Uoči otkazivanja većine velikih manifestacija, pokazuje se da je strah najveći patogen. Gubitak privida (ionako lažne) sigurnosti. Ne u Laubi. Ove subote, dva i pol sata prije zatvaranja, kolona posjetitelja čeka da bi kupila ulaznicu za već punu dvoranu. Također, nikad me nisu više grlili i ljubili na vinskom festivalu, vjerojatno kao svojevrsni inat psihologiji straha i kontrole. Možda se ne radi o tome uopće. Možda nije posrijedi osjećaj da bi radije istinski živio deset dana nego sto godina u strahu. Možda su ljudi odlučili vjerovati da su vinopije otporniji na respiratorne infekcije 😀 Kako bilo, Vinart Grand Tasting nikad nije bio puniji i jedina „panika“ je bila na izdavanju čaša 🙂

I ako je netko ušao dva sata prije kraja i uspio probati samo tri vinarije, već mu se isplatilo. Osobito ako su te tri vinarije Bikicki, Brkić i Kosovec.

Kosovec rijetko nastupa u Hrvatskoj, osobito samostalno. Prethodnih se godina moglo nešto isprobati na štandu Hidden Wines. Radi karakterna vina koja nisu uopće „problematična“ poput sličnih „prirodnjaka“, ali uspijevaju biti kontroverzna. Činjenica je da se njegova Selekcija Škrlet iz 2011. i danas lijepo pije poput dobrog vina koje ima svoj životni vijek. Potpuno je to drugačija krivulja od amplituda koje su svojedobno njegovi ekstremniji Chardonnay i Crni Pinot demonstrirali. Bazni (inox) Škrlet nije poput većine ostalih moslavačkih kojima je evidentan uzor kult svježe Malvazije, opravdan isključivo s marketinškog stajališta. Umjesto 2019, aktualno je godište 2017, dok je 2018 još u podrumu. Selekcija 2017 iz 100% maceriranog materijala uvjerljivo je jedan od najuspjelijih orange-a Hrvatske. Sve dok se 2018 Selekcija ne pojavi 😉 Godine 2017 i 2018 također su dale Zweigelt i Frankovku, takve da Kosovec više nije značajan „samo“ kao usamljeni tumač istinskog karaktera Škrleta i još neafirmirani veliki „bianchista“ kontinentalne Hrvatske 😉

Brkić je bio dio „BlaŽ delegacije“ iz Hercegovine 🙂 Bilo je u toj „enklavi“ Laube puno iznimnih hercegovačkih vina o kojima ću još posebno pisati. Obzirom da godinama pratim, a pritom mislim na konzumaciju i kupovinu Brkićevih vina (i u Hrvatskoj, zahvaljujući Enozoiku), fascinira me trenutno etiketa koja mi je uvijek bila najmanje značajna – Greda. 2015 Greda ostvaruje poseban sklad i uvjerljivost u kontekstu tradicionalne Žilavke. Danas već čuveni Mjesečar, srušio je brojne mitove i predrasude, a moj favorit među Blatinama, Plava Greda, potvrđuje tezu o „muškom“ i „ženskom“ vinu Hercegovine 😀

Bikicki čak i nije prvi put u Zagrebu. Đorđe je bio gost na simpatičnom „Vinska faca poslije placa“ druženju u Witrini. Prije toga bio je na Festivalu Traminca u Iloku. (Hvala Hani za prvo „Bikicki“ iskustvo :-* ). Njegova interpretacija Traminca oduševila je mnoge. U Laubi je predstavio i Sauvignon Blanc, Sivi Pinot i Crni Pinot. „Kapirati, ne kopirati“ pada mi na pamet kad pričamo o Bikickom. Kao učenik Oskara Maurera u čijem podrumu i odgaja vina, usvojio je njegovu filozofiju ne da bi kopirao njegova vina već ostvario vlastita. Bikicki nastaje u Banoštoru, na obroncima Fruške gore.

