Cijena: cca 55 kn (srpanj 2011.)

Pinot Sivi vinogorja Požega-Pleternica u pristojno dizajniranoj „etiketi“ Markota. Sivac je stvarno siv u čaši. Zelenkastosivkasta nijansa. Boja magle 🙂

Šnjof, šnjof?!? Slušam što mi govori Sivac… nježni mirisi slatkih marelica i breskvi, skoro floralno na nosu, jednostavno i općeprivlačno…

Prožeto je istim aromama i u ustima, vrlo skladno i pitko, doima se polusuhim, premda je suho vino. Međutim, sasvim zadovoljavajuće prezentno uz ugodnih 12,7% alkohola, uklopljenih premda pomalo tupih vinskih kiselina zbog čega se javlja neki općeniti dojam istehniciranosti.

Sivi Pinot svakako je zahvalna sirovina za stilske varijacije i premda ovo utjelovljenje koje dolazi iz Pleternice ne nosi osobit pečat niti podneblja niti sorte, vino ima svoj smisao. Zahvalno za restorane i barove, zašto ne za točenje na čaše, ali i uz brojna jela… sočno i osvježavajuće, utterly captivating 😉 Jedino ograničenje je temperatura jer svakako nije zamišljeno za konzumaciju ugrijano na sobnu temperaturu, ali niti prehladno neće moći osloboditi dovoljno privlačne aromatičnosti što mi se čini da kod ovog vina treba dodatno paziti. Ergo, konzumacija na čaše.

Sve u svemu, sviđa mi se, 3.

Cijena: 36.98 kn (srpanj 2011.)

Parč, ponegdje i Prč 😉 To „ponegdje“ vjerojatno uključuje ograničene lokalitete Hvarskih vinogorja, u ovom slučaju Grebišće, Kruševje i Vrboska. Smatra se autohtonim muškatnim !? kultivarom.

Vino isijava zlatnožutom bojom u čaši… zrelost na nosu prožeta je nečim vragolastim, nemirnim, mineralnim mirisom kiše? Zrelo žuto voće, već u predivnim smolastim mirisima… dubok nos, fenomenalan. Definitivno vino za mirisanje. Zagonetno, mistično… izvjesno takvo i zbog sazrelog godišta.

Srk, žvak, gut… vrlo suho, tvrde strukture u kojoj ništa ne strši i sve je podređeno ekstraktu i ekspresiji specifične aromatičnosti. Još nevjerojatno svježe i živo, puno suzdržane energije. Plus stanoviti „vieilles vignes“ dojam, ne pitajte me zašto…

Zahvalno za meditaciju, ali i uživanje u hrani pa makar jeli patišon s hrenovkama, ne pitajte ni za to također 😉 Ono najvažnije, bijelo vino Dalmacije od autentične i rijetke sorte koje se toliko dobro drži 5 godina nakon berbe da bi ga najradije ostavio još 5 godina… za 36,98 ?!? Moj novi QPR favorit. Otkriće! Samo da su čepovi izdržali…

4 za jedno prekrasno vino.

Cijena:

cca 73 kn Plavac Mali, 2007.

cca 250 kn Pharos Grand Cru, 2006.

Pa tko bi pametan išao uspoređivati prestižan Grand Cru Plavac Mali (s nešto Darnekuše) i regularni Plavac Mali (ukoliko je ovo Naprid Bili punjenje identično onome na polici) ? U svojoj gluposti učinio sam upravo to. Rezultati su sljedeći…

Šnjof, šnjof!?! Naprid Bili 🙂 Vrlo konzistentan južnjački Plavac koji prožima nos u kojem će netko primjetiti voćne komponente od kupina do rogača, netko slatkoću smokve obojane toplinom 13,7% alkohola, a netko i kompleksnije mirise kave i začina, ali nepogrešivo… miris dobrog Plavca.

U ustima je vino čvrsto, ali ni najmanje grubo. U takvoj strukturi su tanini idealno prisutni za moj dojam iskrenog Plavca Malog i upravo jednako idealno „nebrušeni“, usto i bez „slatkoće“ koju pamtim baš iz Hvarskih eksponata 😉

Sve u svemu, ne samo korektan već iznimno dobar i ozbiljan Plavac. Čak ima stanoviti „užitni potencijal“ obzirom i na to da je unutar svog fokusirano „Plavac izričaja“, poprilično pitak.

