Dnevnik vinopije

Cijena: 90,50 kn

Crni Istrijan s bijele zemlje. Profinjen. Čvrst, a podatan 🙂 Ima tu neku forcu, nešto životnog u sebi što dolazi do izražaja kod pametno školovanog vina. Jer u cjelini je odmjereno i skladno. Uravnotežena sočnost i sasvim dovoljno punoće u 12,5%.

Doživljaju doprinosi i idealna zrelost materijala. Čini se da 5 godina nakon berbe tek ulazi u svoj optimum u kojem će još dovoljno dugo biti. Naslućuje to i granitni odsjaj s ozbiljnim voćem još u mirisu… upravo idealna suha brusnica na nepcu i nježan prstohvat minerala. Elegancije radi 😉

Na kraju kao ugodno iznenađenje pojavljuje se pravi depozit u boci, bez „upozorenja“ o „nefiltriranju“. Još jedan signal da je ovo sve prije negoli banalno vino.

Cijena: 1650 rsd

Predivno mesnato voće idealne zrelosti i zaista tek sitan alkoholni vršak (14%) koji ometa idilu mineralno-zemljanih tonova koji stvarno podsjećaju na „grafit“. Odnosno grafitno punjenje drvene olovke. Premda, to sigurno nije razlog da se vino tako zove.

Da je vino još (pre)mlado postaje jasno odmah na nepcu. Premda ni nakon dva i pol sata dekantiranja još ne pokazuje usklađenost, harmoničnost i melodiju koju očekujem da će ostvariti dozrijevanjem u boci, ima odličan ritam – vinsku kičmu koja dobro vozi… kad jednom kuštravi tanini sjednu na svoje mjesto, ekstraktnost se rasporedi zajedno sa alkoholima, minimalnim ostatkom sladora (vino je suho), bit će to pjesma i lako moguće najbolje vino koje sam dosad probao iz Srbije.

Marsellan i Merlot s Fruške gore? Bi li probao ponovo? Apsolutno. Krepko, mišićavo, a okretno i spretno, stimulativno… izuzetno iskustvo već u ovoj životnoj fazi. Sa specifičnim aromatskim twistom, naznakom nečega…

Cijena: 50 kn u vinariji

Čisti koncentrirani mineral u vrlo pedantno skrojenom vinu.

Možda mi je danas čak veći gušt uživati u godištu 2007. Vino koje je u usporedbi „prljavije“, volatilnije, s idealno zrelim dubokim voćem i nježnijom zemljanosti.

Zašto onda mislim da je 2009. još bolje vino? Da ima čak i više prostora za razvoj u boci?

Radi se o vinima metamorfoze, doista spomena vrijednim vinima u kojima se osjeća drugačiji život od često površne „živahnosti“. Oba godišta imaju jasnu poveznicu, u strukturi, u aromi, u cjelini. Podjednako su čvrsta, dok je 2009. čak još pomalo i kruta…

Transformacije, osobito kod 2009. trenutno, nisu sulude. Te promjene u čaši zapravo su očekivano otvaranje vina u dodiru sa zrakom. 3 sata dekantiranja i dosta strpljenja nakon toga bilo je potrebno da bi došao do onoga što sam tražio. A to je našlo mene. Vino se u nekom trenutku zatvorilo, začahurilo i ponovo izašlo promijenjeno na bolje. Puno bolje. I ostalo takvo i dan nakon.

Cijelo vrijeme vozi vrlo karakterističan Cabernet Franc “profil” (kojeg je Patti naslijepo detektirao u godištu 2007.). Hladne kiseline, supersitni tanin, 13.5% alc, pravi vinski intenzitet i ustrajnost na nosu i nepcu, vinsko vino, sušena brusnica.

Ovo je uvjerljivo najbolje vino En Primeura 2015 u Zagrebu 😉 Uvjeren sam i jedno od najozbiljnijih crnih vina Hrvatske u ovom trenutku.