Volio bi povratnu informaciju od svih kojima sam sugerirao da posjete ove štandove. Kao i za Sontakije, Leondarda Palčića, Pervino, Milas, Ahearne, Volarević i brojne druge…

Volarević Pošip iz 2019. modificirao je tehnologiju zbog drugačijeg materijala (drugi vinograd) i ostvario jedino vino koje sam se dvaput vraćao isprobati 🙂 „To do“ lista!

Pervino Teran – takvo voće hoću! „To do“ lista! Nasuprot takvom Teranu je predivan aktualni 2016 Gran Teran još većeg Morena Coronice.

Leonardo Palčić, samo naoko banalna, ali perfektno uravnotežena pjenušava Malvazija koju ne možeš prestati piti. Osim toga, poput Kosovca u Moslavini, u kontekstu Istre radi sasvim drugačiju Malvaziju. Nije prvi put da ga izdvajam u društvo Piquentum Blanca i Roxanich Malvazijica. Spontane fermentacije i neforsiranje vina daju nešto što ne može biti „clean and green“, ali je daleko uvjerljivije i trebalo bi biti prepoznatljivo kao Malvazija i još nešto – dolazi do izražaja nakon lineup-a daleko „elaboriranijih“, ali praznih vina. Ne snagom, ne ničim napornim, već očuvanim i potenciranim materijalom.

Prodorna i upečatljiva Milas Žilavka! Niti nakon trećeg susreta s ovim vinom, nisam je nabavio. Nije je bilo za kupiti u impoviziranoj vinoteci. Nema puno Žilavki za koje sam spreman dati sto kuna, ali ovo je definitivno jedna koja vrijedi i više. „To do“ lista.

Opet, sasvim novi stil Sontacchi bazne Graševine mene je osvojio, kao i Superslav 🙂 ,orange Graševina i sve ozbiljniji Cabernet Franc i Crni Pinot.

Nisam posebno navodio neke stvari koje smatram poznatom temom, ali na pamet padaju korčulanski plavci, plavci Komarne, Plastovo, erdutski crnjaci, plešivički pjenušci, Krš Orange 2018 i Trnjak – velika očekivanja! Na „To do“ listi je već neko vrijeme Gracinov Babić iz 2016, a veselilo me doznati kako je na istom tragu i 2017. Također, jedan trenutni „best buy“ koji nisam stigao obraditi – Mihalj Graševina 2018.

U odgovornoj i nesebičnoj potrazi za imunitetom, nikad na više radionica nisam prisustvovao. Tako da imam materijala za još jedan ogroman ili nekoliko manje ogromnih dojmova. Odlična prilika da zabilježim bar neke koje sam ovdje propustio istaknuti.

Cijena: 79,98 kn

Tko čeka, čika Ivu dočeka…

Aktualno Venje (premda su sva aktualna), bijelo naravno, na policama je maloprodaje. 2010. je suho s 14,1% alc.

Prepoznatljiv se blend kasnih berbi s položaja Venje iz 2010-e po strukturi čini najsličniji legendarnoj 1998., kao i po još nekim kvalitetama.

Homogenost. Niti jedna sorta se ne ističe, što je uistinu teško ostvarivo u Venju.

Sinergija. Nova cjelina više je od zbroja sastavnih dijelova.

Progresija. Svaki gutljaj potvrđuje prethodni i produbljuje doživljaj koji je sve uvjerljiviji.

Raskošna voćna zrelost u žutom je spektru. Opojna dunja, sušeno voće i potpourri, ali i živost… puna zrelost koja bridi jezikom poput dekstroza bombona s jasnom marelicom u afteru.

Nadam se da će za 12 godina biti u kondiciji u kojoj je 1998. danas 😀 😀 😀

Cijena: 165 kn

Napokon, manje je više. Bila bi linija manjeg otpora napraviti još jedno „big&bold“ vino. Bilo bi i lakše to ostvariti u uvjetima Bordeaux blenda Šibenske klime.

