Cijena: 50 kn

„Vidi što sam ti uradio od Chardonnaya mama“ Limunski Chard 🙂 Svjež, a nije „oakless“. Doduše, ne vjerujem da je vidio drva, ali nije naglašeno „reduktivan“, stisnut, prerano ubran i sl. Ako ga se konzumira rashlađenog, ima isti osvježavajući naelektrizirani efekt kakav stvara Kujundžuša iste kuće.

Kako me zanima nešto više, puštam da se malo ugrije u čaši što usred ljeta nije teško.

Chardonnay Jerković style 🙂 Na nosu, kladio bi se da sam registrirao i maslac 😉 Stvarno neobično, Kujundžuša plus punoća, kao da jedem korabu koju nikad nisam volio, ali mi se nekako sviđa i ne mogu prestati. A zubi trnu 🙂

Dok Kujundžušu možeš čak piti i solo, Chardonnayu treba jelo! Pirjano povrće u mojem se slučaju spojilo baš jako dobro. Pitak imotski Chard postao je još pitkiji, sve nepravilnosti i začudnosti u strukturi ispunile su sve rupe.

Nije vino za slijepe testove 29 Chardonnaya u nizu. Moraš cijeniti Jerkovića da bi i ovo vino zavolio. Međutim, je li to vino koje bi “kupio ponovo” za 50ak kn? Da.

Cijena: 94,98 kn

Ha! Ovo sigurno nitko nije očekivao usred špice ljetne sezone. Kad vidim Merlot + Syrah + Cabernet Sauvignon kupaže, prva su mi asocijacija vina Tunisa, Malte i sl. provincija Francuskog utjecaja…

Kaptol je međutim vnbscv kategorija 🙂 Vrhunsko nefiltrirano barrique suho crno vino. Kaptol je istoimeni položaj u vinogorju Kutjevo s kamenim tlom i na 400 metara nv, vinificirano „sur lie u barrique-u“ 😉

Volio bi da mogu napisati da alkohol ne štipa, ali čini se kako deklariranih 13,8% nije malo. Onda se dogodilo ono što sam očekivao. Isprva nezgrapno i neartikulirano, vino je počelo govoriti uljuđeno. Druga je to pjesma nakon stajanja u čaši. Mislim da je ovo isto vino prije tri godine bilo poptuno nesuvislo i da je danas osjetno bolje. Ipak, još uvijek su mi daleko jasnija, odnosno smislenija neka druga Bartolovićeva vina.

Jako lijep pokušaj, ali za te novce mora imati više smisla. Ova naznaka nečega iz tla, „eventualna mineralnost“ nije dovoljno uvjerljiva. Ta „zemljanost“ više je nalik gorkoj prezrelosti voća. Suviše predvidljivo.

Kako bilo, Bartolovića doživljavam kao istaknuto ime u kontekstu crnog Kutjeva (s jako zanimljivim Sivim Pinotom, pa i Graševinom). Imam osjećaj da su odnose u kupaži uvjetovali podrumarski uvjeti tipa koliko je čega ostalo, a ne pažljivo kušanje i preispitivanje mogućih kombinacija, a u tom slučaju najskuplje vino vinarije neće biti i „najbolje“.

Cijena: NA

Zemljanost i babura, trulo šumsko voće i svijetla acid priroda već na nosu, a balans koji vino ostvaruje u ustima nije samo pitanje uravnoteženosti komponenti koje čine strukturu. Ovdje je ostvaren balans između autentičnog, rustikalnog nasljeđa neke pogranične oštarije i elegantnog vina. Ako me vino stimulira da zamišljam kako je to bilo večerati na nekom brdu u Friuliju dok su televizori bili crno-bijeli, a život obojan, tada je to vino ostvarilo smisao.

Ronchi di Cialla evidentno zastupa autohtone sorte. Autentičnost i pripadnost identitetu podneblja kojeg predstavlja ovaj Schioppettino je bitan razlog zašto uopće uživam u vinu.

