Cijena: N/A

Neka godišta Krauthakera, neka godišta Coronice, ali ovo…

Mogu ja voljeti opskurne sorte koliko hoću, ali moram priznati i kad je nešto uistinu veličanstveno. Pa priznajem. Jedno od najboljih hrvatskih crnih vina koja sam probao je Merlot.

Potpisuje ga Alen Bibich, vodeći interpretator Skradinskog vinogorja. Međutim, koliko sam shvatio, materijal za ovaj Merlot dolazi iz vinograda u blizini Zadra.

Poput svih velikih vina, ima još vremena. Za razvoj i finesu. U ovom je trenutku zdrava boca 2005. u idealnoj kondiciji. Sklad besprijekoran. Jasnoća i kompleksnost, dvije važne odlike koje se ovdje podupiru.

Integrirana svježina i mekana kožnatost, uz prekrasnu balzamičnost i hladnu tenziju na nepcu… šarm izuzetno živog materijala u vinu koje je kompletno, vinozno s dubokim tamnim voćem idealne zrelosti u širokoj čaši.

A na boci, sediment godišta 2005. Ako je taj materijal ikada i bio opterećen bilo težinom bilo školovanjem ili bilo čime, sada je sve apsorbirano. Razrješitelj i nivelator 🙂

Cijena: 60,00 kn

Brime je pristupačna verzija Primusa. Ne samo cijenom, nego spremnošću. Primusi su vina kojima treba vremena. U Brimenu se može uživati dok je još, uvjetno rečeno, „mlado“. Ne znači da Brime također neće lijepo vremenom dozrijevati, ali ga se može otvoriti bez dekantiranja uz paštu s pomidorima, uz malo ulja i sira i to je to!

Okus koji podsjeća na nešto uz što sam odrastao. Kadulja i tamno voće u vinoznoj cjelini. Dodatno, ovaj Plavac Mali nosi herbalni potpis Komarne.

„Ajme, Brime, super, pa to mogu i ovakva piti“ 🙂 …znao sam da je Martinina gripa pri kraju. Brime je dovoljno aromatično da se osjeti i nakon inhalacije Olynth H u nosnicama, a dovoljno pitko da se može uživati i samostalno.

To je balans. Idealna voćna zrelost. Očuvana svježina u strukturi. Tanini nisu drveni, nisu ni zeleni, ali premda sitni, još idealno nezreli za ipak mladu dob koncentriranog Plavca.

Zato, Preporuka! Već s 2015. godištem prepoznala se vrijednost za novac, a s 2016. se potvrdila.

Cijena: 62,00 kn

Kad smo već na temi vina koje vrijede svoju cijenu (u svjetskim, ne samo domaćim čudnovatim okvirima) postoji nešto ljubičasto, nešto uvjerljivo, a zove se Fakin good Teran* 🙂

Uz to sitno bobičasto šumsko i svakakvo voće je i nešto korjenasto, nešto mineralno, metalan okus krvi ispod dubokog zrelog voća… zemljana kvaliteta s ovakvim integriranim voćem ostvaruje perfektan balans Terana*.

Prodornost i grip na nepcu kakav želim kod Terana. Adstringencija i energičnost. Prekrasno.

Trenutak koji mi je „otvorio oči“ nije Fakinov Teran, već Malvazija Il Primo i to ne 2015., već 2013. otvorena početkom 2017. Ali, umjesto da ova vina držim na oku, radije ću ih držati u želucu 🙂 Jer su Fakin good.

 

*Obzirom da me netko tko bi me trebao znati bolje 😛 nedavno upozorio da pogrešno pišem nazive sorata velikim početnim slovom, koristim priliku još jednom istaknuti kako to radim – namjerno pogrešno. Nije to nikakav bunt protiv konvencije niti ne znam što, već se naprosto ne osjećam ispravno ako ih ne pišem velikim početnim slovom.

Cijena: 5 Eur !!!

