Bez nekog posebnog značenja u poretku, iz svega otvorenog protekle godine kao vina koja predstavljaju osobitu vrijednost za novac, svako u svojem segmentu, prisjećam se:

1. Ritoša, Cabernet Sauvignon, 2010. i Malvazija Istarska 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/01/30/ritosa-cabernet-sauvignon-2010/

https://vinopija.wordpress.com/2012/08/10/ritosa-malvazija-istarska-2011/)

Ako tražim strukturu i sklad, vinsku eleganciju a ne samo što više ekstrakta za što manje novca, Ritošin Cabernet Sauvignon je i jedan od najuspjelijih Cabernet Sauvignona u državi. Na VinoCOM sam probao i naknadno nabavio i 2011. s kojom će Ritoša to i potvrditi. Obzirom na cijenu koja je konkurentna u globalnim razmjerima, eto ga u best buy listi.

2. Enjingi, Venje bijelo, 2004. i Graševina kasna berba, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/10/16/enjingi-grasevina-kasna-berba-2007/

https://vinopija.wordpress.com/2012/08/21/enjingi-venje-bijelo-2004-vs-enjingi-venje-bijelo-2006/)

Ne moram osobno biti veliki ljubitelj Enjingijeva opusa da ipak iskažem duboki naklon za ova vina. Cijene po kojima se ova odležana vina iz Enjingijeva podruma danas mogu nabaviti su nevjerojatne. Kao da sam iznova otkrio Graševinu, a bijelo Venje je must have vino svakog ozbiljnog vinopije. Veliki respekt za starog majstora.

3. Buhač, Merlot, 2011. i Cabernet Sauvignon 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/09/15/buhac-merlot-2011/

https://vinopija.wordpress.com/2012/10/15/buhac-cabernet-sauvignon-2011/)

Realno se čini kako bi i Buhačeva Graševina trebala ući u best buy kategoriju, ali želim naglasiti Buhačeve crnjake kao da ih već nisam dovoljno nahvalio 🙂 Nenadmašan predvodnik vrijednosti za novac koji je cjelokupnu regiju Istočne Slavonije pozicionirao kao best buy. Ovdje se moram referirati i na još jednog jako bitno igrača – Iuris. Nisam puno Iurisa imao u 2012. i planiram to čim prije nadoknaditi u 2013.!

4. Antunović, Postup, 2010. i Plavac, 2011. i Rukatac, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/09/27/antunovic-postup-2010/

https://vinopija.wordpress.com/2012/10/30/antunovic-plavac-2010/

https://vinopija.wordpress.com/2012/10/18/antunovic-rukatac-2011/)

Imao sam nekih opravdanih razloga za sumnju u turbulencije u kvaliteti, ali drago mi je da me ovim vinima vinarija razuvjerila. Prvi Postup ispod sto kuna, korektan Plavac i možda najbolje od svega, prozračni i lagan Rukatac za 25kn u MPC? Malo je takvih…

5. Kosovec, Škrlet, 2011. i Selekcija Škrlet 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/08/31/kosovec-skrlet-2011-vs-kosovec-skrlet-selekcija-2011/)

Moj savjet Ivanu je bio „stavi regularni Škrlet i na 29,99 ako hoćeš, ali Selekciju ti snobine neće ozbiljno shvatiti ispod 70-ak kn“ 🙂 Ali, naravno da me nije poslušao i eto Selekcije za 40ak kuna u MPC. Jedno od malobrojnih etiketa koje sam kupio u količinama većim od jedne butelje prethodne godine. Stvarno se jako nadam da će isti rezultat ponoviti i s berbom 2012.

6. Jerković, Kujundžuša, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/07/09/jerkovic-kujundzusa-2011/)

Malotko razumije i osjeća zašto je ovo vrijednost bez premca. Raritetna vrijednost za novac u domaćim okvirima i vino koje sam uredno planirao staviti na best of listu da ista nije zatrpana 🙂 Mali, ali toliko značajan doprinos hrvatskoj vinskoj kulturi da je to naprosto neizmjerno… Idealno vino u svojoj domeni. Idealno.

