Cijena: 99,88 kn (kolovoz 2012.)

Pjenušavo stolno vino, vjerojatno zato jer je iz baze Portugisca i Chardonnaya 😉 Još jedno vino s oznakom stolnog koje je uvjerljivi nadstandard za Hrvatska vina.

Savršene zagasito ružičaste boje i permanentnog sitnog perlanja, oslobađa arome crvene naranče i korice limuna na nosu, voćnost koja je suptilna, ali vrlo postojana uz pojavu kompleksnijih mineralnih senzacija. Hladnoća kamena, prstohvat soli, sve ono što ovaj vinopija voli 🙂

Bez gubitka osnovne definicije, s vremenom u čaši nove senzacije ustupaju mjesto starim sve dok se ne pojavi skoro Pinotnoirovski nos!?

U ustima čvrsta i precizna struktura omogućuje senzaciju punu suptilnih aroma voća koje traje unedogled i vraća se potvrditi doživljaj.

Nije „samo“ iskričavo svježe, već i prilično ozbiljnije vino. Nepokolebljiva suha struktura jedan je pokazatelj. Drugi pokazatelj je nešto skriveniji. Od prividne slatkoće na vrhu jezika do pseudogorčine u povratnom okusu, vino pokazuje da dolazi iz obitelji Tomac.

U tom ključu, podsjeća na Tomac rizlinge ili chardonnaye… longitudinalna kvaliteta čvrste forme uz svu prirodnu aromatsku raskoš. Osim toga vinozofskog detalja, svakim novim gutljajem kao da se penjem stepenicu više. Do vrha 🙂 Ili do dna 🙂 U vinskom kontekstu obje situacije su pozitivne 😉

Rose na kojem bi volio isprobati sve moguće načine „iščitavanja“ vina. Jedan način ipak je uvijek najbolji – energija koju prenosi. Koja je golema. Jednostavno osjećaj istinski izvrsnog vinarenja od uspavanog vinograda do butelje čuvane u optimalnim uvjetima.

Predivno aromatičan rose pjenušac. Primjer kako bi se voćnost trebala prezentirati u vinu. Uz bok Classicu i već samim time ponos obitelji Tomac, ponos Plešivice, ponos Hrvatske i svih neafirmiranih vinskih regija. 4 plus!

Cijena: cestarina + gorivo + ostalo

Za petstoti post odlučio sam se opustiti negdje gdje sam čuo da se tulumari bez granica. Prošle subote po prvi put posjetio sam wine station Trapan 🙂

Formalno, došao sam na organiziranu večeru u 6 sljedova kombiniranih sa 6 vina domaćina Trapana i gostiju Senjkovića s Brača.

Neformalno, došao sam se okupati u moru možda posljednji put ovoga ljeta i na Trapanijadi proslaviti svoje vlastito malo slavlje jer sam prešao desetinu puta do ciljanih 5 tisuća dojmova 🙂 Naravno da se šalim. Ne mislim stati prije bar deset tisuća.

Nova iskustva su najgorih 2 km makadama koja sam prošao vlastitim vozilom na putu do Šišanskih plaža i spoznaja da postoji more zastrašujuće visoke bistrine i sjevernije od Zadra.

 

Osim toga, otkrio sam kako je Uroboros 2010 tek sad ušao u svoju optimalnu fazu, ali da će 2011 ponovo s 95% Malvazije biti još impresivnije od slavnog Uroborosa 2008. Najviše me ipak razveselio Trapan Che. Osim briljantnog naziva, radi se o pjenušavom roseu od 100% Terana sa „zero dosage-om“. Oba vina nisu još spremna za tržište.

Jetra morskog psa (jelo Davida Skoke, na slici) kombinirano s idealnim roseom (Senjković Spoža) je uključilo moj prekidač.

Barbieriev (Andrej) rižoto bio je lijek. Najbolji rižoto ikad ili bar dijeli prvo mjesto s dosadašnjim suverenom tog dijela osobne olfaktivne memorije.