Razmišljam što sam bolje probao za 5 Eura… Svojedobno je Kosovec svoj Škrlet prodavao za tu cijenu u vinariji. Uglavnom, vinarije bez web stranica i uopće ikakvog koncepta marketiranja znaju imati sumanutu vrijednost za novac. Ali, čak ni Bunčićeve Voščice nisu toliko povoljne 🙂 Možda jest Crni Pinot Režeka s Plešivice koji se nudio u Karlu ili neki masovniji favoriti poput Lagunine Terra Rosse ili Dike Frankovke, ali nijedno od navedenih ne bi odabrao prije ovog čuda za 5 eurona.

Raskošna fruit&dirt zrelost, obilje tamnog voća i humus, zašiljena olovka, na nosu. (Velika stara bačva?) Reska voćnost osvježava, zemljani tanin ostaje. Integrirana kamena hladnoća kiselina, borova smola i sitan tanin koji ne stišće koliko se brzo otopi.

Vinozni karakter, mineralni after, kamena slanost, dašak rustikalnog na površini, priželjkivana doza animalnog. Slurp 😛

Nakon svih isprobanih čudesa, svejedno mi je teško vjerovati da je ovo vino 4 godine „staro“. Skoro se nadam da nisu tiskali nove etikete pa su naljepili stare 🙂

Ipak, ovo je vino „brzog gutljaja“ kojem priliči sva divlja energičnost i srčanost. Veselo i razigrano, ali prezahvalno na stolu uz brojna jela. Pristupačna cijena se očekuje od takvog vina. Bez obzira što je nastalo organskim vinogradarenjem, spontanom fermentacijom i stvarno jest nefiltrirano, ne samo deklarativno da bi se lakše prodalo zaluđenicima u čarobnjaštvo.

Zašto onda u Hrvatskoj ne poznajem niti jedno ovako dobro vino za 5 Eura? Nekoliko odgovora pada na pamet…

Hvala Tomislav za ovaj divan Montepulciano sa Sorgentedelvino festivala u Piacenzi. Drugi put mi kupi koji karton više 😉

Od 15 neopterećenih pilaca 🙂 samo je jedan odabrao Maraštinu nasuprot Pošipa. Na pitanje „Što bi prije odabrao u restoranu, pošip ili maraštinu?“ zanemariv postotak ljudi odgovorit će – maraština.

Maraština ili Rukatac inače je (bila) uz Debit uvjerljivo najzastupljenija bijela sorta Dalmacije. Danas je to Pošip. Razlog je jasan. Pošipi se cijene više, odnosno prodaju skuplje.

Nije ovo natjecanje. Još manje napad na Pošipe… Ima puno bijelih sorata Dalmacije. Neke su idealne kao lagana, ponekad kompaktna, ponekad slojevita, ali osvježavajuća bijela vina. Obožavam Kujundžuše, Bogdanuše, pa i Cesaricu i Zlataricu, kao alternativu Žlahtinama, Malvazijama, jer u tom žanru (unatoč hvalevrijednim iznimkama) ostvaruju najbolje rezultate.

Ovo je pokušaj stavljanja stvari na svoje mjesto. Valorizacija bez predrasuda. Jer tvrdim da je popularizacija Pošipu napravila medvjeđu uslugu. Trenutno ih većina više nalikuje svježoj Malvaziji, odnosno, da ne ispadne da imam nešto protiv Malvazije jer ima ih izvrsnih – većina ih je nalik vinu koje se može napraviti iz bilo čega… bilo čega što ima zadovoljavajuće tehničke parametre. Ne nužno grožđa 🙂 Podilaženje diktatu tržišta koje traži takvo, bezlično vino znači udaljavanje sve više od nečeg što nikad nije utvrđeno – što je zapravo pošip? Kakvo to treba biti vino od Pošipa?

Mislim da je Maraština / Rukatac puno bliže tome. Funkcionira u istom žanru – strukturirana aromatična bijela vina Dalmacije. Ali, dok mi je kraj svih silnih vinarija koje ga prave, teško naći 10 karakternih Pošipa, na radionici uoči ovogodišnjeg Vinart Grand Tastinga imao sam 11 Maraština!

