Cijena: 139,98 kn u Vrutku http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=352046

Dugo nisam bio ovako pozitivno šokiran. Prvo, nježna boja lososa, zapravo boja breskve, više narančasta nego ružičasta.

Drugo, miris. Tako poznat zvuk i jednako tako neuhvatljiv. Prozračan. Je li to miris sirovog mesa ili nekog od plodova WSET-ove tablice ili specifičan mineralni aspekt manje je bitno od toga da sam odmah krenuo narezati ombolo. Kojeg nisam imao pa je poslužio tanki namaz blagog ajvara na levant kruhu i kriška paškog sira.

Ružine latice, orijentalni začini, dinja uz izrazitu mineralnu signaturu raritetnu među hrvatskim vinima općenito… sve to izmiješano u jednu novu boju koja se raspršuje po nepcu… u valovima. Teran se može prepoznati i na nosu i u ustima. Samo nikad ovako balansiran, nježan i zreo. 91.

Metalno-gorkasti after možda je too much, ali u cjelini, osobito nakon male adaptacije olfaktivnog aparata – gušt neizreciv.

Cijena: 67,38 kn

Nježna zlatnožuta boja uz slamnatu nijansu ne svjedoči o zatomljenoj svježini jedne od najpolularnijih mladih Malvazija posljednjih godina. Agrumi, livada i trave na nosu, dodir bazge, prstohvat limuna, zrlo soli…

Suha i pitka struktura, nimalo narušena nemalim alkoholom (13,6%) donosi „slatki limun“ na nepce, osvježavajuću senzaciju usklađenu s punoćom tijela.

Lijepo zaokruženo, ugodno iskustvo mlade Malvazije opojne aromatike dominantno u smjeru voća i bilja uz hrskavi „crispy“ karakter koji joj pristaje i dodatno naglašava svježinu kao što „uljnost“ naglašava punoću. 86. Jako lijepo.

The WordPress.com stats helper monkeys prepared a 2012 annual report for this blog.

Here’s an excerpt:

About 55,000 tourists visit Liechtenstein every year. This blog was viewed about 210,000 times in 2012. If it were Liechtenstein, it would take about 4 years for that many people to see it. Your blog had more visits than a small country in Europe!

Click here to see the complete report.

Cijena: nepoznata

Crazy Hills Chardonnay 🙂 Zvuči kao novo hipster vino Kalifornije. Daleko manje pretenciozno negoli „Kings Hills“ (Erdut) ili „Saints Hills“, a još više upečatljivo 🙂

Prije ulaženja u pitanja rebrandinga Ludbrega valja probati nešto domaće i ovim putem zahvaliti Igoru na butelji…

Dugo nisam naišao na ovako izrazitu „međimursku školu“.  Ne mislim pritom na ništa loše, ali ostatak neprovrela sladora često na rubu polusuhog i koji čini poluslatko uživanje lakim i pitkim, a 13,2% alkohola potpuno skrivenim, već neko vrijeme je rezerviran za lokalnu lakopilačku publiku.

Poznati bljutasti vonj na nosu prisjetio me na neke drage trenutke uz vina međimusko-varaždinskog kraja. Istaknuta osobina je samodostatnost. Nema tog jela koje će savršeno pristajati uz ovakvo vino osim valjda prhkih božićnih kolačića.

Zlaćano i uljasto i ne samo savršeno pitko, već jednako savršeno „plitko“ – voće; breskve, dunje, džem od marelica opojno su aromatični u ovakvoj strukturi. Srećom, lijepo uglazbljene kiseline donekle osiguravaju serioznost ovakvoj kapljici, upotpunjujući cjelinu koja postaje vinski užitna.

Nakon dugo vremena sam otvorio ovakav uspješan primjerak navedene „škole“ koji sam imao radost probati. 83. Neopterećeni vinski gušt i trivijalni hedonizam za koji sam samo mislio da sam ga prerastao 😉 Hik!

Ono što općenito iznenađuje je forsiranje aromatičnog mirisnog zrelog Chardonnaya za vina ovakvog stila. Među najuspješnijim naglašeno polusuhim vinima Međimurja pamtim “nježnije” sortimente. Vina izrazito niskih alkohola koja vibriraju poput najtanje strune. Nježna, delikatna karaktera, poput leptirovih krila. Zar je baš svugdje tijelo postalo važnije od brzine i elegancije?

