Ciallabianco je bijela kupaža s položaja Cialla. Čine ju vina sorti Ribolla Gialla, Verduzzo i Picolit. U omjerima je dominantan udio Ribolle dok je Picolit uobičajeno u niskom postotku. Ciallabianco je dugovječno vino. U dobrim berbama ima potencijal razvoja u boci kroz dva desetljeća i više. Ciallabianco je i dobar primjer kompleksnog vina. To je uravnoteženo vino, ali koje se mijenja u čaši na sebi svojstven način. U većini slučajeva ima lijepu progresiju, produbljuje se s vremenom, a strpljive nagrađuje ne samo čarobnim aromatskim senzacijama već strukturnim tranformacijama. Pritom ostaje vrlo elegantno. Meni djeluje dodatno dostojanstveno i zanimljivo upravo zato što nije nametljivo na banalan način.

Bio sam u prilici u društvu Tomislava i Ivana otvoriti 4 boce različitih godišta. Vina su bila temperirana i otvorena nekoliko sati uoči rastakanja, starija godišta duže od mlađih, ali nisu dekantirana. Evo kako je to izgledalo.

Ronchi di Cialla, Ciallabianco, 2011.

1718/5610 Nažalost, ne baš „slightly corked“ već poprilično „po čepu“. Nevolja s TCA je što s dodatnim vremenom na zraku sve više preuzima vino. Kroz tu, najčešću stvarnu manu vina (koja zapravo uopće nema veze sa samim vinom), uspijeva se detektirati zreliji materijal. Vjerujem kako je to obilježje berbe. Osunčaniji materijal, dosta aroma na prvu loptu, vrlo spremno, malo tromije na nepcu i bez iskričavosti hladnijih godišta. Čak i deklariranih 13,5% alkohola prelazi za Ciallabianco uobičajenih 13%. Još uvijek je tu hladno-medasta komponenta, ali čini mi se netipično godište za Ciallabianco.

Ronchi di Cialla, Ciallabianco, 2010.

0199/3546 Iznimno aromatično na pravi način, začinski, mentolasto – hladno mirišljavo, ne toliko med koliko pelud. Stisnutost na nepcu. Ovo je primjer vina transformacije koje pokazuje tu istinsku kompleksnost, ali otvoreno prerano. Prečvrsto i ostavljeno za kraj tastinga i još je bilo „zatvoreno“. Slana voćnost koju pokazuje odlična je ilustracija mineralnosti u vinu. O tome više na kraju članka.

 

Ronchi di Cialla, Ciallabianco, 2001.

7447/21395 Koncentrirane arome, po ničemu ne djeluje kao 14 godina staro vino. Vrijeme je samo uravnotežilo vino koje je danas idealno intenzivno, upečatljivo, životno… Isprva vrlo stameno, kao kamen. Magnetično. Stvara napetost. Tenzija, intrigira, uvlači te, poigrava se s tobom… Čvrsto i stisnuto, ali se postepeno opušta. Slankasta raskoš. Monolitnost, čistoća, elegancija. Da ga skuham, imam osjećaj da ne bi izgubilo svoju upečatljivost. Po svemu, berba koju se isplati još pričekati. Uvjerljivi favorit ove vertikale u ovom trenutku.

Ronchi di Cialla, Ciallabianco, 1997.

18648/24800 Raskoš. Sve suptilno, ništa prenapadno. Savršeno posloženo, unutrašnji sklad, ali ovdje se već osjeti starost. Nimalo umora, pomalo gorčine i prezrelosti. Ali pomalo raslojenosti, razdvajaju se alkoholi i „masnoća“ na jednu stranu, kiseline na drugu… svejedno još itekako cjelovito, kompaktno, iznimno trajno na nepcu. Kod ovako starijih godišta moguće je da druga boca ponudi drugačije iskustvo, ali nama je djelovalo kao odlazak u penziju s bogatom otpremninom i dobrim zdravljem. „Hrvatski san“ 😀

Ovakva vina je dobro pratiti kroz neko vrijeme jer se znaju probuditi kad najmanje očekuješ. Ciallabianco 1997 nakon dovoljno vremena mirisala je na bosiljak i ponudila profinjen taninski kick na nepcu. Nekako me asocira na staro zlato, još uvijek jasno, ali zagasito. Ne znam zašto o Ciallabianco pišem u ženskom licu.

