Cijena: 24,98 kn

Ove godine umjesto Beaujolais vs Portugizec dileme 😀 jedno novo veselje zapelo je za zub.

Feričanci su postali sinonim za Frankovku i uz sve ambiciozne etikete odležanijih godišta izbacili ovo.

Cikla ljubičasto i taman toliko zemljano poput okusa ovog povrća. Taman toliko zemljane taničnosti na nepcu da ne zasjeni voćnu prpošnost, a doda dozu stvarnosti u smislu okusa grožđa iz kojeg je ovo mlado vino nastalo.

Uz kestene, funkcionira poput pravog suhog Portugisca. Simpatično nepretenciozno osvježenje niskih alkohola i suho.

 

Cijena: 89,98 kn

Uljasto zlatno u čaši i u ustima… rizling punoća.

Čini se dosta ekstraktno i suho. Tenzija i odličan grip na nepcu.

Ipak ne drži toliko dugo koliko bi volio. Još.

Na zraku proradi, ali djeluje jako mlado, jabučno slatkasto, dekstroza s naslagama masnoće koje se još nisu rasporedile u vinu koje još traži svoje težište.

I bit će ga prekrasno pratiti na tom putu.

Cijena: 70 kn u vinariji

I voće i zeleni čaj i metalan okus krvi. Sol i sunce s pijeska Voščica.

Tanini… odzvanjaju čašom. Kao pijesak u pješčanom satu. Ugodan šum.

Ovakav hranjivi nutrijent okrjepa je tijelu, osvježenje duhu. Zujanje… Strijemeća koncentracija. Jedra razvijena i napeta od vjetra.

Toni puni godinu za godinom i uglavnom su mi ti suhi plavci genijalni, premda puno premladi i „sirovi“, ali zasigurno vrijedni čekanja. Čini se da je 2015. izvrsno godište i čak nešto spremnije za ranije uživanje.

Koliko ima vina koja se razvijaju u boci toliko dugo vremena… nešto za razmišljanje dok pažljivo vadim zdrav čep iz boce obećavajućeg fill levela. Prvi put sam u prilici probati legendarno Venje 1998. Bilješka o iznimnom vinu nastaje 16.11.16. u uskom krugu poznavatelja i ljubitelja. „Thank God for Croatian Whites!“ bio je komentar uz odabir upravo tog vina pobjednikom svoje kategorije na Decanterovom ocjenjivanju 2004. Prva velika afirmacija hrvatskog vina od osamostaljenja.

Venje 1998.

Prva pomisao: „Zlato ne hrđa.“ Samo može dobiti patinu. Ispod koje se događa paralelni svijet. Puni intenzitet tog svijeta ostvaruje se na nepcu. Ovdje je botritis u nitima, neusporedivo suptilnije od današnje reputacije Enjingijevih vina. Uljnost, ali koja nije nimalo ljepljiva niti masna. Kvaliteta ekstrakta, a ne snaga.

Zapravo, vino je eterično. Balzamičnost. Aromatična sol na nepcu izbrušena godinama u boci. Perzistentna. Nakon 18 godina možeš osjetiti bobicu grožđa koja je dala sok za prvo trofejno vino Hrvatske. A istovremeno uživati u senzacijama koje se otvaraju, začini, origano…

Suho, 13% alc.

Navodno je prvo Venje nastalo slučajno. Kao field blend iz vinograda sađenog cca 1994. Jer Ivo Enjingi nije mogao dobiti dovoljno iz njega za svoja monosortna vina već u preradi.

Venje 2002.

Također zdrava boca, ali imali smo manje sreće. Zatvorenije na nosu. Vrlo homogeno i prodorno s jakim ekstraktom, ali kraće u usporedbi. Trebalo je puno više vremena da zablista, da se kiseline probude i prorade kao neki „hladni med“. Ali se i brže počelo raspadati u čaši. Takvo što je moguće zbog neidealne čaše, ali u ovom slučaju vjerojatnije do boce. Odnosno, vino je premda ispravno, obojano individualnim smjerom dozrijevanja u ovoj boci. Ponovit će se. Vino deklarirano suho, s 14,3%

Venje 2003.