7. Kiridžija, Plavac 2008. i Plavac 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/07/25/kiridzija-plavac-2008/

https://vinopija.wordpress.com/2012/12/13/rokis-plavac-mali-2010-vs-kiridzija-plavac-2009/)

Pelješki Plavci do 30 kuna jedan je od najpolularnijih dojmova na kojeg ljudi guglajući nalete. A Kiridžijin uopće nije naveden u tom kontekstu. Već tri, četiri berbe prva pozicija Plavca na mojoj listi vrijednosti za novac je upravo Kiridžija. Nije vino za jesti žlicom, ali je 100% Pelješki i 100% Plavac.

8. Miloš, Plavac 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/03/21/milos-plavac-2008/)

Do sto kuna pa možda i više svoju suverenu poziciju vrijednosti za novac drži Milošev regularni Plavac koji je s berbom 2008. dodatno podigao standarde.

9. Bolfan Vinski vrh, Rose, 2011. i Rajnski Rizling 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/12/10/bolfan-vinski-vrh-pinot-sivi-2011-2/

https://vinopija.wordpress.com/2012/09/13/bolfan-rose-2011/)

Koliko pratim Bolfanova vina i tražene cijene stvari se još nisu ustabilile, ali ova dva vina definitivno vrijede tih novaca i predstavljaju mi dobitak bez premca u svojoj kategoriji.

10. Grabovac, Modro jezero, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/12/21/grabovac-modro-jezero-2010/)

Dok sam bilježio dojam na papir kojeg uvijek imam pri ruci stvarno sam mislio da je vino 50% više cijene. Stoga, osim best buy pozicije još više me veseli još jedan kvalitativni iskorak 🙂

11. Vinarija Smokvica, Rukatac, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/03/06/vinarija-smokvica-line-up/)

Kraj svih Pošipa koji su ozbiljno pozitivno „zarazni“ uspio me iznenaditi Rukatac. Pametna kupnja za još jedan autentičan doživljaj bijele Dalmacije.

12. Škaulj, Tomislav cuvee, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/10/19/skaulj-line-up/)

Cjenovno duplo pristupačniji od masivnih crnjaka Nadinskog vinogorja, a daleko uspješnije kao vino. Nadam se da taj Tomislav nije bio slučajan uspjeh, a meni je svakako neusporedivo draži od realno komercijalnijih Merlota i Caberneta.

13. Krš, bijeli, 2011. i crni, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/12/17/vinarija-skegro-krs-bijeli-vertikala-2011-2008/

https://vinopija.wordpress.com/2012/10/04/skegro-krs-crni-2011-vs-carsus-blatina-2010/)

Još jednom ću istaknuti kako je još uvijek pametnije konzumirati berbu 2010. kako Žilavke tako i Blatine, ali je evidentno kako će i 2011. biti jednakodobra odsad pa nadalje i u buduće 🙂 Općenito, malo mi je dražih vina za te novce u domaćoj ponudi.

14. Laguna, Malvazija, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/01/24/laguna-malvazija-2011/)

Usprkos činjenici da je ova Malvazija forsirano izašla i prije 2012., podigla je očekivanja u tržišno najjačem segmentu i obilježila ljeto 2012. Clean and green. Možda je sad već u padu, ali je odradila upravo kad treba i koliko treba za fer novce. U tržišnom smislu jedno od najznačajnijih vina s liste i sa osjetno pozitivnim pomakom u doživljenoj kvaliteti.

15. Jakobović, Graševina, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/10/09/jakobovic-grasevina-2011/)

Jakobović is back. Neopjevana vrijednost za novac Kutjeva ponovo na zasluženoj listi 🙂

16.  Castra Rubra, Pendar, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/01/26/castra-rubra-pendar-2008/)

„Bugarski novčić“ cjenovno je pogođen i nudi poprilično egzote za tražene novce. Preinteresantno vino da bi ga smio ignorirati u best buy kategoriji.

