Cijena: 35 – 40 kn (rujan 2011.)

 

Modro jezero nije usamljeno kao kupaža crnih sorti Imotskog vinogorja. Cuvee Merlota, Cabernet Sauvignona i Trnjka pod genijalnim nazivom „Crni Šimun“ radi Šimunović.

Ovo je vino bitno drugačije stilistike, za manje čaše. Ništa manje duboko neprozirno i mračno, mladenački ljubičasto. Na nosu primarno i sirovo… kupine, borovnice, vanilija, nešto papra.

Najviše iznenađuje na ustima. Čini se kako je tek 11,5% alkohola sasvim dovoljno za prilično mekano, ali iznenađujuće gusto vino. Prilično uzbudljivo. Odlično posloženo, prašnjavi slatko-gorki tanini u srednje dugačkom završetku, ugodno uklopljene kiseline u prilično jakom tijelu… zapravo ne pamtim punije crno vino s tek 11,5% alkohola. Pomalo „masno“ doduše… taj dio se manje uklapa u inače skladnu cjelinu.

Stvarno mi se sviđa ovo vino koje uz jelo preuzima svoju pravu ulogu! 3 plus!

Modro jezero je najpoznatija crna kupaža Imotskog vinogorja. Osim što je jezero, naravno 🙂 Radi se o bordoškoj kombinaciji (Cabernet Sauvignon i Merlot) s udjelom lokalnih sorti (Trnjak i Vranac) uvijek u ponešto drugačijim omjerima iz godine u godinu ovisno o procjeni vinara. S prvim Modrim jezerom koje sam probao prije dvije godine nisam bio sretan (2006. bq), međutim 2007. se pokazala znatno boljom. A što na stol donose recentnija godišta? Na svu sreću s Cvita razgovora vratio sam se s uzorcima…

Grabovac, Modro jezero, 2009.

Cijena: cca 50 kn (rujan 2011.)

Dozrijevalo većim dijelom u Inoxu, manjim dijelom u barrique bačvama. U čaši je tamno i neprozirno, gusto vino rubin crvena odsjaja.

Pre-di-van nos. Još mlad, ali školovan taman. Nimalo prenapadan, suzdržanog intenziteta u idealnoj mjeri, pomalo vanilije, ali divno sitno crno bobičasto voće uz višnju kao začin.

Srk, žvak, gut i mljac 🙂 Jako dobar posao. Ozbiljno dobro posloženo i realno još mlado za piti. Bordoški usklađeno uz dašak rustikalnosti. Izvrsne kiseline, taman puno tijelo i nježni tanini. Sve to za samo 12,5% alkohola 😉 Podsjeća ma na dobar Primitivo više nego brojni Plavci. Kod nekih vina trebaš više od gutljaja, ali ovdje je to bila ljubav na prvi pogled.

 

Grabovac, Modro jezero barrique, 2008.

Cijena: cca 75-80 kn (rujan 2011.)

Dozrijevanje minimalno 12 mjeseci u barrique bačvama od slavonskog i francuskog hrasta.

Šnjof, šnjof?!? Nakon što izvjetri hrast pojavljuje se „Modro jezero“… to je taj Modro jezero osjećaj 🙂 Ekstrakt šipka, voćnost je više u obliku kompota u prilično začinjenom nosu s jednom izvrsnom rustikalnom notom. Pomalo i grije, ali ne zbog previsokih alkohola koji su tek 13% već čiste koncentracije.

Srk, žvak, gut!?! Svaka čast nosu, ali on nije dao naslutiti tijelo koje se pojavilo na nepcu. Gutljaj koji traje u vrlo dugačkom završetku. Aromatski na tragu nosa, šipak i sitno voće. Stvarno dobar balans. Vrlo uvjerljivo… snažno i koncentrirano, bez „masnoće“, a fino zaobljeno. Stvarno sam uživao u ovom vinu. Četvorka velika ko` kuća. Meni najbolje od svega iz vinarije Grabovac.

 

Grabovac, Modro jezero Grand Reserve, 2007.

Cijena: cca 120 kn (rujan 2011.)

Grožđe s najboljih položaja Imotskog vinogorja i vino odležavano kroz 18 mjeseci u bačvama od slavonskog hrasta. Po izgledu u čaši teško bi mogao reći da je iole odležano vino, djeluje vrlo mlado.

