Dnevnik vinopije

Cijena: 59,98 kn

Integracija na zraku i u čaši naslućuje istovjetan proces tijekom vremena u boci. Premda je ovaj teran predivan mlad. Uzbudljiv, autentičan, divno skrojen – Teran.

Pun sočne svježine koja će rastopiti i najhruskaviju kožu odojka. Pun nježne voćnosti koja će se uklopiti i uz pečenu oradu !?

Provjereno funkcionira… bez dekantiranja će voće isprva biti prodorno na prvu i začinjeno drvom, ali ubrzo će se otvoriti, a izražajne kiseline će i dalje zadržati svoju vitalnost.

Za potpunu okrjepu u pravom teranu kiseline su i premekane jer ništa tu mladu voćnost ne potencira kao teranoidne kiseline.

S druge strane, ovako izražen terra rosa mineralni „irony“ karakter ugodno iznenađuje i nagovještava da će nakon mladosti, zrelost biti jednako zanimljiva.

Cijena: neprocjenjivo

Ne vjerujem da je to slučajno. Nakon Dubrovnik FestiWinea upravo je Korčula uz svoja trofejna suha i slatka bijela vina odlučila pokazati i kulinarski zanos.

Tko dugo nije bio na Korčuli iznenadit će se koliko je ostalo isto, ono što treba ostati izvorno i nepromijenjeno, a koliko se promijenilo ono što se moralo poboljšati. Iste su ulice, iste kulise i isti je jutarnji zrak koji puni nosnice kaduljom. Ista je smirujuća energija navečer, zvuk klape koja neumorno puni tišinu jedne od naljepših šetnica Jadrana.

Te večeri sam probao možda najbolji komad mesa… ne dosadno savršen, već uzbudljiv. Idealan. Uz 2011 Statut Luke Krajančića i 2009 Decent Korta Katarine, intriga koju ne zaslužujem. I to je ono što se promijenilo. Dogodio se Lešić Dimitri Restoran, u koji se vratio Marko Gajski btw. Malo niže tu je Nonno, malo više tu je Filippi.

 

Na kontra strani preuređeni De la Ville inspirira svojim interpretacijama, a dva wine bara pune čaše korčulanskim i drugim biranim vinima Dalmacije.

Toliko da i čaša može biti prepuna. Prepuna dojmova, od posjete Milina-Bire i Batistić-Zure vinarijama pogotovo 🙂 Jedino ljepše od boravka u gradu Korčuli je izlet po otoku Korčuli. Od Lumbarde do Vela Luke, uzduž otoka postoje mjesta u kojima se ne osjećaš turistom.

Takvo mjesto je Konoba Mate. Nitko ne ide u Pupnat zbog toga što je jedno od najstarijih mjesta na Korčuli. Niti zato što je najmanje. Za konobu Mate se pročulo postupno. Kako i dolikuje. Jedini dugoročno održiv pristup… onaj koji je koncentriran na teču i pjat. Koji se zasniva na namirnici koja istinski hrani i obnavlja čovjeka.

Kao što to čini i dobro vino. Vino koje stimulira mirisima kandiranog južnog voća, sušenog bilja s peludnim momentima… ovaj opojni potpourri odlika je jednog od najboljih grka koja sam kušao. Milina-Bire Grk 2016. uz opojnu aromatičnost u mirisu ostvaruje čudesnu svježinu na nepcu. Neprimjetne kiseline toliko su dobro raspoređene da balans ostvaruju prirodno, kao da je to samo po sebi razumljivo. Aromatično i puno, a toliko pitko. (13,5%)

Idealna zrelost grožđa ipak po mnogočemu ovisi o godini, a 2016. može se smatrati bogomdanom na Korčuli.

Ove godine, kad su loze već uvelike počele pupati, drastičan pad temperature samim krajem travnja oštro je pogodio i Korčulu, ponajviše Čaru i Smokvicu. Lumbarda je imala više sreće. Ne pričam o čuvenim pješčanim vinogradima lumbardskog polja, već tamo gdje najbolji Grk stvarno uzgajaju njegovi dostojni tumači. Frane Milina Bire i Batistić-Zure.

Biretov „vrt“ naziva se Defora. Položaj koji preispituje sve što mislimo da znamo o ovoj sorti. Odnosno o monosortnom vinu iz njenih plodova, jer „Defora“ je i naziv odležanog Grka podruma Bire koji zasad nije u prodaji.

