Cijena: 92,50 kn

Miriši dekadentno… blago fermentirano meso, blago oksidirana jabuka PinkLady 🙂 mrkva iz turšije i marinirane gljive, u svakom slučaju ove asocijacije više govore o načinu na koji se arome prezentiraju negoli o konkretnom „voću“, čaju od šipka koji u nekom trenutku počne dominirati nepcem 😉

Djeluje potpuno „neforsirano“, kao nešto „iz domaće radinosti“. Ali dobro. Vintage je primjeren naziv. Ne samo zato jer je na ovim prostorima neuobičajeno piti rose, a kamoli odležali rose, već zato što taj naziv stvara konotacije na nešto staro, ali vrijedno, ručno rađeno, patinasto, arhaično i pomalo zaboravljeno, što je dobilo novi život u malo izmijenjenoj funkcionalnosti.

Nije ovo rose za ljetno osvježenje, premda može poslužiti uz kakav jelovnik s rakovima i školjkama. Ovo je kompleksno vino u „rose izričaju“, istinski kompleksno s ugodnim transformacijama u čaši. Raspadanje koje stvara novi život. Nalik ničemu na ovim prostorima. A našlo bi se čudesnih opola iz Dalmacije, posebno iz skradinskog područja, kao i istrijanskih teran-based osvježenja… međutim Roxanich je poseban rose. Sklizav i nekako… plazmatičan. Rose za odležane stejkove, samo ne „jače pečene“ 😉 ili egzote poput kobasica od magarca ili najintenzivnije jaretine.

Nije za svakoga doduše. Kome su se svidjeli Roxanichevi rosei starijih godišta (2007-2009 mislim) s prošlogodišnjeg Pink Day-a, uživat će u ovome. Uskoro će i novi Pink Day i nadam se prilici za potvrdu ovog posebnog dojma.

 

Cijena: uzorak

Postoje vina koja daju prekrasan nagovještaj na nosu da ne bi ispunila očekivanja na nepcu.

Ovo nije jedno od njih. Na nosu je osnovna senzacija izostanak očekivanog. Izostanak topline, ukuhanosti, džemastog voća… Tek s dobrim gutljajem postaje jasna ozbiljnost materijala.

Ovo je uzorak iz bačve (valjda sam dobro zapamtio koje) punjen za potrebe nastupa na Label Grand Karakterre festivalu.

Sva voćnost, svaka borovnica, svaki šipak i brusnica nastupaju iz dubine. Jasan mineral iz tla u toj kombinaciji naslijepo bi me natjerao da pomislim na Bordeaux. Čvrsto kao kamen, pitko kao kišnica. Tankoćutan začin u nagovještaju.

Upravo idealna nezrelost tanina i trenutni suodnos svih komponenti daju mi pravo za pretpostaviti ozbiljnu dugovječnost pred ovim vinom. U smislu još dublje integracije i unutrašnje uravnoteženosti. Šteta ako će se izmiješati s konvencionalnom etiketom jer ovo je čudesno vino.

Cijena: 69,00 kn

Nije Loimer zelene etikete već Loimer zelene boce 🙂 ,ali nije ni početni Loimer za početnike 😀 Courtesy of Kamptaloljubac „madiraza“ 😉

Famozna „gruvi“ zelena paprika na nosu, ali s prilično citrusa (limeta, korica limuna) i čak hint orašaste gorčine?!?

Acid kick na nepcu, vrlo limunski Suho, 12% alc. Ne baš sočno i resko, više stisnuto i kruto. Dosta ekstrakta, malo „prostora“, zbog čega djeluje grubo, a možda je još samo mlado.

Međutim, ne samo da zarezuje nepce, zabija se kao sjekira. Nakon privikavanja zubne cakline na limunske kiseline proradi očekivani osvježavajući mod… vedra voćna svježina zelene jabuke i limunske trave.

Da ne ne podsjeća toliko na rinfuzu za gemišt tipa rizlinga Iločkih podruma 😉 možda bi opravdalo cijenu. Vidjet ćemo kad konačno završi konverzija vinograda u organsku agrikulturu 😀

Cijena: 59,98 kn

Drvo se upilo u vino i obrnuto. Stara bačva zrači iz čaše. Dašak rustikalnosti 🙂

Široke kiseline i još jedan dašak rustikalnosti, podrumarski vonj, srećom površan… primjetan tek zbog suzdržanog karaktera ovako lijepe kapljice 😉 Suzdržano, reklo bi se zapravo decentno voće… gozdni sadeži 🙂

Sočno i ugodno, pitko, ali ne i britko 🙂 Bez dubine i pomalo anestezirano se čini, ali daj mu malo vremena i ostvaruje se lijep balans, ostvaruje i tu unikatnu „pinotnoirovsku“ točku u kojoj se gustativne kiseline preklapaju sa sitnim neprimjetnim taninom.

Našla se i tjestenina u basilico umaku s preprženim dimljenim špekom po rukom. Spoj nije božanstven, ali funkcionira. Otprilike kao i suhi (12,5%) Crni Pinot Dolenjske.