Zapravo jako dobar deal u svojoj kategoriji. 3/4.

Za razliku od regularnog Plavca Malog s Hvarskih lokaliteta Dračev dolac, Krušvice i Podhum, Pharos Grand Cru manjim dijelom je Darnekuša, ali dominantno Plavac Mali s lokaliteta Dubje. Odležao 24 mjeseca u hrastovim bačvicama! Punjen u masivne boce kako bi na prvi pogled odavao svoju korpulentnost i snagu. Zatvoren vrlo kvalitetnim RX čepom standardne duljine, ali predviđenim za ozbiljno čuvanje vina.

Masivna boca, jednako masivno sadržaj iste djeluje u čaši.

Šnjof, šnjof?!? Prženi bademi, suhe smokve, sirup od višanja, torta od rogača, uglavnom teške arome uz puno hrasta i topline 😉 Očekivano.

Jednako tako na nepcu očekujem čistu snagu bez mozga i kompleksnosti… pravi primjer „vina za Zagrepčane“ 😉 što mu i cijena sugerira hehe…

Srk, žvak, gut!?! Drvo i vrućina u ustima bore se za prevlast s voćnim koncentratom u gorko-slatkastom završetku punom drvenih tanina, koji nikako da završi.

Pravi teškaš iz podruma Plančić koji kao da govori „i mi konja za trku imamo“ i to kombinaciju jednoroga i pegasusa koji vuče zaprežna kola… jedino to više nije moja trka. Umjesto Grand Cru, moglo je biti i Gran Reserva obzirom na pristup 😉 Međutim, ne tako davno bio bi impresioniran ovim vinom. Danas ga moram nazvati crowd pleasing vinom i vinom za snobove s primjerenom cijenom. Sva silina, bez „vitamina“. Ipak trica.

Pravo ugodno iznenađenje je Plavac Mali koji sam do ovog trenutka smatrao preskupim, a da ga nisam probao godinama.

Koshpa je mladi vinar iz Moslavine kojeg za sad poznajem samo virtualno. Nije prvi put da mi je poslao svoja vina, ali prvi put sam shvatio da sam ga prije godinu dana zapravo potcijenio.

Košutić, Graševina, 2010.

Cijena: 30 kn kod vinara (srpanj 2011.)

Graševinu 2010. probao sam usporedno s berbom 2009. koju pamtim iz prošle godine. Razlika u deklariranom alkoholu, 13,3% iz 2009. nasprama 11,7% u 2010. sugerira dovoljno da nikakve zaključke iz toga ne bi smio donositi 😉

U čaši čista i nježna zelenkasto svijetložuta boja.

Kakva boja, takav i nos. Diskretan, najviše voćan i to u smjeru jabuka, moguće i bazge…

Srk, žvak, gut!?! Suho, vrlo suho, skoro slano, prožeto kiselinama koje ne strše, ali su vrlo prisutne od početka do kraja, na žalost i u povratnom okusu. Međutim, vapi za hranom. U dobroj kombinaciji uklopit će se fenomenalno. Dramatično podignut opći dojam nakon što sam zalio obične špagete bolognese. Strukturom bi se uklopilo u brojna jela. Vrlo žilavog tijela… vinificirano i odležalo u hrastovim bačvama tijekom cca 6 mjeseci, nakog čega u Inoxu, treba malo vremena da se aromatski otvori i omekša…

Sve u svemu, ipak više od tek solidne Graševine. Zajedničko obilježje prethodne i aktualne berbe upravo je u vrlo izraženoj food friendly kvaliteti. 3.

Košutić, Rajnski Rizling, 2009.

Cijena: 35 kn kod vinara (srpanj 2011.)

Lijepo je kad se vremenom pokaže da si bio u pravu. Nagovijestio sam potrebu za sazrijevanjem i kako će mi se vino izvjesno više svidjeti u budućnosti.

Sad je to intenzivna zlatnožuta u čaši. Na nosu uz zrelu jabuku daje i breskve, čak i dunju s tim da intenzitet nije ništa veći negoli prije godinu dana. Još uvijek djeluje vrlo mlado i svježe.

