Cijena: 115,00 kn

Ako izgleda i miriši kao začinjeni, lagano zadimljeni Plavac onda mora biti začinjeni, lagano zadimljeni Plavac 🙂

Na nepcu, prekrasni tanini Plavca, uklopljeni u herbalnoj cjelini, otapaju gorčinu u slast. Izražajni u skladu s karakterom sorte, podneblja i specifičnosti vinograda i vinarenja.

Dok se u većini slučajeva domaće prakse prvo uloži vrijeme i novac u izgradnju vinarije pa tek onda u vinograde, Kairos je krenuo od vinograda stavljajući tako Vinogorje Trogir na vinsku kartu. Za razliku od udaljenih i različitih vinograda Kaštele, ovi su položaji jedni od najmlađih u Hrvatskoj. Trenutno Kairos koristi kapacitete vinarije Teskera u Vrlici, ali aktualna godišta odgojena su u imotskom podrumu vinarije Grabovac.

Kiseline su dosta uvjerljive, čak visoke u kontekstu Plavca, a dobro raspoređene. Koncentracija pod kontrolom, dopušta rogaču i suhoj smokvi da pokažu svoju zrelost. Kožnata višnja u gutljaju lijepo je zaokružena, uspavanka topljivih tanina.

Cijena: 263,00 kn

Srčanost koja hladi i zemljani tonovi, uistinu osobito vino s mentolom na nosu i delikatnim voćno-drvenim skladom u kojem prevladavaju brusnice i šljive.

Zreli tanin brižno je školovan u podrumu da bi osigurao vino cjeline. Precizno, pedantno, s dobrim gripom topljive trpkosti u afteru.

Dok čvrsto tijelo skriva acidičnu kičmu, arome su poput široke rijeke, naizgled spore, ali moćne. Ovakva tekućica umjerene brzine u gutljaju lako se slaže s brojnim jelima i prilozima. Meni je posebno odgovaralo uz polusuhe rajčice začinjene u ulju.

Mediteranski simbol za paški Bordeaux.

Cijena (za Sur Lie 2013): 140 kn

Cijena (za 2014): 80 kn

Plešivički „griffin“ ne pravi samo pjenušce. U stvari, Ivančićev glavni adut su mirni chardonnayi. Sorta koja je i inače cijenjena u plešivičkim vinogradima, ostvaruje vrlo poželjne parametre čak i u teškoj godini kao 2014. U stvari, to mi je jedno od najuspješnijih vina iz te godine. Razlog vjerojatno u velikoj mjeri leži u Ivančićevim vinogradima koji su najviši položaji na Plešivici.

Chardonnay 2014 vino je produljene, ali „kontrolirane maceracije“. Vinograd iznad razine magle osigurao je zdrav materijal koji je vinar obrao dovoljno rano. Položaju unatoč, vino pokazuje upečatljiv potpis vinara, ekstremnu suhoću i ekstraktnost. Maceracija kod Ivančića je tek punoća zlatnožute boje u čaši i neki novi začini u aromatskom smislu, u vidu sušenih marelica i potpourrija.

Ne može i ne pokušava sakriti izražene kiseline berbe 2014., na taj način ne napuštajući ni u jednom trenutku gutljaja svoju izrazitu vinoznu narav. Premda je, uglavnom, potpuno „cijepljeno protiv nečistoća“ pod čvrstom stegom podrumara, ipak malo „prodiše“ kad se dovoljno izloži zraku.

Sur Lie iz 2013. godine osjetno je drugačiji. Uz potenciranu zrelost voća na nosu, vakuumska suhoća i kvasci, dunja i kruška, sve ostvaruje vrlo vinozan štih naglašen kvascima, ali potpuno „čistim“. Stega i kontrola.

Glicerolna punoća u inače gipkom tijelu vina baziranog na kiselinama. Naravno, rano branom 🙂 Odličan Chardonnay.

Cijena (za Fleury BdN): 267,00 kn

Aube, ljubio sam te 😀 😀 😀

Uz istrijanski žlomprt k tome. Mirisalo si kao bujno voće s neke druge planete. Egzotična dunja, jesen pinot noira. žuto lišće na vjetru. Prekrasno čisti mirisi kvaščanih aroma.

