Dnevnik vinopije

Cijena: cca 20 Eur u vinariji

Poise.

Kad Andrew Jefford ili Terry Theise to napišu, to ne znači samo staloženost, to je držanje, gracioznost.

Dodajmo toj kvaliteti još i sunce. Zapravo svjetlost, nešto što sjaji iznutra.

Također, intenzitet. Snažna prezentnost.

Upravo obrnuto od slatkog Picolita, koji predstavlja osobit ponos Ronchi di Cialla i obitelji Rapuzzi. To je vino iz izvornog klona Picolita, kojeg obilježava visok ostatak sladora, ali još više lakoća, prozračna aromatičnost uz niže alkohole.

Verduzzo se de facto ponaša kao suho vino pune zrelosti kasne berbe. Realno je polusuho, na granici poluslatkog. S 15% alkohola koje nikad ne bi detektirao. Punoća aromatičnosti Verduzzo di Cialla je maksimalna. Sve te arome kasne berbe, sve kruške i med uz obilje grožđanih aroma i niti najmanja trunka gorčine. Samo svjetlina i blještavilo.

U 2012., koja je aktualno godište, još mogu osjetiti okus grožđa iz kojeg je nastalo.

Volio bi jednom podijeliti ovo vino i u društvu velikog Ive Enjingija.

Cijena: 61,98 kn

Kad se pojavio, s godištem 2008., Dillatum je bio ugodno iznenađenje. Podsjećao me na vina kakva su se nekad pravila, samo zdrava, dobra vina, ali koja su imala svoj karakter, dosta jasnu pripadnost nekoj tradiciji Mediterana u najopćenitijem značenju, a zapravo Dalmacije kakvoj je svjedočio autor slavne ampelografije, a kakvu sam mogao zamišljati kroz to vino. Nije nevažno niti da je boca koštala 50 kn u maloprodaji 😉

Već 2009. nije bila jednako uvjerljiva, ali je to još uvijek bilo usporedivo vino. Meni je Dillatum posebno značajan jer je sadržavao malo drugačije sorte, koje su svjedočile o nekoj drugačijoj crnoj Dalmaciji. „Oprostio“ bi dakle i veću neuvjerljivost Babici, Ljutunu, Ninčuši, Glavinuši, Dobričiću, Crljenku Kaštelanskom i Plavcu, sortama tog kaštelanskog genetskog mišunga blendanih u Dillatumu.

U nekom trenutku Dillatum je postao valjda prepopularan za svoje raspoložive količine. Razmak od tri, četiri godine između berbe i plasmana na tržište sveo se na tek jednu godinu. Dillatum 2015. punjen je u lipnju 2016. Moram priznati da je i meni bio potreban za jednu radionicu, ali tada, sredinom svibnja nisam mogao dobiti bocu i cijenio sam integritet vinarije koja ne pušta vino koje još nije spremno. Premda je to bilo svega par tjedana od punjenja.

Međutim, bojim se da se Dillatum pokvario. Ne u smislu da je vino neispravno. Naprotiv, vjerojatno je sada i „čišće“ u enološkom smislu. Ali, doziranu rustikalnost zamijenila je anesteziranost. Sada imam dojam tehniciranog vina, ne školovanog već grubo korigiranog materijala.

Da li je došlo do nekog problema sa stabilnosti, osjećam li jod ili merkaptane suzbijane sumporom, nije moje područje niti je dobro ukoliko uopće razmišljam o tome. Ne znam i ne zanima me. Znam da ovaj Dillatum ne mogu popiti. Gutljaj je to koji se teško probavlja.

To mi je toliko krivo da se već treći dan nadam da je samo do boce, ali mali glas mi govori da se uzalud nadam. A taj glas ne dolazi ni od jedne od 4 sorte u 2015 Dillatumu.

2015 Dillatum deklarira 13,5% alkohola i sorte Plavac, Babica, Ljutun, Dobričić.

Cijena: 138,50 kn

Blanc Fumé, priznati sinonim i lokalni naziv za Sauvignon Blanc. Lokalitet dakle može biti samo u Pouilly-Fumé apelaciji 🙂

Nenalik mnogočemu što službeno koristi prestižnu odrednicu da ostvari bolju cijenu na neobrazovanom tržištu, ovo stvarno „fuma“. „Gun flint“ intenzitet na najjače.