Prvi Prisbus bio je masivan i mastan, pravi monument maturitetu 🙂 i kao takav prepoznat i pretpostavljam zahvalan u prodajnom smislu jer, unatoč neočekivanoj pitkosti u kontekstu, pružao je instant zadovoljstvo na prvu loptu, nešto što publika prepoznaje i plaća proporcionalno gramaturi ekstrakta.

Suštinski drugačijeg balansa od 2013. je aktualni Prisbus Reserva 2015. Umjesto sladunjavosti vanilije, začin drva je osebujniji i trenutno asocira na duhan i cedrovinu. Već iz mirisa je jasno da nema nimalo džemastosti, a stanovita vibrantna, uzbudljiva nota intrigira… Na nepcu je to svježa višnja, toliko uvjerljiva da se čini kao da je malo Babića oplemenilo blend. Međutim, potpis podneblja nosi i herbalno-zemljani okus koji traje nakon gutljaja, nakon svog dominantnog tamnog voća dok kožnati tanin na nepcu prati hladne kiseline u mrtvoj utrci u kojoj 13,1% alkohola, srećom, uopće ne sudjeluje.

Jedna od 1693 napunjene butelje dragocjene tekućine koja će se možda teže plasirati jer je manje opulentna od 2013., ali je daleko veće vino.

Vinarija Jagunić nije nikakvo novo ime Plešivice. Postoji tradicija, dovoljno uspješna, ali nikad u tolikoj mjeri da bi se izvan lokalnog okruženja svrstavala kao zapaženo ime Plešivice. To se upravo mijenja. Kao što je Kolarić pred dvije godine napravio značajan iskorak i nastavlja dalje s pomicanjem vlastitih granica, možda je još i više to izraženo kod vinarije Jagunić.

Ne mislim samo na Three Stars Brut pjenušac premda je tu bilo pravo zadovoljstvo pratiti napredak iz degoržmana u degoržman. Kako je iz površne mjehurićavosti fokus postao materijal, pri čemu je možda pikava tekstura zamijenila ustrajno perlanje, ali je zato sluzavo kiselkasta zelena jabuka koja ustraje od početka do kraja gutljaja ispunila nepce čistom aromom bez patine i umora.

Čak je i svojevrstan crowd pleaser, pjenušavi La Bulle Rose tek djelomično podilaženje tržištu jer je daleko od bljutavosti nekih manje skladnih Extra Sec etiketa. Točno toliko sladora koliko je potrebno da pokrije specifičnu prizemnu notu Portugisca, a da iskoristi potencijal svježine. Rashlađeno, svojom svježom voćnom raskoši svidjet će se okorjelom vinopiji kao i svakoj koja je uvjerena da „ne voli pjenušce“.

Ukratko, danas su tu i druge „zvijezde“ koje blistaju daleko izvan lokalnih okvira, prostornih, spoznajnih i kulturoloških. Novi Blanc de Blanc jedva čekam „uvaliti“ u neko kušanje šampanjaca na slijepo, a Crveni Traminac…

 

Jagunić, Traminac crveni, 2018.

Cijena: 70 kn

Traminac, delikatno botritičan miris, ali bez cvijeća, bez opojne „slatkoće“… uostalom, vino je suho. Sorta možda poznatija kao – Savagnin, odnosno jedna od mutacija te sorte. Ovdje nije bilo ispod „flora“ kao što je tradicija regije Jura 🙂 Sous-voile. Drugačija tehnika, plešivička „tvrdoća“, ali i korisnost…

Struktura je posebna. 12,5% Čvrstoća i „masnoća“ nasuprot suhoće i svježine. Čini se idealno uz azijsku kuhinju. Nema te pikantnosti koja će prevladati ovaj orašasto-začinski spektar niti suptilnije nijanse medno-peludnih komponenti, a niti ljepotu zrele dunje u afteru.

 

Jagunić, Amber Selection, Traminac crveni, 2017.

Cijena: 200 kn

Rijetko se sreće tolika energija bez jasne hlapivosti. OK, postoje i naši svijetli primjeri. Tomac, Kosovec padaju na pamet. Ipak, ovo je drugačije vino. Drugačije grožđe. Neobičan, nevjerojatan Traminac crveni.

