Cijena: 29,99 kn

Malo cvijeća, malo zelenih maslina, najviše voća, srećom ničeg previše… terra rossa kiseline utopljene u spretnom tijelu za gladak i lak gutljaj.

Optimalna zrelost i ostvarena uravnoteženost Teran, Borgonja i Merlot kupaže. Suh i ugodno pitak crni Istrijan s 12,5%. Vrlo pametan blend koji dodaje vrijednost sastavnim komponentama.

Mekana acidičnost, lak gutljaj višnje, pomalo „kandirane“ doduše. Teran koji daje osvježenje s kiselinama možda visokim, ali ne onako vibrantnim pa ni ravnomjerno raspoređenim kako bi poželio i bez te blagotvorne „hladnoće“ koja bi uzdigla ovu kapljicu u resku vinoznost. Ne „uzvišenu“, ali krvavo sočnu i zarazno opojnu. Ne znam jesu li kiseline razlog dojma nešto manje života nego u berbi 2012., ali meni je ovo vino još uvijek i zapravo tek sad, pravi mali nepretenciozan gušt.

Za ove novce (pa i regularni cijenu 35kn),  slobodno preporučujem.

Cijena: 163,00 kn

2 i pol sata dekantiranja za katran na nosu… zatvorenost i koncentracija višnje plus začinjenost, uglavnom, vanilije.

Nazivu vina unatoč, više je voćnosti nego „okusa krvi“. Senzacija koja podsjeća na metalno-slankasto-mineralan okus krvi izostaje, isključivo snaga voća ostaje. Kladim se da je to dobra vijest većini publike ovog vina, ali se tako ne izdvaja od očekivanja Cabernet-Merlot inkarnacija vinogorja Benkovac-Stankovci.

U ustima je ostvaren balans, višnja, kiseline, nisu „hladne“, jesu „prpošne“… vino je ozbiljno suho, s dobro uklopljenih 14,2 % alkohola, dok su tanini trenutno drvenasti i još tvrdi i nezreli.

Srećom, vino nije „ograničeno“ koncentracijom, s vremenom se otvaraju i drugačije senzacije, čak određena herbalnost. Koncentracija, čudilo bi me da je nema 🙂 ali ovdje iznenađuje da unatoč skoro ljepljivoj ekstraktnosti, postoji kompleksnost koja se oslobađa s vremenom i vino postaje uzbudljivo.

Cijena Krš bijeli: 54,98 kn

Cijena Carsus 96,98 kn

Krševi 🙂 Vina koja pratim od početaka, odnosno prvog predstavljanja mislim još 2010.-e u MUO na Winegourmetu!? Tradicija vinarije Škegro puno je starija, ali etiketa Krš realno započinje berbom 2009. (prva je 2008.) otkad pratim što se zbiva. Vina prave iz samo dvije, autohtone sorte. Žilavke i Blatine.

Iz godišta 2012. bilježim izvrstan Carsus Žilavku i općenito, žilavke, dakle bijelo vino osjetno uspjelije od blatina te godine. 2013. berba čini mi se upravo obrnuta.

Krš bijeli pokazuje recimo južnjačku voćnost u smjeru livadskog cvijeća i sijena, ali bez južnjačke topline. U Carsusu koji je iz istog, ali ipak biranog materijala dijelom odgojenom u drvu, naglašenija je voćnost dunje s nešto vanilije, ali jako čisto. Već sam se uplašio da bi naznake kokosa mogle zadominirati, ali srećom se drvo lijepo „miješa“ s herbalnom stranom Carsusa i s tim neobičnim korjenastim povrćem koje uvijek u svakoj berbi detektiram.

Bijeli Krš ima dobre kiseline, laganu slankastost i sočnost, sklad suhog vina srednjeg tijela s uklopljenih 12,8% alkohola i uz oradu sa žara i tršćanski umak odradit će svoju ulogu, ali pravi stimulans ipak ostvaruje Carsus. Resko voće, lijepo raspoređene rasplesane kiseline, srednje puno tijelo… dosta ekstraktno, a klizi… s tim da se čini još i više suho od Krša uz jednako uklopljenih 13% alkohola.

Cijena: cca 11 Eur

Nedvno su mi dojadile gluposti. Ipak i ja imam želudac. Morao sam naručiti karton nečega što mogu piti. Ne znam postoji li uopće kategorija „univerzalnog bijelog vina“. Sigurno ne u tržišnom smislu, ali u životu vinopije to je možda i vječna tema.

Nisam izgubio kompas da vino do preko deset Eura nazivam vinom za svaki dan. Ono što meni znači univerzalno bijelo vino je prilagodljivost svakoj situaciji. Nešto što će dati dodatnu vrijednost skoro bilo kojem trenutku ili jelu uz koje bi poželio bijelo vino.

