Dnevnik vinopije

Cijena: 75 kn

Još se može osjetiti zrelo grožđe, macerat rane jeseni, namjerno nefiltriran.

Punoća soka, pitka zaokruženost… uz svu rustikalnu prirodu zweigelta koji donosi plemenite zemljane arome, kožnatost, mesnatost i duboko tamno voće.

Ekstraktnije i možda čak manje srčano od „bazne verzije“ 2012. punjene dvije ili više godina ranije, ali zato ispunjeno zrelošću mekih tanina i svejedno puno reske svježine, dobro uklopljene u tijelo 13,5%-tnog crnjaka.

Dovoljno prodorno i iznenađujuće široko, začin zweigelta koji traži hranu i široku čašu.

Svakako i malo strpljenja dok se neither fined nor filtered materijal smiri u boci za uvijek energično i karakterno Kosovec vino.

Blago Makedonije

Za one koji misle da su probali sve 🙂 Pod makedonskim suncem ne uspijeva samo Vranac. Niti su ovo Vranci kakvi se mogu naći u obližnjem supermarketu. Ovo su moćna i jako zanimljiva vina, pravo „blago“ Makedonije koja nam donosi toplinu u hladnoću siječnja. Najprestižnije boce Makedonije imat ćemo privilegij isprobati u novoj tematskoj radionici Vinske čitaonice.

Malo je ljudi koji su imali priliku usporedno kušati ovakvu postavu:

Popova Kula Stanušina Rose 2015

Sopot Vranec 2013

Tikveš Barovo Crno 2013

Stobi Vranec Veritas 2013

Chateau Kamnik Terroir Vranec 2013

Bovin ERA

Ezimit Terra Makedonika 2012

Booking molim na: http://www.vinskacitaonica.com/2017/01/11/blago-makedonije/

Koristim ovaj prostor da podijelim još neke impresije, uglavnom iz prethodne godine koje nisam podijelio u Off the record. To su samo neki, ali zaista značajni vinski trenutci, zabilježeni fotografijom… ponosan sam na sve što smo organizirali. Posebno sam ponosan na sudionike naših radionica. Hvala svima!

Svake godine prvi post u novoj godini rezimira prethodnu. Vina s kojima sam se susretao bilo mi je važno nekako zabilježiti. U tu svrhu koristio sam popularne kategorije „best of“ ili „best buy“ pa čak i „najugodnija iznenađenja“ 🙂

Sjećam se rezultata ankete koju sam proveo u jednom trenutku. Većina je bila za to da vinima dodjeljujem ocjene na 100 skali. Ali nikad baš nikad nikad nisam pripadao većini. Kao što sam odustao od ocjenjivanja, odustajem i od populističkih skala, grupiranja i rangiranja.

Preporuke su zamijenile Best Buy, a o vinu ionako više ni ne pišem ako mi nema ništa novo ili drugačije značajno za reći. Barem ne na ovim stranicama. Skoro svaki dan probam novo vino i svaki uopće objavljeni dojam već je Best of (osim ako tu i tamo doživim neki oblik „prevare“ pa podijelim „oduševljenje“ 🙂 )

U iskrenom pokušaju rezimiranja prethodne godine, bojim se da su one najljepše emocije ostale nezabilježene riječima. Svaka od ovih fotografija je bilješka s druženja. S nekih 19 privatnih druženja u 2016. godini. Bio je privilegij otkrivati nove svjetove i utvrđivati poznate u dobrom društvu.

Zato umjesto Best of, dijelim Off the record trenutke u kojima su neka od najuzbudljivijih vina koja je moguće zamisliti.

Teško mi je izdvojiti najdražu tematsku radionicu koja se dogodila u Vinskoj čitaonici. Ova je bila stvarno posebna. Jedina do sad u kojoj su sudjelovala vina samo jedne vinarije.

Trebalo je proći dvadeset godina da bi znali zašto. Da bi taj rezultat mogli s nečim usporediti, možda će trebati proći još toliko vremena. Dok ne uspostavimo jasnu razliku između starosti i dugovječnosti. Dugovječnost nije isto što i starenje. Vino nastaje u vinogradu, školuje se u podrumu i razvija u boci. Razvoj nije starenje. Ali razvoj može trajati dugo. To često znači da se vino pretvori u nešto što se ne može reproducirati niti jednim drugim načinom, osim vremenom. Usporedivom količinom vremena koja će formirati vino u boci na način da je nakon dvadeset godina bolje nego u trenutku kad je punjeno za konzumaciju.