Robusna priroda vinskih kiselina zakopana je duboko u bez-taničnoj strukturi umjerene, ali prodorne punoće, raskalašenom plesu zagrljenih aroma zemlje i jesenjeg voća. Otmjeni fakin lako se ispija unatoč težini ekstrakta koji formira nepce. Kulturnih 12,5% alkohola blagoslov su vinopiji. Ali, „skijopetino“ di Cialla zapravo počiva na tim čudesnim kiselinama, vinskom karakteru s dubokim korijenima u Colli Orientali del Friuli.

Zato Tomislave, veliko hvala na ovoj butelji, označenoj kao 3650/6103 što znači da je sigurno ostala još koja tisuća za narednu dekadu ili dvije, jel tako? 🙂

 

Cijena: 54,90 kn

Pravi doživljaj Rieslinga volim usporediti s nošenjem naočala. Kao da sam pod toplom vodom očistio naočale i sada obrisane, blistave, kristalno čiste i jasne stavljam na nos.

Ovaj Renski Rizling je baš takav. Ali, samo na prvu…

Odmah je na nosu jasno „da više nismo u Kanzasu“. Ovo miriši kao ozbiljan Riesling, a tek nakon trećeg gutljaja određena „nonšalantnost“, ruralno poigravanje s polusuhim, isključuje sadržaj čaše iz klase kojoj svaki Riesling teži.

Svejedno, prekrasna vinska cvijetno-voćna senzacija suprotstavljenih kiselina i ostatka sladora potpuno je uspješna, ne samo ljetna kombinacija. Ili me madiraza stvarno zarazio nečim ili je ovo baš ozbiljno dobar rizling iz Slovenske južne Štajerske, meni drage vinske regije iz niza razloga.

Međutim, Renski Rizling ipak je površno iskustvo. Sjajno, ali ne toliko uvjerljivo, nimalo duboko. Površinski doživljaj idealan za neopterećeni hedonizam. Bi li odbio čašu ovoga? Božesačuvaj 🙂

Pravi test je sljedeći. Isprobati paralelno ovo vino i recimo Domaene Gobelsburg Riesling 2007 koji je 15kn skuplji u redovnoj maloprodaji (ako ga uopće još ima). Kome je doživljaj podjednak, nema smisla da plaća skuplje. Kome nije, nasmijat će se usporedbi 😉

Cijena: 131,75 kn

Kraj sve topline, hlapivosti, volatilnosti i ostalih indikatora života 😉 herbalnost i humus pojavljuju se kraj očekivanih senzacija rogača, smokve i višnje… Plavac Mali s položaja Murvica kao da je aromatiziran kaduljom i obogaćen peludi i pčelinjim voskom. A to je tek „šnjof“ 🙂

Ono što se događa u ustima je smirujuće. Dok se mirisni doživljaj mijenja i transformira, vino u ustima je savršeno mirno, staloženo.

Punokrvni Plavac Mali s najprestižnijeg položaja ne pokazuje mišiće, ne impresionira snagom koje ima napretek, već radije unikatnim karakterom koji ga izdvaja od svega na svijetu i smješta u Murvice na otoku Braču.

Sasvim suho, slatko-gorkih tanina, punog tijela, 14,2% alkohola i uglazbljenih kiselina koje stamenu strukturu čine prividno elastičnom, zapravo nesalomljivom.

Staloženo, ali živo. Prepuno života i karaktera, a smiruje. Savršeno pitko, sa ravnomjerno stežućom trpkošću Plavca Malog. Fantastično iskustvo. Samo Stagnum može biti uvjerljiviji.

Duboko. Gledam Le grand bleu po prvi put. Izronio sam novčić. Istini za volju, u životu sam više Enzo negoli Jacques, ali jedan treba drugoga… Plavac Murvice je upravo to. Crno-bijele slike prošlosti koje imaju više boje, više nijansi i više snage nego najnabrijanije 3D kino.