Način na koji je ovo vino umjereno… samo naizgled po ničem posebno, a zapravo odmjerenost u svakom smislu. Ima svega baš tamo gdje treba imati i baš koliko treba imati.

Mineralnost je vrlo nježna, ali je stvarna mineralnost. Ne neka podrumarska istehniciranost ili dušična neravnoteža ili već koji k. Mineralni naboj, električnost na nepcu koja ipak dolazi iz mjesta – Cialla. Nepravedno sam u prošlom dojmu zaključio kako ovo vino nije „di Cialla“, ali zapravo jest. Jedino što Rapuzzijevi ne označavaju novije nasade kao Ciallu.

Nakon nekoliko boca ove elegentne Ribolle ne pokušavam bilježiti uobičajeni tasting obrazac. Puno mi je važnije uočiti uzvišenu skromnost kao kvalitetu koju ovo vino utjelovljuje. Suptilnost okusa.

Cijena: cca 13,70 Eur

Podsjetnik na jednu fazu. Danas više ne bi ostavio tih stotinu kuna otprilike za ovakvo vino, osim kao poklon nekome tko je još u toj „fazi“ u kojoj sam bio do nedavno.

Ponekad se čovjek zaželi koncentrata kakvog u Rioji, kao i u ovim krajevima, ne manjka. Ali, čini mi se da je cijena ne tako davno išla u prilog odabiru španjolca, a sad više nisam siguran.

Sjećam se kad sam smatrao opravdanim ostaviti više novca za natpis „24 meses en barrica de roble Frances y Americano“… Nisam jedan od onih koji frkću nosom čim osjete naznake školovanja u drvu (pa se pokaže da je vino 100% inox 🙂 he he), ali ove barricas su bogme prava paljevina. Ugljenokop. Vrisak voća zaslađenog vanilijom.

Jest da sam mogao i dekantirati vino, ali otvorio sam bocu, nježno 😉 sat i pol prije dojma. Kako bilo, ponekad se čovjek zaželi Tempranillo plus Garnacha plus Graciano y Mazuelo s moćnim Rioja pečatom na boci.

Mislim da me sad prošlo.

Naknadni osvrt: Khm… Osjećam potrebu dozvoliti mogućnost da sam ovo vino otvorio “malčice” prerano i tim tragom se nadam da je upravo ta potpuna nepristupačnost vina uzrok neispunjenim očekivanjima, jer bilo koji drugi razlozi potpuno su neprihvatljivi 🙂 🙂 🙂 Kako bilo, držim da povremeno spuštanje na zemlju i promašene procjene, mogu biti od presudne koristi za svakog kušača koji će takvo iskustvo iskoristiti za dodatno oštrenje vlastitog uvida u vino. U tom smislu zahvaljujem svima (osim ifkeu) na doprinosu 😀

Cijena: 75,70 kn

Jedno od vina koje svakako planiram pratiti jest Tomac Rizling i jedva sam čekao otvoriti aktualno godište. U 2013. Tomčev Rizling deklariran je kao suho vino.

Cijenim jasnoću kod Rizlinga. Clarity, čistoća, ali ne u smislu sterilnosti. Prvi nos ili dvadeset prvi, taj vakuum na nosu svojstven je dobrim rizlinzima. Ljekovitost i livadsko bilje, fokus i širina u aromatskom smislu. Tvrda vinogradarska breskva u gutljaju, sipkost ekstrakta, a lakoća aroma.

Perzistencija ili ustrajnost ravnomjerno raspoređena uzduž nepca i prodornost, odnosno balans vibrantnih kiselina i dobro raspoređenog sladora.

Sočno i pitko, feels real. Sa svojih 12% alkohola upravo je idealno za vino ovakvog kroja. Compelling… tjera te da nastaviš, da dođeš do točke sjedinjenja koja uvijek izmiče. Sfumato, koji nije u kontradikciji s jasnoćom cjeline 😉

Poput razlike između dobre i loše torte od limuna, tanka je i nevidljiva granica između banalne bljutavosti i uzvišenosti u jednostavnosti. Potpuno je jasno gdje je tu Rizling obitelji Tomac.

Cijena: 57,98 kn

Kad se ovakva grafitna zemljana voćnost pojavi već na nosu naslućujem drugačiju aromatičnost vina, tanjeg u tijelu, ali upečatljivog.

U ustima elegantno, glatko s ponekim kožnatim taninom tu i tamo, tek toliko da crni ribizl i mlada reska višnja dobiju vinsku kvalitetu.