Cijena: cca 30 BAM 🙂

Slojevitost, kompleksnost, sofisticiranost, biodinamika, organski uzgoj, bosanski hrast sve su termini koji se nerijetko koriste u pokušaju opisivanja Plave Grede.

Uglavnom isti termini nisu prva asocijacija na Hercegovinu, pa čak niti autohtonu sortu Blatina 🙂 🙂 🙂

Ali, kad me netko pita koju Blatinu bi odabrao kao ponajboljeg predstavnika svojeg podneblja i sorte, Brkićeva Plava Greda prva je pomisao.

Priznajem da rijetko kupujem vina u količinama većim od par butelja. Nemam dovoljno prikladno mjesto za duže čuvanje, nemam puno prostora uz sadašnji ritam i posvećenost 15ak etiketa mjesečno, nemam vremena za česta druženja, a prečesto niti dovoljno novca 🙂

A Plava Greda je upravo vino koje se isplati pratiti kroz godine, koje predstavlja značajan doprinos bilo kojem vinskom druženju, vino u čijoj umjerenosti volim uživati 😉

Zato sam organizirao radionicu „vertikala Plave Grede“ na prošlogodišnjem Vinocomu u Zagrebu. U redu, dijelom i zato što sam potrošio karton fenomenalne 2009. 😀 Zapravo sam gnjusna bitanga koja je iskoristila Josipa Brkića da bi mogao besramno uživati u isprobavanju Plavih Greda od 2006. do 2012… gmaz i gnjida koja je mogao lakoćom napuniti dvoranu za 30 ljudi, ali ne, koji ide u dvoranu za 10 sudionika da bi rastočio dragocjenu tekućinu na kapaljku 😀 Zbog toga se ovim putem ispričavam svima koji nisu bili dovoljno brzi da rezerviraju svoje mjesto.

Na radionici sam upoznao fascinantne razlike među godištima koje ne bi tako registrirao da ih nisam probao usporedno. Jer vino doista jest prepoznatljivo u svim berbama. Ipak, razlike u životnim krivuljama, aromatskim aspektima, strukturi i cjelokupnom doživljaju su značajne. Koliko se sjećam, 2009. i 2007. osobito su mi se svidjele.

Plava Greda 2012. u voćnoj je mladosti. Sočan poljubac brusnice iz nešto „opulentnijeg“ godišta.

I dalje je to Blatina iz 30-godišnjih vinograda, 24 mjeseca na finom talogu, suha kao barut s nevisokih 12,8% alkohola, nešto „slađe“ voćne mladosti, ali vinoznih kiselina koje kriju nešto drugo, nešto duboko i nestabilno kao život, ali uvjerljivo i čvrsto… potencirajući zemljani karakter kojeg samo Blatina može ovako uvjerljivo prenijeti.

Ono što Brkić s Plavom Gredom uvijek uspijeva ostvariti je hladni zemljani karakter i fenomenalan prirodni balans kiselina i tanina.

Cijena: 59,99 kn

Lagani dim, lagana bazga, limun i trantinčica.

Suho, 12,5%, slatko-slani kontrasti na nepcu, slatka voćnost i slankasti karakter…

Zaokruženo, mekano, vrlo aromatično, ali ugodno, ne prenaglašeno.

Vibrantne kiseline koje završavaju u sočnom gutljaju koji traži još jednu potvrdu ostvarene harmoničnosti.

Naprosto jako lijepo vino, uglađeno, profinjeno, dijelom zbog pažljivog odgoja u podrumu, ali sigurno i zbog materijala koji dolazi iz vinograda prosječne starosti preko 60 godina, jednog od najstarijih vinograda Sauvignona u Podunavlju. (Muškatni Silvanac je sinonim za sortu Sauvignon Blanc.)

Uz odležane ozbiljne crnjake, meni je ovaj Sauvignon favorit vinarije Iuris i Erduta općenito.

 

Cijena: 75,50 kn

Nikad se nisam raspitao je li ovo „field blend“, ali tako djeluje 😀 Babić, Plavina i Lasina neodvojivi. Spoj koji ispunjava jednostavnu definiciju gušta više od ijednog dostupnog Babića, Plavine ili Lasine kao monovarijetalnog vina, a doista ih već ima fenomenalnih.

Isprva samo stara bačva i višnja maraske, ali uskoro tako dobro reagira u kontaktu sa zrakom, da nije lako izdvojiti zbog čega mi se sviđa. Da li zbog pravog tanina koji je zrnat, a sočan, topi se polako kao suhi snijeg na čizmi ili uglazbljenih voćnih kiselina u suhoj strukturi s 13% alkohola… dobro, krvavo, zemljano. Već duže vrijeme osobni favorit podruma Bibich. Naprosto djeluje cjelovito i „autentično“, čarobni kaleidoskop skradinskog vinogorja.

S aktualnim rastom dolara, amerikancima još pristupačniji. A nama će biti bolji neki kalifornijski globalni projekt za još više novca.