Cijena: 69,90 kn

Prodornost „cava potpisa“ odmah se registrira na nosu. Kao da postoji nešto karakteristično za sve „cava“ pjenušce u tom smislu… već na nosu je jasno i da je brut, dok između sitnih mjehurića izbija voće, svježa trešnja. Moje troipolgodišnje dijete kaže da je narančaste boje. Dapače, inzistira da je narančasto unatoč ili upravo zbog mojeg prijedloga da bi boja mogla biti crvena 🙂

Začudo, ponestalo mi dimljenih lososa u prostoriji za sušenje koja mi je odmah kraj nepostojeće prostorije za biljar i trofeje sa safarija 😉 ,a koje bi ovaj pink perlator okusa trešnje kojeg vrtim u čaši isprao s nepca u hipu. Ova Lavit inačica suholjavog cava rose-a nosila bi se bez problema i s pršutom (kojeg također nije bilo btw). Jer okus je voćan, postojan i intenzivan. Dominantna sorta je Trepat, zastupljena s 80%, dok ostatak dijele „Garnatxa“ i „Monestrell“ kako kažu u Kataloniji.

Sasvim suvisao prijedlog mi se čini kombiniranje s jelima od tjestenine, pizzom, tapasima i sl. Kiseline bi se lijepo uklopile i s umacima i nadjevima, a osvježavajući mjehurićasti efekt bi zadržao izražajnost, jasnoću.

Sorprende a todos, kako kažu u Španjolskoj 🙂 Neki…

Nisam bio na Hršak bregu iznad Krapinskih toplica i nikad ranije nisam probao vina Petrač vinarije unatoč nizu priznanja od 1999. do danas. Obzirom na sudski slučaj i pikantnu medijsku aferu koja je mogla inspirirati i domaću produkciju sapunica, eksponiranost se valjda podrazumijeva. Unatoč tome, do predstavljanja u Jabukama i ružama nisam pojma imao da uopće postoji Petrač vinarija s vlastitih 10 ha vinograda. Uostalom, kao i uvijek dosad, briga me u čijem je vlasništvu vinarija, ova butelja ispred mene je u mojem. Zanima me ima li smisla i kakvog.

 

Petrač, stolno pjenušavo vino, 2002.

Cijena: 150,00 kn

Uvjerljivo najzanimljivije i meni vjerojatno najdraže vino iz izloženog opusa i riječima „glavom kroz zid“ najbolje opisuje vinarsku filozofiju.

Nije lapsus, ne fali jedinica ispred dvojke. Ovo je vintage pjenušac iz 2002., prepun divno zrelih mirisa koji ne dolaze od prezrelog materijala ili sl., već isključivo protoka vremena. Vremena u kojem je ovo pjenušavo vino zadržalo svoju britkost… iznenađuje li to obzirom da je Petrač pjenušavac 100% Graševina vinogorja Zabok 😉

Pjanušac je blago „gaziran“, mekan, svježe strukture, izrazito zrelih aroma voća i kvasaca. Opušten, hedonistički ultimatum pun prirodne svježine. Premda nije naglašeno, očekivano je brut suhoće s deklariranih primjerenih 12,6% alkohola.

U cjelini, jedan od najluđih i najzanimljivijih pjenušaca nastao na ovim prostorima… Način na koji balansira između banalnog uratka s extra sladora za sve ljubitelje dobre kapljice i značajnog iskoraka koji mijenja percepciju Graševine i još više Zagorja je neobjašnjiv. Ne znam može li se ovo ponoviti, ali nadam se da hoće.

Trebalo bi se nastaviti i ustrajati da bude još bolje, još dugovječnije, još konkretnije …i jednako osebujno.

 

Petrač, Graševina, 2012.

Cijena: 45,25 kn

Stereotip koji čak ni Bodren i Bolfan zajedno ne mogu promijeniti je „Graševina iz Zagorja“ 🙂

Dovoljno drugačija od zagorskog stereotipa i dovoljno različita od ostalih Graševina. Slamnato-zlatnožuta boja, jezero i potok na nosu, blagost i nježnost na nepcu. Ugodna vinoznost bez napadnih kiselina. Nije napucano ekstraktom, ali je kvaliteta materijala takva da obuzme u potpunosti. Punoća je idealna da Graševina ostane pitka, a kiseline su neprimjetne, preneprimjetne… tako poznata i tako draga aroma „sušenih marelica“ 🙂 toliko je drugačija od dosadašnjih „sušenih marelica“. Odluka da uz ovo vino pirjam gljive (uglavnom šampinjone i pokoji vrganj) začudo se pokazala ispravnom. (Mažuran je bio možda malo too much 🙂

Suha, s 13,2% alkohola, ali bitno drugačija od ostalih Graševina, sličnija graševinama s nekih dobrih položaja Plešivice, Breg, Stošinec. Ne treba biti prerashlađena, meni znatno bolja na umjerenoj sobnoj temperaturi nego prehladna.