Nema što nema :-)) od aroma čije detektiranje se inače asocira sa Sauvignom Blancom… svježe pokošena trava, kuhana kopriva (tko je ikad probao praviti štrudlu od kopriva dobro mu je poznata senzacija), ogrozd i zelena paprika, nastavi niz…

što ga doduše samo po sebi ne čini kompleksnim, ali jasan slani impact na nepcu koji se probija kroz sočan omotač obećava produbljivanje u boci, a i u čaši se jako lijepo razvije. Osobito svim štovaocima žestokog acid kicka kojim započinje svoj put kroz nepce da bi ostavio žutu zrelost neka ustraje nakon gutljaja.

Osjećam se kao kunić. Koji jede maslačak. Glasno žvačući pritom.

Visok ton i vibrantan, trzalica na žici akustične gitare, vibracija koja struji zrakom…

Cijena: 45 – 50 kn

Plavac iz polja koji miriši na vino 🙂 Nema tu kotača aroma i svih mogućih i nemogućih senzacija voća, cvijeća i pizdarija.

Pitak i trpak. Gasi žeđ kao bevanda. Premda vinarija Vicelić uspješno izvozi Dingač, meni je ovaj „regularni“ Plavac čak i draži. Odrastao sam na tome. The Vino.

Sunčano i krševito. Kao podneblje iz kojeg potiče.

Sitan tanin od kožice, ne od drva. Drvo je neutralno. Vino donekle transparentno. Tamno, ali puno svjetla, 13%, suho. Pošten materijal i dobar balans čine sočnu cjelinu.

Za fer cijenu.

Cijena: 81,25 kn

Jesen stigla, Pinot Noir se otvara. Jedan od onih koje pratim je svakako i ovaj vinarije Sontacchi.

Kad već spominjem „otvaranje“ vina, sadržaj čaše ne razvija se u smjeru forest floora, više je to riječni mulj u smislu zemljanih senzacija i osobito u smislu stupnja zrelosti voća. Voće (malina, murva) dosta je precizno, taman toliko „zamagljeno“ da nije presterilno.

Općenito, uspostavljen je dobar balans reskoće i „slatkoće“ vina u usponu, dinamičnih kiselina i kasnih aroma. Deklariranih 13,5% alkohola u skladu je s cjelinom i ne narušava harmoniju.

Slast, sklad i vinoznost… deblja tekstura, a ne taničnost, čini se obilježjem kutjevačkog podneblja koliko i sorte.

Svakako i dobrog posla vinarije.

P.S. Umjesto fotografije Pinota stavljam fotku Sontacchi Graševine samo kako bi isprovocirao Alejandra 🙂 🙂 🙂

Cijena: 50 kn u podrumu

Sepia.

Suncem apšisano zelenilo, kadulja i smilje.

Ono što djeluje „domaće“ nije nužno nepogrešivo viško ili uopće dalmatinsko, nego tradicijsko.

Suha slanost, tvrda kamena slanoća koja ostaje nakon gutljaja i ustraje.

Uistinu, pitka cjelina tjera novi gutljaj, a odrvenilo nepce i dalje liže slani kamen. Čineći nejasnom razliku između ovisnosti i slatke agonije.

Cijeli dan izložen ljeskanju mora na suncu, opijen valovima i zrakom… nenaviklu turistu previše, okorjelom otočanu hrana, nemir od kojeg bježi i kojemu se mora vraćati.

Slično djeluje bijelo viško vino. Ne nužno Vugava. Jednako autentično djeluje bijelo Voščice, nastalo iz vinograda Maraštine i Kurtelaške na jednom od položaja istoimenog kraškog polja Visa – Voščica.

Cijena: 68,90 kn

 

Naravno da je ovo suzdržano vino

ali vrlo pristojno i fino

Skroz nenametljivo

uz pun tanjur susretljivo

Dovoljno punoće

bez lažne slatkoće

Nema priče da od drva ne osjeti se voće,

a našlo bi se čak i pomalo slanoće

Generički Burgundac prizeman cijenom. Ovo „naravno“ s početka i ovo „generički“ znači da ne pripada niti jednoj razvikanoj apelaciji, a bogme niti uzgajivaču koji inferiornost terroirea pokušava nadomjestiti vlastitim rigoroznim fanatizmom :-), ali ipak je iz burgundskog „voća“. Očekivano, to „voće“ je Gamay i Pinot Noir. Maline i jagode, crvene bobice. Lijepo će se uklopiti uz raznovrsne tjestenine s mesnim umacima recimo.