Možda se nisu sva pokazala blistavim, ali zato pišem ovaj osvrt 😉 Uz individualnu stilistiku, karakter podneblja je zračio iz svakog vina, nepogrešive asocijacije na Dalmaciju.

Neki uzorci još su u podrumu. Poput Miloš Rukatca 2017. koji ne bi bio vino za festivale, ocjenjivanja pa čak niti radionice, sve i da nije u „radnoj fazi“. Bilo je zatvoreno, zadimljeno, a ravno poput čaja, međutim sam svjedočio i puno čudnijim fazama i dramatičnijim amplitudama… uz dovoljno strpljenja i pažljivu pripremu, a bogami i hranu 😛 se i danas može osjetiti čemu teži. Trenutno eluzivni miris sušenog cvijeća i ljekovitih trava, ali opojniji od eteričnosti makije, povremeno podsjeća na lavandu i zaboravljeno voće – žižule. Samo strpljivo…

Roki`s Rukatac 2017. je u vlastitoj priči. Miriši na školjke… jod, začini. Na nepcu djeluje mekano i nježno, ne toliko lagano koliko 12,5% alkohola sugerira. Neka voćna, grožđana, skoro muškatna raskoš, ali nošena s taman dovoljno svježine.

Bedalov je oduševio s Maraštinom iz 2013. !? Nisu to „tercijarne note“ već mediteranski aromati koji ulaze u nosnice kao slani vjetar. Vino koje nikad nije ni koncipirano da bude „mlado“ u smislu forsiranja „primarne voćnosti“, već koje je nastavak dobre tradicije, kontrolirane znanjem koje nastaje iz povezanosti s lozom, ne tehnologijom. Vino koje prodiše na zraku i otvori se tako da mogu osjetiti materijal iz kojeg je nastalo. Salinitet nakon gutljaja… još potpuno vitalno i uravnoteženo zrelo.

Nasuprot istaknutog predstavnika moderne Maraštine, Birin iz 2017. koji pokušava sačuvati takozvanu primarnu voćnost i stvarno jest dobro vino, ali koje nit smrdi nit miriše. Ništa incidentno i sasvim ugodno svakodnevno vino, ali baš zato – uskraćeno. Posebno jer uz Maraštine Plastova pa i Rakovu Maraštinu 2007. moraš biti karakterniji. Rak je posložio skladnu, predivnu maraštinu u kojoj mogu osjetiti sitno, sočno žuto grožđe od kojeg je nastalo. Prezahvalno na stolu, uz ugodne mediteranske arome, eterično bilje koje se otpušta iz čaše… jedan od osobnih favorita kad je 2017. u pitanju.

Marko Sladić je poslao uzorak iz bačve pa je nezahvalno još mutnjikavu Maraštinu 2018. uspoređivati, ali i to nešto govori – da početkom ožujka Maraština još nije spremna, za razliku od brojnih sortnih vina koja su bila „spremna“ još na En Primeuru… Svakako, autor (nasljednik Jose Sladića) prve ozbiljne Maraštine koju pamtim imat će još jednu uspješnu godinu.

Sladić Ante, Maraština 2017. možda je još bolja od fenomenalne 2016. Barem u ovoj fazi. Raskošno na nosu, spremno, još mlado, naglašenih voćnih mirisa uz ipak dodir makije opaljene suncem. Suho, a mekano, uz osjećaj punoće i slanosti nakon gutljaja… drago mi je da je dobilo najviše glasova sudionika na radionici.

Dvije manje eksponirane vinarije iz Šibenskog kraja imale su lijepu prezentaciju. Maraštinu Vila 2016. vinarije Livaić odabrao sam zbog drugačije stilistike, sa svojim zavodljivo ugodnim balansom na rubu polusuhog, opojnog tijela koje se razlijeva nepcem. Čini se i karakterno drugačija Maraština zbog osjećaja pune zrelosti materijala sa specifičnog položaja iznad Pirovca. Vino koje klizi puno svježine i têka.