Podjednako je zahtjevno nabaviti i Bire Plavac. 2013 je aktualno godište koje utjelovljuje drugačiji, korčulanski identitet Plavca Malog. (uskoro u dojmovima 🙂

Obitelj Zure je tek počela ubirati plodove svojeg rada u značajnijim količinama. Uz Grk, uzgaja se i Pošip te crne sorte koje su završile u uzbudljivoj kupaži Rebellion. 2014 Rebellion više nije u prodaji i jedna je od boca koju se najviše veselim uskoro otvoriti. Kao što će to biti (nadam se 🙂 ) jednog dana s „prošekom“ od Grka – Elysion.

Premda tada nisam uspio organizirati posjet, bilo bi nepravedno ne spomenuti jednog od opravdano najistaknutijih vinara Korčule. Luka Krajančić radi pažljivo skrojena vina finese i karaktera. To se osjetilo iz uzorka 2015 Sur Lie Pošip, a osobito iz 2015 Korkyra Melania Pošip! Ozbiljan standout koji se još čuva u podrumu.

I ozbiljan razlog da se čim prije vratim na Korčulu 😉

Cijena: 78,50 kn za nebarikiranu izvedbu

Kako ono ide, da „tko se babića nije napio, vino nije pio“ ili tako nekako…Srećom, Babić je jedno od najčešćih prezimena u Hrvatskoj 😀 A opet se i danas zna čuti kako je „malo pravih babića“ u smislu da je valjda samo onaj s primoštenskog Bucavca „pravi“, tako da nije lako biti pametan 😉

Sigurno je da u domaćim okvirima ova sorta budi snažnije emocije i veću mitologiju od bilo koje druge. Rose iz sorte Babić vinarije Rak iz Šibenske Dubrave „omekšao“ je doživljaj Babića i naslutio da je i crno vino iznimno. Svrha ovog kušanja ipak nije bila ustanoviti je li ovo pravi Babić ili su to ipak svi oni višestruko skuplji, daleko drveniji, ekstraktniji, koncentriraniji i alkoholniji Babići 🙂 Svrha je bila uživati u nečem svrsishodnom 😛 U Babiću koji ostvaruje potrebnu identifikaciju sa sortom i podnebljem.

Babić barrique 2012 vs. Babić 2013 vs. Babić 2015

Bez dekantiranja sva su zatvorena ili pokazuju aspekte školovanja u podrumu. Poput vanilije od hrastove bačve u barriqueu 2012.

Najtamnije voće, ali i najmanje zrelo, pokazuje 2015. Plijeni ta zemljanost (humus) i općenito kod svih Rakovih Babića ne osjećaju se voćne senzacije isprva, samo vinoznost i eteričnost. Voće se razvija i otvara postepeno.

Bačva je kod 2012 uglazbila tanine u nježnu cijenu. Zapravo, vrijeme je to učinilo, a školovanje je malo pomoglo vremenu. Odlika kvalitete materijala je ta koja ostvaruje izražajnu, postojanu aromatičnost bez težine na nepcu.

Koža, začini, ljekovito bilje…non-fruit arome dominiraju, a s vremenom pokazuje voćnost (višnje, nar, suhe šljive).

 

Čak i najmlađe napunjeno godište 2015. je vino koje „baca na vino“ 🙂 Ne na voće, ne na cvijeće, već jednostavno i ispravno – vino. Kad doktor preporuči čašu crnog vina uz obrok ne misli na kosovski vranac u PET ambalaži, a još manje na čileanski bestseller. Misli na ovo. The Vino.

…koje ima svoj životni ciklus i u kojem bi očekivao da se u budućnosti lijepo formira. Kao što se formira na zraku u primjerenoj čaši.

 

Babić 2013 danas ostvaruje predivan balans! Užitna mekoća nasuprot rustikalne vinoznosti djeluje uvjerljivo, kao autentičan Babić. Štogod to značilo.

Suho poput druga dva vina i sličnih alkohola (13% alc.) Punog tijela, integriranih tanina, opušteno vremenom u boci, a napeto životom… daje naslutiti grožđe iz kojeg je nastalo. Još čuva tu predfermentativnu svježinu i opojnost. Sada skoro balzamično, ostavlja mineralne senzacije u afteru jasnije od druga dva vina. Jer je idealno spremno.

 

Međusobno slična vina i očekivano različita. Ali sva puna smisla i identiteta, a ne puna ekstrakta koji je sam sebi svrha.