Cijena: 125,19 kn

Jako lijepo izgleda ova boja trule višnje u čaši kraj burgundske boce. Damn, na sve su mislili 🙂

„Kalifornijski Ronac“ je topao na nosu, prepun sitnog bobičastog voća i začina. „Spiced“ u mjeri da mogu vizualizirati debeljuškaste bačvice od biranog američkog i francuskog hrasta.

Ipak je skoro prekrasno suzdržano u ustima, bez lažne punoće i pretjerane voćnosti. Vrlo je suho s jasnim taninima te nemoguće svježim kiselinama u strukturi.

Nešto neukrotivo, neki drzak karakter kept me going dok nisam shvatio da će dan nakon biti u još boljem izdanju. Ali hoće li dan nakon ostati ovog litvanskog tvrdog sira s kojim se savršeno nadopunio? Prisjećam se onog miša u Ratatouille-u 🙂

Dan nakon stvarno postaje kremastije, još uvijek vrlo čvrsto na mjestu, tjelesno, još prisutnije. Jednako suho, ali sada dodatno sočno. Bobice i papar još su konkretnije, još intenzivnije, ali ne prekoncentrirane. 87. Očekivano bitno drugačije od nedavno isprobanog Zinfandela u svim ključnim momentima, a čini se opet vrlo prepoznatljivo unutar neke Vintner`s Reserve K-J linije recimo. Dobar posao.

Cijena: 49,90 kn (prosinac 2012.)

Crveno voće uz dodir orašastog, lješnjak uz note dozrijevanja (manjim dijelom) u drvenim bačvama. Premda to nisam učinio, čak i ovo „regularno“ Modero jezero prvo bi rashladio i zatim „ugrijao“ čekajući da proradi u dekanteru. Suha kupaža Imotskog Cabernet Sauvignona i Merlota uz Vranac i Trnjak s 12,5% alkohola tada idealno omekša, pusti privlačne arome suptilne poput paukove mreže i jednako sudbonosno ljepljive, „ljepilo“ ekstrakta, tanina i sladora kojem se nije lako oduprijeti. Pa niti ne pokušavam 🙂 Zdrave voćne kiseline me poput Vergilija vode kroz tu pustolovinu…

Još „trzavo“, još pomalo „škripi pod zubima“, ali je pravi voćni bombon lišen ispraznosti, na balansu između konfekcije i često nekomercijalnog karaktera, ali u kojem uspijeva biti identificiran kao Imotski crnjak. 87. Prekrasno.

Najvažnije od svega, još je bolji od svojih prethodnika…

Cijena: 49,90 kn (prosinac 2012.)

Hrvatska semi seco Cava ispunjena je žuto-zelenim tonovima breskve, jabuke i kruške, donekle čak na tragu voćnog cidera, pomalo i sorbetto-a. 86. Prekrasno dozirana slatkoća funkcionira izvrsno, čak versatilno u gastronomskom smislu. Uravnoteženost slatkoće i kiselina od nosa do retrokusa, osjećaj punoće bez pretjerane slatkoće dodatno potencira voćne aromatske senzacije.

Prožetost mjehurićima i generalna gaziranost neumoljivo čine doživljaj „up-lifting“, osvježavajućim i skoro „rejuvenating“ iskustvom. Neočekivano trajan završetak je impresivan i zarazan. Pjenušavi „zov na još“ koji unatoč semi sec stilistici nije isključivo zamjena za desert, koji može pratiti kremastu novogodišnju tortu, ali donekle čak i večeru…

U svakom slučaju, teško je očekivati više za te novce u RH.

Kao da nije dovoljno što je Karakterre okupio vinare biodinamičare, organske vinare, naturalne vinare, „alternativne vinare“ ili kako ih već sve nazivaju, pokušao ih je sve obuhvatiti zajedničkim nazivnikom „Karakterre“ 🙂

Ne može se reći da nikome od posjetitelja ništa nije bilo jasno jer 30ak vinara Italije, Slovenije, Austrije i Hrvatske ipak imaju jednu prepoznatljivu zajedničku distinkciju – neintervencionizam. Doista, za razliku od pokušaja kontroliranja vinograda i nastajanja vina u podrumu uz pomoć brojne sasvim legitimne agronomsko-enološke prakse, ovi vinari se ne koriste intervencijama u vinogradu i podrumu ili se koriste u minimalnoj mjeri u kojoj su ih koristili i prvi vinari čovječanstva.