Najbolje perfektno grožđe ostvareno u jantarnom žanru. Ne pomaže ga doživjeti kroz sve aromatske deskriptore, dunja, kruška, jabuka, korica naranče, plemenita plijesan, začin, pelud i kompot.

Možda bolje pomogne apstraktnija asocijacija, impresionistička slika, žuto-crveni tonovi rane jeseni, mrlje boje koje čine novu cjelinu. Narančasti tanin i kiseline neodvojive u stisku.

 

Jagunić, Blanc de Blancs, 2016.

Cijena: 135 kn

Autolitičan i kvaščan, ali svjež poput zelene jabuke. Besprijekorna baza, 100% Chardonnay s obronaka Plešivice, u novom balansu ostvarenom šampanjskom metodom. Bez dosagea, prirodno je dobra odluka.

Intenzitet i uglađenost istovremeno. Prodornost i ustrajnost uz idealnu punoću.

Cijena: 75 kn u podrumu

„Nikad ne bi pogodio 14,5%“ kaže Tomislav nakon što sam rastočio vino…

Nikad ne bi pomislio ni na Plavku. Nešto što bi trebao biti standard vinske kulture iznenađuje i najiskusnije vinopije. Ne radi se o nekoj ezoteriji koja rađa samo u unikatnim uvjetima. Plavina ili Plavka je nakon Plavca najzastupljenija crna sorta Dalmacije. A opet, nepoznanica.

Nakon izvrsnog godišta 2016., iz istih starih vrgoračkih vinograda rodila je i ova berba. Slatka zrelost još s kožicom grožđa u afteru zaokružena je u vinoznu cjelinu.

U tom novom skladu Plavina lakoćom ostvaruje ono što je pravom Plavcu teško. Svježina koja hladi. Tanin koji gladi 🙂 Uravnoteženost, uz sav autentičan karkakter, svu aromatičnost Dalmatinskog crnog vina…

Plavina je jedna od sorti nepriznatog, a zapravo nepoznatog potencijala unatoč tradiciji, koja savršeno funkcionira u brojnim kombinacijama s jelima i koja k tome ima i sposobnost prenijeti odlike podneblja u kojem nastaje.

Ovo je jedno od sedam vina koja će se moći probati na Vinart Grand Tasting radionici – Velika „mala“ vina, 04.03.2020. s početkom u 18:30 u Kongresnom centru Forum (Green Gold). Ostalih šest crnih vina iz raznih krajeva Hrvatske neću otkriti prije radionice jer ćemo ih probati „na slijepo“. Vjerujem da će biti (ugodno) iznenađenih sudionika 🙂 i tome se jako veselim.

Cijena: 100 kn

„Superistrian“ kategorija. Bordeaux blend + Teran.

Začin drva u mirisu. Djeluje decentno i čak rustikalno na dobar način.

Školovani, izbrušen i još pomalo drvenast tanin ostaje na nepcu nakon gutljaja.

Vitko i okretno, dinamično vino. 12,9% Dobro uglazbljena cjelina voćnosti i vinoznosti, a osobito taj željezom obogaćen mineralan aspekt… okus krvi.

Precizno, malo remek djelo, koje više od ijednog vina dosad, uvršta Koquelicot u birano društvo predstavnika Istre. Francuzi, čini se, i tu prednjače 😂

Cijena: 120,95 kn

Ova etiketa hvarske obitelji Plančić već pripada u antiku hrvatske vinske scene, ali ovakav Ager još nisam probao.

Sjedinjeni, svježina Bogdanuše i aromatska raskoš Parča.

Odmjereno i skladno, a karakteristično. Suvišno je spominjati, ali neopterećeno školovanjem u drvu. Provelo 2 mjeseca u 500L korištenim bačvama.

Međutim, osjećaj kao da je utjecaj ležanja na finom talogu tijekom 9 mjeseci rodio novi balans. U kojem se još osjeti grožđe s početne hladne maceracije… Čistoća i jasnoća strukturiranog bijelog vina Dalmacije koje tek ulazi u fazu konzumacije.