17.  Georges Duboeuf, Beaujolais-Villages Nouveau, 2012.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/11/15/georges-duboeuf-beaujolais-villages-nouveau-2012/)

Berba je bila bogomdana za Beaujolais, a cijena na razini europskih cijena. Zato ovaj neuobičajen „entry“.

18.  Ornella Molon, Brut

(https://vinopija.wordpress.com/2012/07/24/ornella-molon-brut/)

And now something completely different. Zašto je ovo ovdje, a nije među najboljem što se pilo u 2012.? Zato što sam jedva dočekao naglasiti kako se može nabaviti za nekih šezdesetak kuna. Vino spumante koje nadmašuje mnoge domaće pjenušce višestruko veće cijene.

Cijena: 139,98 kn u Vrutku http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=352046

Dugo nisam bio ovako pozitivno šokiran. Prvo, nježna boja lososa, zapravo boja breskve, više narančasta nego ružičasta.

Drugo, miris. Tako poznat zvuk i jednako tako neuhvatljiv. Prozračan. Je li to miris sirovog mesa ili nekog od plodova WSET-ove tablice ili specifičan mineralni aspekt manje je bitno od toga da sam odmah krenuo narezati ombolo. Kojeg nisam imao pa je poslužio tanki namaz blagog ajvara na levant kruhu i kriška paškog sira.

Ružine latice, orijentalni začini, dinja uz izrazitu mineralnu signaturu raritetnu među hrvatskim vinima općenito… sve to izmiješano u jednu novu boju koja se raspršuje po nepcu… u valovima. Teran se može prepoznati i na nosu i u ustima. Samo nikad ovako balansiran, nježan i zreo. 91.

Metalno-gorkasti after možda je too much, ali u cjelini, osobito nakon male adaptacije olfaktivnog aparata – gušt neizreciv.

Cijena: 67,38 kn

Nježna zlatnožuta boja uz slamnatu nijansu ne svjedoči o zatomljenoj svježini jedne od najpolularnijih mladih Malvazija posljednjih godina. Agrumi, livada i trave na nosu, dodir bazge, prstohvat limuna, zrlo soli…

Suha i pitka struktura, nimalo narušena nemalim alkoholom (13,6%) donosi „slatki limun“ na nepce, osvježavajuću senzaciju usklađenu s punoćom tijela.

Lijepo zaokruženo, ugodno iskustvo mlade Malvazije opojne aromatike dominantno u smjeru voća i bilja uz hrskavi „crispy“ karakter koji joj pristaje i dodatno naglašava svježinu kao što „uljnost“ naglašava punoću. 86. Jako lijepo.

The WordPress.com stats helper monkeys prepared a 2012 annual report for this blog.

Here’s an excerpt:

About 55,000 tourists visit Liechtenstein every year. This blog was viewed about 210,000 times in 2012. If it were Liechtenstein, it would take about 4 years for that many people to see it. Your blog had more visits than a small country in Europe!

Click here to see the complete report.

Cijena: nepoznata

Crazy Hills Chardonnay 🙂 Zvuči kao novo hipster vino Kalifornije. Daleko manje pretenciozno negoli „Kings Hills“ (Erdut) ili „Saints Hills“, a još više upečatljivo 🙂

Prije ulaženja u pitanja rebrandinga Ludbrega valja probati nešto domaće i ovim putem zahvaliti Igoru na butelji…

Dugo nisam naišao na ovako izrazitu „međimursku školu“.  Ne mislim pritom na ništa loše, ali ostatak neprovrela sladora često na rubu polusuhog i koji čini poluslatko uživanje lakim i pitkim, a 13,2% alkohola potpuno skrivenim, već neko vrijeme je rezerviran za lokalnu lakopilačku publiku.