Svi Miloševi plavci posjeduju prepoznatljive zajedničke karakteristike. Stanovita „ljekovita“ eteričnost i način na koji vino „diše“ su indikatori arhetipa plavaca Miloš. Različitosti je puno lakše detektirati, a one uglavnom ovise o obilježjima berbe.

Plavac 2006 rezultat je tople berbe. Danas je ovo vino u svojoj najelegantnijoj pojavnosti. Kožnatost i kadulja. Za razliku od svježine Plavca 2008. Ali i fluida koji sve povezuje. I voće i herbalnost i zemljanost. Uz ovakav aromatski raspon i balans zbog kojeg još uvijek djeluje mlado, te večeri 19. prosinca, ovaj meni najdraži Plavac bio je nešto zatvoreniji od očekivanog. Ali je zato Plavac 2009. blistao. Vrlo topla godina. Vino je demonstriralo senzacionalan razvoj u čaši od tvrdoće i visoke zrelosti u balans izražene mineralne signature, onome što ostane ustrajati na nepcu nakon gutljaja.

Topla, ali ne ekstremno vruća 2005. omogućila je da uživamo u Stagnumu svilenkastih tanina koji je ne samo još uvijek u punoj snazi i predivno razvijen, već je primjer uravnoteženosti i sklada Plavca Malog.

Stagnum 2004. plod je svježije berbe. Neobičan, drugačiji Stagnum, mračniji. Počinje s opojnom floralnosti, završava s brutalnom mineralnosti. Krv. Tanin. Život. Koliko god se činio specifičan, opet je toliko prepoznatljiv kao Stagnum. Što utjelovljuje taj identitet? Čini mi se da je ovo godište tek ušlo u briljantnu fazu i da bi moglo ponuditi svoj odgovor na ovo pitanje.

Napokon, Stagnum 1996. Naravno, „tercijarno“. Medasto, orašasto, suhe smokve… ali toliko cjelovito, kompaktno i dubinski uravnoteženo da to ne želim unakaziti pokušajem opisa.

Miloševi vinogradi na Cmijevoj glavici posađeni su lozom koja nije cijepljena. Dok danas konvencionalna agronomija očekuje prinos u drugoj godini nakon sadnje, standardi su ponešto drugačiji u ovom scenariju. Sedam, osam ili čak deset godina može proći do prvih plodova, ali takav vinograd ima mogućnost ostvariti punu formu u godinama dok je konvencionalan već iscrpljen i u većini presađen.

Još jednom koristim priliku zahvaliti obitelji Miloš na povjerenju i osobito Ivanu na vođenju radionice.

Volio bi zaključiti vinski uspješnu 2016. godinu s najboljim željama za 2017. Da za dvadeset godina napravimo radionicu s plavcima 2017. Neka odbrojavanje počne 🙂

Ovo je osobni osvrt na 11. po redu Vinocom u Zagrebu, s odmakom od mjesec dana. Jedina ambicija je izdvojiti ono što mi se posebno svidjelo od onog što sam probao, a probalo se jako puno toga. Na Vinocomu često sretnem prijatelje i znance koji me iz puke kurtoazije ili stvarnog interesa pitaju što preporučujem, što moraju probati i slično. Obično taj tren, zatečen, nemam pojma što bi rekao. To je utjecaj Vinocoma. Najveći hrvatski festival kojeg je nemoguće temeljito proći u jednom danu, čak jedva i u dva dana.

S vremenskim odmakom od ovogodišnjeg Vinocom iskustva, jasnije je ono što moram pokušati nabaviti da utvrdim dojam. Nije smisao ponavljati neke poznate favorite čija vina pratim neovisno o Vinocomu. Nije smisao niti praviti „vodič za kupnju“ obzirom da me ovdje ne zanima koliko koštaju vina koja ću izdvojiti. Smisao ovog osvrta je izdvojiti nešto izvanstandarno i osobito zanimljivo, dosad neotkriveno ili poznato manjem broju ljudi, nove etikete poznatih vinarija ili vina onih manje poznatih, a koja zaslužuju pozornost. Stoga pozdravljam sve koji će ostaviti komentar u kojem izdvajaju sve ono što smatraju da sam propustio navesti.

Pošipi su najugodnije iznenadili ove godine. Prilično sam rezerviran prema pošipima već neko vrijeme. Ima jako lijepih i uspjelih. Ima još više onih koji djeluju kao enološki proizvod bez karaktera. Pošip je sorta koja može primjerenim uzgojem ostvariti vrlo zahvalne parametre. Ali vino je više od analitičkih parametara. Dobro to pokazuju ova dva vina:

Milan, Pošip, 2015

Ako sam dobro shvatio, iz kaštelanskog vinogorja, odakle dolazi i posrnuli Dillatum.