Cvjetnije i diskretnije. Osjetno tiše. Ne toliko zrelo, puno suzdržanije. Ipak, dosta uljno, manje kompleksno, ali ima druge kvalitete. Djeluje jako „cjelovito“. Suho, 14,2%

Međutim, suha, opulentna godina dala je Venje kod kojeg je alkohol puno jasniji. Lijepo se formira u čaši, ali ishlapjeli čaj na nosu vremenom zadominira.

Nešto je „ugašeno“ u tom materijalu, neka tupost graševine vulgaris… dok je djelovanje traminca minimalno ili svakako manje aromatično, više jabučno.

Venje 2004.

Od dominacije traminca u fazi kad je pušteno na tržište, danas sasvim drugo vino. Razvilo se i postalo „jasnije“, definiranije.

Ta razvidnost nastupa u vidu niveliranja sotnih utjecaja u blend vina koje je zrelo i voštano, ali nekako najviše Enjingi od svega. U ovoj fazi usporedivo s 2002., ali osjetno življe. Čini se u optimumu. Jer vrlo je otvoreno, pristupačno, daje sve, od suhe marelice do stanovite taničnosti.

U zenitu. Slast i užitnost obasjava. Milina. Suho, čak 15% Teške boje, ali ipak vrlo pitke.

Venje 2006.

Navodno osobni favorit Ive Enjingija. Polusuho Venje s 15% alkohola. Krcato. Puno svega. Ujedno i jedan od najfinijih mirisa botritisa ikad. Jedino Venje koje je izborna berba. Visoka zrelost ovdje je ostvarila nerazdvojnu, novu cjelinu.

Ovo je potpuno drugačije iskustvo od jednog uzorka iz bačve istog vina, kod kojeg je unatoč TCA bilo jasno da je tekući med, u negativnom, nezgrapnom kontekstu.

Ovdje se formirala prekrasno integrirana cjelina iz koje se oslobađaju arome dunja, jabuka i krušaka uz rijetko kvalitetno raspoređenu svježinu. Opojna aromatika unatoč zrelosti nikad ne prelazi granicu gorčine, ostaje zlatno žuta.

Raskoš i samodostatnost. Bez osjetne slatkoće. Skoro u potpunosti uklopljene u aromatsku zrelost.

Topla kiša Kutjeva.

Venje 2007.

Opet polusuho. 14,6% alkohola. Ali kasna berba. Djeluje još mladoliko. Elegantnije i suptilnije. Decentno u usporedbi.

No, ne pretjerano delikatno jer arome su vrlo razigrane i vrlo zrele. Cjelina čvrsta s uklopljenom svježinom kiselina. Polusuho? Ne bi nikad rekao.

Je li to berba Josipe Andrijanić, enologije tada na početku karijere? Dosad najviše polemike se razvilo… jesu li monosortna Enjingijeva vina 2007 bolja od Venja… je li ovo najmanje Venje od svih… je li traminac ranije bran ili je Josipa prešala cijele grozdove 😀 😀 😀

Ja nekako ostajem pri svojem ranijem dojmu.

Venje 2008.

S ovom se bocom nešto dogodilo. Tupilo, biljni čaj i kuhana kopriva aromatski usporedivi s 2003. Međutim, kakva je ovo muzirajuća tekstura? CO2? Sluti na refermentaciju u boci. Kad se napokon smiri u čaši, ide na gorko, a nije plemenitost botritisa. Niti je u ovom kontekstu ekstremne analitike, suho s 14,7% alc. Naprosto teško pada.

Umjesto zaključka, otvaraju se pitanja. Hoće li se ijedno Venje eventualno razviti u ono što je danas 1998. Venje? Vjerojatno neće.

Pokazuje li ovaj tasting genezu afiniteta Ive Enjingija u smjeru 2006 Venje, obzirom da Enjingi 90-ih nije radio toliko kasnih berbi i izbornih berbi kao Enjingi nakon 2000 ? Vjerojatno da.

Unatoč razlikama od godišta do godišta, bijelo Venje je nepogrešivo Enjingi. Uvijek će mi predstavljati „božićno vino“. Rashlađeno vino u ruci je Venje. Raskoš koju poželim zamišljajući blagdansku idilu topline doma i punog stola.