 

 

 

 

 

 

 

 

Kad gledaš Brunu u elementu sve to skupa izgleda prilično jednostavno i haj lajf. Dizajnerska rasvjeta, partijanje, vino se toči… ali dojam s kojim sam se vratio odudara od te površne percepcije. Može li biti slučajno da taj premladi, bučni, urbani i kakavsvene vinar baš svake godine dobije ili napravi nešto iznimno, bar jednu etiketu koja je nadstandardna i značajna po svim vinskim parametrima? Ne vjerujem da je slučajno. Mislim da je tu puno više toga što oku izmiče.

Stoga sam slobodan svima postaviti možda i najveće vinsko pitanje – da ukinem ocjene ili da prijeđem na 100 skalu?

🙂

Ne mogu se sjetiti niti jednog razloga zašto u skoro 500 dojmova nisam još pisao o vinima vinara koji pripada tzv. prvoj generaciji moderne Istre koliko znam. Pilato je jedno od desetak imena u čijim vinima sam uživao u svojim prvim upoznavanjima sa sortnim Malvazijama i Teranima i čini mi se jedan od prvih koji je isticao „Istarska“ uz Malvaziju. Zato mi je drago što imam priliku kalibrirati svoje pamćenje.

Pilato, Malvazija Istarska 2010. vs Pilato, Malvazija Istarska 2009.

Cijena: 54,98 kn  http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=317467

Paralelno kušanje dvije suhe Malvazije iz dviju bitno različitih berbi odličan je način za ponovno upoznavanje s vinarom. Oba su vina suha, a niti deklarirani alkoholi nisu bitno različiti. 12,5% iz 2010. u odnosu na 13,0% iz 2009. i nije tolika razlika obzirom na to koliko je i na području Vižinade godina 2010. bila drugačija u usporedbi s vrućom 2011.

Aromatski vrlo slične Malvazije citrusno-voćnog i floranog karaktera.

2009. je starija i više „raskravljena“, ali još uvijek prpošno svježa, a 2010. ima taj stisak suhoće kao da je vinar grožđu doslovce istisnuo dušu 🙂 Oboje su i danas pitke mlade Malvazije i to je najvažnije, ali 2010. ima nešto zbog čega poželiš sljedeći gutljaj.

Je li to „slanost“, „suhoća“ „citrusni aromatski profil“, „kiseline“, „niži alkoholi“ ili zapravo sve to skupa u određenom odnosu ne znam. Ali, tako mi mlijeka u prahu, znam da sam uživao u ovoj Malvaziji i nadam se da ću opet. Minus 4.

Pilato, Muškat bijeli, 2009.

Cijena: 49,98 kn  http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=317488

Nježna aromatičnost grožđa uz ne previše cvijeća i dosta voća na nosu, ananas, tropsko voće i jedva primjetan herbalni moment, ružmarin?

U ustima vino kao da ne želi biti slatko i baš kad sam zabilježio „slatkoća nimalo napadna“ 🙂 pogled na etiketu donosi iznenađenje – vino je polusuho! 0,5L butelja me zbunila jer obično sadrži poluslatke i slatke Muškate. Ali, nije samo slatkoća „nenapadna“. NIšta nije prenapadno niti preintenzivno.

Jedino se dodir gorčine u završetku, koliko god nježan, ipak ne uklapa u cjelinu, ali može se reći da ostavlja dojam kasnije branog, prezrelog grožđa. A onda opet, 12,7% alkohola nije osobito nisko za Muškat. 3do4 minus.

Pilato, Pinot bijeli, 2010.

Cijena: 59,98 kn  http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=317468

Dosta cvijeća na nosu i malo lješnjaka, baš orašastosti koja se lijepo uklapa u mirisni doživljaj.

Iznenađujuća punoća tijela u ustima, kiseline dosta prisutne, ali ugodne i prizivaju kakav dobar zalogaj. Podsjetilo me na Plešivičke bijele šampione prije desetak godina 🙂 Ali, ne u lošem smislu. Uz bitno drugačiju aromatičnost, poveznicu nalazim u donekle vinoznom karakteru.

Pilato Pinot bijeli 2010 je suho vino s 12,4% alkohola i treba mu malo vremena da „prodiše“ kako bi se pokazalo u najboljem izdanju. Nakon čak nekoliko sati nastupa vrijeme da njegova ekstraktnost zablista u punom sjaju. U tom slučaju će mu odlično društvo praviti i Oliveto, bakalar na bijelo s dodatkom zelenih maslina i maslinova ulja.