Unatoč prostoru skromnih kapaciteta za festival ovakvog interesa izlagača i posjetitelja, prevelike gužve nije bilo što znači da se moglo više-manje neometano isprobati nešto više-manje drugačije od konvencionalnog. Lako ste mogli prepoznati i moj entuzijazam ako smo se susreli, poput djeteta ispod pinjate pune slatkiša.

Zašto nije bilo Tomca ili Clai-a i s čim su se pojavili Saints Hills, Trapan, Duboković i Krauthaker i što ja mislim i ne mislim o tome u datom kontekstu ostavljam za eventualnu diskusiju u komentarima, ali u kontekstu nastupa domaćih snaga mogu reći da mi je jako drago što sam napokon imao priliku probati Krauthakerova Kuvlakhe vina, novi Milošev rose 2012, vjerojatno najuspješniji dosad i vidjeti Kosovčevu Selekciju u društvu u kojem u najmanju ruku zaslužuje biti i kojem daje vlastiti komadić osobnosti.

A sad vina… ne znam koliko će ljudi podijeliti moje mišljenje da je najjači stol bio onaj na kojem su izlagali La Stoppa, Radikon i Colombaia.

Elena Pantaleoni me osobno provela kroz La Stoppa line up u kojem je ne bez razloga posljednje vino bilo – bijelo. Macchiona 2005 nastala je iz jednakog omjera sorti Barbera i Bonarda i u tom smislu idealno predstavlja regiju Emilia Romagna. Savršenstvo. Znate po kojoj cijeni?

Zatim Ageno. Monumentalno vino! Veliko, veliko bijelo vino. Sorte su egzotična varijacija na temu Malvazije, Malvasia di Candia Aromatica, sveprisutni Trebbiano i strogo lokalni Ortrugo u minornom udjelu. Vino stavlja La Stoppu u nevjerojatno društvo vinarija kojima je najveće crno vino – bijelo.

 

Činjenica da ću Radikona tek spomenuti u kontekstu da sam ga pokušao provocirati da gdje mu je prijatelj Gravner 😉 ide u prilog atraktivnosti potpune nepoznanice i najugodnijeg iznenađenja Label Grand Karakterrea – Colombaia.

 

Colombaia me podsjetila da nema baš puno vinograda s ostacima morskih fosila u zemlji. Zapravo nigdje izvan Toskane koliko znam. Kad takvom terroiru omogućiš život poslije života u butelji, malo toga većeg možeš napraviti. Osim nadahnutih crnjaka, neizostavno moram spomenuti prilično egzotično pjenušavo vino nazvano Ancestrale prema nekom zaboravljenom receptu. Neintervencionistički pjenušac suprotnost je u samom sebi i tu nemoguću nestabilnu tekućinu nenalik ičemu što sam ikad mogao probati neću lako zaboraviti. 1 unica fermentazione naturale in bottiglia. Možda nema djetinjastih mjehurića, ali itekako ima iskre. Da ne zaboravim podrumske cijene… molim?

Napokon, najveći „luđak“ u dvorani ipak je bio i ostao Aci Urbajs. Premda su čak i meni bijela vina malo previše „repasta“ i „zeljasta“ i podsjećaju na bizarne eksperimente mog starog, „sam svojeg mastora“ staroga kova, Urbajs potpisuje meni najbolje vino Karakterre-a.

Urbajsov Modri pinot ne bi prošao na hrvatskom Zavodu ni da ga puste kroz reverzibilno osmozne nuklearne filtere, ali odsjekao bi si vlastitu ruku da je s tim mirisom u čaši krenula prerano ustima. Ushit na nepcu drži me još uvijek. Samo prisjećanje na nedostižan Arbois Pupillin nešto je što osigurava mojih 95+ bodova. Kladim se da bi bilo odbačeno kao ocat na bilo kojem domaćem ocjenjivanju. Drugim riječima – da, stvarno je toliko dobro 🙂

Nakon što sam potencirao osobnu vinsku demenciju na nove neslućene razine, većina ostalih vina činila su se kao jučerašnji kruh. Međutim, pričamo o veličanstvenim vinskim doživljajima od kojih ću izdvojiti samo neke…

Burja Modri Pinot

Klinec Verduc 2003

Terpin Sialis Bianco

Casa Belfi Colfondo

a zatim i Vodopivecove Vipavske, Štekarovu Malvaziju, Musterov Opok i brojne druge.

Ocjena festivala: neprocjenjiv osjećaj otvaranja krunskog čepa na mutnom pjenušavom vinu Colfondo sorte Glera (dakle Prosecco), ali tradicionalnom frizzanteu „Venetian style“ i spoznaja da je neusporedivo bolje od onog što je danas prihvaćeno kao „konvencionalno“.