Mama ti mineralna

Ciallabianco je odlična prilika da umjesto „zaključka“ koje je kome bolje i koliko parkerovih bodova po novčanoj jedinici vrijedi koja boca, ponudim svoje promišljanje oko jedne okolnosti koje poprima iritantne razmjere. Primjećujem da je u opisima masmedijskih publikacija sve više vina „mineralno“. Ne smeta me što se time samo zbunjuje dobar dio publike koja pojam mineralnost (ukoliko uopće ikako doživljava) poistovjećuje s mjehurićima ili „muzirajućom teksturom“ u vinu.

Smeta me jer se svaka druga graševina koja „baca na slano“ opisuje kao „mineralna“. A nije. Ne očekujem doista da sva domaća eno-gastro pera prate, a kamoli razumiju, izvore poput članka Sarah Jane Evans u prosinačkom izdanju Decantera u kojem me podjednako uzrujao jedan drugi MW. Sam Harrop tvrdi i čak nudi formulu prema kojoj se mineralnost može iskazati kao (SS+A+CC) – (E+T) – (O²) ?!?!? „Recept“ glasi kamena podloga, kiseline, hladna klima, minus esteri i tioli i minus kisik 🙂 Sam the glam punih jaja tvrdi da je mineralnost izravna posljedica podrumarenja i ukazuje na povišene razine kiselina i nedostatak aromatskih komponenti poput terpena i estera. Dalje drobi kako većina reduktivnih vina pokazuje veći „mineralni potencijal“ te tim tragom kako je „mineralna tekstura“ uočljivija kod vina koja nisu bila izložena kisiku.

To o čemu Sam Harrop piše NIJE mineralnost. To je svaka druga graševina. Mineralnost koju ja spomenem NE MOŽEŠ dobiti u podrumu. Ne vjerujte meni, vjerujte Olivier Humbrecht, također MW : “The most common mistake is to associate reductivity with minerality,” he warned, adding, “It is also a big mistake to confuse an unripe character with minerality on the palate. Cijeli članak na linku: http://www.thedrinksbusiness.com/2011/11/mineral-content-clue-to-vine-health/

Iako sam zaključke donio sam, na ukazivanje na oba članka moram zahvaliti buonsaguetu, premda se više neće družiti sa mnom 🙂

Posebna zahvala Miva galeriji vina i Mohor trgovini na idealnom poklonu povodom skromnog jubileja 😀

Mogao sam odabrati skoro pa bilo koju bocu iz ponude. Bilo je i cijenom ekstravagantnijih boca. Ali ja sam želio sreću i svjetlost. Ruinart BdB.

Volio bi napisati da je baš ovaj šampanjac tisućita boca koju sam otvorio od 14.05.2009. do danas, ali ta je brojka već ostvarena u nekom trenutku.

 

Službeno, ovo je tisućiti dojam Dnevnika vinopije. Ujedno i dnevnika osobnog razvoja. Vinski blog mi je omogućio tranformaciju ma koliko se ja tome opirao 🙂

Dnevnik vinopije izgubio je prvobitni smisao da „zabilježi sve na što vinopija naleti.“ Ali, unatoč popularnosti ostao je još uvijek moj osobni prostor, moj svijet, bijeg u snoviđenje, zamišljenost, duhovnost koju pravi sadržaj boce može evocirati.

Planirao sam najaviti „velike promjene“ ili slične senzacionalističke najave, ali promjene su već nastupile. Već sam odlučio bilježiti samo značajne dojmove. Vina koja su osobita ili koja me dotaknu su ono što tražim. I dalje ću se veseliti nekom „otkriću“, vrijednosti za novac i slično jer Ruinart ne možemo piti svaki dan 🙂 I dalje ću se truditi imati uključen senzibilitet koji omogućuje da to prepoznam. To „nešto“ ili makar određeni doživljaj o kojem imam što napisati. Pritom ću nastojati biti utemeljen, precizan, a razumljiv.

Zašto baš Ruinart? Ruinart jest dio ogromne LVMH grupacije, ali smatra se da Ruinart ima veliku razinu autonomije kakva priliči obiteljskoj šampanjskoj kući, službeno najstarijoj Grandes Marques.