Šnjof, šnjof?!? Suha višnja, još malo „zapečena“ isprva, ali kad vino uhvati zraka dosta omekša i pokaže zrelost i kompleksnost… najviše u aromatici ide u svim smjerovima, začini, herbalni momenti, ukuhane plave šljive…

U ustima puno i suho… vrlo konkretna težina pri završetku, međutim vrlo ekstraktno, „aromatični booster“. Čak nije idealno uravnoteženo (u svojoj kategoriji) zbog prvotnog slatkog voća te kiselina u sredini, ali sve skupa je jako dobro povezano i jednostavno jako dobro sjedne. Definitvno voće dominira aromatskim profilom, ne prezrelo voće što je u ovom slučaju veliki plus. Da nije malo previše zadrvljeno, bio bi pre-oduševljen, ali „njegov styling to može podnijeti“.

Jesam li napisao da mi je 2008. najbolje Modro Jezero? Ipak je to ova 2007. godina. 2008. će mi biti najbolja dogodine 🙂 2007. je također i veliki crowd pleaser, možda i veći od ipak drugačije 2008. Zanimljivo, slutim kako najbolje Grabovčevo vino iz berbe 2011. neće uopće biti Modro Jezero 😉 Jedva čekam.

S Cvita razgovora vratio sam se s tri Kujundžuše različitih vinarija. Grabovac je najpoznatije ime i najveća obiteljska vinarija u Imotskom i odahnuo sam kad sam probao njihovu novu Kujundžušu, dramatičan napredak u odnosu na moje prvo iskustvo. Jerković je već neko vrijeme odabir poznavatelja, a Šimunović je novo ime Udruge Imotskih vinara.

Grabovac, Kujundžuša, 2010.

Cijena: 35 – 40 kn (rujan 2011.)

Bistra, skoro prozirna zelenkastožuta Kujundžuša u čaši.

Šnjof, šnjof?!? Koliko god smiješno zvučalo, u kontekstu Kujundžuše ovo je skoro „voćni“ nos. Težačko vino plemenita karaktera vuče svu svoju iskonsku snagu iz mineralno specifična tla i stvara podlogu na koju dolaze herbalno-vegetalne note. Blisko mirisu kiše u zraku ili pak promjene u tlaku 🙂

Srk, žvak, gut!?! Nježno, izrazito pitko vino koje traži drugu čašu! Vrlo stidljivog tijela u perfektnoj strukturi za niskoalkoholnu (12%) mladu Kujundžušu.

Slane suze na orošenom kamenu, bez vinoznosti kiselina, bez slatkoće sladora, uspješno prenosi specifičnu aromatičnost s potpisom svojeg terroira. Neuobičajena riječ za ovaj cjenovni razred.

U gastronomskom smislu, idealno za bilo koji starter.

Značajno i fundamentalno kvalitetnije vino od mojeg prethodnog iskustva. Čvrsta četvorka i golema vrijednost za novac.

 

Jerković, Kujundžuša, 2010.

Cijena: 35 – 40 kn (rujan 2011.)

Znam napamet buonsangueov komentar o „apsolutnoj svjetskoj klasi unutar svog stila i konteksta“ te „kamenoj toničnosti“ i „svirepoj mineralnosti“ usporedivoj s „minimalističkim remek djelima“ Gentilinijevih Robola ili Txominovih Txakolina. Taj komentar odnosio se na Jerkovićevu Kujundžušu.

Još je jednom zazvonila i u mojoj čaši. Sol i kamen već na nosu slute na dobro. Izvjesno besprijekorno grožđe s najboljih položaja.

Besprijekorna uravnoteženost daje zaokruženo vino s iskrom kamena i asketskog karaktera… i tako iz godine u godinu. 2010. godina sada je spremna.

Elektrizirajuća Kujundžuša kojoj prošli put nisam dao 4do5 iz potpuno krivih razloga koji se mene ni najmanje ne tiču. Zato što je jednostavno niskoalkoholno (11,5%) bijelo vino? Zato se sad ispravljam.

 

Šimunović, Kujundžuša, 2010.

Cijena: 30 – 35 kn (rujan 2011.)

Koliko znam Šimunović je jedini buteljirao Kujundžušu školovanu u hrastovoj bačvi. Zanimljiv eksperiment. Ima tu nečega, način na koji se vino izmijenilo…

No, ovo je regularna Kujundžuša i još jedan pravi primjer lagane i osvježavajuće, ali konkretne Kujundžuše.