Smirujuće i uzbudljivo iskustvo istovremeno. „Začinsko“, a opet toliko jasno. Premda puno mlađe od optimalne zrelosti za konzumaciju, jasno me podsjetilo na doživljaj prvog Drappierovog Brut Nature-a. Doživljaj koji me još uvijek progoni.

Surovost zero dosagea zaziva sirovo meso. Čvrst i moćan Šampanjac ispunjen kiselinama koje se rastapaju u harmoniji s tijelom. Tamno zlato puno siline, ne samo zato što je još “zeleno”.

Uz sve navedeno, prava ljepota ovog vina je zapravo u oskudnosti, ogoljivanju od trivijalnog i svođenju na esenciju. Pinot Noir. Jak začin.

A možda je ipak stvar u tom Aubeu. Ili biodinamici 😉 Koliko god se činilo nemogućim, Fleuryjev BdN još je balzamičnije iskustvo. Doslovno miriši kao sirovo meso. Isprva i na grožđani šećer dekstroza bombona doduše 😛

Međutim je grandiozan Šampanjac koji traži hranu koliko i surovi Drappier. Ali je i tamno. Doslovno „mračno“ vino. Ispunjeno skoro gotičkom sakralnošću.

U isto vrijeme divlja i uspijeva biti disciplinirano, minuciozno pedantno unutar okvira koji drži eksplozivnu dušu.

Pjenušac sumanute perzistencije. Pokazuje progresiju, iz mraka prema svjetlu.

Šampanjac koji na tematskoj radionici terroirskih vina nije bio poslužen na početku, već nakon 7 vrlo upečatljivih bijelih i crnih vina. Koji je bez problema prebrisao sve prije njega i probudio apetit za još.

Cijena: 174,50 kn

Napokon briljantan teran! Godište koje vjerojatno ima i veći potencijal sazrijevanja u boci od 2000. recimo. Terra rossa crveno šumsko voće obogaćeno željezom. Tek dodir duhana, dodir vanilije, šapat karamele, što se tiče utjecaja drva.

Gran Teran je primjer pažljivo odgojenog terana sačuvane osobnosti. Kamena mineralnost povremeno podsjeća na okus krvi.

Svakako je još premlado, ali i ovako prekrasno sirovo oduševljava skladom. Ozbiljno školovano u podrumu majstora, odgojeno da spremno dočeka desetljeća. U ovako perfektno skrojenom vinu uvažavajući posebnosti sorte i podneblja, Coronica demonstrira što je teran.

Premda godište ima za teran vrlo visoke alkohole (14,5%), vino počiva na prirodnim kiselinama i taninima terana, čvrstom tijelu, glatkoći, mekoći i punoći bez masnoće. Bez naporne težine, s hladnim, voćnim srcem i mineralnim tlom. Primjereno acidična kičma, prašnjavi, zemljani tanin i snažan voćni začin.

Fantastično vino.

Druga tematska radionica vinske čitaonice približava neke nesvakidašnje boce. Da li zbog izoliranosti ili nekog drugog razloga, vrijeme na otoku Visu teče drugačije. Vina su drugačija. Viški Plavac je poseban, a bijele sorte daju najzanimljivija vina Dalmacije. Čaše u Vis nije radionica za turiste, već za one koji znaju cijeniti pravu izvornu stvar.

U petak, 27. studenog, probat ćemo sljedeći odabir vina:

Zorotović, Zoborje 2013.

Roki`s, Muškardin 2013.

Lipanović, Vugava 2012.

Roki`s, Rose 2012.

Zorotović, Zvonik 2009.

Senjanović, Plavac Tihe braće 2012.

Radan, Plavac 2012.

Bunčić, Prošek 2013.

Info na linku, a prijave na: ivan@vinskacitaonica.com

Zeneral, Debit, 2013. ili Zeneral, Merlot 2013.

Već zlatna boja nekonvencionalnog intenziteta sluti na nešto drugačije vino. Dunje i cvjetne senzacije na nosu čvršće su i rustikalnije od uobičajenog. Međutim, umjesto tuposti koja zna pratiti vina oksidativnog karaktera, ovdje je ostvarena stanovita herbalnost kao dobrodošla senzacija.

