zaslužuje prime position, ali podrum mu bolje pristaje. Ne bi me samo zbog toga skrovitost Casino cluba privlačila više od blještavila Smaragdne dvorane, ali službeni nastup Enjingija na VinoComu ima puno veći značaj nego još jedna radionica.

Osobito, jer je prvi put predstavljeno bijelo Venje 2010. godine. Uzorak iz podruma blistao je svojedobno suptilnošću, finesom, ali sa svom suzdržanom snagom, povlačeći usporedbe s legendarnom 1998., a napunjena boca sada je otklonila moje strahove „da li je Enjingi čekao predugo“, „hoće li se vino nepovratno izgubiti“, „što ako se promijeni u krivom smjeru“… Potreban je velik vinar da nadraste sve sitne strahove i malodušnost. Samouvjerenost s pokrićem ostvaruje se ponovo, upravo s Venjem.

Još jedan trenutak dogodio se tijekom posjete vinariji Schützenhof u burgenlandskom Eisenbergu. Bio je to tekući mineral. U boci Blaufränkischa „PUR“ iz 2014. godine, s navojnim čepom živi najbolja Frankovka koju sam ikad probao. Čisti začin Eisenberga, asketski prisutan, zahvaljujući zahtjevnoj godini. Strukturom i dinamikom više nalikuje srčanom furlanskom Refoscu Ronchi di Cialla nego često apostrofiranim bordoškim uzorima u kontekstu austrijskog burgenlanda. Premda dugovječnost nije upitna u smislu evolucije u boci, ovo je odličan primjer vina koje možda nije „veliko“, ali pruža veliki užitak.

Kao kad se više veseliš kućnim šlapama s kojima me radni kolektiv iznenadio za rođendan nego najskupljim čizmama (koje sam si poklonio sam).

Ove je godine bila i desetogodišnja obljetnica ovih stranica. Iz osobne perspektive, bio je to period u kojem sam postao otac, razveo se, zaljubio, prekinuo, selio nekoliko puta, pomogao nekome, drugog povrijedio, bio ponosan, tužan, ushićen, prizemljen, oduševljen, razočaran, samouvjeren, razuvjeren, isprepadan, čvrst, shrvan, euforičan, očajan, bijesan, sretan… i zahvalan, osobito vinu 😂

Sretna vam 2020.

Cijena: 69,98 kn

Obzirom na aktualni dnevnopolitički kontekst, pridružujem se veselju, ali s ponešto ozbiljnijim pitanjima 😀

Da li je dozrijelo? Da li je spremno? Da otvorim sad? Il` nikad? 🤔

Malo mi se (vino jel`) čini ugašeno, a kao da istovremeno nije „dovršeno“, kao da još „radi“, „probavlja se“… jer trenutno je aromatski fokus na jabučno-grožđani sok. Limb.

Međutim, cjelina djeluje opušteno i ispija se s lakoćom i ugodnim têkom. Možda postane najbolja Graševina ikad, a možda se raspadne do preksutra. Neizvjesno :-)))))

Naizgled neforsiranom pristupu unatoč, određena „pikavost“ me muči, nešto ne-naturalno… kad je naglasak na materijalu, on mora biti besprijekoran. Prethodna berba bila mi je uvjerljivija.

Nego, istina je voda duboka, pa nek boca istine presudi 🤣

Cijena: 60 kn u podrumu

Kad se sjetim da se Plančićev P(a)rč mogao kupiti za 38 kn… Danas još samo Vujnović puni monosortni Prč i ovaj mladić – Mario Carić, pod nazivom Bell`Iakov.

Volim vina koja nisu na prvu loptu… kad odmah zaronim u dubinu, osobito kad tu dubinu ostvari autohtona muškatna sorta otoka Hvara. Sklonost kojoj je čest preduvjet starost samog vinograda…

Puna zrelost, oslobađa se postupno… Spoj stare loze i mladog vinara. Šavovi su još vidljivi. Na površini se osjeti tehnika, precizan rad vinara, a nasuprot modernog pristupa osjeti se neumoljiv materijal, inatljiv, svojstven… aromatski drugačiji od površnih senzacija koje trenutno dominiraju.

Uostalom, uzorak je iz podruma, ali dovoljno karakterističan spoj mediteranskog bilja i zrelog voća već ostvaruje sklad. Poput uspjelog spoja mladog vinara i stare loze, u ovom slučaju.

Predviđam odlično vino, nešto što se ne može reproducirati bilo gdje iz bilo čega.