Čista, skoro prozirna svijetložuta boja…

Šnjof, šnjo?!? Potpuno delikatan, ali prepoznatljiv miris Kujundžuše koji me podsjeća na ljetni pljusak po kamenjaru, lokalne trave i dašak citrusa u ovom slučaju. Ali, ako sve to osjetite, znači da treba vratiti bocu na led 🙂

Srk, žvak, gut!?! Divno jednostavna, ali besprijekorna struktura, usklađenih gradivnih komponenti. Pitko tijelo s 11,7% alkohola, niske kiseline, ako i slador, suho, dovoljno ekstraktno… aromatski slani karakter, nešto suzrdžanije mineralnosti nego kod ostalih Kujundžuša, ali dio iste kulture stola…

Savršen ljetni aperitiv. Možeš uživati u vinu na doslovno prazan želudac. Pružit će okrjepu i pripremiti te za ručak, gdje će preuzeti ulogu zahvalnu za kombiniranje s brojnim jelima. Poptuno suho vino s 11,7% alkohola niskih kiselina? Da, zašto ne.

Težačke povijesti, ali zapravo savršeno plemenito i kao takvo poptuno legitiman predstavnik Kujundžuše. Ocjena „niža“ isključivo zbog tek nešto slabije izražene mineralne signature, ali za te novce…

Nikad prije nisam bio u Imotskom. To bi vjerojatno i ostalo tako do daljnjeg da me nije pozvala udruga Imotskih vinara na istoimenu godišnju manifestaciju „Cvit razgovora“. I bio bi siromašniji za jedno prezanimljivo iskustvo.

Dobio sam ulogu moderirati radionicu koju sam provokativno nazvao „neotkrivena Dalmacija“. Prosječan konzument vina u Zagrebu ne poznaje Kujundžušu. Niti sam je nisam probao do prije koju godinu. Danas mi Kujundžuša predstavlja otkriće ispunjavajući potrebu za svakodnevnim laganijim bijelim vinom, prostor u kojem je tek jedna Žlahtina, jedan Rukatac i pokoja Maraština. Malotko se kvalitetom gura u taj segment, a to je prirodna pogodnost Kujundžuše – prvo vino, starter na stolu, odlična cijena… Brojni su bili komentari na temu Kujundžuše na ovome blogu i prilično energična rasprava k tome.

Bio sam iznenađen brojem ljudi koje je Cvit razgovora okupio. Teško mi je procijeniti koliko je ljudi bilo te večeri na Imotskim ulicama, ali čuo sam da je samo Grabovac istočio barem 200 butelja i to samo Kujundžuše.

Bilo je vremena i za obilazak znamenitosti, vinograda, pokojeg podruma i konobe te koju pošalicu na račun Imoćana. Sve redom kulturološke pretpostavke stvaranja turističkog i vinskog identiteta.

Kad sam tu subotu oko podneva uletio u Imotski, vodio me GPS uređaj i isprintani protokol u ruci. Ubrzo sam odustao od takvog pristupa 🙂 Ležernost prije pedantnosti. Vesela i nevješta improvizacijska organizacija toliko je prirodno funkcionirala da sam se brzo opustio.

To ne znači da pedantnosti nedostaje kad se radi u vinogradu ili podrumu. A to se počelo osjećati u vinima. Crna vina već su proslavila kraj, ali pravi iskaz vinske kulture predstavlja samozatajna Kujundžuša. Svakako su vina značajno bolja od asortimana čaša koje su lokalni restorani spremni ponuditi gostima 🙂

Zatim kuhinja. Izvornim jelima s naglaskom na izvrsnosti namirnica uvijek dajem prednost pred najelaboriranijom haute cuisine, molekularnu kuhinju da ne spominjem. Upravo takve, lokalne kuhinje od prvoklasnih namirnica nije manjkalo.

Spoj nespojivog u specifičnoj sredozemnoj klimi najbolje sam doživio na izvoru rijeke Vrljike. Uz mali mostić kraj konobe s jedne je strane svoje grane nad rijekom nadvila tužna vrba kakvu imam u kvartu usred Dugava, a niti pet metara od nje s druge strane stoji maslina, simbol mediterana.