Novi „stari“ favoriti iz podruma Plančić ugodno iznenađuju.

Cijena: 19 USD

Blend Plavaca s Komarne proizveden ekskluzivno za Croatian Premium Wine Imports iz Bostona. Naziv „Komarna 7“ opravdan je okolnostima da je svih 7 vinara s Komarne dalo svoje vino u blend, školovan u podrumima Terra Madre. Prvi put sam na Vinima Dalmacije u Splitu prošle godine imao priliku probati i vina malih proizvođača poput OPG Deak i dvije braniteljske zadruge, dok su Terra Madre, Sv.Roko (Saints Hills), Volarević i Rizman već prepoznatljive ikone Komarne.

Međutim, nešto još više opravdava naziv Komarna 7 Plavac mali. I u ovom se vinu potvrđuje Komarna kao specifičan i značajan terroir za Plavac mali. Uostalom, malošto osim Plavca uopće i može preživjeti surove uvjete Komarne, ne samo zbog jakog sunca, već i sastava tla, (ne)zadržavanja vode i dr. „Tlo“ zapravo zvuči neuvjerljivo kad si suočen s kamenom goleti vinograda Komarne.

Ali nijedna kadulja ne miriši tako uvjerljivo. Kako u vinogradu tako i u vinu. Uz herbalni potpis, voćni spektar je također specifičan, rogač i suhe šljive, ali bez ukuhanosti. Dašak herbalne svježine djeluje uvjerljivo u cjelini dok se suhi stisak sitnih tanina otapa zahvaljujući optimalnoj zrelosti Plavca Malog.

Cijena: 85+ kn

Od rezerviranog kartona, sretan sam da sam uspio dobiti jednu bocu 🙂 Sretan sam jer to znači da je publika prepoznala genijalnost Sansigota, koliko je to za stolom korisno vino, koliko gasi žeđ i budi glad…

jer postoje vina koja griju, ali postoje i vina koja „hlade“, neovisno o temperaturi posluživanja. Nekad se ovo smatralo vinom srednje punog tijela, a danas se vjerojatno deklarira kao tanjeg. Nije se vino toliko promijenilo koliko ljudi. Unatoč modernoj vinifikaciji, zaslugom Ivice Dobrinčića sačuvana je ova sorta kao što je u ovom vinu sačuvan karakter „vina od davnina“. Težačko, nikako gospodsko, ali itekako plemenito.

Ovo je vino koje osvježava i okrepljuje, sa sasvim dovoljno tijela i aromatičnosti, uz “hladno srce” i nevisok alkohol (12%). Sušene brusnice, sušene rajčice, višnje, s malo papra koji se na nepcu pretvara u zemljanost, a koja ustraje dugo nakon gutljaja, nalik metalnom okusu krvi. Taj okus indikator je mineralnosti u crnom vinu, koje je u ovom slučaju zapravo crveno, odnosno u zrelom tonu poput boje trule višnje, ali poprilično prozirno. Kako i treba biti.

Cijena: cca 70 kn

Nakon Suite, a prije Simfonije, Sonata je od početka bila vino pažljivog balansa i jedna od značajnih ekspresija Malvazije Istarske. Možda je i pošteno da baš ova berba nije jednako uvjerljiva, ukoliko je razlog u žestini sušne godine, a ne recimo rezultat pritiska za proizvodnjom veće količine.

Imela, livadno bilje i trave, vegetabilnost u mirisu sve su uvjerljive senzacije. Bez ležernosti nižih alkohola, Sonatinih 13,5% možda ne griju, ali granično gorkasti materijal i „spaljenost“ ne prate očekivani opušteni balans Sonate.

Ova je izvedba tvrda i stisnuta, striktno po notnom zapisu, bez prostora koji virtuozna interpretacija stvara. Ugodna melodija Malvazije odrađuje svoje, ali slankasti završetak djeluje više kao neharmoničnost nego mineralna informacija.

Možda utegnutije od očekivanja, ali ipak ljupko i oblo 🙂 Slasno, a nemasno 😛