 

Baković, Pošip, 2015

Bročki mistik, kupio grožđe na Korčuli i pristojno prikazao Smokvicu na etiketi. Još da mi je jasno što se dogodilo s Murvicom 2009.

 

Slično kao i za Pošip, još više mi je neobjašnjiva popularnost vina sorte Grk, specifikuma pješčanog polja kod Lumbarde na Korčuli. Već su to sve redom renomirani proizvođači, ali nikako da dočekam taj specifičan identitet koju ova sorta mora ostvariti, nikako taj trag nisam nalazio u cjenovno dosta ambicioznim bocama. Ipak, ovo više ne može biti slučajno, vinarija Zure je, doduše ne baš u lumbarajskom polju, uzgojila i odgojila nešto drugačije.

Zure, Grk, 2015.

Također, istaknuo bi Rebellion, crna kupaža iste vinarije, iz 2014.

Da ne ispadne da “uredništvo Dnevnika vinopije” gotivi samo korčulanske sorte 🙂 evo i jedan Babić. Meni najvjerniji, najuvjerljivi, autentičan i odličan šibenski Babić pravi vinarija Rak, u čijem roseu od iste sorte sam uživao ovog ljeta kao jednom od malobrojnih vina koje sam si priuštio u količinama većim od jedne ili dvije boce.

11.Vinocom značajan je osim po broju izlagača i po vinskim radionicama od kojih je jedna od najzanimljivijih bila ona s vertikalom Venja Ive Enjingija. Posebno me oduševio uzorak iz bačve Venja 2010. Također, moram se ispraviti oko 2008. Venja. Moj prvobitni neuvjerljiv dojam očito je bio do boce. Međutim, premda je 2008 kao aktualno godište „već“ na polici, Enjingi još nije pustio u promet Venje 2006. Više o tome iz riječi samog vinara na linku:

Nadam se da se vidimo dogodine…

Cijena: cca 35 – 40 Eur

Postoje vina kod kojih se čudiš kakva je to zemlja i voda, tlo i klima kakva daje takvo vino. Kakva je to tradicija i rad, kakva je to loza koja je dala grožđe za ovakvo vino…

Oooooogromno vino. Minotaurovsko, Vino enormne energije. Neuništivo. Čvrsto kao sitan kamen, a široko kao kiša. Jednom kad se zamagljeni salinitet Assyrtika s kontinenta kretskog platoa kod Zirosa na 600injak mnv rasprši nepcem, ne pušta lako i urezuje se duboko u pamćenje.

Po upečatljivosti usporedivu identifikaciju karaktera osjetio sam ranije samo kod Il Templarea, dakle meni jednog od top vinskih doživljaja uopće. No, u pogledu aromatike spontano sjećanje odvuklo me skroz do nekih starih berbi Batičeve Pinele, potpuno nesuvislo znam. Prava istina je da nikad nisam doživio ništa slično.

Plakao bih kako je dobro. A tek se počelo otvarati… međutim više ne znam gdje sam, emocionalni vrtuljak uvlači u svoj vrtlog. Jedan trenutak slatko, drugi slano, treći acidično, četvrti orašasto i začinsko, dok ne krena opojna dunja i smola crnogorice.

Sami Bogovi obrađuju ovu lozu. Toliko je i drevna otprilike jer radi se o ne-cijepljenoj pred-filoksera lozi. Rigorozna selekcija završava spontanom fermentacijom i polaganim dozrijevanjem u hrastu.

Definitivno sam postao Kreten 😛

Hvala Tvrle 😉

Cijena: cca 25 Eur

Već dugo je Urbajs istaknuta ikona biodinamike. Njegova narančasta vina bez dodavanog sumpora još uvijek nisu u domaćoj maloprodaji koliko znam, ali ovu bocu sam dobio na poklon i nije trebalo dugo čekati da proradi žeđ za nečim „minimalno intervencionističkim“.

Jabukovača i trula dunja na nosu. Miriši kao da bi trebao osjetiti truležasto voće i ocat na nepcu…

ali ne! Kiseline su skoro neprimjetne u kontekstu očekivanja makar neke cideraste acidičnosti, a hlapivost minimalna. U ustima prvo dominira slatkasta aromatičnost. Ona vrsta koja je kompatibilna sa začinjenom azijskom kuhinjom recimo.