U nekom trenutku toliko sam se uživio da me sad zanima rezultat utakmice između „Vilenjaka“ i „Vukodlaka“. Ta tradicionalna blatna zabava puna simbolike održava se na dnu Modrog jezera ako krajem ljeta presuši. A nije da je regularni stadion ništa manje od čuda prirode. Ali, jednom ću se morati okupati u Modrom jezeru 🙂 Nadam se prije nego što znanstvenici napokon otkriju točnu dubinu crvenog jezera, jednog od najdubljih kraških jezera na Svijetu.

Vukodlaci, vilenjaci, modro jezero i crveno, žabe sa žara i jedina palenta koja mi se u životu svidjela, kujundžuša, rudežuša, trnjak, okatica, sir, pršut, smokva, janjetina… Priceless. Ocjena? 5 🙂

Moram priznati da mi je nakon toliko godina već pomalo muka od Plavaca. Paradoksalno je da iznimno cijenim vrhunsko vino od Plavca Malog ili čak najuobičajeniji nepretenciozni Plavac ukoliko je dobar. Međutim, nekako mi je postalo naporno piti Plavac. Zato iznimno cijenim kad netko napravi nešto što od Plavca Malog još nisam doživio.

Senjković, Bročko rič, 2009.

Cijena: 72,90 kn (kolovoz 2011.)

Probao spletom okolnosti na predstavljanju Taste of Croatia i uz jedno drugo vino koje me oduševilo, zapazio sam i „Bročku rič“. U tom trenu nisam zabilježio zašto me se dojmilo, ali sada jesam.

Stvarno, boja sreće u čaši koja najavljuje Plavac Mali priprema Plavcoljupca u meni 🙂

Šnjof, šnjof?!? Sanjam kiselu višnju u borbi sa slatkim rogačem. Dobar znamen 🙂 Škakljanje na nosu ne mogu pripisati (pre)visokim alkoholima (13,5%). Kao da mi sama svježina višnje škaklja nos. Osjećaj da bi te vino „grijalo“ iznutra i da si ga ohladio na 4 stupnja, ali ne zbog alkohola već „topline tijela“… no, bolje da se zaustavim dok se netko ne sjeti da je takvo što nemoguće doživjeti na nosu hihi 😉

Srk, žvak, gut!?! Dobra kiselina… dobar „sok“, koncentriran, ali pitak. Jedino što bi više volio da u strukturi ta kiselina čini „kičmu“. Umjesto toga, kao da tu ulogu nosi slador, a to je zahtjevna uloga za slador 🙂 Da se ne bi krivo izrazio – vino je suho, tanini brojni i uklopljeni vrhunski, a taj detalj može biti tek moja potreba za senzacijom. Dakle, vinske kiseline kao da su dio „tkiva“ vina u ustima.

Bročka rič poprilično je harmonična, obzirom na aromatski doživljaj i vrlo smjerno ustraje od prvog šnjofanja do zadnjeg gutljaja s dominacijom višnje uz stanoviti „bitter“ aspekt. Tijelo dovoljno puno, usklađeno. S druge strane, vino nije osobito kompleksno. Još. Nije da mi nedostaje u ovom ipak vrlo iskrenom izričaju Plavca Malog koji mi se jako svidio. Uistinu, sreća u čaši! Također, gastronomski daleko zahvalniji Plavac od mnogih. Odlična vrijednost za novac u svojoj kategoriji. 3do4 prema 4.

Senjković, Bosso, 2009.

Cijena: 79,90 kn (kolovoz 2011.)

Koncentrirani „udarac“ u nos, nepogrešivo miris rasnog Plavca Malog… rogač i ljekovite trave… svjež nos, bez vrućine 14,5% alkohola i bez neželjenog utjecaja drva.

Srk, žvak, gut!?! Već nakon prvog gutljaja htio sam baciti olovku i prepustiti se vinu. Napokon Plavac koji ne želi zaslijepiti svojom snagom i punoćom već i karakterom. Međutim, daleko od toga da nema „snagu“. Mišićav i nimalo uglađen, dakle niti „preispoliran“, ali zaobljen i autentično profinjen Brački Plavac Mali…

Način na koji se raširi po nepcu povezuje prezentnost najsnažnijih Plavaca ekstremne aromatičnosti s pitkim i ugodnim, ne pretjerano trpkim, „svježim“ vinom.