Premda ove godine ne radim radionicu na dolazećem Vinocomu, pozdravljam inicijativu za organizacijom radionice na ovu temu koja će se održati u Casino Clubu u petak, 25.11. od 17:30

Cijena: cca 25 Eur

Kao što se neke stvari ne mogu objasniti, postoje određena vina koja te čine poniznim.

Većina pokušaja da ih ukalupiš u neku opisnu formu čini se nedostatnima.

Recimo, slojevitost i kompleksnost. Osobine koje takvo vino definira svojim postojanjem.

Divljina, rustikalnost, tenzija, energija – sve unutar jasnih gabarita elegancije, pravilnost i mekoća.

Jedan važan aspekt ovog vina meni predstavlja čežnju za vremenima kad su stvarno dobra vina izgledala ovako. Tiha, moćna. Način na koji dišu čini bilo kakvu diskusiju o tehnološkim pojmovima reduktivnosti, oksidiranosti i oksidativnosti toliko limitiranom da gubi smisao.

Il Templare je u tom svijetu svakako na istaknutom mjestu. Divim se mokroj mineralnosti, sa spontanim asocijacijama na školjke, odnosno svoj beskrajnoj širini ne-voćnih senzacija… i osjećam se nedostojnim.

Hvala svima koji su sudjelovali u divnoj večeri. Posebna hvala domaćinu – Harbor Cookhouse&Club u Zadru, koji je omogućio da sve bude na top razini i osobito kuhinji na inspiraciji.

1. Crostini s kozicama na kremi od celera / marinirane kozice, celer & Ahearne, Rosina (Darnekuša, Hvar)

2. Beef Tataky / Asia style / juneći file, povrće, emulzija soja sosa i citrusa & Sladić A., Lasina (Lasina, Plastovo)

3. Rimski njok s raguom od teletine /griz, Grana Padano, vrhnje, teletina & Sladić M., Plavina (Plavina, Plastovo)

4. Ahi Tuna odrezak s julien povrćem & Vuina, Babica (Babica, Kaštela)

5. Ramstek u umaku od zelenog papra sa sotiranim mladim krumpirom i cherry rajčicom & Grabovac, Trnjak (Trnjak, Imotski)

6. sirevi / Vuina, Crljenak (Crljenak, Kaštela)

Bilo je ovo stvarno izvrsno druženje uz neke predstavnike raznolikosti Dalmacije. Vidimo se uskoro…

Cijena: 68,75 kn

Koliko god mi blesavo ovo zvati kitokret, još mi je blesavije zvati ga „cuvee“. Komplikacije su, kao i obično, administrativne naravi. Ovo je blizu 100% Cabernet Franc. Drugačiji od „regularnog Kitokreta“ koji se prodaje u 40-50 kn razredu.

Vino je odvažno poput etikete na boci i za razliku od iste, zapravo je i vrlo ozbiljno. Osjeti se puna fenolna zrelost i zapravo prezrelost grožđa obranog početkom listopada u godini kad su se rane sorte kupile krajem kolovoza. Ni položaj Venje u Kutjevu nije bio pošteđen sušnog ljeta punog vrućih dana, ali i jednako toplih noći. Nakupljeni visoki sladori i spontana fermentacija na vlastitim kvascima…

dali su dosta koncentriranog voća, u konačnici ipak „vinskog“ vina lišenog prenaglašeno voćnih senzacija bobičastog voća i sl. Ali sada, nakon toliko vremena, ostalo je u strukturi dovoljno prostora za jedno „široko vino“, hladnih kiselina koje nose svu snagu tijela i niveliraju toplinu 14%-tnog crnjaka.

Dok uglazbljeni tanin klizi nepcem teško je na slijepo pretpostaviti godište. Cjelina na nepcu djeluje vrlo mlado, premda školovano, a želudac potvrđuje i zdravo vino – za one kojima dvije čaše „regularnog Kitokreta“ nisu dovoljne za željeni učinak 😀 😀 😀

Cijena: N/A

Grožđice specifične zrele mirišljavosti, jasan, čisti traminac miris. Ima puno srodnih senzacija koje se otvaraju, od floralnih, korice naranče i jabuke s cimetom do meda i peludi, ali taj specifičan opojni miris Gewürztraminera vrlo je jasan.

Uz što, važno je i kako. Način na koji miriše… perfektan intenzitet, niti preopojan niti blijed. Glasan i razgovijetan točno koliko treba biti, na cca 12-14 stupnjeva Celzija.