Nakon otpijenog gutljaja, bez pardona sam označio 3/4. Kiseline koje su još prije godinu dana bile prenaglašene idealno su se uklopile i ovo vino je tek sad na početku svoje optimalne faze. Koliko će ona trajati, ne zna nitko, a mene bi baš zanimalo 😉

Zdrav suodnos komponenti, suho, ali ne presuho, uz malo ugodnog sladora rizlinga lako je registrirati, kiseline izravnate, alkohol od 13,5% neprimjetan, ekstraktno baš koliko treba…

Koshpa, imaš se čime pohvaliti. Ja bi ti dao 35 kn za ovo 🙂

Košutić, Cabernet Sauvignon, 2009.

Cijena: 30 kn kod vinara (srpanj 2011.)

Još jedno vino koje me jako zanimalo kako se drži obzirom na prethodno iskustvo. Kako sam se i nadao, dodatno je omekšalo na pravi način… zapravo se izrazito promijenilo/razvilo. Pravi Transformer. Autobot 🙂

Premda suho, ostavlja dojam polusuhog vina još na nosu… lepršava i aromatična mladenačka voćnost, pomislio sam da sam otvorio bocu Južnoameričkog Shiraza 🙂

Srk, žvak, gut!?! Wow! Nevjerojatno je dakle koliko su se kiseline integrirale. Nestale! Postale su skoro slatke!

Istovremeno, sortno prepoznatljiv mladi Cab dozrio za konzumaciju. Tanini uopće ne smetaju, niti nedostaju u ovoj strukturi.

Jednostavno i jako dobro vino s potpisom kontinentalnog crnjaka… 3/4

Košutić, Sedminac, 2010.

Cijena: 25 kn kod vinara (srpanj 2011.)

Ako vino nastaje iz grožđa, onda je ovo vinčina 🙂 Nema čega nema: Rajnski Rizling, Graševina, Škrlet, Moslavac, Sauvignon, Muškat, Traminac. Koshpa je ili ambiciozan ili lud ?!? Što je ovo, multivitamin?

S druge strane, „sedam“ je njegov broj i njegova priča. Sedam je izvornih redova vinograda iz kojih je nastao današnji vinograd obitelji Košutić. Od sad ga zovem „septon Koshpa“ 😉

Šnjof, šnjof?!? Ishlapjela Graševina 🙂 Ne baš, ali nespecifičan miris definitivno. Ako bi se baš morao odrediti prema WSETovoj skali primjerice hehe išao bi prema neuobičajenoj floralnosti (vjerojatno doprinos dominantnog Traminca inače nezahvalnog u ovakvim kupažama).

Srk, žvak, gut!?! Vino za neobavezno pijuckanje i igranje čuvene igre „pogodi koje sorte su u kupaži“. Sedam sati druženja zajamčeno. „Sedminac“ nije još na razini priče o 7 redova etikete Košutić, ali gušt je isprobati ovakve eksperimente. Kad se još mlade kiseline dodatno integriraju bit će zanimljivo…

Očito zajedničko obilježje svih Košutićevih vina, traže hranu i uz nju se čudesno transformiraju i dramatično podižu ukupni dojam koji u ovom slučaju za sada ipak ne ide preko 2/3.

Košutić, Škrlet, 2010.

Cijena: 30 kn kod vinara (srpanj 2011.)

Najozbiljnije Košutićevo vino meni je ipak Škrlet. Ili je Rajnski Rizling? Ne. Škrlet je taj. Rizlinga ima napretek, čak i u RH. Škrlet je vezan isključivo uz Moslavinu. Čak i ovako „netipičan“ on je bolji ambasador Moslavine od bilo koje Graševine ili Rizlinga.

Usput, odlično vino. Svijetla blijedožuta boja u čaši donosi ugodne i vrlo diskretne arome na nosu, čak i pri višim temperaturama konzumacije. Otkriva malo, ali dovoljno specifično.

Možda treba biti zahvalan na problematičnoj berbi 2010. u Moslavini zbog koje je 20% Košutićevog Škrleta prirodno otpornijeg na botritis, ipak zahvaćeno njime. Zadnje brano, grožđe je uz sivu/plemenitu plijesan nakupilo i najviše sladora. Inokuliranje selekcioniranih kvasaca po autohtonima usred vrenja i vinificiranje u drvenoj bačvi kroz cca 5 mjeseci prije prebacivanja u Inox svjedoči kako je nakon jeseni uslijedila jednako „zanimljiva“ zima i proljeće u Koshpinom podrumu.