Drvo je toliko neprimjetno, prisutno samo u banalnoj površnosti koju iskusniji vinopija zanemaruje istog trenutka, a opet imam osjećaj da je toliko presudno. Kao da je upilo voćnost da bi joj omogućilo da se otpusti s polako topljivim taninom na nepcu.

Elegantna, surova mineralnost, s očekivanim produbljivanjem u boci…

Cijena: 1200 rsd

Još jedno vino koje je stiglo za vinskog sudiju 🙂

Dekantirano 2 sata i još zatvoreno, ali daje jasne naznake zemljanog karaktera.

Predivna puna zrelost materijala, mekani tanini, još manjim dijelom neuklopljene kiseline traže ravnotežu, potpuno neprimjetnih čak 15% alkohola… glatko, klizi bez „zamašćenosti“. Puno, a uopće ne toliko teško.

Food wine! Sočan Fiorentina odrezak prevučen preko roštilja pada na pamet.

Vino ima fokus, ima dubinu, perzistenciju na nepcu, vrlo malo „šminke“, a najvažnije, dosta energije i transformaciju, čak i u ovoj mladoj fazi. Istinska kompleksnost zahtjeva takvu promjenu u čaši. Ovakav materijal koji je brz, koncentriran, rekao bi iz vruće berbe, obično nema tu sposobnost.

Također, još bolje dan nakon otvaranja. Snažan signal u prilog ovoj deklarirano biodinamičkoj kupaži Merlot-Malbec-Cabernet Franc-Cabernet Sauvignon.

Jedno od vina koja zamišljam kako bi ga bilo probati za 5 ili deset godina. I sve godine u međuvremenu.

Cijena: 1249 rsd

Miris pinije i vršak smreke. Po nosu bi se reklo da ovo vino još nije apsorbiralo svoje drvo 🙂 Zadimljenost, ali i tamjan… dim tamjana ko´da liječim bronhije. Voće nije pretamno, lagano jest ukuhano, ali bez džemastog osjećaja.

Na nepcu, nemam problem s čak 15% deklariranih alkohola, ali imam s taninima. Nakon sat i pol dekantiranja vino nije niti toliko trpko, niti preekstraktno, niti prekoncentrirano, niti prezrelo, koliko se čini nezgrapno jer ti tanini su posvuda… ne toliko brojni, ali jako sitni i svejedno jako grubi, dijelom drveni, dijelom i zeleni, a definitivno tvrdi!? Jes da je boca možda bila pod „laganim“ bottle shockom, ali tanini se lijepe za nepce ko` tvrdokorne mrlje na odjeću iz reklame. I ostaju tamo. Umjesto da se lijepo otope intenzivirajući povratni okus i produbljujući doživljaj. Ovako kao da nisu dio vina. Kiseline lijepo raspoređene, alkoholi uklopljeni, a taninu treba još vremena u boci.

A nakon dovoljno vremena u dekanteru i čaši, kao da se potpuno pripitome i superinteresantan nos proradi. Zemljanost i gnjecava voćnost suhe plave šljive. Afrička šljiva 😉 Potencije ne manjka. Vatreni Vranac nepripitomljene trpkosti postaje vino „obogaćeno“ eteričnim uljem borovih iglica.

Preobražaj od kuštravog vina na početku do čvrste cjeline. Kiseline postaju malo preprobavljene i anestezirane, ali preobražaj je dramatičan. Toplo-hladno. I vruće i hladno isti su soj, sigurno čine fantastičan spoj.

Ne znam. Ljudi u ovim krajevima vole ovakva vina i ovo vino jako dobro nosi svojih 15%. Ali, da li je nešto što bi poželio ponovo? Uostalom, na etiketi pošteno piše „vino proizvedeno u Republici Srbiji od grožđa proizvedenog u BJR Makedoniji“. I dosta je uvjerljivo. Malo mi je ipak prenamješteno. Vranac koji nije zadovoljan s tim što jest i pokušava biti više od toga, a nema pravu dubinu. A ja baš volim Vranac… i ne vidim da će se ovaj razviti u nešto bolje od ovog što je sad, a puki farbač jezika koliko god dobro posložen više nije vino koje me zanima. Ali bi me zanimalo pet godina od danas jesam li bio u pravu.