3do4 plus 🙂

Cijena Enjingi Venje bijelo 2004: 77,98 kn u Vrutku

(http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=317171)

Cijena Enjingi Venje bijelo 2006: NA (kolovoz 2012.)

Igoru zahvaljujem na ovom barrel uzorku bijelog Venja 2006 koje još nije pušteno na tržište, dok je Venje 2004 na tržištu već neko vrijeme i u ovoj polbuteljki deklariranoj kao suho vino kasne berbe s 15% alkohola (!) i barrique oznakom.

Venje 2006. bit će deklarirano kao polusuho vino izborne berbe bobica i s 15% alkohola. Obzirom da je ovo vjerojatno premijerno predstavljanje bijelog Venja 06 izvan samog Enjingijevog podruma, pripremio sam pravu seansu ne bi li koncentirano isprobao paralelno dva Venja, perjanice domaće vinske ponude 🙂

S osjećajem privilegiranosti i napet poput strune otvaram Venje 2006 ne bi li opravdao ukazano povjerenje, da bi me zagušio opori vonj plutenog čepa 😦 Dešava se. TCA nije stigao potpuno upropastiti doživljaj, ali dovoljno da bi butelja bila odbačena na svim žirijevima, festivalima i kušanjima koje mogu zamisliti. Osim na mojem 🙂

Za to vrijeme je bistro zlatnožuto Venje 2004. pustilo svoje mirise… plemenita raskoš na nosu, ogrozd, marelice, dunje, ugodna parfemska voćnost bez prezrelih aroma uz dosta medenih mirisa doduše, ali bez težine… jedan od onih mirisa koje jedva čekam okusiti.

U ustima je Venje 04 sočno, skladno, suho s alkoholima koji se eventualno osjete „na prazan želudac“. Kasna berba koja nije zakasnila. Bez teških predikatnih aroma, uravnotežene strukture i bogate „kontinentalne“ aromatičnosti, vino koje je sinergija svih sorti svojeg položaja Venje: Graševina, Rajnski Rizling, Pinot Sivi, Sauvignon, Traminac mirisavi. Tek zbog jedne neuklopljene tvrđe note u okusu ne mogu reći da mi se sviđa više od 2003., ali jako sam ugodno iznenađen. Barem „četvorka“… četiri plus.

Premda sam trebao odbaciti Venje 06 zbog inficiranosti TCA koji se neće „izvjetriti“ već naprotiv, znatiželjan sam… niti TCA ne može sakriti tekući nektar, pravi vinski med. Premda su mi Goldberg i Principovac Graševine bile prve asocijacije, nešto mi govori da će Venje 06 biti puno više vino, puno manje ekstremni vinski ekstrakt poput navedenih prestižnih etiketa.

Svejedno, kasna jesen i zima su idealan vremenski ambijent za opojno polusuho bijelo Venje podruma Enjingi s kiselinama plemenitog Rizlinga, a aromatskim akcentima mirisavog Traminca i premda mu moram odati dužno priznanje, to nije „moje vino“.

Isprobano uz glazbenu podlogu, Folkestra: Zašto med ne bi curio niz teglu (Corpus Delicti)

🙂

Cijena: 61,75 kn (srpanj 2012.)

„Cuj da ti rečem“, Kraljević ima odličan rose 😉 Polusuho ružičasto vino dobiveno je iz sorata Hrvatice, Terana i Merlota.

Pink ružičasto i rashlađeno miriši kao sladoled od jagode ili maline, ali ne „mliječni“ već „vodeni“ sladoled. Dakle, vrlo osvježavajuće arome. Mirišljava strana Terana ono je što zapravo dominira nosom koji nagovještava rose moderne, raskošne strukture.

U ustima se čini dosta blizu suhom. 13,5% alkohola eventualno može registrirati tek prazan želudac. Čini mi se nekako rudimentarno, pomalo i oporo, ali u cjelini jako ugodno. Lepršava struktura pruža osvježenje uz oprez od skrivenih alkohola.