Sve to koliko god bilo indikativno ili ne, nije razlog zašto baš Ruinart… o Ruinartu je već puno pera napisalo puno toga puno prije mene, a ja ću pokušati objasniti „svoje“ razloge.

Prožme te do kosti.

Inicijalni mousse, zatim postojano lagano perlanje sitnih pravilnih mjehurića. Meso zelene jabuke koje posmeđi na zraku. Idealno zrelo. Idealno resko. Idealno sočno. To je Champagne. Jasnoća, svjetloća, finoća 🙂 Uvježbavana stoljećima.

Čini se tako jednostavno i samo po sebi razumljivo, ali je bezbroj mogućnosti za pogrešku ili barem za „nedovoljno adekvatno postupanje“. Pisanje o biranim šampanjcima meni često izgleda banalno i nedostatno. Uobičajeni termini ne zadovoljavaju. Zato se često spominje to „stoljetno brušenje“ u smislu minuciozne predanosti i monahističke posvećenosti. Jer osnovnu stvar po kojoj iskusni poznavatelj odmah po mirisu raspozna šampanjac od svega drugoga ja ne znam opisati. Zato Ruinart.

Zato što je ključan rezultat tog rada ionako nemoguće dočarati konvencionalnim terminima. Ne pitaš koji je dosage, ne pitaš koji su alkoholi. Samo cjelina.

To je konačan izazov. Oni koji su to osjetili znaju o čemu pričam, a oni koji nisu, ne znam kako im objasniti ovim putem ionako.

Što dovodi do razrješenja i odabira mogućih opcija koji su pred Dnevnikom vinopije…

Još prije nekih devet godina Andrew je Jefford u svojoj Decanter kolumni spominjao tri mogućnosti za pisanje o vinu u kontekstu interneta.

Prva je dobiti korisnike da plaćaju sadržaj. Sretno s time, tkogod ide u tom smjeru.

Druga opcija je njegovati pristup i retoriku koju prepoznaje manjina istinskih geekova i povremeno valjda objaviti neku publikaciju. Na hrvatskom jeziku mi to baš i nema puno smisla. Jedan buonsangue je i previše 🙂 🙂 🙂

Treća opcija je najisplativija. Čisti populizam. Ne mogu poreći da nisam idealan kandidat sa savladanim vještinama samopromocije i opsjenarsva 🙂 Problem je što bi morao ignorirati entuzijazam koji me vuče u drugom smjeru (i zanemarivati zaista odlična vina) i posvetiti se supermarketima i ponudi koju većina kupaca konzumira. Plati mi dovoljno i ljepi me na plakate po Lidlu ako želiš 🙂

Srećom, ne moram odabrati niti jednu opciju jer još uvijek ne živim od pisanja o vinu.

Zato sam unatoč rezultatima ankete od prije 500 dojmova odlučio ukinuti ocjenjivanje.

Zato sam svejedno danas nadomak milijun klikova.

Zato idem otvoriti nešto dobro… kakvo pivo recimo 😛

Ovako znači miriše vino. 999-i dojam i pravo vino na stolu zaslužni su da sam napokon to shvatio 😀

Većina ljudi će anegdotu prema kojoj Harry Waugh (tada jedan od najutjecajnijih vinskih doajena uopće) na pitanje „Have You ever mistaken Bordeaux for Burgundy?“ odgovara „Not since lunch“, shvatiti u smislu da kao i najbolji griješe i blah… Ja iščitavam tu ono što je zaista ilustracija te anegdote. Da je najbolji Bordeaux u svojoj esenciji potpuno „burgundski“. Da se legendarni Waugh u odgovoru ujedno narugao i pitanju, a jedno od vina koje mi je pomoglo da i to shvatim upravo je neočekivani osobni favorit – Schioppettino.

Teško je objasniti zašto. To „nešto“ treba osjetiti. Nevolja je što je teško osjetiti išta ako si koncentriran na pogrešne stvari. Spoznaja koja nema veze sa zelenim biberom, kožom i začinima, prašinom… koje registriram u mirisu. Ili ipak ima? Papreni parfem odležanog Schioppettina. „For me, the best Schioppettinos have tension, grip and a certain herbaceousness that is quite specific to the variety.“ Riječi su Simona Woolfa u jednom lijepom članku. Bi li doduše mogao isto napisati i za sasvim drugačije vino, npr neki Milošev Stagnum?