Polusuho, ali s toliko ugodnim ostatkom da funkcionira i kao suho vino. Voće je jako fokusirano i koncentrirano.

S lakoćom nosi čak 15% alc. Upravo ta sposobnost vina fascinira. Uz jednu duboku osvježavajuću notu… koja ostvaruje pečat podneblja (Illmitz, Burgenland), u elegantnoj cjelini koji je skrojio vinar.

Doista, žanrovski iznenađuje Helmut Gangl. Specijalist za predikatna vina, Multi Vintage pravi iz onih godina kad ne ostavlja grožđe za predikatne berbe. U ovom slučaju to su 2005., 2007. i 2009.

Na žalost, premda je bilo predstavljeno, ova konkretna etiketa nije u ponudi sherry`s-a, ali ima drugih zanimljivosti.

Cijena: cca 5,50 Eur za aktualnu berbu 2015.

Čim je čep oslobodio bocu, sadržaj je zamirisao na papriku i zelenu paprenost i vegetabilnost i sve te školske aromatske deskriptore za jedan „GrooVee“… ono što je u svojoj genijalnosti HoseMaster of Wine nazvao „vegan fart“ 😀

Bernhard Ernst (važno je istaknuti jer ima više Ernsta u austrijskom vinarstvu) baštinik je nekih dobrih vinograda u Deutschkreutzu u Mittelburgenlandu, uz mađarsku granicu. Prosječna starost vinograda (vjerojatno ne svih 8 hektara) je 35 godina, a Grüner Veltliner i Welschriesling predstavljaju kuriozitet zajedno s manje od 10% zastupljenosti. Koliko sam ustanovio, materijal za ovu bocu je iz vinograda „Satz“ s 40-godišnjim lozama Grüner Veltlinera.

Ne bi mi se dalo istraživati da me sadržaj čaše nije ugodno iznenadio. Crispy, vibrantno na nepcu, nije to nikakva muzirajuća tekstura što jest česti „trik“ koji poneki vinari potenciraju iz čitavog repertoara detaljizama stilskih sklonosti.

Vrlo čvrste, ali voćne kiseline, vrlo su duboko. Koncentracija i salinitet su ovdje osigurani materijalom kojeg daje dugovječan vinograd. Upravo ta senzacija je bila povod istraživanju.

Fantastično je da se recentna berba ovako jednog zanimljivog, u cjelini vrlo skladnog, vitkog, a konkretnog vina s nevidljivih 13,5% (kojeg nisam niti fotkao misleći kako nema šansi da zabilježim i objavim dojam za tamo neki random GV) može kupiti za 40-ak kn. Sad me zanima sve od ove vinarije.

Cijena: cca 80 kn

Roki`s svakako nije jedina Vugava pod nazivom Bugava. Viška je to tradicija, a takva je i Roki`s Bugava. Vina kakva su se nekad radila… di una volta. Karakterna. Različita. Malo se tu srećom mari za diktate tržišta i podilaženja stečenim okusima i „kalifima površnosti“ 😉

Ne pamtim kad sam zadnji put otvorio Rokijevu Bugavu, ali čini mi se da je ova na tragu 2012. Koja je bila genijalna. Vidi link.

Bosiljak i kadulja.

Značaj spomenute tradicije nije samo u pravljenju, već i u valorizaciji vina. Ovakvo vino je starije od razlika između sigurne zone uniformirane prosječnosti tržišno dizajniranih konvencija s jedne i naglašeno eksplicitnog ekstremizma radi ekstremizma narančaste revolucije, s druge strane.

Čvrsto je i kameno.

Razvijeno do kraja u suhu ekspresiju Visa (loza za ovo vino uzgaja se u Pliskom polju koliko sam obaviješten) s kvalitetom ekstrakta koji opija luđačkom aromatikom. Puna zrelost svake bobice koja je ostavila dušu u soku za ovo vino.

Nesaglediva kompleksnost. Za poznavatelje banalno, ali sve ostale korisno je spomenuti, ovo nije vino brzog gutljaja. Ovo je esencija koju treba pričekati, koja se ne otvara istog trena kad čep oslobodi vino, kojoj treba zraka i balansiranje sa temperaturom ambijenta.