Cijena: 50ak kn u vinariji

Znao sam da ovako nečem trebam dati vremena da prodiše u čaši i u boci…

Vrlo specifična boja. Kad bi morao opisao bi je narančastom sa sjajem crvenog zlata.

Vrlo specifična aroma. Hibiskus i suha smokva, neuobičajene egzote, čaj od divlje ruže i nar.

Najljepše je na nepcu. Cjelovit opolo, mekan i čvrst istovremeno. Može se naslutiti čarolija Babića ispod tih „suhih ružinih latica“. Sad bi mogli filozofirati o tradicionalnosti, oksidativnosti, ali uopće mi se ne sviđa ovo vino kao „karika koja nedostaje“, kao „istinski opolo 21. stoljeća“… sviđa mi se u najblatantnijem hedonističkom smislu rose-a u kojem mogu uživati, a ne pripada ni jednom aktualnom smjeru rosea u Hrvatskoj, čak niti Dalmacije, a opet barem jednako autentičan kao ponajbolji među njima.

Mali Babić minucioznih kiselina uklopljenih u sklizavo tijelo bez vidljivih tanina ispunjen karakterom i snagom u svega 12,4% alc.

Još kad se odrezak tune sočan ko` duša nađe na stolu. (idealno termički obrađen neskromno priznajem 🙂 Kao da svaka slano-mesnata molekula dobija svoj začin i puni smisao.

Cijena: 79,98 kn

Jutros sam popio dva jogurta iste mljekare, istog roka, različitog okusa… potpuno mi je normalno da isti jogurt različitog roka trajanja ima drugačiji okus i namjerno biram takve jogurte. Ali isto „punjenje“? Je li jedno stajalo na suncu, a drugo u frižideru?

Ima li skladištenje i transport značajan utjecaj i na pjenušavi Maximo Rose koji sam baš sinoć otvorio? Ne znam koliko star, „non-vintage“ razumljivo, bez oznake degoržiranja… zrele trešnje na nosu, ali i nešto što ne pamtim kad je ovaj pjenušac „bio mlad“ 🙂 dimljeni ombolo, miris pršuta… što je odlično 😉

U ustima dovoljno banalno da uopće posumnjam u „klasičnu metodu“… vrlo obojani Crni Pinot s vrlo jasnim dosageom i gorkastom prezrelosti. Sušeno sirovo meso postalo je odrezak od tune kojem je istekao rok trajanja.

12,7% i živahnost, funkcionirali su dok je vino bilo „u sezoni“, ali sada je ostarilo !?! i ne razlikuje se bitno od lošeg gaziranog soka. Umjesto „prpošne lepršavosti“ koju danas pokazuje samo natpis na etiketi, tu je opora vinoznost, trome kiseline i sladunjavo-gorkasta voćnost…

Za te novce nađem bolje vino doista klasične metode, a nebrojeno puno ozbiljnih Prosecca koja bi radije otvorio. A ovo mi je u nekom nepretencioznom filmu još bilo najbolje od Kutjeva što su napravili nakon 1979.

Sad ispada da se ne da piti što nije istina. Da se, ali čemu? 🙂 Aha, znam! Perlanje je postojano 🙂 🙂 🙂

Nije (pravi) pjenušac sve što perla 😦

Cijena: 650 rsd

Stiglo je i suvo belo vino (Rajnski Rizling) s Fruške Gore na red 🙂

Opušteno na nosu, livadsko cvijeće, ugodan intenzitet… vino jednostavne ravnoteže, ne osobito ambiciozno, ali sočno i pitko. Reska zelena jabuka za „razvodnjeni“ karakter Rieslinga.

Kiseline stežu gdje treba tako da „žeđ“ ne prestaje 😉 13,4% alkohola realno neprimjetno. Dobro napravljeno vino, ali malo pre-napravljeno.