Zatim Džapo, Maraština 2017. Rudimentarnije u mirisu, vinozno, nešto koštuničavog voća, ali i čak ponešto orašastog u povratnom okusu… Opušteno na nepcu – nježan stisak iz kojeg se osjeti materijal oskidativan u naravi, prilično dozrio… Ipak čisto, bistro, skoro zlatnožuto, ostvaruje dosta slasti u ustima, kao suho vino s 13,5%

Kao primjer vina produljene maceracije, ali zapravo produljene tradicije, lijepo je ovaj odabir zaokružila Moja M, Maraština iz 2015., vinarije Duboković; a (ne)očekivano ugodno iznenađenje je bio predstavnik Benkovca 🙂 Maraština 2017. vinarije Škaulj ostvarila je zavidan balans i osvojila nakonost sudionika.

Užitak je kušati „na slijepo“ kad je vino lijepo. Možda bi trebalo napraviti blind Vugave ili Grka 😉

Cijena: nemam pojma, ali vjerojatno niža od većine crljenaka

Ako itko podržava i istinski uživa u bioraznolikosti utjelovljenoj u autentičnim vinima više od mene, klanjam mu se. Kad vidim sorte kao što su Babica, Glavinuša, Ninčuša, Ljutun, Dobričić… spremno zanemarujem sve površnosti, ako se osjeti posebnost sorte ili terroir. Podržavam takva vina i konkretno, kupnjom, ali ih nema. Nema ni Plavine, koja bi trebala biti druga najrasprostranjenija crna sorta Dalmacije, kamoli ovih zaboravljenih, od-izumiranja-spašenih… To, međutim, ne sprečava Tribidrag / Crljenak da ga danas već poprilično – ima. U vinogradu, u distribuciji, na restoranskim stolovima i „svim boljim apotekama“.

Nezahvalno je kod dvospolnih sorti spominjati rodnu neravnopravnost, ali „otac i majka“ Plavca Malog, ali i Vranca, Plavine i dr. očito nisu u ravnopravnom položaju 🙂

Ako ćemo razglabati o genetici u smislu tko je naslijedio čije osobine, čini mi se kako je Dobričić strukturom puno sličniji Plavcu Malom dok je Tribidrag svojim voćnim profilom i očuvanim kiselinama sličniji Vrancu 🙂

Po mnogočemu prezahvalnu sortu, Vranac, teško bi prodali nekome za istu svotu kao „hrvatski Zinfandel“. Dok (osim Bedalova koji potpisuje meni ionako najuvjerljivije Crljenke) ne znam ima li Tribidraga / Crljenka / Zinfandela ispod tri znamenke. Doduše, izgleda da nije niti predviđen da se prodaje u kunama pa je onda valjda okej.

Na što mislim… ukratko, prije „otkrića“ crljenak se mogao kupiti kao i ovaj Dobričić, nigdje. Pošteno, jer nije bilo niti loze. Ali, onda se pojavio marketing… sa sadnicama Primitiva iz Puglie (genetski identična sorta, kao uostalom Kratošija u Crnoj Gori i Makedoniji). Jedino što u Apuliji nađem terroirski Primitivo za desetak eura, zapravo ne samo jedan, već hrpu karakternih, autentičnih vina koja pravilnim čuvanjem postaju još bolja, a u mladosti su uvjerljivija od većine novoskladanih Tribidraga !?! Ali što znaju „turisti“… cijena i prava vrijednost u pravilu nemaju smislene korelacije, a indiferentno nepce traži impakt. Koncentrirani fruit bomb uz malo vanilije francuskih barika i ciljani pH obično daju rezultat.

Kako ja ne radim za eure, već za kune, a osim toga se nadam da nisam „turist“, meni bi recimo ovaj Dobričić bio korisniji na stolu u 9 od 10 situacija. Onaj jedan put se možda zaželim junk fooda pa priznajem da neki od tih domaćih Zinfandela idu sjajno uz kolu 😛 Neki drugi su stvarno i sjajna vina.

Ali uz komad sira, kap ulja i fetu kruva treba nešto što su pili djedovi. Iz vremena dok nisi mogao „popraviti vino“ i kad vinari nisu imali enologe.

