Dnevnik vinopije

Prije cca dva tjedna završilo je najveće međunarodno okupljanje vinara u Hrvatskoj i šire. Preko 80 vinarija iz preko 11 zemalja (dvanaesta je japanski sake) s više od 250 uzoraka izlagalo je u zagrebačkom Westinu i dan ranije u Ljubljani.

Samo jedno vino koje ću spomenuti vrijedilo je ulaznice, a organizacijski, posebno prostorno i logistički, Westin predstavlja trenutno najvišu razinu koju u ovom trenutku mogu zamisliti na ovim prostorima za festival ovakvog koncepta.

A taj koncept se službeno naziva „festival organskih i biodinamičkih (ekoloških) vina“. Nije mi namjera u izvještaju razvlačiti davno započetu i nikad službeno definiranu liniju razgraničenja ovog i onog, već imam ambiciju podijeliti osobne favorite koje sam kroz ova dva dana izdvojio. Međutim, kad već povlačim vraga za rep, najpametnije što sam čuo o tome izjavila je na konferenciji Elena Panteleoni (La Stoppa) da ne pokušava praviti „natural wine“ već „terroir wine“. Premda mi 2010 Ageno nije sjeo, mislim da La Stoppa u tom nastojanju ponajbolje uspijeva. Bojim se da „Place“ (Mjesto) i „Culture“ (Čovjek) na dugi rok uvijek prevladaju fanatizam, pa bio inspiriran i najplemenitijim pobudama.

Vino koje sam spomenuo u „worth the price of admission“ smislu je Šampanjac. Pravi pravcati. Iz Chardonnaya i Pinot Noirea berbi 1999 & 98-97-96 iz 65-godišnjeg vinograda – Champagne Tarlant Cuvee Louis.

Well shave my legs and call me grandpa, ali svidio mi se svaki srk ovog razvratno dekadentnog single-vineyard Šamposa. Jako. Tako da si mislim kako ili postajem netko tko samo izgovara čudne riječi poput Brut Nature, Les Crayons, Oeuilly, Marne ili stvarno znam i sam pogoditi dobru stvar možda čak i poput Parkera, Gallonija, Hugh Johnsona 🙂 🙂 🙂

Stvarno, čitam osvrte Jancis Robinson, Joanne Simon, Tima Atkina (posebno debilno moram naglasiti), Richarsa Julhina i tko je već naveden i niti jedan mi ni približno ne opisuje impresivan doživljaj. Možda mi torro pokloni bocu za neki osobniji uvid, ali njega ovo ziher ne zanima 😉

Eto, to je to. Sad mogu ići kući. Pjevajući. Ali kad sam već tu…

Je li netko skužio kako je Kramar dobar? Ne mislim posebno spominjati Keltisa, Ducala, Čotara pa i Urbajsa kao moje poznate favorite. Želim spomenuti neka meni nova ili neisprobana imena. Nije mi ovo prvi susret s Kramar etiketom, ali konkretno Kramar Merlot 2005. je moj top odabir s festivala. A kod smo već kod Slovenaca da nastavim… Gordia Rdeče! 2011. berba koja još nije punjena. Batič Angel, bijeli, iz magnum boce! Nisam siguran koje godište (Petriću pomozi) „Nikad čuo“ Atimo također ima zanimljivu štoriju i još zanimljivije vino, Malvazija 2012. Meni do jučer također nepoznato ime, Nando, i njihova Malvazija također 😉 Pa Guerila Pinela i osobito JNK Rebula.

Jedne neobične i prohladne ljetne večeri imao sam privilegij isprobati Immich-Batterieberg Zeppwingert Riesling 2012. To mi je bilo najmanje upečatljivo vino te večeri, ali u društvu u kojem je uopće bilo postignuće konkurirati. Ako je Bolfanov Libertin Rizling bio predodređen kao vrlo zadovoljavajući za kuhanje, jasno je da se radilo o prilično perverznoj selekciji. Uglavnom, svidjele mi se i nove berbe ostalih etiketa Immich-Batterieberg koje je čovjek ponio u Zagreb na festival. Toliko da to želim zabilježiti na ovim stranicama. Baš sada bi najradije otvorio jednu 😦

Nabrijao sam se na Foradori koju sam prošle godine propustio i nisam uspio dovoljno doživjeti to sve skupa i bla U najboljem sjećanju mi je ostalo nepretenciozno vino Unlitro. Donekle i Ameleia.