Povod za ovom objavom je činjenica da se čaša ovakvog ili sličnog točenog vina može u Zagrebu naručiti za 9 kn !?! French Store u Bukovačkoj preko puta Maksimirskog parka. A to mi je značajno jer…

koliko samo puta nisam znao što bi naručio na nekom dogovoru u kafiću. Još jedna kava prosvirala bi mi čuku, voda bi sjela na prazan želudac kao limun na ranu, prehladno je za pivo ili pretoplo za čaj, za Bermet sam izgubio volju i pitati jer čovjek se može osjećati glupo samo do određene granice, a najpristupačnija čaša vina je 32 kn za neku industrijsku konfekciju čega boca košta toliko u dućanu.

Cijena: cca 35,00 kn u podrumu

Vjerojatno najpoznatiji po Plavcu Tihe Braće iz viškog polja Tihobraće, Senjanović iz berbe 2015. pravi Kuč. Bijela sorta poznata i pod nazivom Trbljan danas se smatra autohtonom u Dalmaciji. Nije karakteristična za Vis kao što je to Vugava, ali kako se ne bavim ampelografijom, prepuštam clemensu utvrđivanje posebnosti 🙂

Isprva pokazuje malo infantilnosti na nosu, ali ubrzo se slutnja, naznaka nečeg ne-voćnog ukazuje. Dok u lijevu nosnicu ulazi sol, u desnu ulazi kamen 😀

Tonik koji se ostvaruje na nepcu. Ipak, ne i dubina.

Ali, vrlo dobro skrojeno vino od kupljenog materijala s odabranih položaja Visa – Brgujac i Medvijok.

Brzo, vinozno, osvježavajuće, široko, izrazito pitko (12,5%)… stvara asocijacije na poneki dobar Rukatac ili Kujundžušu koju pamtim, kao i na Trebbiano ne samo naših krajeva.

Cijena primjerena vinu koje nije za pijuckanje već radije za obilnije ispiranje jela ne samo viške kuhinje.

Cijena: priceless

Prije 15 godina bio sam točno toliko mlađi. Družio sam se tada. S ljudima. Stvarnim.

Nedavno sam obnovio jedno takvo prijateljstvo. Da bi ustanovio kako moja nova stara frendica također ima „skriveni identitet“. Pod imenom Bzazz objavljuje postove. Njena tema su životni odnosi i svašta nešto. Regular Carrie Bradshow if you ask me 🙂

Ona stvarno ima svašta za reći po tom pitanju. Ja nemam. Hunter S. Thompson-ova „too weird to live and too rare to die.“ vjerno podcrtava moju civilizacijsku ulogu.

Srećom po mene, Bzazz voli vino. Ali čudesno je to da i vino voli nju. Reći ću tek da sposobnost detekcije i artikulirane verbalizacije bitnih aspekata vinskog doživljaja bez usvojenog konvencionalnog žargona ne raste na drveću.

Kao da nije znala bolje, primio sam kurtoaznu gestu u obliku boce. „Nisi trebala.“ „Stvarno, nisi :-)“ “Baš super, predugo nisam probao Skaramučin Dingač” 🙂 Poput svake prave punokrvne žene i Bzazz voli biti zavedena snažnim vinom. Stuff that puts hair on your chest 😛

Ne znam zašto te sirupe smatraju „muškim vinima“. Iz mojeg iskustva više je žena koje su sklone takvim vinima. Valjda jer ih cuclaju kao likere. Uglavnom im je važnije kako si izgledaju s čašom u ruci pa smatraju valjda profinjenim kad doslovce kroz zatvorena usta nekako proguraju mililitar tekućine pri tom pogrešno držeći čašu naravno. U svakom slučaju, bzazz nije jedna od tih. Mislim da osjeća kako nije dovoljno biti krupan da bi bio velik. Još uvijek o vinu pričamo 😀

Kako Bzazz nije dopustila snimanje za potrebe ovog dojma, nije štedila riječi…

„Pa ne znam…“

🙂

Odlučno možda doista je najbolji kompliment koji i ja mogu dati Skaramučinom Dingaču iz 2013.