Da se ne bi pogubio u alegoriji, nije ovaj Dobričić nekakav garažni eksperiment nego je „ocijenjen vrhunskim“ na Zavodu tako da je prošao i sve tragače mana 😀 Isprva doduše muči malo dosta jak začin paljenog drva, ali ostaje tek začin. Kasnije preuzima sušeno voće, višnja…

Umjesto topline alkohola – hladnoća kiselina, laganije tijelo i dosta sitnog tanina, djelomično drvenog, koji se nakuplja i postaje sve kožnatiji svakim gutljajem…

čime nimalo ne ometa têk na nepcu, rustiklani šarm vina iz davnina dok ulazi direktno u krvotok kao vinozna okrjepa na zaboravljenoj poziciji 12,5% alkohola.

Izrazito suho, ekstraktno i čvrsto. Tvrd začin koji doista nalikuje Plavcu. Volio bi probati to grožđe. Makar nepovratno obojao majicu, bijelu naravno 🙂

Zašto, o zašto nema više ovakvih vina iz Dobričića?!?

Jer ga nema. Kao što nije bilo ni Crljenka.

Ali to nikad nije zaustavilo dobru priču, još manje marketing.

Cijena: 75kn + PDV

Kao što je to najavio Chkrlet 2016, Škrlet 2017 potvrđuje. Potvrđuje da 2011 nije bila slučajnost i nakon niza tragedija uzrokovanih višom silom, napunjen je Škrlet izvanredne berbe 2017.

Po mnogim momentima podsjeća na 2011 dok je bila mlada s tim da čak izostaje onaj mali „alkoholni šiljak“ baznog Škrleta 2011. Djeluje podjednako ekstraktno i iznimno suho, s ekstra kondicijom. Ta sočnost koja steže… ravnomjerno dozrelo grožđe koje puca od soka.

Nedavno punjeno i još mlado, premda ne muzira, pokazuje pikavost teksture uz naglašenu svježinu, ali i „opojnost“ škrleta!?

Primjećujem kako Škrlet ima neobičan „pigment“, neku zagasitu pastelnu aromu koja se ne „vidi“… kao dunja koja nikad ne oksidira, nikada ne struli, nikad ne postane mekana ni gnjecava, a aromatičnost se intezivira, produbi… kao što će se dogoditi i s ovim vinom.

Puna zrelost Škrleta daje osjećaj kao da je macerirano, a nije. Selekcija 2017. još čeka u podrumu, dok ovaj trenutak pripada „baznom“ Škrletu, suhljem od suhoće 🙂 Zaista, taj stisak žutog tanina ispraća zalogaj, a osjećaj zrele kožice grožđa ustraje.

U mojoj knjizi, značajno vino. Iznimno značajno.

 

Ovo nije izvještaj s radionice uoči Vinart Grand tastinga. Premda sve sluti da će ove godine Vinart Grand tasting podignuti ljestvicu koju je sam postavio, na još višu razinu. Organizacija i logistika je od prve „vinske veljače“ bila neusporediva s bilo kojim domaćim iskustvom… teme radionica su raznovrsne i zanimljive… ispunjenost do posljednjeg mjesta… ove je godine i oprema zablistala – Stölzle Lausitz, Quatrophil linija je nešto što i inače preferiram koristiti za ozbiljna crna vina…

Bio mi je užitak i privilegij voditi radionicu službeno nazvanu „Rizman Primus vertikalno kušanje i St.Michael premijera“. Ipak, ovo nije izvještaj s te radionice. Ovo je moj pokušaj da zabilježim zašto je uopće ta radionica bila vrlo potrebna i značajna.

U jednoj rečenici, zato što se potvrdio novi terroir za Plavac Mali…

Vjerujem u Komarnu otkako sam u lipnju 2012. probao prvi Sv.Roko (2010.). Vjerujem i nakon 26.02.2016. kad smo održali radionicu „Uspon na K7“ kad je upravo 2009 Primus prezentirao zavidnu kompleksnost i dubinu. Vjerujem i nakon Volarevićevih rosea i niza drugih prilika, ali najviše nakon večeri 15.02.2018.