Poznati bljutasti vonj na nosu prisjetio me na neke drage trenutke uz vina međimusko-varaždinskog kraja. Istaknuta osobina je samodostatnost. Nema tog jela koje će savršeno pristajati uz ovakvo vino osim valjda prhkih božićnih kolačića.

Zlaćano i uljasto i ne samo savršeno pitko, već jednako savršeno „plitko“ – voće; breskve, dunje, džem od marelica opojno su aromatični u ovakvoj strukturi. Srećom, lijepo uglazbljene kiseline donekle osiguravaju serioznost ovakvoj kapljici, upotpunjujući cjelinu koja postaje vinski užitna.

Nakon dugo vremena sam otvorio ovakav uspješan primjerak navedene „škole“ koji sam imao radost probati. 83. Neopterećeni vinski gušt i trivijalni hedonizam za koji sam samo mislio da sam ga prerastao 😉 Hik!

Ono što općenito iznenađuje je forsiranje aromatičnog mirisnog zrelog Chardonnaya za vina ovakvog stila. Među najuspješnijim naglašeno polusuhim vinima Međimurja pamtim “nježnije” sortimente. Vina izrazito niskih alkohola koja vibriraju poput najtanje strune. Nježna, delikatna karaktera, poput leptirovih krila. Zar je baš svugdje tijelo postalo važnije od brzine i elegancije?

Cijena: 125,19 kn

Jako lijepo izgleda ova boja trule višnje u čaši kraj burgundske boce. Damn, na sve su mislili 🙂

„Kalifornijski Ronac“ je topao na nosu, prepun sitnog bobičastog voća i začina. „Spiced“ u mjeri da mogu vizualizirati debeljuškaste bačvice od biranog američkog i francuskog hrasta.

Ipak je skoro prekrasno suzdržano u ustima, bez lažne punoće i pretjerane voćnosti. Vrlo je suho s jasnim taninima te nemoguće svježim kiselinama u strukturi.

Nešto neukrotivo, neki drzak karakter kept me going dok nisam shvatio da će dan nakon biti u još boljem izdanju. Ali hoće li dan nakon ostati ovog litvanskog tvrdog sira s kojim se savršeno nadopunio? Prisjećam se onog miša u Ratatouille-u 🙂

Dan nakon stvarno postaje kremastije, još uvijek vrlo čvrsto na mjestu, tjelesno, još prisutnije. Jednako suho, ali sada dodatno sočno. Bobice i papar još su konkretnije, još intenzivnije, ali ne prekoncentrirane. 87. Očekivano bitno drugačije od nedavno isprobanog Zinfandela u svim ključnim momentima, a čini se opet vrlo prepoznatljivo unutar neke Vintner`s Reserve K-J linije recimo. Dobar posao.

Cijena: 49,90 kn (prosinac 2012.)

Crveno voće uz dodir orašastog, lješnjak uz note dozrijevanja (manjim dijelom) u drvenim bačvama. Premda to nisam učinio, čak i ovo „regularno“ Modero jezero prvo bi rashladio i zatim „ugrijao“ čekajući da proradi u dekanteru. Suha kupaža Imotskog Cabernet Sauvignona i Merlota uz Vranac i Trnjak s 12,5% alkohola tada idealno omekša, pusti privlačne arome suptilne poput paukove mreže i jednako sudbonosno ljepljive, „ljepilo“ ekstrakta, tanina i sladora kojem se nije lako oduprijeti. Pa niti ne pokušavam 🙂 Zdrave voćne kiseline me poput Vergilija vode kroz tu pustolovinu…

Još „trzavo“, još pomalo „škripi pod zubima“, ali je pravi voćni bombon lišen ispraznosti, na balansu između konfekcije i često nekomercijalnog karaktera, ali u kojem uspijeva biti identificiran kao Imotski crnjak. 87. Prekrasno.

Najvažnije od svega, još je bolji od svojih prethodnika…

Cijena: 49,90 kn (prosinac 2012.)