Djeluje pomalo istehnicirano, usto i nekako anemično i anestezirano… možda neće ispariti iz čaše za 20 minuta, ali ova površna vinoznost s mladenačkom voćnosti u prvom planu nije nešto što bi jedva čekao ponovo probati

Doduše, ovo su novi nasadi koliko sam shvatio i volio bi da mi za koju godinu zaista zaiskri kad ga otvorim.

Cijena: cca 125 kn

Dakle Duboković. Superhvarani za purgere i hipstere prva je asocijacija. Cijeli taj crni line up zapravo je ista stvar s različitim razinama ekstrakta po principu što gušće to skuplje, a početna cijena je također za turiste.

Bijeli Duboković nekako je zanemaren. Meni je najbolje Dubokovićevo vino Moja M, odnosno njegova Maraština. Ali bio sam u prilici nabaviti ovu bocu Njegove B po smiješnoj cijeni i eto novog dojma.

Miriši žuto. Žuto i morsko. To je vrlo intrigantan nos koji me uvuče u dubinu. Isprva pokazuje jednu zanimljivu karakteristiku – na rubu je da ne prijeđe granicu u kojoj bi miris postao smrad (premda me profesorica kemije učila da ne postoji smrad već samo neugodan miris). Međutim, uspješno odolijevanje tom ponoru čini miris uzvišenim i što je duže u čaši i otvoreno u boci, to je „uzvišenije“… zapravo možda baš i ne uzvišeno, ali osebujno. Uzvišena su ionako vina koja su „more grounded“, istinita i dublja, stvarna i samim tim „bliža zemlji“.

Moja Bogdanuša blizu je i prastaroj bačvi, onoj kakvu se još i danas zna ispirati morskom vodom 🙂 ali i datuljama i mirisima ljekovitih trava otoka Hvara.

Na nepcu ravno i skoro bi napisao monolitno, premda je taj naziv rezerviran za potpuno drugačija vina. Ali, kao što ta monolitnost omogućuje da se lakše doživi neki škriljevac ili druga geološka odrednica nekih od ponajboljih Rizlinga, tako i ovdje omogućuje jasnije prenošenje esencijalne energije vina.

Moja B je tvrda i aromatski… arome su „teške“ čak i pri 10,9% alkohola. Vino je hladno i zlatnožute boje istovremeno, čime nepogrešivo sugerira narančastu stilistiku bijelih vina produljenih maceracija.

Da li se krutost mijenja vremenom u čaši? Da i ne. Mijenja se, ali se još više mijenjam i sam, sada poravnat na istu frekvenciju kao vino. Svakako, promjena na bolje. Skriveni žuti tanin tada proradi, osobito uz jelo. Vinozne kiseline prorade zajedno s asocijacijama meditacijske i kulturološke naravi. Nazdravlje!

Cijena: 29,99 kn

Malo cvijeća, malo zelenih maslina, najviše voća, srećom ničeg previše… terra rossa kiseline utopljene u spretnom tijelu za gladak i lak gutljaj.

Optimalna zrelost i ostvarena uravnoteženost Teran, Borgonja i Merlot kupaže. Suh i ugodno pitak crni Istrijan s 12,5%. Vrlo pametan blend koji dodaje vrijednost sastavnim komponentama.

Mekana acidičnost, lak gutljaj višnje, pomalo „kandirane“ doduše. Teran koji daje osvježenje s kiselinama možda visokim, ali ne onako vibrantnim pa ni ravnomjerno raspoređenim kako bi poželio i bez te blagotvorne „hladnoće“ koja bi uzdigla ovu kapljicu u resku vinoznost. Ne „uzvišenu“, ali krvavo sočnu i zarazno opojnu. Ne znam jesu li kiseline razlog dojma nešto manje života nego u berbi 2012., ali meni je ovo vino još uvijek i zapravo tek sad, pravi mali nepretenciozan gušt.

Za ove novce (pa i regularni cijenu 35kn),  slobodno preporučujem.