Svrha. Riječ koja je obilježila ovaj dojam. Nadam se da ima smisla 😀

Cijena: cca 10 Eur

Odmah ti mora biti jasno da ovo nije za brzinski snif, srk, pljuc. Način na koji miriše je „geološki aktivan“ poput recimo raznih vulkanskih vina… to nisu ona koja je Spock pravio, već vina s vulkanskog tla, među kojima i neka meni najdraža terroirska vina.

Nije nevažno i prepoznati adekvatnu čašu za ovo vino. Velika čaša za bijelo vino oslobodit će bolje one specifične aromatske senzacije i asocijacije koje ovo vino evocira.

Poput grožđa iz kojeg je nastalo. Zamišljam žutonarančasto (ne znam zašto i pjegasto) grožđe srednje velikih bobica i tvrđe, ali puno sočnosti i mesnate žvakljivosti 🙂 Letimičnim pregledom interneta nisam uspio ustanoviti kako je sorta Plyto ampelografski definirana, a osim toga me zeznula Lyrarakis vinarija koja je Plyto brala u tri navrata, ali grožđe je svakako bogato mineralnom informacijom.

Voćne asocijacije uopće ne pomažu opisati ovo vino. Ta non-fruit aromatika zato je vrlo upečatljiva i uvjerljiva. Primjerena kompleksnom vinu kojem treba široka čaša i puno više vremena nego što to bilo koje ocjenjivanje tolerira. Zato jedan od najdražih suvenira s Dubrovnik FestiWine zapravo dolazi iz Grčke i to s Krete.

Možda zbog toga što „uljna“ komponenta traje dulje od svježine kiselina, after podsjeća na kalamata masline 😀 No, kako nismo na Peloponezu već kretskom položaju Psarades gdje Lyrarakis uzgaja ove drevne, mnoge skoro izumrle sorte, suzdržavam se od kušačkog imaginarija 😉 i nazdravljam jedinstvenom doživljaju.

Cijena: 81,25 kn

Izostanak trivijalnosti senzacija ne znači da vino ne posjeduje ono što se naziva primarnim voćnim aromama. Kad se ovaj fenomen baš nikako ne može pokušati „opravdati“ niti namjernom oksidativnošću kod tradicijskog vinarenja niti „objasniti“ oksidiranošću ili drugim uobičajenim banalnostima, preostaje nešto drugo… dojam da je u čaši vino kod kojeg se te arome pojačavaju s vremenom, na način da nastupaju puno dublje, puno temeljnije i trajnije.

U tome možda najvažnijem i najteže ostvarivom fenomenu, Sontacchijev Crni Pinot nalik je onome što ostvaruju jedini smisleni uzori Pinot Noira. U mojem svijetu, nema većeg komplimenta od tog.

Suhonjav, vitak, čvrst… traje itekako dugo, samo nenapadno, na tišoj frekvenciji.

Bijela jagoda pojačava acidičan stisak. Na kraju sinergija koja hrani krvotok i inspirira dušu 🙂

Napokon dostojan PN pri čemu osobito veseli spoznaja o razvoju ove vinarije, jasnom brušenju discipline pri čemu je i vinograd i podrum postala tehnika u jasnoj težnji koja se profilira iz godišta u godište. Patti, nije mi do naslađivanja, ali… esan ti reka! 😀

Cijena: 70,00 kn

Charmat pjenušac kojeg sam zapamtio kao rose !? A nije rose. Ni blizu. Premda miriši na ruže i crveno voće, tu je karakteristični grejp na nepcu.

Znam, zvuči kao receptura za neki radler, ali s neusporedivo plemenitijom bazom: 40% Pinot crni, 40% Chardonnay, 20% Malvazije. Očito sve što treba za sočnu cjelinu brzog gutljaja.

Ili je ipak i obiteljska posvećenost presudna i kad su mjehurići u pitanju. Nije ovo perjanica momjanskog podruma Prelac, ali prodornošću, energijom i pitkim skladom ovaj Brut s 11,5% alc se istaknuo na pravi način među brojnim uzorcima tada u Laubi i potvrdio nekidan. Svaka čast.

Napokon „radler“ koji mogu piti 🙂 Idealno osvježava, a ne truje 😛

Cijena: cca 11 Eur

Provedem dva dana u berbi na lokalitetu Cialla i eto ga – prvi Rose di Cialla ikad. Vjerojatno se od onog što smo Tomislav i ja ubrali mogao napraviti jedino rose 😀

Definitivno se radi o najmlađem godištu koje Ronchi di Cialla pušta u prodaju, ali čak i nešto naizgled neobavezno poput rosea u pravim rukama itekako ostvaruje smisao.