Bravarica paški sir potencira slanost u ovom vinu. Bravarica nije još jedan sir s otoka Paga. Za razliku od procesuirane hrane koja samo opterećuje probavu, Bravarica je nutrijent koji istinski hrani… sačuvanih osobina pravog paškog sira iz nepasteriziranog mlijeka pet stotina ovaca na ispaši od Novalje prema Lunu.

 

Zrnatost i idealna slanost Bravarice, taj salinitet ravnomjerno raspoređen u laktičnoj formi svjedoči o fenomenu paške posolice očuvane nepasterizacijom. Prirodna „kiselost“ kompatibilna je s težačkim debitom. Balans koji nije na prvu loptu, ubrzo postaje perverzno dobar. Balans rustikalnog i rustikalnog, kad je oboje zdravo, spaja se na dubljoj razini.

 

Ipak, pravi par pravom paškom siru je paški crnjak.

Kad smo već kod rustikalnog, vonj podruma priliči ovom Merlotu. Potpuno zdravo vino koje, nakon što izvjetri podrum, počne sjajiti. Iz čaše pune vinoznosti ne izlaze naznake pretjeranosti. Deklariranih 14,6% alc potpuno je integrirano u tkivu i imam osjećaj da je naznačeno samo zbog ljudi koji bolje ocjenjuju crnjak što je alkoholniji.

Vino dubinski uravnoteženo pristaje paškom siru kao melem na ranu. Ovakvo vino kad je u ravnoteži, voće mu djeluje uvjerljivije, dublje, bez trivijalnosti, nikad izvan vinskog okvira.

Okej, ovo nije još jedan dojam već vapaj u pomoć. Ponuda vina sve je raznovrsnija, a sve više je i izvrsnih craft piva. Cveta cveće. Međutim, više ne mogu pronaći dobar jogurt. Trebam jogurt svako jutro. Mora biti tekući. Idealna zapremina 0,5 L ili 0,33 L, ali u redu je 0,2 L x 2 kom, odnosno danas raširenih 0,18 L x 2 kom (dabogda im prisjelo ovih 0,02 L).

Čovjek bi pomislio da jogurta ima koliko želiš i kakve želiš ili još gore da su svi isti. Krivo. Ne tražim da mi svako jutro atraktivna mljekarica ostavlja svježi kozji jogurt s Kumparičke ispred ulaznih vrata. Samo želim dobar jogurt.

Ove industrijske procesuirane jogurte eliminirajmo u startu. Tražim jogurt koji u sebi sadrži ipak neki nutrijent. Godinama sam kupovao tekući jogurt mljekare Veronika, makar postoji samo od 1 L i 0,18 L. Dva 0,18 L jogurta bio mi je svakodnevni jutarnji ritual. Ali nešto se dogodilo s tim jogurtom otprilike u nekom trenutku ovog ljeta. Više to nije to.

Kako preferiram izvjesnu kiselost u određenom tipu jogurta, bio sam oduševljen kad sam u Lidlu otkrio da se u onoj litrenoj „Okusi zavičaja“ boci krije genijalni jogurt mljekare Latus iz Žminja. Premda ni to nije bilo to da se razumijemo. Ali, uvijek sam priželjkivao da nekim čudnim trgovačkim putevima žminjski Latus jogurt završi na nekoj polici u Zagrebu, pa mi je i ovo hiperprodukcijsko izdanje bilo bolje od ostalog. Na žalost, niti taj izbor mi više nije preostao jer već neko vrijeme toga nema na polici. Latus inače proizvodi idealnih 0,5 L, ali ne za tu trgovačku marku.

Srećom sam ovo ljeto u Kutjevu otkrio mljekaru BIZ (kakvo fenomenalno ime za mljekaru jelda?). Njihov jogurt osim što ga nisu „reducirali“ na 0,18 L, već je još uvijek u 0,20 L zapremini, odgovara mi premda je izrazito blag i nježan. Za razliku od ostalih bljutavih blagih jogurta kojima su isisali sav život iz njih, ovaj ima ugodan i blagotvoran učinak 🙂 Nisam naišao na njega nigdje osim u velikoj Billi gdje ga uzimam kad god ga ima. Što je iznimno rijetko, na žalost. Uglavnom uzmem sve tekuće jogurte s police kad stigne, što mi je dostatno za nekoliko dana pa ostatak mjeseca blejim u policu ko ovisnik u monitor kladionice.