Opet radne kiseline nisu u kičmi već nastupaju kao neodvojiv dio ekstrakta i aromatičnosti u smjeru višnje i nezrela voća. Još jednom ću naglasiti kako se ne radi o tome da tu išta „strši“, naprotiv, toliko je homogeno da imam dojam da se konkretno kiseline nalaze i tamo gdje inače nisu prisutne u datosti vrhunskog vinarenja s Plavcem Malim. To mi se svidjelo.

Unatoč svemu, Bosso (14,5%) je više fokusirano negoli kompleksno vino. Realno je još mlado. Preintenzivno za svaki dan, vino za posebne prilike. Karakterno vino koje meni predstavlja vrh Plavca Malog. Ozbiljna četvorka.

Senjković, Spoža, Opolo, 2010.

Cijena: NA (kolovoz 2011.)

Ali vino koje bi sigurno kupio u čim većim količinama ukoliko bude pristojne cijene je Spoža, rose nastao odtokom Plavca Malog iz kojeg će nastati Bosso, prvo vino vinarije Senjković te do 15% Cabernet Sauvignona.

Pink opol ljulja se u čaši, pravi frajer se rosea ne plaši 🙂

Rashlađeni voćni čaj na nosu prezentira se nježno i delikatno. Nestrpljivo uzimam prvi gutljaj i stvaram ovisnost. Kakva navlakuša. Rose je suh i vrlo konkretan, zatim se „raspada“ tik prije finiša ostavljjaući kušača u iščekivanju i napetosti, a ja nisam od onih koji će oklijevati uzeti još jedan gutljaj 😉

Zapravo je toliko zarazan gušt, kao da nije od Plavca Malog 😉 13,5% alkohola? Gdje? Možda na etiketi? Nije da nema tijela, ali ne bi mu dao ni blizu toliko.

Adiktivno. Lubenica bubble gum ruku pod ruku s ružom bez trnja. Nadam se da ove godine neće napraviti tek eksperimentalne količine 🙂 Love it! 4

Cijena: 29,98 kn (05.08.2011.)

Ovaj dojam ubacio sam „preko reda“ potaknut preporukom davnašnje prijateljice koja već godinama živi u Kanadi. Pitala me da li sam probao „stainless“ Chardonnay…

Nakon kraće pretrage postaje razvidno kako su proizvođači svjesni promjene trenda počeli svoje uratke označavati kao „oakless“. Wtf? Dakle, imamo „oaked“ vs. „oakless“ Chardonnaye.

Nakon toga poželio sam jedan domaći Chardonnay „stare škole“, začudo bez posebne oznake 🙂 Ne znajući je li odležao u hrastu, što za Chardonnay ne bi bilo posebno čudno obzirom da je to sorta kojoj enciklopedijski godi odležavanje u drvenim bačvama, otvaram ovu zaboravljenu i nepretencioznu butelju starog Međimurskog majstora.

Bobnjarov Chardonnay (12,3%) nije posebno kompleksan niti na nosu niti u ustima i da parafraziram buonsangue-a, „svira tek par nota“, čak bi rekao da je to „one-note-song“. Međutim, tu jednu jedinu notu svira zarazno dobro.

Vino je usklađeno, fokusirano i strijemeći prenosnik istog doživljaja od prvog šnjofanja do posljednjeg gutljaja, bile to vinogradarske breskve ili esencija plemenita grožđa u svom vinoznom izdanju. To je već puno karakternije od mnogih vina.

Toliko jednostavan da je zapravo avangardan 🙂 Možda kad bi stavio „unoaked“ na etiketu i nazvao vino „one-note-song“ imao bi priliku u lokalnom „wine shopu“ staviti i cijenu od recimo „11 bones“…

Vino je veći gušt nego što bi to očekivao. “you gotta bend it once in a while” 😉

Cijena: cca 50 kn (kolovoz 2011.)

Srećom sam imao dvije butelje. Prva je otišla u društvu. Olako sam prosudio kako je to još jedna „voćno-pitka-na-prvu-zavodljiva“ Malvazija. Drugačije sam pričao drugi dan s drugom buteljom u društvu. Dru 🙂

Primjer sklada kakav se rijetko sreće u Malvazijama. Da pojasnim podrobnije…

Slamnatožuta Malvazija nježnog cvjetnog mirisa s naznakama voćnosti.