U tijelu lagano, dobro posloženo i baš specifično zahvaljujući zanimljivoj strukturi… aromatičnost u smjeru egzotičnog voća, tropskog!?!

Apsolutno pitko i naprosto klizi što se idealno poklapa s 11,9% alkohola. Vino je suho, ali uz skoro „muškatni“ slador što se jako dobro uklopilo. Usto, kiseline su skroz nenametljive što me pozitivno iznenadilo 😉

I opet, ta transformacija uz hranu u nešto apsolutno dostojno sorte i podneblja. Dodatno omekša i „popuni rupe“… glatko, a živo.

Osjetno bolji i zanimljiviji od 2009., ovaj Škrlet ima naglašenu specifičnu notu koju nakon koncentriranog kušanja nisam znao opisati (a nije vinoznost hehe) što je dodatno intrigantno! 3/4 s plusem!

Cijena: cca 45 kn (srpanj 2011.)

A sad nešto potpuno drugačije… njezino Blagorođe, Malvazija 🙂 Zapravo, Ivančićeva Malvazija Istarska nije uopće toliko drugačija, ali predstavlja ipak blagi stilski odmak od istaknutih primjera godišta 2009. Dovoljno za pompoznu najavu.

Zlaćanožuta nijansa presijava se u čaši i donosi sortne odlike na nos… bagremov cvijet, zatim i tropsko voće, pa i vegetalnost…

Živahne kiseline u mekanoj teksturi, poput slatkog voća s reskom i osvježavajućom unutrašnjosti. Očito je ovaj „tropical“ bliži negoli sam slutio na nosu.

Jako dobro, nježno, u povratnom okusu čak i kruška efekt 🙂 Stvarno dobra igra u aromatskom profilu…

Za Zapadnu Istru, za berbu 2009. netipičnost se možda najbolje očituje u naznačenih „skromnih“ 12,6% alkohola. Međutim, ničega ne nedostaje i sve je prilično dobro uglazbljeno. Poprilično! 3do4od5

Cijena: 84,90 kn (07.07.2011.)

S vremena na vrijeme čovjek se zaželi novosvjetskog Shiraza u najbanalnijem izdanju. U tom smislu bio sam spreman i na „masniju“ i „slađu“ tannin-free inkarnaciju… možda nova južnoafrička etiketa na našem tržištu posluži svrsi?

U čaši neprozirna i konzistentno rubin crvena s tek nešto svijetlijim rubovima i „suzama“ koje nisu premasivne, ali polako padaju…

Šnjof, šnjof?!? Kad sam prvi put gurnuo nosinu odmah po otvaranju ništa osim sagorjelog ugljena nije se osjetilo… kako sam pričekao u nadi da izvjetri iritantni ugljen, vino se ugrijavalo na visoku sobnu temperaturu i počeo se osjećati alkohol na nosu. Slutim nevolju. „Some smoky and sweet berry fruit flavors“, trebao sam znati bolje 😉

Srk, žvak, gut!?! Trenutak istine kod ovog vina definitivno je na nepcu. Kad sam se već pitao zašto nisam uzeo Yellow Tail ili Wolf Blass da zadovoljim prizemne pobude, Landskroon pokazuje drugo lice, nakon kojeg je i nos djelovao bolje, voćno, ne prenapadno, vrlo dobro.

Suho vino dopadljive pitkosti zahvaljuući lijepim kiselinama i očekivano manjkave taničnosti s istaknutom aromatikom u prvom planu, crveno i crno bobičasto voće…no, ne toliko ekstraktno da bi trajalo u finišu osobito dugo, ali dovoljno. Zato je ekstremno mekano.

Ne znam zašto ovo predlažu uz „barbecue“? Eventualno komad stejka u umaku od sira, jer meni bi milkshake iz McDonaldsa bolje išao uz roštilj od ovoga… doduše, na Borneu još ima ljudoždera pa nitko ne raspravlja o ukusima 😉

Ništa čudno da mi je prodavač ovo preporučio. Vjerojatno bi i ja na njegovom mjestu 🙂 Svakako još jedan masovno dopadljivi Shiraz. Samo ne uz BBQ 😉

Minus 3 jer ipak mi se na kraju donekle svidjelo. Ali za 85 kn trebalo bi konkurirati Rosemountovom Diamondu jer kad ću sljedeći put uzeti ovo vino? Vjerojatno nikad.