Posjeduje stanovitu tradicijsku suzdržanost, ne sjeda na nepce kao da ližeš trodnevnu bradu (nije da sam to ikada učinio niti kanim ali činilo se kao zgodna ilustracija „gaziranosti“ koja zna pratiti rose vina).

Divlja ruža. Prava Rosa Salvaje ;-P Možeš se koncentirati na trnje, a možeš i na cvijet. Jednako tako je doživljaj isprva neugledan, a zapravo neodoljivo raskošan kad malo bolje zagledaš.

Da ne zaboravim 😛 kombinacija s Pikantino bakalarom bila je izvrsna ideja, tnx Luka!

Cijena: 39,98 kn (09.08.2012.)

„ka cviće bez vode“ sam ako nema Cesarice 🙂 Jedna od najdražih butelja do 40 kuna koju mogu kupiti u Zagrebu i ne samo zbog 40 kuna.

Miriši na more, slušanje školjke iz koje izađe mali račić 😉 Nos neočekivane kompleksnosti i dubine tko ima volje, sluha i strpljenja… neprocjenjivi trenutak čijeg značaja nisi svjestan dok ne prođe.

Miriši na domaću spizu, priziva sir i maslinu, pjat s mariniranim inćunima kako bi se to slatko more prelilo iz čaše u onoga sretnika tko ju drži.

Premda je ove godine vino dosta jače, tih 13% alkohola nimalo ga nije promijenilo osim što je još intenzivnije, ekstraktnije. Jednako pitko i lagano, suho, neusporedive ravnoteže i strukture, jedinstvene aromatičnosti „bijele Dalmacije“, Bogdanjuša, Pošip, Maraština i Parč.

Slankasta „morska“ mineralnost kompenzira prirodno niže vinske kiseline tako da je isključivo cjelina bitna.

U cjelini, Cesarica 2011 još je bolja od prethodne berbe. Nevjerojatno zahvalno vino kako uz predjela, preko rižota i tjestenina, tako i uz „teža“ jela mediteranske kuhinje s kojima funkcionira kao prirodan začin, koktel ljekovitog bilja čiji recept čuva sama priroda. Jedno od meni najznačajnijih bijelih vina Dalmacije i Hrvatske općenito.

Vino mora, kamena i škoja… 😉

Cijena: 39,98 kn (25.07.2012.)

Nekako sam prošle godine u ovo vrijeme pisao o najuspjelijoj i vjerojatno najboljoj domaćoj Frankovki pod imenom Miraz koja dolazi iz Feričanaca. Međutim, već dulje vrijeme me svrbi postoji li ipak poštena Frankovka u cjenovno pristupačnijoj, a masovnijoj distribuciji.

Frankovku Iločkih podruma pod Delicium Mundi etiketom probao sam prvi put uoči Nove Godine 2012, zatim prije nekoliko tjedana na degustaciji u Vrutku i napokon sam se odlučio kupiti butelju koju sam otvorio prošli tjedan.

Divan „šumski“ nos… mirisi su vinozni i čak rustikalni s notom prezrela šumskog voća, ali i s takozvanim „forest floor“ aromama. Vrlo aristokratski profinjeno 😉

U ustima je tako lijepo životno, s voćnim tzv. srednjim nepcem i prekratkim završetkom koji baš zato „traži još“…

Rudimentarna Frankovka iznimne strukture koja se dodatno lijepo zaokružila u boci i sada pruža divno iskustvo Blaufränkisch sorte. Kontinentalna i „šumska“ priroda potvrđuje se svakim gutljajem vina neočekivane punoće i čini se tradicionalnog pristupa školovanja u drvenim bačvama čime je esencija vina tek uljepšano prikazana, nimalo maskirana.

Niti traga drvenim taninima ili neusklađenosti, Frankovka je mekana, sočnih kiselina i uglađenih tanina, a 13,5% alkohola prirodno su uklopljeni u ovo vinsko iskustvo najbolje tradicije koju poznajem.

Ugodno iznenađenje u koje dugo nisam želio povjerovati. Predugo.