2004 Schioppettino di Cialla u pravoj je dobi da pruži mineralnost tako očitu… krcato vinskom energijom. Duboko i kompleksno. Dok kožnata trešnja priziva sir, pravi zreli tvrdi sir, minimalno hlapivosti kao da pretvara tanin u prašinu. Balzamičnost. I još to tanko rezano suho meso puno okusa. Ummmami 😀

Struktura? Hladne kiseline se podrazumijevaju. Same po sebi govore o vinu koliko i oznaka 13% alkohola. Ili oznaka boce 1911 od 8915 napunjenih butelja.

Osjećam potrebu ovakva vina nazivati aristokratskim. Aristokratsko vinsko iskustvo sušta je suprotnost raskošnosti koja se vidi na površini. Aristokratsko iskustvo je asketsko, s bogatstvom koje nije olako uočljivo. Ali jednom kad ga doživiš je toliko uvjerljivo da je sve ostalo trivijalno i isprazno. Konačna vrata kroz koja nam je dopušteno proći da bi se vratili zauvijek izmijenjeni. „Why oh why didn`t I take the blue pill?“ 🙂

Zato se slažem. Ignorance is bliss 😀 Ali, koliko god vino bilo profinjeno, podjednako je razigrano. Ne treba ti doktorat da bi u tome uživao. Samo oslobođen senzibilitet kojeg Ronchi di Cialla vrlo uspješno otključava u mojem slučaju.

Ili zapečeni Black Angus „short ribs“ na kremi od graška i s umakom od currya 😉 „A perfect pairing“ te večeri u Apetitu bio je zapravo najmanje nadahnut spoj. Što samo govori koliko su ostale kombinacije bile nedostižne. Dok je u svojoj mladosti Schioppettino zahvalan i kao pratnja uobičajenom roštilju (Ronchi di Cialla bazni Schioppettino buteljira pod njegovim drugim nazivom, Ribolla Nera), odležani Schioppettino traži malo ceremonije.

Cijena: 945 rsd

Staro drvo. Suhe višnje, malina i dren. Specifičan profil. Arome intenzivne, ali ipak vrlo vinske. Čak i malo topline premda 13,2% nije neki ekstreman alkohol. Prodornost voća je dominantna. Vino je provelo dva sata u dekanteru prije kušanja.

Prokupac se smatra autohtonom sortom župskog vinograda i Srbije. Nije prvi Prokupac koji sam imao na stolu. Prvi je objavljen za vino lokalnog naziva Rskavac, sinonima za Prokupac (op.a. namjerno pogrešno pišem imena sorti velikim početnim slovom).

Premda fantazijski naziv vina doživljavam neprimjerenim, Čokotov „eksperiment“ mi se izuzetno svidio. Vino koje je transparentno u čaši, ali je ipak puno boje. Blještavi, malinasto ljubičasti sjaj mladosti. Svakako nešto što bi želio otvoriti ponovo. Ovo je šetač na duge pruge.

Vino čija struktura dopušta nekim mineralnim senzacijama da se otvore u čaši kako bi izložilo svoju dušu na nepcu. Mekana pasta od tanina u teksturi, a energične i hladne kiseline u srži. Lagano, žilavo tijelo za brz gutljaj s trajnim odjekom.

Rujno vino iz narodnih pjesama. Puno srca i karaktera. Uistinu, začin života.

Cijena: 131,75 kn

Izgleda je sami naziv pažljivo odabran. Pod uvjetom da se ne misli na finsko aromatizirano alkoholono piće od voća 🙂 „Sorbus“ podsjeća na sorbeto, nešto hladno i osvježavajuće, ali i alkoholno, lagano, a punog okusa. Nakon ili umjesto deserta.

Također me podsjeća na „servus“, arhaičan, ali prijateljski pozdrav pri susretu i pri rastanku. Sorbus je prvenstveno vino rastanka. Nakon dobrog objeda.