Srk, žvak, gut?!? Nije samo svježi sokić već primjer uravnoteženosti na svim sagledevim i nesagledivim razinama, a najviše u mojem osobnom doživljaju na moju veliku sreću 🙂

Sklad, sklad i sklad. Floralno-voćna stilom, suha Malvazija Istarska s 13,5% alkohola i ugodnim osjećajem minimalnog ostatka sladora, što dodatno doprinosti „sočnosti“ zbog potpuno integriranih kiselina. Više „crisp“ negoli meko, dijelom i zbog teksture koja nije mekana već strijemeći elektrizirana…iskra koja naglašava svježinu i kompenzira dojam nižih kiselina.

Najintenzivije aromatična u aftertasteu, a opet pitka baš kakva treba biti mlada Malvazija. Istovremeno slana i slatka, suzdržana i raskošna.

Cijena: cca 60 kn (kolovoz 2011.)

Procjenjujem fizičku težinu vina u čaši i čudim se kako me ta neznatna težina toliko obuzima… stvarno sam pacijent za dobar Teran. Zapazio sam ovaj Ritošin Teran (12% alc.) na Vinistri dok je još bio vrlo mlad i potrudio sam se nabaviti ga. Sva sreća da jesam jer mislim da sam pronašao novi „prototip“ savršenog mladog Terana za prihvatljivu cijenu. I ne samo mladog!

Šnjof, šnjof?!? Primarna voćnost na nosu nekako je „zaokružena“ kao da nije tek mladi Teran u čaši, kao da naslućuje kožu i začine koji će se s vremenom razviti. Koliko god školovan, ovaj Teran posjeduje sebi svojstvenu sirovost. Njegova priroda izbija iz njega… u ovom slučaju nimalo robusno, ali donosi tu energiju već na nosu.

Srk, žvak, gut!?! Jedan gutljaj nije dovoljan, a i iz iskustva znam da neće biti niti drugi 😉 Je li to zbog prirodno snažnijih kiselina koje Teran kao sorta razvije? Cure li zato sline i ostalim ovisnicima o Teranu poput mene?

Ljepota tvrdoglavog Terana možda je baš u tome što i u modernom vinarenju, uz svu malolaktiku i znanje koje čovjek danas posjeduje, on zadržava svoju divlju prirodu i donosi na stol pečat svog podneblja.

Toliko da uopće ne vidim smisao u opisivanju strukture, aromatike sitnog crnog šumskog bobičastog voća ili sl., kao što ne tražim niti kompleksnost niti težinu. Zapravo ne znam što bi više mogao tražiti od mladog Terana osim ovoga… Pravi primjerak mladog Terana u najboljem izdanju. Ili ga voliš ili ga ne voliš. Ja ga obožavam!

4 s plusom, jer nisam očekivao da bi me mladi Teran mogao tako ugodno iznenaditi nakon godina uživanja u istima 😉 Usto, odrednicu „mladi“ treba uzeti cum grano salis. Teran je neobuzdan jer takva mu je i priroda, ali ovaj kao da je već pronašao „centar vlastite ravnoteže“ i harmonije. Nadam se da će ostati mlad još dugo vremena.

Cijena: cca 50 kn (25.08.2011.)

„Sluge zove Smail-aga, Usred Stolca kule svoje, A u zemlji Hercegovoj“ 🙂 Ne znam koliko Ivan Mažuranić ima veze sa Stolačkim podrumima, ali neku okrjepu na godišnjem sam morao pronaći, a ove „Rajske kapi“ ugledao sam u lokalnim Plodinama i prisjetio se svojih gimnazijskih dana i proteklog Dalmacija Wine Expoa u Makarskoj kad sam prvi put probao ovo vino.

Raspet između iskonskog vinskog užitka i recitiranja srednjoškolske lektire pitam se bi li me prije 15ak godina zasmetao slador na nosu 🙂 Taj je slador ipak toliko primitivno dopadljiv dio muškatnog mirisa na grožđe. Tek neki ozbiljniji orašasti tonovi svojom gorčinom donose nepotrebnu „serioznost“.