„Malo mi je plain. Nešto mi tu ne leži. Prazno, bez karaktera“

„Ne bi trebalo biti ovakvo“

I couldn’t agree more. Duduše, vino je zdravo. Evo već drugi kompliment koji sam uspio iznijeti. Nije neispravno. Prezreli Plavac, koji nije imao šansi ravnomjerno dozrijeti na Dingaču djeluje nezgrapno i fejk! Da. Ne bi trebalo biti ovakvo. U startu umrtvljeno, podrumarskom manipulacijom dodatno anestezirano, puno neprirodnih kiselina, puno prealkoholno. Ali jako hvalisavo na površini.

Volim kad Bzazz uspostavlja spontane asocijacije ne u smjeru „grocery list tasting notes“, već uspoređujući vino s ljudima. „Izašla si van i sad ti najave da dolazi super dečko. I sad on dođe. I ništa. Pričate. I nula. Nema kemije.“

„Završio sam ekonomiju, financije i radim u PBZ-u, a u slobodno vrijeme trčim… boring.“

Kako je Plavac u Dingač izričaju postao sinonim za mainstream je tema za knjigu. Ali kad netko neopterećen prepozna „prazninu“ je zabrinjavajuće.

„Prije deset godina mi je bio super.“

„Kao da upoznaš nekog i super ste si i speteljate se i završite u krevetu i nula.“

Ponudio sam u usporedbi Korta Katarinin Plavac Mali iz 2011, de facto Dingač i Postup i prošao je nešto bolje. Uravnoteženiji, zaokruženiji, profinjeniji, no još uvijek pomalo „beskrvan“.

„Šoder“ je bila spontana Bzazz reakcija na Bovinov regularni Vranac 2012 🙂 „Da sam na tulumu najprije bi se družila s ovim vinom. Zanimljivije od dosade iz PBZ-a“

„Odjebao si dva Plavca, skompo si se s Vrancem, koji je btw žensko i otišli ste dalje“

 

OK, možda sam naslućivao ovakav rasplet (osim da je Vranac žensko 🙂 ), ali nisam ga izmanipulirao i osobno bi mi bilo sasvim svejedno da je drugačiji. Osim što se više ne bi družili 🙂 🙂 🙂

Ovo nije moj prvi „obračun“ s Dingačem. Dingač je vjerojatno naš jedini pravi vinski brand. Napisao sam nekoliko vrlo afirmativnih i populističkih tekstova o Dingaču za koje nitko i ne zna da su moji. Baš zato što volim Plavac moram kritizirati današnje Dingače. Također i publiku. Možda mnogima postanu razvidniji mogući razlozi zašto bi se dalmatinskim plavcima dodavao makedonski ili crnogorski vranac.

U vinskoj čitaonici, važnu poziciju Dingača na edukaciji drži Kiridžija. Zasad jedini.

Cijena: 95,00 kn u vinoteci Butiga

Nakon nezahvalne 2014., berba 2015. donosi obilje Visa u čaše.

Ove godine, jedno od vina čija je dodana vrijednost nezamisliva je Radanova Vugava. O Radanu još nisam pisao, premda smo imali njegov Plavac na tematskoj radionici vinske čitaonice „Čaše u Vis“. Radi se o Vugavi iz Dračeva polja, jednog od šest krških polja otoka Visa.

Na što mislim pod dodanu vrijednost… na to da se mogu zamisliti na Visu, slušam kukce negdje na pržini među korovom koji nikad nikome nije smetao, okružen pčelama i osicama gledam vinograd na krškoj uzvisini.

Ne samo u prostoru. Putujem kroz vrijeme. Motar drugačijeg okusa.

Vino Vugave. OKsidativno u najboljoj tradiciji.

Nepokolebljivo poput korova u kamenoj pukotini. Ne da se pretvoriti u ništa hlapivo.

Ali zato zrači nečim medicinalnim i ljekovitim. Suncem opaljena makija i drač.

Aroma Vugave koja svijetli i s lakoćom se ispija unatoč svoj punoći južnjačkog temperamenta.