Suho, s 13,4% alkohola, uravnoteženost voćne slatkoće i acidičnosti, sve lijepo uzglabljeno u srednje punom tijelu. Čitam ovo vino kao ostvarenje hedonističkog imperativa, ali sa specifičnom aromatikom – nakon „novosvjetskog izdanja“ 2012., ovo je godište znatno uvjerljivije i jako mi se sviđa! Očuvanje inherentne aromatičnosti i dozirana rustikalnost. Uklopljeno drvo, bez osjetne vanilije hrastovine, vrlo životno, prožetno vinoznim karakterom, a koji ne može biti ništa drugo nego Blatina…

Kako se samo dobro slaže uz ovčji sir za grickanje ili uz tjesteninu s mesnim umakom. Prekrasno se uvlači pod kožu svakim novim gutljajem.

Za punu mekoću, preporučujem ostaviti u čaši desetak minuta nakon otvaranja 🙂

Cijena: cca 55kn

Jedino meni poznato vino iz sorte Zlatarica, jednog od autohtonih kultivara podregije Dalmatinska zagora. Bijelo suho vino iz Umčana u zagori deklarirano je kao „stolno“ pa ne treba nositi oznaku godišta i u tom smislu je u dobrom društvu nekih od najboljih hrvatskih vina koja su deklarirano „stolna“ iz raznoraznih razloga bitnih isključivo Zavodu i neinformiranim konzumentima.

Nadam se da će više informacija o značaju sorte podijeliti na ovim stranicama clemens 😉 a dok čekamo kulturološku podlogu, bilježim opservacije iz prve ruke. Desnice, dakako, kojom držim čašu 😀

Reduktivniji štih otkriva trave i bilje s posolicom. Dobar „spread“ u ustima, sklad svih komponenti ukomponiran u pitku cjelinu. Nježna slanost, mekane kiseline, 12,1% alc.

Ipak, bez jasnog identiteta, razlikovnosti. Da ne znam da je Zlatarica, mogao bi biti i Rukatac.

Premda se čini pomalo površno i jednodimenzionalno, vrlo je ugodno, baš lijepo zaokruženo vino čime ostvaruje slasnost i užitnost. Tip vina koje će zadovoljiti većinu situacija za bijelo vino, povrće, riba, bijelo meso, riža, tjestenina, aperitiv, predjelo, glavno jelo… međutim, premda vrlo dobro napravljeno, nedovoljno posebno.

Da je malo više energije, prodornosti, perzisencije, uzvišenosti… ne u smislu viših kiselina ili ekstrakta, već… Zlatarica je „zlatna sredina“. Uspješnija od mnogih Pošipa i Malvasija Dubrovačkih, ali manje zanimljiva od ponekih Maraština i osobito Vugava itd.

Pomalo umara, ne zato što je vino „umorno“, daleko od toga, ali je malo zamorno

Cijena Syrtis Rose: 55 kn

Cijena Syrtis Rose Premium: 125 kn

Malina, razigrana malina 🙂

Arome isprva „puderaste“, ali barem nisu prenapadne. Postojane, ravnomjerno nastupaju. Senzacije koje stvarno stvaraju sliku „nježne strane robusnog plavca“.

Volarević je jedna od rijetkih vinarija kojoj je 2014. bila povoljna godina. Kuriozitet vjerojatno ovisan o mikrobilježjima lokaliteta Komarna, najmlađeg hrvatskog vinogorja.

Dobro rashlađeni rose čini se opravdanom opcijom zbog visokih 14% i dosta tijela za kiseline Plavca. Robusnost se možda najviše manifestira u taninskoj strukturi, ali osobno mi se to sviđa. Djeluje uvjerljivo.

Međutim, mnogi dalmatinski rosei više su nježniji izričaj Plavca nego uopće rose vino koje ispunjava konvencionalna očekivanja. Moderni opoli kojima je svrha aromatičnost u nešto „nježnijem“ stilu i ovo „nježnije“ treba uzeti s debelom rezervom. Kad prorade tanini u čaši, što se ipak neće dogoditi na temperaturi frižidera, oslobađa se priroda Plavca.

Svejedno pokušava ispuniti taj nemogući „ideal“ lakoće i svježine što osjećam da nije potrebno. Samo motiv podilaženja očekivanjima može to opravdati, a kad je doista svoje, ne mora ispunjavati očekivanja.

Obzirom na karakternost sorte čini se opravdanim eksperimentirati s drvom. Syrtis Premium je isto vino, ali školovano u hrastovim bačvama. Zanimljivo da je regularni rose deklariran s 14% alc, dok je Syrtis Premium s 13,5%. Jednako suh, jednako Plavac, vizualno djeluje čak manje „obojan“ !? Vino za koje nisam znao što bi mislio na prošlogodišnjem Pink Day-u.

Nadam se da će ga donijeti i ove godine jer danas mi se puno više sviđa. Vinozniji nos, vinoznije nepce, vinoznije vino 🙂 Ekstrakt Plavca u light izdanju, ovako je manje „stisnut“, diše drugačije, a više nije opterećen drvom. Jutro nakon, ostatak u čaši hlapi kao najnormalnije crno vino od Plavca 🙂