Donekle prihvatljiva alternativa je tekući jogurt mljekare Bohnec kojeg nema u maloprodajnim centrima. Doslovno idem do jarunske tržnice što mi je drugi kraj grada pa usput uzmem kruh ispod peke kod Grabovca. Ali nisam do kraja sretan s tim jogurtom. Bohnec je ipak majstor vrhnja, pa i maslaca, ali jogurt je tek najbolja alternativa.

Vjerojatno to nikog ne uznemirava pretjerano i vjerojatno ispadam priličan pacijent s ovim apelom, ali za slučaj mi netko ponudi rješenje, darovat ću mu bocu nečeg jako dobrog u skladu s njegovim afinitetima. 🙂

Specijalna tematska radionica na temu terroirskih vina održana je 28.10. u prostoru Vinske čitaonice u zagrebačkom Vinodolu.

Za ovu povijesnu priliku 🙂 konkretnog objašnjenja terroir-a na nekim enciklopedijskim primjerima iz zaista značajnih vinskih regija potrudili smo se nabaviti vina koja u Hrvatskoj nisu dostupna u uobičajenoj distribuciji ili svakako ne na niti jednoj maloprodajnoj polici. A nisu ni jeftina, načelno 😀

Svako ili skoro svako od odabranih vina je certificirano ili necertificirano, ali svakako iz organskog uzgoja ili biodinamičke prakse ili jedno i drugo i treće 😛 Međutim, niti jedno nije bilo „narančasto“.

Unatoč neodvojivosti cjeline trojstva (terroir-a, vinara i sorte) potraga za terroir-om svoju distinkciju ostvaruje tlom. Potražili smo „kamenčuge“ u čaši, tu famoznu mineralnost, a samo jedno vino sam ubacio u line up premda sam znao da je više stilski statement snažnog i karakternog vinara vizionara. U ostalim je vinima čovjek bio tumač terroir-a, sretnik blagoslovljen razumijevanjem i mjestom na kojem na pravi način uzgaja pravu stvar. Vino koje mora biti baš takvo i nimalo drugačije. Proizvod koji ima cijenu, ali čija vrijednost nadilazi trendovsku popularnost i tržišnu dimenziju.

 

Domaine de l`Ecu, Orthogneiss, 2013.

Već sam jednom prilikom naveo, prvi put kad sam gurnuo nosinu u čašu ne baš recentnog godišta legendarnog Muscadeta vinarije Domaine de la Pepiere, naziva Clos de Briords, mislio sam da šnjofam prljavi filter veš mašine. Ali ubrzo sam se navukao na tu unikatnu tekućinu valjda jedine sorte koja trpi atlansku ćudljivost na samom ušću Loire. Dok sam strugao školjke s brodine u Nantesu, obuzela me plemenitost Muscadeta, „a Fisher King`s wine“ kako bi rekao buonsangue. Jadni su Nantežani 🙂 morali izmisliti sur lie tehniku kako bi uopće neku aromu iščupali iz svoje surove sudbine uvjetovane tom bizarnom sortom.

Melon de Bourgogne više nitko ionako ne navodi kao sortu. Muscadet je naziv, kako za brojna jeftina vina nedovoljno atraktivna da ih uveze i maloprodajni diskonter u nekoj generičkoj ponudi, tako i za ona najplemenitija vina koja govore jezikom drugačijim od svih ostalih.

Orthogneiss je jedan od idealnih primjera Muscadeta. Obitelj Bossard uzgaja i pravi Muscadete s različitih tipova tla. Gneiss, orthogneiss i granite. Orthogneiss se pravi iz materijala s dva hektara vinograda u kojem je „subsoil“ upravo gnajs vulkanskog porijekla.

Domaine Fouassier, Sancerre Silex Le Clos de Bannon, 2012.

Sancerre je zbog popularnosti postao generički pojam i tu danas ima svega i svačega. Davno su podijeljene karte u regiji koja je postala sinonim za Sauvignon Blanc 😉 Vina s inferiornijih terroir-a često ne opravdavaju cijenu.

Domaine Fouassier je otkriće koje polako stječe zasluženu afirmaciju, a samim time i višu cijenu. Još uvijek pametan odabir za kupnju, s vremenom će vrijediti sve više jer nema puno ovakvih vina.