Hrvatska semi seco Cava ispunjena je žuto-zelenim tonovima breskve, jabuke i kruške, donekle čak na tragu voćnog cidera, pomalo i sorbetto-a. 86. Prekrasno dozirana slatkoća funkcionira izvrsno, čak versatilno u gastronomskom smislu. Uravnoteženost slatkoće i kiselina od nosa do retrokusa, osjećaj punoće bez pretjerane slatkoće dodatno potencira voćne aromatske senzacije.

Prožetost mjehurićima i generalna gaziranost neumoljivo čine doživljaj „up-lifting“, osvježavajućim i skoro „rejuvenating“ iskustvom. Neočekivano trajan završetak je impresivan i zarazan. Pjenušavi „zov na još“ koji unatoč semi sec stilistici nije isključivo zamjena za desert, koji može pratiti kremastu novogodišnju tortu, ali donekle čak i večeru…

U svakom slučaju, teško je očekivati više za te novce u RH.

Kao da nije dovoljno što je Karakterre okupio vinare biodinamičare, organske vinare, naturalne vinare, „alternativne vinare“ ili kako ih već sve nazivaju, pokušao ih je sve obuhvatiti zajedničkim nazivnikom „Karakterre“ 🙂

Ne može se reći da nikome od posjetitelja ništa nije bilo jasno jer 30ak vinara Italije, Slovenije, Austrije i Hrvatske ipak imaju jednu prepoznatljivu zajedničku distinkciju – neintervencionizam. Doista, za razliku od pokušaja kontroliranja vinograda i nastajanja vina u podrumu uz pomoć brojne sasvim legitimne agronomsko-enološke prakse, ovi vinari se ne koriste intervencijama u vinogradu i podrumu ili se koriste u minimalnoj mjeri u kojoj su ih koristili i prvi vinari čovječanstva.

Unatoč prostoru skromnih kapaciteta za festival ovakvog interesa izlagača i posjetitelja, prevelike gužve nije bilo što znači da se moglo više-manje neometano isprobati nešto više-manje drugačije od konvencionalnog. Lako ste mogli prepoznati i moj entuzijazam ako smo se susreli, poput djeteta ispod pinjate pune slatkiša.

Zašto nije bilo Tomca ili Clai-a i s čim su se pojavili Saints Hills, Trapan, Duboković i Krauthaker i što ja mislim i ne mislim o tome u datom kontekstu ostavljam za eventualnu diskusiju u komentarima, ali u kontekstu nastupa domaćih snaga mogu reći da mi je jako drago što sam napokon imao priliku probati Krauthakerova Kuvlakhe vina, novi Milošev rose 2012, vjerojatno najuspješniji dosad i vidjeti Kosovčevu Selekciju u društvu u kojem u najmanju ruku zaslužuje biti i kojem daje vlastiti komadić osobnosti.

A sad vina… ne znam koliko će ljudi podijeliti moje mišljenje da je najjači stol bio onaj na kojem su izlagali La Stoppa, Radikon i Colombaia.

Elena Pantaleoni me osobno provela kroz La Stoppa line up u kojem je ne bez razloga posljednje vino bilo – bijelo. Macchiona 2005 nastala je iz jednakog omjera sorti Barbera i Bonarda i u tom smislu idealno predstavlja regiju Emilia Romagna. Savršenstvo. Znate po kojoj cijeni?

Zatim Ageno. Monumentalno vino! Veliko, veliko bijelo vino. Sorte su egzotična varijacija na temu Malvazije, Malvasia di Candia Aromatica, sveprisutni Trebbiano i strogo lokalni Ortrugo u minornom udjelu. Vino stavlja La Stoppu u nevjerojatno društvo vinarija kojima je najveće crno vino – bijelo.