Niti najbolja radionica ne dopušta ono što opušteno, ali angažirano, druženje uz vino ostvaruje. Te večeri je 2012 Primus blistao. Skoro točno dvije godine nakon ove bilješke:

“Plavac Mali treba vremena na zraku da se oslobodi drvenih senzacija i kako bi se čim više otvorio. Čim se otvori pojavljuje se voće, suhe višnje, ali još tvrdi tanini. Dugotrajan gutljaj pun tvrdog Plavca. Neobuzdanog, uzbudljivog i neumoljivo suhog. S 13% alkohola i sitnim čvrstim stiskom i sasvim dovoljno prostora da se produbi s vremenom u boci.

Više nego dovoljno karaktera za trajan gutljaj, ali da materijal stvarno omekša i opusti se u čaši potreban mu je i dan nakon otvaranja. Odličan, uvjerljiv Plavac!”

Sve ono što je u mladosti bilo tvrdo i nepristupačno, odigralo je svoju ulogu „formatiranja“, da bi postalo nevidljivi šav, kroj koji se ne percipira i u prvi plan pušta ono što je bitno…

sklad, kompleksnost i karakter.

Sklad se odnosi na balans vina, uravnoteženost gradivnih komponenti pri čemu je osobito značajna ona koja često nedostaje Plavcima – kiselina. Očuvana inherentna svježina posljedica je položaja Komarne i svih mikrolimatskih uvjeta koji omogućuju ravnomjerno dozrijevanje.

Kompleksnost u smislu transformacije i progresije u čaši. Svaki gutljaj potvrđuje prethodni i donosi novu senzaciju/asocijaciju. Primusi su se vremenom razvili, određena godišta možda su aromatski ekspresivnija od drugih, ali sva pokazuju kvalitetu koja je preduvjet da bi vino zvali „velikim“ – s vremenom u boci postaje bolje.

Karakter je prepoznatljiv za sortu, ali je i karakterističan za Komarnu. Drugačiji terroir za Plavac Mali ostvaruje se u strukturi i aromatskom sklopu…

Kod 2009. balzamičnost se osjeti već na nosu, integriranost je potpuna, ali treba vremena da se otvori, a onda postaje čudo… smilje, ružmarin, kadulja…kasnije i “tercijarne” senzacije (gljive), uglavnom aromatski vrlo bogato. Prašnjavi tanin, hladna kiselina, neprimjetan alkohol, fascinantan materijal „nulte berbe“ Komarne.

2010. se u usporedbi doima kao asketski Plavac Mali, kao ogoljena esencija lišena težine i šminke, premda se osjeti “ogrtač” školovanja, tanina… ipak laganije u tijelu, i uz tu vinoznu suštinu, materijal djeluje kao apsorpcija kišne berbe na predivan način jer tijelo je tanje, ali neopterećeno, sad potpuno integrirano, a predivno hladno. Nježan zagrljaj koji se potvrdio da traje dulje od onog što „obećava“. Jako dobro.

2011. odmah osjetno zrelije i spremnije, suhe smokve, ali i mineralna signatura. Blista, upravo je u punoj kondiciji, ima sve, i koncentracija i homogenost pravo vino cjeline. Pokazuje i uvjerljiv napredak u čaši u smislu progresije.

Voće 2012. je magično, izuzetno zavodljivo, “mesnatost” ili percepcija punoće uzduž nepca, začini i koža uz prizvuk šarmantnog “vonja”, a svježina na nepcu skoro je jabučna ili citrusna… egzuberantno i zagonetno 🙂

Aktualno godište 2015. još je mlado, ali slana, kamena, tonična mineralnost, možda mi je ekspresivnija od svih berbi dosad. Premda “sirovo” u odnosu na ostale, pokazuje zavidan sklad u smislu suodnosa komponenti zbog čega sam se bio spreman kladiti da će tek za 5-6 godina početi blistati i da će sjajiti uvjerljivije od svih dosad.