Jučer poslijepodne Dnevnik Vinopije zabilježio je 200 000 posjeta od svojeg prvog dana. Učinilo mi se to odličnim povodom da napokon stavim svoju sliku na svoj site 😉 Ja sam ovaj s vidno uznapredovalom demencijom u rukohvatu s Gary Vaynerchuckom.

Najvažniji rezime cijele priče svodi se na to kako je Dnevnik Vinopije već odavno prerastao mene i u velikoj mjeri „živi svoj vlastiti život“. Spremnost na komentiranje i diskusiju na razini foruma premašuje mogućnosti jednog bloga.

Još više od prilike da zahebavam Gary-a, zahvalan sam na novim poznanstvima i prijateljstvima, iz nekih od priloženih fotografija jasno je i zašto 😉 Meni možda najbolje crno vino koje sam ikad probao otvorio je buonsangue u jednoj od prerijetkih prilika 🙂

Neke od meni najboljih i uvjerljivo najzanimljivijih i najuzbudljivijih vina ne bi možda nikad akceptirao da postoje. Hvala Patti na Plančićevoj Darnekuši, 4do5 bodova od 5 dao sam berbi 2004. Definitivno vino za „zahtjevnija nepca“. Kao i Brkićev Mjesečar, 4do5 od 5 na kojem zahvaljujem Josipi i naravno, Tvrletu na Rokijevoj Bugavi 08. Ukoliko je netko nabavio ovo vino temeljem mojeg dojma, nadam se da ga je otvorio ranije i konzumirao iz široke čaše na sobnoj temperaturi…

Kad me već krenulo, tu su i 4+ ocijenjeni Tomčev Crni Pinot 2008, Benvenutijeva Malvazija „Anno Domini“ 2008., Carić „Ploški Plovac“ 2007., a osobno bi izdvojio i neočekivana otkrića kao Jerković Kujundžuša 2009. ili jedan stranac napokon, Vinoterra Saperavi 2005.

Usporedba vina s glazbenim djelom sve više mi se sviđa. Sa stajališta kozumacije, svi znamo slušati, ali svi ne znamo čuti. Sa stajališta vinarenja… recimo samo da serializam nije „uspio“ niti u povijesti glazbe 😉 Interpretacija virtuoza s dubinskim razumijevanjem stvari podrazumjeva odstupanje od i unutar stvarnih ograničenja, ne pensez-vous?

Uostalom, još 200 000 hitova i slijedi fotka Vinopije u šlafroku s monoklom i cigaršpicom.

Kako je krenulo, neće trebati još dvije i pol godine…

Cijena: 60,00 kn kod vinara (srpanj 2011.)

…All corners of the world: kings, queens and states,

Maids, matrons, nay, the secrets of the grave

This viperous slander enters.

🙂 Zasigurno, Pinot Crni predstavlja slatke muke svim vinskim deskriptorima. Kako li je tek vinarima?

Odlučio sam se za najširu čašu koju imam oblikovanu i zamišljenu za ozbiljno sazrela vina, ali zato i najizraženije suženu prema vrhu. Neuobičajen odabir?

U ruci polagano vrtim transparentnu malina crvenu boju u čaši. Ukoliko se „malina crvena“ može činiti neuobičajenim opisom, što bi tek rekao za nos. Kad bi se moglo od maline napraviti začin poput tucane paprike mislim da bi ovako mirisalo… čuo sam za paklenu naranču, ali zadimljenu malinu 😉

Ako isključim na trenutak neku neuhvatljivu ideju burgundskog Pinot Noira, u tom kontekstu ostatka svijeta ovo je Crni Pinot u modernom izdanju, ali jako dobrom izdanju…

Tek za nijansu predžemasta i prekoncentrirana voćnost svidjet će se mnogima, zapravo ih oduševiti. Vino posjeduje stanovitu bezobraznu iskričavost koja nije tek „svježina“, već radije „vrckavost“, što je oduševilo mene 🙂

Sočno i moćno, na profinjen način. Više mesnato nego koncentrirano. Laserski precizne (fala Butki:) kiseline igraju neprimjetnu, ali ključnu ulogu u strukturi i drže ovo razvratno i raskalašeno vino na mjestu čineći ga izvanredno uravnoteženim, što je kod Pinota Crnog uspjeh sam po sebi skoro neovisno od stilistike, zar ne?