Cijena: 149,98 kn

Mnogi bi da dobiju ovako prodorno crveni pjenušac u čašu isprva pomislili na banalnu površnost vina s prenaglašenim i neuvjerljivim voćnim aromama i dosageom s malo više šećera.

Miris odmah otklanja takvu pretpostavku jer miriši na pršut. Ne na dim, već na meso. Također na suhi šipak, onaj od kojeg se pravi čaj, a ne „nar“.

U ustima je još suroviji. Sirov Teran koji je izraženo kiseo. Ipak, očekujem da će se već krajem godine uspostaviti, kao i kod izdanja 2011., uravnoteženost u kojoj će ova sada metalna kiselina podržavati voće iz dubine.

Tada bi se ostvario hedonistički imperativ, a trenutno mogu uživati u naglašenoj čvrstoj i prodornoj, aperitivnoj prirodi najuvjerljivije šumske jagode. Sitan, tvrd, a delikatan bijeli plod, krhke crvene opne pod prstima.

Tada bi i indifirentnija nepca mogla doživjeti zero-dosage mjehuriChe, kao pikavu teksturu koja potencira bobicu u čaši. Sada, baš volim ovu energičnost koju utjelovljuje. Čak ne kao aperitiv, već kao digestiv 🙂 Da pojedeš medvjeda skupa s krznom, nakon ovog bi mogao još malo ombola.

Da ne zaboravim, osobno ne bi forsirao Che drito iz frizera u čašu. Naprotiv, uživao sam u njemu bliže sobnoj temperaturi. Njegova je osvježavajuća priroda puno dublja od rashlađenosti i gaziranosti. Te kiseline koje ima ne bi uništio ni da ga prokuham 😀 A opet, ideja terana kao bazne sorte za pjenušac je genijalno jednostavna…

Cijena: 159,98 kn

Smola crnogorice, suha smokva, suhi rogač, suha višnja – sva asocijacije Plavca Malog. Osobito nakon dva sata u dekanteru.

Voće i mineral integrirani, slatko-herbalni tanin koji začudo ne isušuje usta. Alkohol nije zanemariv (15%), ali ne ometa doživljaj.

Savršen sklad Plavca, čak presavršen, odnosno prepedantan, a možda samo premlad i pretvrd materijal bez istinske dubine i kompleksnosti? Međutim, Majstor ima karakter koji je neupitno Plavac, a čak bi se, vjerujem, mogao osjetiti i Brač. Određeni strukturno-aromatski specifikum, prostor između dva gutljaja, između gorko-herbalnog i mineralno-zemljanog…

…između širine Visa i čvrstoće Pelješca, „raskoš“ Brača ulovljena u strijemeći fokus, ravnomjeran intenzitet uzduž nepca, polagano otvaranje u smjeru ograničenog produbljivanja aroma (ne širenja, ne transformacije). Sočnost i tanini koji se zadržavaju, ali i rastapaju.

Nisam dijelio pretjerano oduševljenje Majstorom 2009., ali godište 2011 (premda još mlado) impersionira na pravi način. Respekt Majstoru 🙂

Cijena: 99,50 kn

Nisam siguran koliko to ima smisla u ovom slučaju, ali obzirom na danas u svjetskim vinskim časopisima dosta raširenu retoriku korištenja desetaka različitih klonova osobito kad se spominje Pinot Noir, ne mogu se oteti dojmu da ovako „jednostavan“ Crni Pinot mora biti neki „njemački klon“ 🙂 Premda je to možda i smiješno, asocijacija koja mi odmah prolazi kroz glavu kad ispijam ovo vino rudimentarne jednostavnosti suhe strukture s 13,4% alc te suzdržane aromatičnosti i čiste transparencije, je da djeluje više „germanski“ nego „francuski“.

Kao takav, svejedno je jedan od malobrojnih ozbiljnih hrvatskih Crnih Pinota.

To je vino ipak voćnog fokusa. Umjerenog intenziteta i visoke trajnosti na nepcu. Perzistentno tijekom i s odjecima nakon gutljaja. Suho crveno voće, suhi šipak i suhe smokve. Sitni tanini, ugodne i hladne kiseline.

Naizgled jednostavno, s vremenom se ipak događaju određene promjene u čaši, preko murve (dud) u slatkasto-alkoholnoj manifestaciji do kameno-mineralnih senzacija praćenih topljenjem suhonjavih tanina.

Vino kojem ne pristaje kremozno-mekana tekstura. Selekcija Pinot Crni je britko vino. Barem ona sredina između strijemeće koncentracije i alkoholnosti te taninske tjelesnosti. Ta sredina neprimjetnih kiselina je prava kičma ovog vina.

Unatoč britkoj pitkosti i vizualnoj transparentnosti, kičma nosi teret koji nije tako lagan. Premda, vjerojatno u skladu s godištem koje je u Moslavini i Voloder-Ivanić Gradskom vinogorju bilo potentno, suho i zrelo. Odlično uz polutvrdi sir Biskup npr.