Far over the misty mountains cold…

🙂

Cijena: 85,38 kn (prosinac 2012.)

Kad već na nosu osjetiš toliko gustog ekstrakta uz mladoliki ljubičasti odsjaj potpuno neprozirne tamne tekućine, nije za očekivati neko „terroirsko“ vino.

Koncentrirane arome crnog ribizla i kupina notorni su deskriptor kralja crnih sorti ma gdje bio, pa čak i u vinogorju Požega-Pleternica 🙂

Tu koncentraciju na nosu ne ometa ni 14,6% alkohola koji se registriraju u nekom trenutku finiša. Sami završetak nije epski dugačak, ali sve vezano uz vino vrišti da je toliko mlado da nije ni za očekivati neku dubinu, kompleksnost i trajnost. Ono je zato nezahtjevno, naglašeno voćno, pitko unatoč ekstraktnosti i savršeno „razbarušeno“ mlado u svakom pogledu, pretpostavljam samim vinogradom, odgojem i nastupom, pravi talent show. 84

Kad tako netko na toj razini pokaže potencijal, to te odmah oduševi…

Suhi „Cab“ kojeg bi bilo pametno dekantirati prije posluživanja.

Cijena: 54,98 kn u Vrutku (http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=321127)

Skršio me Krš 🙂 Ali nije mi žao, jer ovakve vertikale su odlična prilika za donošenje odgovora na pitanja koja nitko nije postavio 😀 Žilavka je jedna od sorti koja me fascinira, a od regularnih Žilavki dostupnih na našem tržištu od prvog dana izdvajam Krš. Radi se o mladim nasadima s prvom komercijalnom berbom 2008., ali dugom obiteljskom tradicijom uzgoja loze. Da se u aktualnom trenutku najbolje uživa pretposljednja berba očekivani je ishod, a eto kako je do njega došlo…

Krš bijeli Žilavka, 2011

Zelenkasta prema zlatno-žutoj boji u čaši. Perzistentan kameno-floralni karakter, kišnica i livadsko cvijeće uz nešto soka od limuna… Isprva citrično, osvježavajuće, vrlo izravno, rashlađeno reže ravno kroz nepce u neočekivano dug završetak. Uravnotežena svježina, izrazita suhoća i neprimjetnih 13,6% alkohola, osim kao glatkoća i punoća u ustima koja se potencira na višoj temperaturi konzumacije. Retronazalni dodir badema i oraha upotpunjuje aromatski sklop koji počiva na mineralnosti dobro odgojene Žilavke. Primarni, „bazični“ karakter koji će se u sljedećoj godini prirodno zaokružiti. 87

Krš bijeli Žilavka, 2010

Još dosta citrusa i nešto južnog voća u suzdržanom, decentnom nosu koji mami nenametljivošću. Idealno uravnoteženo u ustima s integriranim kiselinama u zaokruženoj strukturi s ekstraktom koji traje i kremastih 13,5% alkohola. Osvježavajuća „uljnost“ i harmoničan sklad svjedoče o znatno boljem, smirenijem i kompleksnijem iskustvu nego što ga vino moglo pružiti u ljeto 2011 kad sam ga prvi put otvorio. Potpun doživljaj Žilavke sada u idealnom balansu. 89

Krš bijeli Žilavka, 2009

Puna zlatna boja iz koje izbija aromatičan, bogat nos s istančanim senzacijama ljekovitog bilja, livade i dunja. Potpourri s nekim vrlo plementim notama. Profinjenost. Idealno posloženo, zrelo vino s ipak malo disharmoničnim finišem. Odlično trajanje uz dodir acidičnosti koja međutim, uz hranu funkcionira besprijekorno. 86

Krš bijeli Žilavka, 2008

Zlatnožuta, ali skroz bistra boja uz medene note na nosu i specifične floralne aspekte, cvjetna pelud i aromatično bilje. Očaravajući miris dubinski intenzivan. U ustima potpuno opušteno vino ekstratne suhoće da „svrbi“ koliko je „neispolirano“, oksidativno i skoro tanično!?! Bilo bi interesantno napraviti analizu alkohola u odnosu na deklariranih 13% Ipak, malo praznije od priželjkivanog i već pomalo umorno, ali s još uvijek dosta robusnog šarma i sasvim dovoljno „garnirunga“ da isprati i kakvu pizzu.