Uz Traminac i Graševinu (vrhunske), meni je ovo najbolje iz Iločkih podruma. U društvu kockica Ribanca… jupiiiii 🙂

Minus 4!

Cijena: 49,98 kn (srpanj 2012.) http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=324960

Nije neka tajna da preferiram Ritošina vina, ali do ove godine sam Malvaziju ipak doživljavao manje atraktivnom u odnosu na Ritošin Teran i osobito Cabernet Sauvignon. Sada više ne znam koje mi je najdraže Ritošino vino.

Ničeg neviđenog na nosu, nikakve spektakularne senzacije, ali način na koji se aroma prezentira… čak i miriši skladno, voćno-cvijetno, odmjereno, smireno.

Prekrasno ispuni usta pitkošću, a nimalo težinom ili gorčinom! Gutljaj svejedno traje, odnosno odjeci ostaju na nepcu kako bi svjedočili o ugodnoj, prekrasnoj Malvaziji vrhunski uravnotežene strukture i nježnim herbalno-travnatim retrookusom.

Primjećujem kako u čaši ostane uvijek manje nego bi želio 😉 Dodatno svjedočanstvo o uistinu uklopljenih 13,6% alkohola u idealno skladnoj Malvaziji.

Koja mi je najbolja Malvazija 2011.? Ako i nisam bio siguran nakon solo kušanja, uz fiole (durum tjestenina) s gamberima začinjenim u maslinovom ulju te naknadno uz marinirani brancin ili uz Bacalla della Mamma Tartufino kao uvertiru, odgovor je uvijek glasio – Ritoša.

Trenuci u kojima se potvrđuje da gozba ne mora uvijek koštati bogatstvo.

4 plus!

Cijena: 37,98 kn (srpanj 2012.)

Kujundžuša ti neće dati puno. Ali će ti dati ono što ti treba 🙂

Možeš pomisliti kako miriši na pokislu repu, ali možeš osjetiti unikatnu aromu.

Možeš pomisliti kako podsjeća na Debite, Maraštine, odnosno Rukatce, nepravedno prezrene sorte, žrtve površnosti ljudske prirode kojoj je bljutavo sve što nije napadno „svježe“ ili dovoljno „ekstraktno“…

Ali, kad prožvaćeš Kujundžušu u ustima, možda možeš i shvatiti jedinstven sklad koje niti jedno drugo vino ne ostvaruje na baš takav način.

Tako je i Grabovčeva Kujundžuša iz 2011. možda još bolja od 2010. a možda sam sve više na suptilnoj frekvenciji Kujundžuše. Izvrsna struktura sa 13% alkohola, vrlo visokih za Kujundžušu. Međutim, ona je uravnotežena, genijalno pitka i puna razloga zbog kojeg bi je uopće odabrao. A ti su razlozi identitet podneblja kojeg predstavlja, autohtonost sorte koja je došla tko zna odakle i prilagodila se okruženju mijenjajući pritom i sebe samu…

osim toga je bila vruća ljetna noć i butelja je otišla dok sam rekao „sir Jura“, trapistoliki pratitelj ovog skromnog doživljaja.

Cijena: 49,90 kn (srpanj 2012.)

Bila je to potraga za cjenovno najpovoljnijim, ali ipak DOCG Proseccom u nadi da ću otkriti odličan aperitiv koji možda može ispratiti i slane inćune.

Zelenkastožute boje s mjehurićima poput pjene detergenta, s korom nezrele kruške i jabuke na nosu.

U ustima vrlo precizne strukture, pitko i čisto, od citrusne svježine do zrnatosti sočne kruške…

Ekstra suho, ali pomalo prema slađoj strani u ukupnom dojmu i s trunčicom grejpa retronazalno.

Jednostavna je to melodija, ali koja lako ulazi u uho. Nenametljivo, ugodno, elegantno. Doima se „industrijskim“ premda se radi o deklarativno obiteljskoj azienda agricola proizvodnji.

La Farra Prosecco nije bio perfektan par slanim inćunima (niti ovim ne pretjerano slanim koje preferiram), ali uz običnu marelicu sjeo je kao CO2 u aromatizirane voćne sokove 🙂

Precizno i čisto, ali i nedorečeno. 3 plus!