Kako svaki terroir posjeduje sebi svojstvenu tipičnost, a u svakom vinu s uvjetno rečeno „istog“ tla identično vinificiranog ipak možemo detektirati male razlike, ekspozicija vinove loze, kao i sama starost loze, utječe na konačan rezultat. Clos de Bannon je naziv vinograda JI ekspozicije, veličine svega 3 ha.

Silex je čest naziv za najcjenjenije Sauvignone Sancerrrea. To je specifičan flint, kremen, tvrda silikatna stijena od koje su praljudi izrađivali oštrice u kamenom dobu. Poput kamene oštrice svoj otisak na nepcu i u olfaktivnoj memoriji ostavlja ovaj Sauvignon.

Chateau de Coulaine, Chinon, 2012.

Jedan od osobnih favorita. Još uvijek se nismo maknuli od Loire 🙂 Klasični Chinon je referentna točka za Cabernet Franc. Svakako i jedan od odabira Gargantue iz pera najpoznatijeg „chinonskog veseljaka“. Međutim su i Rabelaisovo remek djelo i sama Ivana Orleanska koja je baš ovdje službeno prvi put susrela Karla VII, „zakasnili“ preko stotinu, odnosno dobrih dvjesto godina za prvom berbom Chateau de Coulaine.

Cabernet Franc je drevna loza, danas eksponirana tek kao otac Cabernet Sauvignona i vjerojatno planetarno poznatija kao značajna sorta razvikanog bordoškog Cheval Blanca. Dok je u ostatku Bordeauxa posljednjih stopedesetak godina tek „osigurač“ koji nešto ranije dozrijeva, u Chinonu se na ovom obiteljskom imanju uzgaja dakle od 1300. godine. Ishodišna točka kao referenca za CF ipak nije Bordeaux, već Chinon, Saumur-Champigny, Bourgueil, u redu i Anjou 🙂

Tufa je sedimentna stijena karakteristična za dolinu Loire. Materijal za ovo vino nastao je na žutoj tufi, kameni pijesak s ostacima školjaka u topsoilu na specifičnom vapnencu (tufa).

Hofstatter, Riserva Mazon Pinot Nero, 2011.

Kakva bi to bila terroir-ska radionica bez Crnog Pinota. Za ovu priliku odabran specifičan Pinot Nero uzgojen u Alto Adigeu na lokalitetu Mazon, blizu Tramina, ujedno je i autorski rad jednog od najcjenjenijih imena koje dolazi iz južnih Alpa, Hofstatter.

Tlo bogato kalcijevim karbonatom u specifičnoj mješavini gline, vapnenca i porfira (vulkanski mineral).

 

Chateau Le Puy, Emilien, 2006.

Prije nego što clemens istakne kako je i Bordeaux nekad davno bio močvara 🙂 odmah ću istaknuti kako je velika većina Bordeauxa koji se danas prodaje po diskontima generička roba bez identiteta i duše, ali skrojena prema diktatima tržišta.

Ovo je nešto sasvim drugo. Vinogradi ove vinarije se nalaze na istoj geološkoj „stjenčugi“ kao i Saint-Emilion, Pomerol i u tom golemom društvu su drugi najviši vinogradi. Vjerojatno jedan od preduvjeta koji omogućuje organic farming u ne baš „organskom Bordeauxu“ ?

Mineralan karakter ovog prekrasnog Bordeauxa determiniran je “klasičnim tlom” glina-mulj-vapnenac s većim udjelom vapnenca u podlozi. Sorte koje uvjerljivo prenose taj Bordeaux pečat su Merlot (čak 85%), Cabernet Sauvignon (14%) i 1% Carmenere.

Emidio Pepe, Montepulciano d`Abruzzo, 2009

Kultni vinar s malom proizvodnjom, ali s kultom sljedbenika 🙂 Od prezrene je sorte stvorio jedno od velikih talijanskih crnih vina s potencijalom odležavanja u dekadama. Emidio Pepe je uspio unatoč svim izgledima. Svim koji su tvrdili i dokazivali kako je Montepulciano dobar samo za brzu i jeftinu konzumaciju.