Stvarno još miriše poput soka koji je tekao tog dana podrumom. Ono što se čini kao pucketavi Schioppettino na nosu ipak je metalno paprenasti miris baruta Refosca. Nastavi čitati →

Cijena: 139,90 kn

Rekao sam tada: „Odviše sam star da se miješam u te stvari Marine, ali poslušaj moj savjet. Bit će nevolje s ovom malvasiom… kad se pojavi lug, ništa više neće biti isto“

„Ishlapjeli starče… pepelnica se neće pojaviti još preko trista godina“ Marin spremno odgovara, „a nema boljeg prošeka ni pečenog vina odavde do Madeire“.

Petsto godina kasnije i vinarija Crvik svoja vina posvećuje velikom dubrovačkom komediografu, Marinu Držiću. Tijekom nedavnog Dubrovnik FestiWine posjetio sam vinariju Crvik. Općenito, sa svakim novim kušanjem Crvikovih premium etiketa, sve sam sretniji. Tog je dana u kušaonici Negromant oduševio svojim balansom i istinskom ljepotom. Oduševljava i Cabernet Sauvignon i već neko vrijeme bordoška kupaža nazvana Vilin Ples.

Čak i Malvasija Dubrovačka. Priznajem da me je njen sladunjavo opojni vonj i nedostatak dubine sprječavao u prepoznavanju uloge koju može odigrati. Ali što kad cvjetne arome dubrovačke Malvasije postanu začin… puno začina koji podsjeća na šafran i curry.

Na nepcu djeluje čisto i uopće nimalo ekstremno macerirano. Peludna priča se razvija u afteru, bazga, bagrem. Žuti mikroskopski tanini uporno se talože na nepcu. Pojačavaju doživljaj ekstraktnosti; suhoće i punoće.

Nije li to poput esencije sorte koja daje raspjevana i raskošna, primjereno „široka“ vina, prostrana i pitka… ili je utjecaj školovanja u drvenoj bačvi koliko god majstorski odrađen, „obojao“ vino?

U svakom slučaju, radi se o količinama narančaste Malvasije u tek dvije eksperimentalne bačve i o vinu koje ostvaruje neočekivanu perzistenciju na nepcu.

I u tizieh delicijah stojeći u kontemplacioni bjeh otišao in estasis.

Sjetio sam se te Pometove trpeze kad me Stjepo prekinuo „Ne misliš li da se ovo vino odlikuje finim i osobitim, a laganim mirisom po muškatu? Tamjaniki?“

„Ne znam Buliću“ odgovaram. „Prestar sam da radim bilješke za ampelografiju, ali slušaj ovaj savjet…“

„Ali taj miris nakon druge ili treće godine sasvim iščezne.“ nastavlja ne obazirući se na mene. „Stoga je vino Malvasije najbolje i najvrednije, dok je mlado.“

„…moraš probati Blasius, kao i deset godina staru bocu Crvikove Malvasije iz dobre godine.“ 😉

Cijena: cca 100 kn MPC

Nije to nešto što možeš naučiti. Iznenadilo me koliko je uvjerljivo nakon svih tih boca starijih, ekstraktnijih, skupljih i alkoholnijih vina, do izražaja došlo vino prošlogodišnje berbe s 12,5% alc.

Bila je to večer u kojoj sam poslužio istrijanske malvazije. Redali su se izvrsni predstavnici svoje stilistike od mlade ili takozvane svježe malvazije preko odležane, u hrastovoj bačvi, u bačvi od bagrema, u amfori, do ekstremno macerirane narančaste malvazije. Ipak je Brečevićev Piquentum Blanc 2015 na kraju upečatljivo demonstrirao nešto što nije stilistika već možda najvjerniji izraz malvazije. Sluzavog, bjelančevinastog, grožđa tvrdokorne aromatike.

Kad nema Piquentuma u toj ulozi snašle bi se dobro Malvazijica Roxanich ili osobito u dobrim godinama novigradski Palčić, vjerujem i Sonata podruma Dobravac i još vrlo malo njih.

S druge strane granice, a zapravo u Krasu, uvijek bi odabrao Čotarovu malvaziju. Ne zato što je „brez dodanega žvepla“, već zato što se osjeti kvaliteta ekstrakta koju može ostvariti samo prava stvar na pravom mjestu pravilno interpretirana.

Slovenske Istre ne bi se ni sjetio. Miranov poziv na druženje u sherry`s shvatio sam kao kurtoaznu gestu toliko da nisam imao nikakvo predočekivanje od promocije vinarije Monte Moro.