„Kad slani vjetar unosi miris makije u nosnice. Kad se zreli, promišljeno školovani tanin rastapa na nepcu noseći herbalni potpis podneblja u kojem je nastao i rastao.“

Tada želim samo ponosno svjedočiti još mnogim uspjelim Plavcima (i ne samo Plavcima) Komarne…

Živjeli!

Pretpostavljam da nije lako plasirati Cabernet Franc na hrvatskom tržištu. Uvijek je to sličan začarani krug u kojem je malotko spreman „riskirati“ s nečim „nepoznatim“…

Na tržištu je u ovom trenutku dostupno svega 8 monosortnih hrvatskih vina ove prevažne sorte. 5. veljače u Vinskoj čitaonici isprobali smo svih osam, na slijepo, da bi naknadno ustanovili osobne favorite. A tko je bio Crobernet Franc te večeri?

Ne bi nikoga iznenadilo da je to bio Franc Arman. Cabernet Franc 2015 mirisao je na način na koji mirišu listovi rajčice, stvarao je paprikaste i terrarosa zemljane asocijacije, na nepcu suho bez grama masnoće, uz razvijenu živahnu, divlju prirodu…

Još manje bi iznenađenje bio Legovina. 2011 Cabernet Franc još je mlad !?! Vrlo „francuski“ šarm i neusporediv „têk“ na nepcu uz nijansu volatilnosti, notu pozitivne oksidativnosti koja otkriva zrelost materijala nesalomljive kičme, slojevitost i kompleksnost, neovisno o školovanju…

a imali smo i mojeg pritajenog favorita, Degrassi. Cabernet Franc 2011. bio je vrlo zatvoren, reduktivan, dok nakon dosta vremena nije zablistao, čist, definiran; elegantna kamena senzacija, hladna zrelost, sočne kiseline i zrnati tanin, ali i malo više topline.

Cabernet Franc Trs 2015. iako iz Podunavlja, nije donio težinu na nepcu koliko zrelost i srčanost. Tip crnog vina kakvo može pratiti i kulen 🙂 „Mekoća“ teksture, očekivano na „zrelijoj“ strani…

predivan zeleni papar, uz slakoću vanilina hrastovih bačvi donio je Giulio Ferenac. Njegov Cabernet Franc iz 2015. donosi rustikalnost na stol, moćan materijal, kojem također treba vremena u boci i na zraku, da ostvari u cijelosti svoj uvjerljiv potencijal.

Još jedan Istrijan, Capo, barem što se Cabernet Franca 2011 tiče, ne traži finesu. Izražene novosvjetske stilistike, tu više nema elegancije. Koncentrirana snaga i opojna floralnost bez onog fokusa kakav može osvariti Cabernet Franc djeluje pomalo ušminkano u kontekstu.

Ali, prvi dojam može prevariti. Baš kao Sontacchi Cabernet Franc 2016. Tvrdo, robusno, granično prezrelo i toplo, postaje skladno vino zavidne definicije i potencijala odležavanja.

Iskreno, nisam očekivao da baš Iskrena vina Matković daju Cabernet Franc večeri, ali mi je drago 😀 Kičma i fenolna zrelost, balans i perzistencija, vinozna voćnost, kožnatost i mineralnost, iznenađenje večeri i potvrda „iskrenosti“ ove presimpatične vinarije iz Orahovice.

Nadam se da će za dobrobit vinopija i valorizaciju vinskih vrijednosti kulture stola, sve više vinara ostvariti monosortne Cabernet Francove. Znam da mnogi uzgajaju Cabernet Franc i da ih većina završi u kupaži, deklarirano ili ne. Sudbina je i mnogih Cabernet Francova u svijetu da popravljaju vina, ali šteta je ne izraziti ono što Cabernet Franc ostvaruje, puno prije nego što je Cabernet Sauvignon postao kralj crnih sorti.

Hrvatski primjeri također pokazuju koliko je unatoč razlikama u pristupu vinara, željenoj stilistici ili karakteru podneblja, Cabernet Franc prepoznatljiva plemenita sorta, neovisno o trendovima i pomodarstvu tržišta.

Dubina i sklad uvijek se cijene.