Baš dobro napravljeno. Pedantno, rezulutno, konkretno, ali ne toliko da se izgubi inherentni karakter, nešto rustikalno što definira vino.

 

Petrač, Chardonnay, 2012.

Cijena: 49,50 kn

Uz graševinu, drugi bijeli sortiment u vinogradu je chardonnay. Osobno, puno mi je napetija i autentičnija Graševina. Chardonnay je privlačan na prvu, artificijelno tropsko voće na nosu koje se ne zadržava predugo. Gutljaj, dva i određena „tupost“ vina prevlada, niti prezrelost, niti nezrelost, ali ispraznost, bezkarakternost. Vino je dobro izbalansirano, ali u podrumu.

NIšta ne strši, ali ništa puno i ne daje. Osim banalne voćnosti. Ipak, uravnoteženo je i suho, s uklopljenih 13,4% i ugodno za piti uz skoro svako jelo… makar običan pistacio kao jedinu grickalicu koju sam uzeo ove godine 😉 Ono što se čini kao mineralna komponenta, kao distinkcija koja dolazi iz tla vinogorja Zelina, zapravo je tehniciranost.

 

Petrač, Merlot rose, 2010.

Cijena: 49,50 kn

Ovo zapravo nije rose 🙂 Odnosno, nije „službeno“ rose vino zbog neke proceduralno administrativne začkoljice ili slične stupidne dubioze zbog koje je Zavod uskratio evidentno ružičastom vinu da se tako i nazove. Postupak nastajanja i boja vina u skladu su sa svim gabaritima rose vina, ali svi smo mi broj na papiru za birokraciju.

Vino nije neki Merlot, ali je dosta uspješan rose iz Merlota 😉 Miriši kao ruž za usne, ali „poljubac“ je zato vinski, do želuca 🙂 Ta je distinkcija toliko naglašena da ne predstavlja uspješan spoj, već skoro sukob malina i jagoda sa grubo vinskim tijelom.

Međutim je ipak, suho vino, ozbiljan rose. Rashlađeni utađivač žeđi sa svega 12,6% alkohola u robusnom tijelu.

 

Petrač, Cabernet Sauvignon, barrique, 2009.

Cijena: 79,00 kn

Jedan sat dekantiranja ne može biti dovoljno da u potpunosti „izvjetri“ utjecaj drvene bačve, ali lijepo omekša vino.

Vrlo snažno i koncentrirano iskustvo sluti se na nosu. Sve uobičajene voćne asocijacije (tamno bobičasto voće) i još poneke su tu… ništa što bi me impresioniralo jer sliči gomili sličnih vina. Ali, ono što čini razliku je dodir na nepcu.

Baršunasta zavodljivost Caberneta koji ne vrišti, ali vrlo konkretno i jasno pokazuje da je satkan od osobitog materijala. Unatoč naglašenom školovanju, u ustima ostavlja informaciju o prvorazrednoj sirovini. Čak hladna mineralnost usudio bi se pomisliti. Drvenasti, ali glatki tanini, uravnotežena struktura, sve vrlo ozbiljno.

Vino je suho, 13,5%, puna tijela i opojnosti, kao med od kadulje… neke mračne trave su tu 😉 do granice gorčine. Prijetnja „masnoće“ pojavljuje se tek na ljetnoj vrućini. Međutim, blago rashlađeno, impresivno „šminki“ unatoč. Treba probati kroz koju godinu. Palac gore!

 

Petrač, Cabernet Sauvignon, 2008.

Cijena: N/A

Osim Graševine, osjećam da je se i Cabernet Sauvignon ovdje dobro osjeća 🙂 Iz tog razloga sam radoznalo otvorio i prethodnu berbu.

Premda starije, živahnije je na nosu. Kompot od višanja aromatska je asocijacija.