Stvarno mi miriši kao sorbeto od limuna. Tu je i kandirano tropsko voće, svježa kora naranče i sušene marelice, nadjev od jabuka… zaista čudesa i skladan raspon aroma koje su dosta „disciplinirane“, nastupaju podjednakim intenzitetom, ravnomjerno i s priličnom integriranosti međusobno i u dubinu.

Tek u ustima pojavljuje se medna, više peludna komponenta, medica s limunom do granice s gorčinom. Prezrelost nikad ne nastupi više od tenzije u povratnom okusu.

Skoro sterilno precizno posloženo obzirom da je vino nastalo iz dugo prosušivanih odabranih bobica Muškata momjanskog. Ništa „polu“, skroz je slatko, a nimalo „ljepljivo“. Čak se i pod prstima ponaša više kao eterično ulje 🙂

Dosegnulo je i nezanemarivih 15% alkohola. Netko si je dao truda u blagoslovljenoj 2009. godini 😉 Zacijelo najeksponiraniji ambasador momjanskog muškata očito je želio napraviti nešto posebno iz sorte koja ga je obilježila.

Ono što ovu kaplju čini osobitom je pitkost. Bez pitkosti imali bi samo ljepljivi sirup. Jasno da nema jamstva kako će se vino ponašati u svojoj zrelosti koja još ni blizu nije nastupila, ali Sorbus je divan primjer slatkog vina sa svježinom i strukturom koja se ne da naslutiti isključivo iz analitičkih podataka laboratorija.

Eterično na nepcu do granice gorčine, a dominantno grožđano i muškatno bez težine, osim u pogledu aroma čiji raspon pokriva od oraha do sorbeta od limuna.

Nego, da pojednostavimo… hoće li ići uz baklavu? 🙂 Vjerojatno, premda bi osobno pravi par tražio u kontri kakvog odgovarajućeg sira ili umjesto deserta.

Konavli, crljenica i ostali specifikumi o kojima sam uvodno kanio baljezgati padaju u treći plan kad ispred sebe držim Vilin Ples. Iznimno uspješno, vino koje je obilježilo ovaj line up vinarije najpoznatije po MalvaSiji Dubrovačkoj i vrlo fer cijenama… veselim se ponovnom druženju s vilama.

 

Crvik, Fiore, 2013.

Cijena: ?!?

Lagana hlapivost na nosu i oksidativnost koja mi je osobno simpatična kod (nekih) ružičastih vina Dalmacije. Boja koja je više narančasta također je u skladu s ovim senzacijama.

Unatoč što je vino suho i sa svega 12,7% alkohola, slatkoća i mekoća Merlota ne čine ga suhim i laganim „osvježenjem“ već aromatičnim parfemom s konkretnom težinom na nepcu.

Kao opojan cvijet, Fiore djeluje kao primjeren naziv. Cvijet kaktusa 😉

 

Crvik, Tesoro, Malvasija Dubrovačka, 2013.

Cijena: 84,70 kn

Izrazito cvjetno na nosu. Suho vino, ali taj osjećaj slatkoće doista je intenzivan, u skladu s cvjetno-voćnim aromatskim profilom.

Opulentnost i 13,8% alkohola, srećom bez vrućine. Premda nije neko iskustvo koje bi jedva čeko ponoviti, priznajem da me iznenadilo uz jelo i to ribu, blitvu s krumpirom i maslinovim uljem. Složilo se čak i sa salatom. Reska slatkoća koja ide uz kiselost. Čini se da tek uz tanjur poprima puni sklad, ali ipak mi djeluje „preizrađeno“…

 

Crvik, Canavia, Plavac Mali barrique, 2012.

Cijena: 54,70 kn

Drvo, jedna paprena spicy nota, ali i jedan „slatkasti“ začin, više nego zrela voćnost.

Pristupačno na nepcu, mekanije, suho, iako s određenom „slasti“. Mekanijih tanina koji pikaju u teksturi, ali ih je manje i u „tkivu“…biće da nije pre-ekstraktan Plavac 🙂 Ali je odlično posložen i cjenovno prihvatljiv Plavac s nekim konavoskim specifičnostima i štihom drveta koji izvjeri vremenom na zraku.

Vrlo pitko vino koje se tradicionalno nudi uz pršut, sir i ulje… ne bi se žalio 😉

 

Crvik, Negromant, 2011.