„Pa dobro Martina, ovi babići tu leže od ljeta, nema više mjesta u vinskom frižideru, jel ih mogu otvoriti?“

„Već jesam“, kaže… „glupane“ 😉

Stvarno, na stolu dvije masivne boce s jasnom tenzijom da ispune čašu. Suočavanje počinje naglo, dva po mnogočemu oprečna vina iste sorte. Previše samouvjerenosti nasuprot premalo samopouzdanja – zaključak tog dvoboja iznenadio je sve prisutne 😀 😀 😀 ,a onda su vina učinila ovo. 😀 😀 😀

Baraka, Timbar, 2016.

Toliko koncentrirano voće dugo nisam osjetio. Višnja maraska s nijansom vanilije. Na prvu djeluje jednodimenzionalno, premda se vremenom razvije i postane ekspresivnije, pojavljuje se paprenost, diskretnije senzacije, ali premda stvarno postaje profinjenije, ne postaje pitkije.

Usprkos „sirovoj“ mladosti, jasna je tendencija. Ukoliko je ambicija pokazati moćan crnjak kakav može ostvariti grožđe s Jadrtovca, onda je to 150% to. Primarna voćnost ne posustaje ni milimetra ni nakon tri dana.

Gracin, Babić, 2015.

A što kaže materijal s legendarnog Bucavca? Na tržištu (pre)poznat Gracinov Babić, međutim uz iznimku predivne Tirade 2009., najviše po drvu. Bez dekantiranja, ni 2015. ne propušta ništa osim nagorjelog drva.

Možda se zato isprva čini na nepcu prazno, kao da je samo omotač bez supstance. Čini se da ima smisla, odgojiti taničnost u drvu kad već sorta nije tanična, unatoč javnoj percepciji.

Čini se i da je sve osim drva jako ugodno. Kad vino ne bi težilo biti nešto što nije, bilo bi divno vino. Ali ga onda ne bi mogao naplatiti „Zagrepčancima“ 200+ kn za bocu 😛

Čini se to prava šteta, jer ima naznake terroirskog vina, pokazuje odlike zemljanosti, ali zbog težnje da bude monstrum, taj, najvažniji aspekt, ne dolazi do izražaja… osim možda za 10 godina?! Možda Gracin toliko vjeruje u taj materijal i školuje ga agresivno poput nekih Rioja koje su potpuno nepitke prvih deset godina, ali koje se prodaju i za više od 200 kn, kolekcionarima koji će ih čuvati i preko 30 godina?!?

Materijal u Gracinovom Babiću je dublji od puke koncentracije voća. Posjeduje prirodan balans, ostvaruje balzamičnost, potencijalno i zavidnu dubinu… koja se trenutno ne osjeća od „fasade“ osim uz ekstremnije dekantiranje ili uz dovoljno vremena u čaši.

Ipak, uz dovoljno vremena, strpljenja i koncentracije se pokaže da ono što nazivamo „primarnim voćem“, kod ovakvog vina… dolazi naknadno.

Recimo, uvjeren sam (nakon kušanja na En Primeuru u Westinu) da će 2016. prezentirati balans kakav nikad dosad nisam osjetio kod Gracina, a zadržati svu prirodnu kvalitetu materijala.

 

Livaić, Babić Templar, 2016.

And now for something completely different…

Da, još je „sirovo“, ali začinjenost na nosu sluti da će uz malo zraka prodisati drugačije. Nije prezrelo, nije prekoncentirano, ne udara na drvo, osim na staru bačvu, dobrodošao dašak volatilnosti koji vinu daruje rustikalnost, da ne kažem „domaću radinost“ 🙂

Nebrušeno, neotesano, ali bogomdan materijal! Ova začinjenost je inherentna, iz materijala, nije „dodana“, kladim se da dolazi iz starijeg vinograda i podruma bez suvremene tehnologije.

Isprva sam zabilježio „Odlična sirovina.“.. „I to je sve.“ Međutim, to i jest sve! Poštena vinčina. Od ljubičice na nosu do uvjerljivog voćnog fokusa na zrelu višnju i kožnati tanin kojeg je lako zavoljeti. Jer je to što je.