Prodorno na nepcu, drveni tanin, ali kiseline su te koje te uhvate i vode u finiš. Tijelo srednje jako, pitko, pomalo „sirovo“, ali opet taj osjećaj dobrog materijala. Vjerojatno je zato i dobilo Decanter commended priznanje.

Kod 2008. je odlično što za razliku od 2009. djeluje potpuno „nenašminkano“. Djeluje nekako domaće i priziva kakvu suhu zagorsku kobasicu. Veliki like!

 

Petrač, Karizma, 2011.

Cijena: 69,00 kn

Naravno, oznaka „vrhunsko“ 🙂 Predvidljivo. Ovo će se sigurno istaknuti kao aktualna perjanica podruma. Bordoška kupaža vinogorja Zabok dobro je složena. Kupine, borovnice, crni ribizl, začini, malo drva, malo više topline (14,3%)… recept za uspjeh 🙂

Voće koncentrirano, donekle ukuhano, srećom ne i pekmezasto. Vrlo mekano na nepcu, ugodno i zaobljeno, glatkih tanina, dobre strukture koja ipak počiva na suhoći i omekšanim kiselinama. Ekstraktno, ne pretjerano koncentrirano u ustima. Lijepo uravnoteženo, hedonistički i pomalo populistički… definitivno crowd pleaser. Meni Karizma predstavlja uspjelu Bordošku kupažu, ali toliko nalik sličnim blendovima Novog i Starog svijeta da će me teško oduševiti. Međutim, kao primjer da i Zabok i Zagorje konja (i enologa) za trku imaju i u ovom popularnom segmentu – sasvim o.k.

 

Petrač, Cabernet Sauvignon, ledena berba, 2009.

Cijena: 290,00 kn

Kad sam započeo s ekstremom, red je i da završim s jednim 🙂 Razmjerno visoka transparencija i bakreno-smeđkasti odsjaj rashlađenog vina. Visoki predikat prvo je što se jasno osjeti na nosu. Mirisi bobica s plemenitom plijesni, med od Cabernet Sauvignona… arome koje su izražene, ali ugodne… smokva, trave i korijenje.

Puna slatkoća širi se ustima, nekako ipak zadržavajući fokus na onome vinskom u sebi zbog čega ovo iskustvo nije tek doživljaj cijeđenja grožđica. Doduše, osjećaj da je u svakom gutljaju barem kila grožđica stoji, ali ta koncentracija i ekstraktnost nekim čudom ne narušavaju pitkost. Recimo, očekivao bi barem malo, makar trunčicu gorčine…

Ipak, na toj prestižnoj razini predstavlja više sirup negoli vino što u prijevodu znači da je bez gracioznosti „samo“ surovi ekstrem. Slatkiš, bombon, lizalica… showoff koji je dobio „samo“ commended od Decantera 😉

Medeno-biljni liker s 10,8% alkohola ili ekstremno slatko vino za kolekcionare i nadmetanja bilo kojeg oblika, od neformalnih vinskih druženja do najspektakularnijih festivala i ocjenjivanja…

 

Cijena: 67,50 kn

Vino je bez oznake godišta, barem nije istaknuto nigdje na etiketi i stvarno se čini kao godište 2012, ali ne bi me čudilo da će se jednako činiti godištem 2013. u 2014.. 🙂 Drugačiji je to oblik svježine, onaj koji se neće izgubiti nakon godine dana. Oznake na etiketi, ni 12,4% deklariranih alkohola ne govore o prividno kohezivnom djelovanju istih, „glicerolastom“, čak i hlapivom, svakako nesvakidašnjoj voluminoznosti i neobičnom odnosu s vinsko-voćnim kiselinama.

Tu je onaj karakter koji me osvojio s roseom 2009. Rastezljivost 🙂 Yummy kiseline za probavljanje i najpikantnije „podruguše“ 😉 a kamoli najfinije istarske suhe kobasice.

Malina na psihostimulatorima 🙂 Zatim crvena naranča i gumenastost na nosu nisu nalik gumenim bombonima i sličnim neozbiljnim senzacijama. Ovo je zacijelo vrlo suhi rose, premda niti taj podatak nigdje nije označen.