Potpuno izvan bilo kakvih diktata tržišta, sumanuto imun na bilo kakve moderne konvencije, ovaj crnjak nije toliko primjer terroir-a koliko je primjer važnosti čovjeka. Sama fermentacija i dvije godine odležavanja u betonskim spremnicima prije punjenja možda i nije toliko nečuvena među onima koji vole „drugačija vina“, ali sigurno je trebalo imati golema muda da unatoč dominantnoj struji uzgojiš lozu u pergoli. Vjerojatno su ga smatrali ludim kad je objasnio da je zbog izloženosti strujanju vjetra, fotosintezi, vlažnosti, hlada za plod u vrućim ljetnim danima, pergola bolji uzgojni oblik.

Za razliku od hektolitara brzo ispijenih i podjednako brzo zaboravljenih konvencionalnih vina, ovo vino ostaje zabilježeno u povijesti čovjeka.

Riesling „Marienburg“ GG 2008.

Gric sira i žvak kruha bili su sasvim dovoljni za prijelaz na sljedeće vino. Kad ovakva ikona Mosela zareže nepce, on ga pročisti i oplemeni. Osobito Clemens Busch.

Još jedan „kontra struje“ tip kojem se isplatila ustrajnost i razumijevanje terroir-a. Dok je većina susjeda napuštala vinograde Marienburga da bi sadila Pinot u dolini, radi lakše mehaničke obrade, Clemens Busch je osjećao drugačije. Clemens Busch koristi Marienburg u izvornom značenju vinograda s točno određene parcele, a ne cijelog brda. Npr. vom grauen Schiefer, sa sivog škriljevca, podloga je vinograda Falkenlay, vom blauen Schiefer plavi je škriljevac Fahrlay-a i vom roten Schiefer je crveni škriljevac vinograda Rothenpfad.

Fleury, Blanc de Noirs

Prvi pravi šampanjac koji me stvarno izuo iz cipela bio je Drappierov Blanc de Noirs Zero Dosage. Vino koje me još uvijek progoni. Uglavnom, Fleury je također iz Aube, također Pinot Noir, biodinamičar… i buonsangue je bio u pravu. Opet 😉 Ovo je Drappier na crack-u. Ali u samostanu 😀 😀 😀 Upečatljiv i spektakularan finale jednog od najuzbudljivijih line upa ikad organiziranih za javnost na ovim prostorima.

 

 

 

Cijena: 64,98 kn

Ljubičasta. Jedina boja mračnija od crne. Crna rupa iz koje nikakva aroma ne izlazi. Ništa. Čak niti 14,5% alc. Samo osjećaj sirovog koncentrata koji podsjeća na katran.

Nije toliko gusto niti ljepljivo na nepcu. Što je zapravo neobično. Madiraza, ovo je dovoljno krvavo da bi se tebi moglo jako svidjeti 🙂 Za ifkeove ronce je pretanično i nedovoljno sirupasto 🙂 🙂 🙂 Neobično je da su tanini neuklopljeni. Niti toliko brojni, niti drveni, niti zeleni, a niti zreli, ali pomalo oštri i čudni. Čak i kiseline se ne uklapaju premda sigurno nisu visoke.

Presirovo. Prenespremno. Začudo nije prezrelo. Ali pretvrdo i prezatvoreno. Zamka koncentracije, odnosno ekstraktnosti. Sami materijal koji se naslućuje čini se vrlo čvrst i nekako „zdrav“, čitaj „zdravoseljački priprost, neotesan“. Konačni rezultata je suha taničnost u surovoj cjelini adstrigentnog gutljaja.

Podsjetilo me na priliku kad sam naručio medvjeda u inače genijalnoj gostionici u Ravnoj Gori. Nisam znao jede li on mene ili ja njega.

Ako ništa drugo, ovaj farbač jezika prerano je završio u boci. Najbolje što u ovom trenutku mogu napisati o ovome. Ne vidim prostor da se razvije u boci. Tek drugi dan moglo se piti. Ali treći dan se počelo raspadati na sastavne dijelove ko zadnji „delanec“.

Kad čujem vapaj iz čaše „dajte mi da dišem“, samo jedan apel imam – Nemojmo puniti stisnute koncentrate! Ali tu ima bezbroj problema u čaši, a koji je smisao ovako nečeg na današnjem ipak razvijenom tržištu nije jasno. Ili su „zavodnici“ opet nasamareni ili je neka veza Tisno – Zavod za dodjeljivanje imbecilnih kategorizacija, zaslužna za klasifikaciju „vrhunsko“. Zajebavajte nekog drugog gospodo.