Zadimljena malina polako se pretvorila u najslađi šipak i mene ostavilo zbunjenim. 4. Bez plusa, ali četvorka, dakle strahovito visoka ocjena za domaći Pinot Crni.

Cijena: 44,90 kn (07.07.2011.)

„The Piave river is very convenient and useful to Venice, this river is navigable from Ponte di Piave to Venice by boat, that bear wheat, wine and other wares.” prijevod zapisa s kraja 16. stoljeća.

Jedan od brojnih D.O.C.ova Italije, pa i regije Veneto, tradicionalno vinski kraj generacijama u kojem je u nekom trenutku očito posađena i ova internacionalna sorta.

Cabernet Sauvignon koji u čaši djeluje pomalo gusto i premda neproziran, prodorno rubinski crven. Po ničem ne odaje već očekivano pristojnu zrelost za konzumaciju.

Šnjof, šnjof?!? Na nosu bi također teško pretpostavio da vino nije mlado. Nakon početne zadimljenosti vrlo svježa voćnost izbija na površinu te profinjena floralnost, ljubičice…teško da je to zbog topline ili nečeg, ali nakon ovakva nosa očekivao bi znatno teže vino nego što slijedi. Srećom 😉

Srk, žvak, gut!?! Zanimljivo! Ne bi rekao niti da je polusuho kao što je jasno deklarirano na etiketi. Dojam je suhog vina, nešto slabije punoće nego što je vinska publika naučila od etikete na kojoj stoji Cabernet Sauvignon.

Aromatičnost se zato vrlo lako i simpatično prezentira, čak i ne traje osobito dugo jer u finišu gorkasti i skoro herbalni tanini preuzimaju dominaciju. Međutim, na nimalo agresivan način i vino zbog toga nije nimalo trpko…

Najvažnije su ugodno osvježavajuće vinske kiseline koje kao da donose i sitno bobičasto voće na nepcu te uz mentolasti efekt upotpunjuju zanimljivu strukturu ove Piave interpretacije „kralja crnih sorti“.

Drugačije i jako dobro. Zanimljivo kao samostalno i kao „začin“ uz hranu. Odličan QPR.

Cijena: 35,98 kn (26.06.2011.)

🙂 Poklopilo se samo tako da objavljujem ovaj dojam upravo na Dan ustanka u Crnoj Gori. Dakle datum koji stoji u nazivu legendarnih Plantaža upravo je danas, a Plantaže su legendarne upravo zbog ovog vina. Bazični crnogorski Vranac.

Novi uvoznik? Opet? Došao je red na Studio G3.

Početna zadimljenost ispod koje se uspješno probija tamno bobičasto voće, borovnice, kupine, crni ribizl, nešto crnog papra također… Voćnost je još mladenački visprena, kiselo-slatka, a začinjenost oštra.

Srk, žvak, gut!?! Prepoznatljiva harmoničnost je ostala vrlina i berbe 2008. Doživljaj toplog crnjaka s Juga skroz na skroz… od prvog nosa do posljednjih odjeka aftertaste-a… Vranac.

A svakim gutljajem to potvrđuje. Čini se da je to zbog fenomenalnog balansa suhoće i sladora, kiselina i tanina, jer Vranac može biti i puniji. Ipak, nakon treće čaše ekstraktnost se čini i više nego dostatna, a neprimjetnih i potpuno uklopljenih 13% alkohola zavaravajuće i opojno previše 😉 Tanini su ti koji nisu tako vrhunski integrirani kao u zaokruženom Pro Corde-u, ali ne smeta…

Bez obzira na 5 kuna višu cijenu u odnosu na moj posljednji objavljeni dojam o ovom vinu prije skoro dvije godine, Plantaže Vranac još uvijek su nenadmašena vrijednost za novac u svojem segmentu.

Čudo, rekao bi Ćiro. 3/4