Svoju vinariju predstavio je Matjaž Babić. Objasnio je organic certifikaciju koju prakticiraju, prije nego se vino rastočilo u čaše. Sasvim dovoljno da upućeni vinopija svoj „kozarec“ dočeka nakostriješen i mrzovoljan. No, organic certifikacija ima smisla kad se osjeti vino ovako nabijeno energijom. Razuvjereno, otkrivam da je zamućeno taman koliko treba. Non-fruit orijentirano, terroirsko vino izražene duboke slanosti.

Pastelne arome, zagasite, čaj, kamilica, ali najviše je način na koji miriše taj koji me podsjetio na briljantnu večer Piquentuma.

Ovo vino ne pripada forsiranoj stilistici mladih malvazija. 2015. je aktualno godište, punjeno prije nekoliko mjeseci. Taj način na koji „diše“ i kvalitet ekstrakta, a ne količina, vrlo su upečatljivi.

Malvazija djeluje koncentriranije od prezahvalnog refoška. Premda je Refošk deklariran s 13,5% toliko je pristupačan i pitak s tom sočnom, reskom prodornošću voća dodatno potenciranog paprenim senzacijama, da je lako propustiti još značajniji aromatski deskriptor… specifičnu krvavo-mineralnu komponentu koja progresivno raste kulminirajući dok se tanini tope u afteru. Željezom bogata crljenica uz mekoću koja djeluje spontano, u međusobnom balansu.

Predivno.

Tonković postaje sinonim za ovu sortu. Kad se gugla „kadarka“ izlistavaju se reportaže u Večernjem i Jutarnjem s neke od prezentacija. Nastupa se i na sajmovima. Šalju se vina na ocjenjivanja. Sve što je potrebno i dozvoljeno u smislu tržišnog komuniciranja.

Na ovim stranicama se također pisalo o Kadarci. Otkrio mi ju je kroz svoje vinske priče Željko Garmaz koji je posjetio Bačke vinograde prije nekoliko godina. Dobio sam svojedobno neke uzorke i od vino.rs premda se vinarija Tonković koliko znam orijentira na izvoz.

Poznata mi je samo jedna monosortna Kadarka u Hrvatskoj. Poznato je i da je pod imenom Gamza zastupljena sorta u Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj. Međutim, specifičnost Tonković Kadarke upravo je u terroirskim obilježjima. Tlo „Horgoške peščare“ bogato je pijeskom. U plodnoj Vojvodini to sigurno nije najdragocjeniji sastav tla, ali za uzgoj loze posjeduje određene prednosti i možda je baš zato ova sorta nekad dominirala tim podnebljem.

Rapsodija 2013

Staro drvo, miris prašine, korice stare knjige, izmiješani s voćnim senzacijama na crveno bobičasto voće, ribizl, višnja… spicy karakter, prpošna voćnost, ali općenito dosta „mračno“ u aromatskom smislu. To nalazim vrlo specifično kod Kadarke.

Balans dobar, kiseline malo anestezirane, ali djeluju kao prirodna pozicija za vino te sorte, jer ne nedostaje svježine, samo je cjelina tako „pastelna“.

U gutljaju skladno, s malobrojnim taninima koji ipak ostaju na nepcu dovoljno da otvore i neke dobrodošle naznake zemljanosti.

Fantazija 2012

Opet staro drvo, ali više vanilasto-kokosastog miksa, slatki duhan i pikantan začin… voćnost koja je nešto zrelija i kožnatost.

Cjelina čak uspješnija od Rapsodije, uravnoteženija. Uz dašak patine po voćnom srcu.

Neznatna taničnost obilježje je Kadarke i ta stanovita melankoličnost. Spicy, mutna, tamna mekoća… diskretno rustikalno s opojnom aromatikom duda (murve) i ekspresivno „mliječno“ s tim da izostanak tanina ne znači automatski i svilenkastu teksturu.

Rose 2016

Blijedo ružičasta nijansa i identičan alkohol kao i kod crnih vina (13,5%), ali koji se ne osjeti u iznimno skladnoj cjelini. Začinjenost na nosu dodatno naglašava voće, jagodu i nar.

Zanimljivo, uvijek ta aromatska „težina“, možda bolje rečeno „opojnost“ koja se zalijepi za nepce i ne popušta. U tom kontekstu me podsjetilo na Rose 2013 koji je bio bolji dvije godine nakon punjenja, razvivši se u boci u nešto dublje od onoga što tržište prihvaća kao ružičasto vino.