Cijena: 69,98 kn

Nekako mi se i sviđa ta rabljena, stara mala „neutralna“ bačvica štih na nosu, ali naznake jake i ljepljive koncentracije ne baš toliko Nakon sat, sat i pol dekantiranja, ekstrakcija iz koje izlazi tek vrlo tamno voće, kupine, borovnice, pomalo i „katran“…hm 😦

Na nepcu identično. Ali ipak su to Konavle i ipak je ovo Merlot i donekle je razumljivo da će 2011. dati masivna vina puna sunca. Međutim, Negromant i nije toliko masivan. Nije ni prevruć. Deklariranih 13,1% alkohola djeluje skromno u kontekstu. „Sladak“ tanin zadominira povremeno. Kao da je neki Plavac u njemu.

Dan nakon stvarno jest osjetno pristupačnije…

 

Crvik, Pomet, 2011.

Cijena: ?!?

Griotte na nosu, višnja liker i tamna čokolada su asocijacije, kao i crna orhideja 😀 Uvijek taj dodir floralnosti…

Suho, ali sa slatko-gorkim taninom, puno tijela i puno alkohola (14,9%).

Nije toliko trpko kao mnogi plavci pelješca npr., ali ne znam je li to dobro ili loše. Vjerojatno niti jedno, samo po sebi. Iznenađujuće je pitko, s uklopljenim kiselinama i to je sigurno dobro.

Ono što sam primjetio je da je 2 sata dekantiranja minimum, Tek nakon 3 i pol sata je „proradilo“. Postalo aromatično, sada i s herbalnim senzacijama poput kadulje i sl.

 

Crvik, Vilin Ples, 2011.

Cijena: 134,98 kn

4 sata u dekanteru, još nekoliko sati u boci, kušano tijekom 2 uzastopna dana…i jebeno je odlično 😛

Ovako treba izgledati voće u vinu. Ničeg trivijalno prenapadnog, a duboko prožet tamnim voćem idealne zrelosti.

Ovako izgeda sinergija u kupaži. Cjelina je više od pukog zbroja „dijelova“, u ovom slučaju Cabernet Sauvignon (40%), Merlot (40%) i Plavac (20%).

Imam još malo iritantnih momenata, ali čini mi se da je to do mladosti vina koje ima dovoljno prostora i vremena da se uravnoteži u boci.

Sklad bordoških sorti i Plavca Malog, kao da je to neka univerzalna kategorija ionako, dugo je već na tapeti i zasad je ovo najuspješniji rezultat koji sam probao.

Meni značajnije ovdje je da se po prvi put doista osjeti utjecaj tla i podneblja, konavoska crljenica u vinu, određeni začin zemlje… možda upravo na tome počiva kompatibilnost karaktera u kupaži. Vilin ples. Svilenkasta tekstura s brašnjavim, a sočnim taninom, integrirane i raspoređene, a gustativne kiseline, čvrsto tijelo i uklopljeni alkoholi (13,8%).

Najvažnije, bez prezrelosti i bez prekoncentriranosti, u ovom se (uz pametnu pripremu) može uživati. Pitkost prekinuta tek povremenim ozbiljnim voćnim naglaskom. Izvrsno.

Cijena: 99,70 kn

Veseli me da su blatine 2013-e po mojem guštu. Volatilne baš koliko i kako trebaju biti 🙂 🙂 🙂 Bez zezancije, volim kad osjetim posebnost u čaši, a Krš i Carsus s 2013. godištem ostvaruju baš to.

Carsus, kao ambicioznije školovano vino zahtijeva nešto pažljiviju pripremu. Vrijeme za prozračivanje koje će dati vinu da „prodiše“.

Idealna zrelost, srčano i napeto vino s osvježavajućom voćnosti. Mlado, krupan i još zrnat tanin. Izvrsne kiseline, ugodne i tamo gdje trebaju biti. Sočan i reski gutljaj zemljano-voćne aromatike (aronija, nar).

U cjelini mi je važno da miriše i diše kao vino, za razliku od još jednog voćnog sokića… specifična „zemljanost“ koja i jest povod uživanju u Blatini. Preporuka.