Srk, žvak, gut!?! Najsočnije suho vino ikad 🙂 Slurp efekt! Ali također i „najtežih“ 12,8% koje mogu zamisliti 🙂 S položaja „pjanih brda“ k tome… neozbiljan gušt iz Mostarskog vinogorja, znanstveno dokazane strukture idealne za brzo i dugotrajno opijanje 🙂 Malo trnu zubi nakon, ali svejedno zakon!

Izvrsno vino za startere. Najčešće ljudi zaziru od kiselina. Ovdje ih „nema“. Ne razbijam glavu kompleksnošću vina, jednostavno guštaš u čaši koja je pred tobom ili ne.

3+ Međutim, koliko god simpatično sirovo bilo, jedini problem ostaje – cijena za ono što nudi u svojoj kategoriji. Nema teorije da ovo ponovo uzmem ako za svega 5 kuna više mogu uzeti Krš bijeli npr. ili neku drugu ozbiljnu Žilavku.

Cijena: 40 kn butelja (kolovoz 2011.)

Dok zahvaljujući svojem statusu Istarskim Malvazijama cijene ili stagniraju ili rastu, neovisno bile one mlada ili odležana vina, u Zagrebačkoj maloprodaji  tek jedno ime nudi pravu stvar po uvjerljivo najpovoljnijoj cijeni.

Nije prvi put da ističem Panjoku kao vrijednost za novac. O Panjoki se već dosta polemiziralo. Međutim, prvi put sam u prilici paralelno isprobati različita godišta istog vina iste vinarije! Bilješke su sljedeće:

Panjoka, Malvazija, 2010.

Svijetložute boje, koliko znam nije odležavala u akaciji, ali ima miris puno zrelije Malvazije odležale upravo u tom drvu, bademasto, pa pistaccio, skoro kikiriki, nešto herbalnosti. Na nepcu je mekano i viskozitetno, skoro ljepljivo… kao težak parfem više za jesen negoli za proljeće, ali opet tako sočan i slastan s notom vinske užitnosti. Naizgled neznatno tanje u tijelu od prethodnih berbi u ovoj razvojnoj fazi, ali dobar gutljaj svejedno traje i traje. U krajnjoj liniji, deklarirani alkoholi čak su viši od prethodnika, 13,9%. Rashlađeno i uz hranu priča negu drugu priču, odnosno pjeva neku lijepu pjesmu. Slavuj 🙂 3do4

Panjoka, Malvazija, 2009.

Zlatna, nešto „zasićenija“ boja, intenzivan nos, slađe voće (suhe smokve), cvijeće, kao da malo prebrzo izvjetri na nosu ili barem brže nego bi želio 🙂 Odličan nos inače. Skoro slano, istovremeno užitno podržano uklopljenim kiselinama, voćnijeg stila… kompletnije vino. 13,7% alc. Fenomenalno, volio bi je probati za godinu, dvije…

Panjoka, Malvazija, 2008.

Ovo je već puna zlatna boja i još zreliji nos, slađe arome prezrela voća, ali aromatski skoro bliže 2010. zbog mirodijsko-začinskih momenata, orašasto-bademastog profila. Vino u kojem sam uživao u 2009., a još više u 2010. još uvijek se prilično dobro drži. Vrlo je uravnoteženo i zaobljeno, glatko s dobrom strukturom i za daljnji razvoj. 13,7% alc. Pomalo teška, ali izvrsna Malvazija iz dobre berbe.

Panjoka, Malvazija, 2007.

Napokon trenutak otvaranja 4 godine stare berbe regularne Malvazije 🙂 Bojom dosta slično 2008. Livadni mirisi intenzivirani doživljajem plemenite plijesni. Vrlo uklopljena gorčina. Nenadmašan šnjof 🙂 Opojan i razvijen, a opet svjež. U ustima pitkije i laganije u tijelu, vjerojatno i zbog „nižeg“ alkohola (13,1%). Zanimljiva struktura. Aromatski potpuno dozrelo. Ovo se već da „jesti“ 🙂 Meni možda čak najdraže iz serije 🙂

Umjesto zaključka, fascinantno je i zanimljivo ovako isprobati različita godišta istog vina. Razlike između godišta veća su nego što sam to očekivao. Nekako mi se potvrđuje opservacija kako je Panjoka izraziti primjer kako i regularne Malvazije mogu biti s vremenom još bolje nego u svojoj mladosti. Zahvaljujem Branimiru na pomoći oko fotografiranja i posebno Tihani koja je omogućila ovaj dojam.