 

Činjenica da ću Radikona tek spomenuti u kontekstu da sam ga pokušao provocirati da gdje mu je prijatelj Gravner 😉 ide u prilog atraktivnosti potpune nepoznanice i najugodnijeg iznenađenja Label Grand Karakterrea – Colombaia.

 

Colombaia me podsjetila da nema baš puno vinograda s ostacima morskih fosila u zemlji. Zapravo nigdje izvan Toskane koliko znam. Kad takvom terroiru omogućiš život poslije života u butelji, malo toga većeg možeš napraviti. Osim nadahnutih crnjaka, neizostavno moram spomenuti prilično egzotično pjenušavo vino nazvano Ancestrale prema nekom zaboravljenom receptu. Neintervencionistički pjenušac suprotnost je u samom sebi i tu nemoguću nestabilnu tekućinu nenalik ičemu što sam ikad mogao probati neću lako zaboraviti. 1 unica fermentazione naturale in bottiglia. Možda nema djetinjastih mjehurića, ali itekako ima iskre. Da ne zaboravim podrumske cijene… molim?

Napokon, najveći „luđak“ u dvorani ipak je bio i ostao Aci Urbajs. Premda su čak i meni bijela vina malo previše „repasta“ i „zeljasta“ i podsjećaju na bizarne eksperimente mog starog, „sam svojeg mastora“ staroga kova, Urbajs potpisuje meni najbolje vino Karakterre-a.

Urbajsov Modri pinot ne bi prošao na hrvatskom Zavodu ni da ga puste kroz reverzibilno osmozne nuklearne filtere, ali odsjekao bi si vlastitu ruku da je s tim mirisom u čaši krenula prerano ustima. Ushit na nepcu drži me još uvijek. Samo prisjećanje na nedostižan Arbois Pupillin nešto je što osigurava mojih 95+ bodova. Kladim se da bi bilo odbačeno kao ocat na bilo kojem domaćem ocjenjivanju. Drugim riječima – da, stvarno je toliko dobro 🙂

Nakon što sam potencirao osobnu vinsku demenciju na nove neslućene razine, većina ostalih vina činila su se kao jučerašnji kruh. Međutim, pričamo o veličanstvenim vinskim doživljajima od kojih ću izdvojiti samo neke…

Burja Modri Pinot

Klinec Verduc 2003

Terpin Sialis Bianco

Casa Belfi Colfondo

a zatim i Vodopivecove Vipavske, Štekarovu Malvaziju, Musterov Opok i brojne druge.

Ocjena festivala: neprocjenjiv osjećaj otvaranja krunskog čepa na mutnom pjenušavom vinu Colfondo sorte Glera (dakle Prosecco), ali tradicionalnom frizzanteu „Venetian style“ i spoznaja da je neusporedivo bolje od onog što je danas prihvaćeno kao „konvencionalno“.

Far over the misty mountains cold…

🙂

Cijena: 85,38 kn (prosinac 2012.)

Kad već na nosu osjetiš toliko gustog ekstrakta uz mladoliki ljubičasti odsjaj potpuno neprozirne tamne tekućine, nije za očekivati neko „terroirsko“ vino.

Koncentrirane arome crnog ribizla i kupina notorni su deskriptor kralja crnih sorti ma gdje bio, pa čak i u vinogorju Požega-Pleternica 🙂

Tu koncentraciju na nosu ne ometa ni 14,6% alkohola koji se registriraju u nekom trenutku finiša. Sami završetak nije epski dugačak, ali sve vezano uz vino vrišti da je toliko mlado da nije ni za očekivati neku dubinu, kompleksnost i trajnost. Ono je zato nezahtjevno, naglašeno voćno, pitko unatoč ekstraktnosti i savršeno „razbarušeno“ mlado u svakom pogledu, pretpostavljam samim vinogradom, odgojem i nastupom, pravi talent show. 84

Kad tako netko na toj razini pokaže potencijal, to te odmah oduševi…

Suhi „Cab“ kojeg bi bilo pametno dekantirati prije posluživanja.