Cijena: 869 rsd (@vinski sudija)

Paprena malina. Još samo večeras u Vašem gradu 🙂 Čak je i boja vina malinasta. Što je puno bolje nego da je maslinasta, jer ipak je crno vino u pitanju… također je i zadimljeno, dosta tvrdo i s drvenim taninima, ali ionako djeluje sve skupa premlado.

Ima 14,5% alkohola koji se ne može sakriti i (pre)koncentriranost. Suhi ekstrakt zatvoren u svojoj egocentričnosti, a nije da ga nisam držao tri sata u dekanteru.

Tek nakon pet i više sati pokazuje malo mekoće, brusnicu i trešnju, „marked acidity” 🙂 koja ne djeluje kao da je iz grožđa.

Istina da je bolje dan nakon, ali svejednako neuzbudljivo. Odnosno nije nešto što bi ponovo poželio izuzev u slučaju konkurentne cijene u ograničenoj ponudi. A tada bi prvo potražio Camerlot, jer me sad baš zanima usporedba s ovim Mačkovim Merlotom 2013.

Cijena: 74,70 kn

Bio je to nepromišljen trenutak kad sam probao pjenušavi Mosel Heymann-Löwenstein 2008 Riesling Sekt zaista fantazijskog naziva „Fantasie der Schieferterrassen“ i plasirao svojevrsnu glupost. Inicijalna reakcija je bila „Enjingi s mjehurićima“ i premda je konkretno vino doista imalo ponešto „schiefer“ karaktera više od Kutjevačkog b(a)rda :-D, kao da sam maltene uvrijedio domaćina mojom ishitrenošću 🙂

Kako bilo, neporecivo je i to da vinarija Enjingi trenutno na tržištu drži aktualnu berbu perjanice podruma, bijelo Venje berbe 2007.(!) po cijeni ispod 10 Eur u maloprodaji. Koliko je takvih vina na polici uopće? Ne previše.

Raskošan nos pun voća krajnje zrelosti, a bez gorčina kasnih berbi… dunje i kruške, livada tratinčica i s vremenom, orašastost. Graševina 2007 mi je najbolje Enjingijevo vino i bez zadrške jedno od najboljih vina Slavonije. Venje 2007, uz Graševinu sadrži i Rajnski Rizling koji je također izvrstan iz 2007. te Sauvignon, Sivi Pinot i Traminac.

Svijetle kiseline, skoro tanična struktura, po ničemu polusuha… ipak, ne traje na nepcu koliko bi želio. Osrednja prodornost i energičnost i to uvjetno tanje tijelo obzirom na očekivanja, tjeraju me da razmišljam o svemu osim vinu. Možda danas nije neka „hipsterska uzdanica“, ali volio bi da Enjingi ostane Enjingi. Prezrelost i alkoholnost, ali koji mu pristaju, u skladu s karakterom podneblja iz kojeg dolazi i varijacija berbi. Bilo kakav stilski statement izuzev etabliranog ne bi bio dovoljno uvjerljiv ili zapravo, ne bi ostvaio onu prezrelost i sočnost po kojoj je Enjingi prepoznatljiv.

Arome su bile teške, a ne vino. 2007 Venje je i pre-„lagano“, neovisno o 14,6% alkohola. Enjingi uvijek ima svježinu, misleći pritom na još danas vrlo životne berbe s početka stoljeća koje imaju svježinu, ali ovdje mi je čak nedostakajalo slatkoće prezrelosti. Tko bi rekao.

Cijena: 93,84 kn

Precizno, pedantno skrojeno, energija zatomljena, ali nije anestezirana… dva sata u dekanteru i vino daje borove iglice u mirisu, ali voćna mladost ostaje dominantna.

Deklarirano nefiltrirana, CMS 🙂 kupaža (Cabernet Sauvignon, Merlot i Syrah) sada još sirovog balansa, ali s ambicioznim nagovještajem. Predivna integriranost kiselina u tijelu, suhoće, ekstrakta i 13% alkohola. Još puno blagotvornih tanina traži svoje mjesto, ali su već profinjeni, čak mekani.

Gušt je vidjeti vino, osobito iz tog podneblja, koje ima idealnu koncentraciju, idealnu zrelost voća. Još uvijek je malo zatvoreno na nosu, ali na dobar način.

U ustima višnja… gustativni vinski doživljaj na kakav pomislim ako poželim voćni poljubac. Jako lijepo.