Jer ovaj kompot od marelica, lišen gorčine, dovoljno je čvrst.

Ipak, nije toliko prodorno energično. Više je mekano, u teksturi i kao cjelina. Smirujuće… ne uvlači te u svoj strujni krug poput Čotarevih narančastih vina. Kad sam već obuzet kompulzivnom analogijom 🙂 čini se da strukturom i aromatikom više podsjeća na ono što je Cigoj napravio s Klarnicom 2006.

Uglavnom, vrlo uspješno smiruje, melankolično poput bluesa, poput čaja ili tog slatkog kompota. Možda je ova boca ostarila brže od drugih? Jer sjećam se svježine Organic Anarchy još starijih godišta. Ali sadržaj je svakako još uvijek „zdrav“. Način na koji tanini funkcioniraju jako je dopadljiv. Ne stežu, ali isušuju.

 

Još prošle godine činilo se koliko bizarnim toliko i genijalnim otići na manifestaciju koja se naziva „Dani jegulje“ 🙂

Nisam to mogao zbog neke poslovne obveze. Danas se više ne mogu sjetiti koja je to tada tako važna obveza bila. Jedino što je ostalo zapamćeno je propuštena prilika.

Ne i ove godine! Dakle Dani jegulje u Neretvi 18.-20.11.2016.

Jegulja je fascinantna riba, ali još fascinantnija namirnica 🙂 Jegulja s raštikom nešto je najbolje što sam konzumirao ove godine. Čitajući jelovnik Hotela Merlot u Opuzenu procijenio bi da će brudet od jegulje, kao i jegulja pečena na ražnju biti vrh. Ali ne! Ta idealno skuhana raštika u kombinaciji… lijek. Kako se uz jegulju s raštikom savršenim parom pokazuje Prović Chardonnay, neopisivo je riječima. Spoj koji zaslužuje svoje istaknuto mjesto u olfaktivnoj memoriji svakog sladokusca.

Osobito je na području Neretve jegulja uvijek bila značajna. Ovdje gdje se u prošlosti lovila snopićima granja, u kojima se jegulje zapletu bez mogućnosti bijega sudbini – skromnog stola Neretvana. Danas je uz žabe jedna od atrakcija lokalne kuhinje. Iz niza razloga sve rjeđe zastupljena na skromnim stolovima i proporcionalno tome sve više gastronomski atraktivna.

Hotel Merlot u Opuzenu vodi obitelj Prović. Vinoljupcima najpoznatije ime Neretvanskog vinogorja. Mislim da je jasno što mislim o njihovom Chardonnayu, dok je njihova kupaža Merlota i Cabernet Sauvignona iz 2010 bila favorit radionice Vinske čitaonice prije godinu dana kada se na slijepo isprobalo deset najprestižnijih bordoških kupaža iz raznih krajeva Hrvatske.

Međutim, 2012. MC još je bolje vino.

 

Prović, MC, 2012.

Cijena: 69,50 kn

Ista mineralna osnova koja je toliko razvidno i toliko raskošno prisutna u Chardonnayu, blista i u crnoj kupaži 2012.

Niti jedan ton Merlota ovdje nije džemast, niti ukuhan, niti prezreo, niti prekoncentriran, niti iritantno mastan.

Još se jako osjeti školovanje u drvu, ali jednako jasno na puno dubljoj razini osjećaju se školjke iz vinograda ukradenog od Neretve meliorizacijom.

Supstanca nastala spontanom fermentacijom materijala optimalne zrelosti, u čaši pokazuje kompleksnost. Tako što se razvija i pokazuje progresiju u smjeru ogoljenom od trivijalnosti. Vino mora biti vino i voće je ovdje isprepleteno s kožnatim senzacijama. Na nepcu ostaju sol i zemljanost.

Nije mi žao što sam iskoristio priliku i pobjegao na trenutak WOW (women on wine) organizaciji kako bi doživio nešto potpuno drugačije i napravio fotografije s položaja vinograda Volarević na Komarni.