Autentičan, rustikalni „sirovi“ materijal Borgonje i Terana skrojen pedantno, profinjeno… nitko ne zna hoće li biti jednako svježe u 2014., ali mislim da će biti još bolji rose jer izgleda kao mlada faza žilavog rosea 2009. koji je vjerojatno i danas izvrstan i među najboljim domaćim roseima u kategoriji za sebe.

Cijena: 49,90 kn

Bi li želio posjetiti postojbinu Vinho Verde vina na sjeveru Portugala? Apsolutno. Kako nikad nisam bio u Vinho Verde-u, a prema svemu sudeći neću ni u ljeto 2013., „zeleni gemišt lokalnih sorti“ najbliže je što me može transformirati u neku zelenu idilu punu kvrgavih vinograda.

Zelene cvijetno-travnate senzacije na nosu, s kriškom limete, a još su „zelenije“ u ustima. Hrskavost i harmoničnost.

U skladu s „perlajućom prirodom“ vino izgleda kao da su ga miješali s detergentom za suđe, ali uz slane inćune i malo maslinova ulja razvija tek, slast koju suho bijelo vino s 11,5% alkohola te izražene, ali dozirane acidičnosti, ne daje za pretpostaviti. To, međutim, ne iznenađuje toliko jer unutar Vinho Verde kategorije sigurno postoje ogromne razlike, a Quinta da Aveleda jednako sigurno nije neka surova varijanta, inačica kakvu nikad nisam probao, ali mogu je jasno zamisliti 😉

Nije oštro, ali je precizno. Ne urezuje se u nepce, ali traje taman koliko treba… do sljedećeg gutljaja 😉

Bez prodornosti, naglašeno „elegantno“, zaokruženo i uravnoteženo iskustvo ipak predstavlja epitom svježine. Bez tijela, odnosno radije bez intenziteta da funkcionira i kao pravi „čistač nepca“, ali će zato ulogu uglađenog „aperitiva“ odraditi besprijekorno.

U tom nekom tržišnom aspektu i u nedostatku kamene toničnosti i „slanosti“ materijala uvjerljivo gubi utrku s Jerkovićevom Kujundžušom recimo, ali definitivno mi nije žao tih 50 kn za ovo Vinho Verde iskustvo. Bar je godište aktualno 🙂

Cijena: cca 40 kn

Posljednja berba Ivana Jerkovića. Istovremeno prva berba nasljednika, Mate Jerkovića.

Jedino istinski bitno što mogu napisati vezano uz vino je – „to je to“.

Možda čak uvjerljivije od berbe 2011. i sličnije ranijim godištima premda je o tome na ovaj način s vremenskom distancom bez mogućnosti paralelnog kušanja malo nadobudno raspravljati.

Kao da sam ovaj file brancina što sam ga izvadio „za uz vino“ bacio natrag u more. Ili još bolje ko` da je fosilni ostatak u stijeni, al još uvijek skroz svjež 😀

Na neki način mi je laknulo i morao sam nakon nekog vremena otvoriti i drugu butelju da budem sasvim siguran 🙂

Znam da mnogima nije jasno čemu tolika fascinacija oko baš ovog vina i da većini konzumenata ovo vino ne pobuđuje osobite emocije, doživljavajući ga istovjetnim masi vinoza bez pravog identiteta i karaktera. Zato ovim putem pozdravljam bilo koju sugestiju u obliku komentara koji nudi baš ovakvo vino s domaćeg tržišta. Jer niti jedno bijelo vino Dalmacije nije isto, a čak niti druge Kujundžuše nisu iste premda ih je sve više sve boljih! Niti je svako godište Jerković Kujundžuše baš skroz identično, ali to je to. Isti nos, ista svježina, ista minimalistička struktura. Isti imotski tonik okusa soli i kamena plus paradoksalna planinska svježina i nelektriziranost. 91.

Eto zato sam odahnuo. Zato jer Jerkovićeva Kujundžuša, na žalost, više nije Ivanova, ali je zato, srećom, Matina.

Želim mu još puno i puno ovakvih Kujundžuša.