Komarna je mislim još uvijek najmlađe hrvatsko vinogorje. Premda fizički blizu, jednako fizički različito od Neretvanskog vinogorja. Geološki potpuno druga priča. Ovdje je vinograd ukraden od krša i žilave makije. Ukraden od kamena. Pobjeda je to čovjeka nad samim sobom jer ova priroda se ne ukroćuje, već joj se prilagodi. Za razliku od dolomitskih stijena na susjednom Pelješcu, ovdje dominira vapnenac. Zato je također na suncu Komarne nemoguće uzgajati plemenitu lozu bez dovoda vode. Ali je zato moguće osigurati uvjete za ekološki uzgoj bez potrebe za herbicidima, insekticidima, fungicidima itd. Vjetar ovdje miluje posađene dalmatinske sorte, Plavac, Tribidrag, Pošip, Rukatac…

Plavci Komarne načelno su koncentrirani i ekstraktni, ali rjeđe prezreli. Voćniji su, nešto mekši i svježiji. U pravilu pitkiji zbog kod Plavca posebno osjetljivog balansa kiselina i tanina koji uspijevaju ostvariti.

Tri su značajna proizvođača na Komarni koja smo obišli i jedan koji nismo. Propustili smo Sv.Roko položaj ispod Štimčevih vinograda (Rizman), meni najdražu etiketu vinarije Saints Hills, ali koja se ipak nalazi na Pelješcu. Od tri vinarije i kušaonice na Komarni krenuli smo s vinarijom Volarević kao prvi gosti još neotvorene kušaonice.

Plavci vinarije Volarević u ovom trenutku blistaju i čini mi se da ova vinarija pokazuje najuspjelije lice Komarne. Poznati po svojem velikom rasadniku, Volarevići su isprva posadili isključivo plavac, ali srećom danas prave i bijele sorte. Prvi kontakt s „bijelim Volarevićem“ bilo je vino još iz bačve i neoznačene boce na Grand Tastingu u zagrebačkoj Laubi prošle veljače.

Volarević, Pošip, 2015.

Brzo prodiše u čaši. Čim nestanu trivijalne voćne senzacije, nastupa oštrina pošipa. Sačuvana svježina bobice zrele do zlatno smeđe gorčine i pune kvalitetnog soka. Senzacija nalik pucanju kore svježeg grejpa. Prštavo, ali opojno. Uljna tekstura i sol u aftertasteu. Prosušeno južno voće.

Alkoholi razumni i razumljivi, 13,5% Balans. Linearnost. Pedantnost.

Fantastično je promatrati s jednog položaja položaje susjednih vinarija. Jedna od istaknutih vinarija Komarne, Terra Madre je od početka prisutna u maloprodaji s vrlo poštenom ponudom. Temeljem obilaska podruma, izgleda kako će se Plavcima i Pošipima pridružiti neke nove kombinacije. Vinarija i kušaona još su u izgradnji. Jasni obrisi zamišljenog zdanja već impresioniraju, ali tek kad se završi, dojam će biti potpun.

Rizman je prva vinarija na Komarni. Najviši položaji vinograda i na vrhu vinarija s kušaonicom/restoranom i pogledom koji ima terapeutski učinak. Plavci koji su u mladosti prirodno tvrđi, ali se izrazito lijepo ponašaju s vremenom u boci, zatim izrazito atraktivan Tribidrag kojeg nemaju dovoljno obzirom na interes te pošipi u svježim i odležanim inkarnacijama popularni u ponudi kvalitetnih restorana. Uz Primus kao premium liniju, Rizman sada ima meni vrlo dragu „B liniju“ – Brime. Manje školovanja u podrumu, ali iz istog materijala i cjenovno pristupačnu te „brže spremnu“ od ambicioznih Primusa.

Primjera radi, prošle veljače na radionici uoči Grand Tasting festivala dogodio se – Primus 2009. Dubinski uravnotežen, pun šarma i otmjen, a toliko prepoznatljiv. To je prvo punjenje Plavca s Komarne zapravo tek danas u idealnoj formi. Istinski blagoslov.

Pogled kroz ružićaste mjehuriće kuća Cmrečnjak, Veralda, Degarra, Bibich, Tomac i Grabovac približio nam je različite karaktere pjenušave Hrvatske, a zadarski Harbor Cookhouse&Club i mladi chef Valentin Peroli osigurali su ugođaj kako uređenjem i servisom, tako i u tanjuru.

Isprobali smo namaz od kozica, pileća jetrica na lisnatom tijestu, salatu od lososa s laganim umakom, bombončić od divljači u umaku od pjenušca, Grana Padano sir s grožđem i mousse od bijele čokolade i jagode. Blagdani mogu početi 🙂

Spremamo nešto posebno i vidimo se uskoro…

Cijena: cca 70,00 kn

Miriši na kožice grožđa. Macerat rane jeseni.

Zlatno žuto, puno.

Formira se u čaši, na zraku. Diše.

Donosi pozitivnu napetost na nepcu.

Masna jabuka. Začin drva. Posoljeni zrak i razlivena tinta.