Jedno od najboljih vina festivala bio mi je Cabernet Franc (iz magnuma) Domaine de l`Ecu, prepoznatih terroirskih vina u svijetu Muscadeta.

 

 

Predrasude ili već, ali nisam se nadao jako ugodnom iznenađenju iz Bordeauxa. Chateau Le Puy! Oduševilo me i vino Piane, vinarije Le Piane, ali godište 2007. Iz zaista starih vinograda na sjeveru Piemonta.

Nisu toliko oduševili, ali bilo je prezanimljivo probati i češke i slovačke predstavnike. Nestarec Tramin zvoni u pamćenju… zatim Alsace, Binner Kaefferkopf Alsace Grand Cru 2010. Toliko „prijeđenih kilometara“, a cijelo vrijeme na istom mjestu, zapravo dva 🙂 u Dvorcu Ljubljana i Hotelu Westin.

Za Austrijance nisam bio osobito raspoložen tih dana premda sam isprobao i Tscheppea i Mustera i ostale, od čega mi se „Aero“ i Pinot Noir Reserve vinarije Ploder Rosenberg učinilo zanimljivim. Više sam tražio Francuze i Talijane, „stare“ favorite poput Colombaie i „nove“ poput Fonterenza-e. Njihove Montalcino etikete već se mogu isprobati u Mundoaka street food-u u Petrinjskoj i to po vrlo fer cijeni btw.

O domaćim predstavnicima ću iscrpnije u nadolazećim dojmovima. Krauthaker je predstavio novu Graševinu i 2012. godina je bitno, dakle bitno bolja od prealkoholne i čudne 2011. i tome se baš veselim. Clai je napravio svoj desertni Tasel. Veliki uspjeh. A Brečević i Kosovec se samo zajebavaju ionako 🙂

Šalim se, veselim se osobito i novim izdanjima Piquentum i Kosovec Selekcija. Uskoro u dojmovima 😉

 

The WordPress.com stats helper monkeys prepared a 2014 annual report for this blog.

Here’s an excerpt:

The Louvre Museum has 8.5 million visitors per year. This blog was viewed about 190,000 times in 2014. If it were an exhibit at the Louvre Museum, it would take about 8 days for that many people to see it.

Click here to see the complete report.

Cijena: 39,99 kn

Jedan kratki prigodni…jer tko bi rekao da je upravo „ljetni bijeg od vrućine“ koji miriši na jagode odličan combo uz šugo od bakalara, nekako udomaćena “blagdanska” namirnica 😉

Kako nisam želio ni palente ni široke rezance ni kuhani krumpir, skuhao sam istarske fuže uz šugo od bakalara i najviše uživao u pogođenom spoju uz Perla Rose.

Suha ribica je oživjela uz izdašni brut rose (čitaj „ponešto slađi“), a spoj uzdiže vino iznad jednostavne pjenušave kapljice u voćni, egzotičan začin.

Dozirani liker dosta je presudna faza u nastajanju svakog pjenušavca od najneambicijoznijih do najtraženijih na svijetu. Presudila je u ovom slučaju u korist ovakvog neopterećenog užitka za neusporedivo nisku cijenu. Nisam imao priliku usporediti, ali čini mi se uspjelije od Poy Rose-a recimo…. K tome još nižih 11,5% alc s ništa manje „juice“-a 🙂

Cijena: NA

Zapravo sam našao negdje na netu iznos od 2769 din za ovo vino, ali kako sam ga dobio kao poklon nisam išao preračunavati. Čovjek mi je darovao ovu bocu kao jednu od posljednjih iz osobne arhive i naglasio kako je ovo njemu najbolje vino Hercegovine, dakle istočne i zapadne itd.

Nedavno se u komentarima na ovim stranicama spominjao Vranac u vrlo ograničenom kontekstu pa uz još jednu bocu koju čuvam već dulje vrijeme, ovo mi je zapravo dobrodošla digresija.

Točno dva sata u dekanteru. Boja rubin crvena vrlo mladolikog sjaja, ne potpuno neprozirna tako da uvjetno rečeno već pogledom uz snagu daje nagovještaj finese i elegancije.

Utjecaj bačve je u formi duhana i cedrovine, koja se odlično uklopila u jako mračno voće (suha šljiva, crni ribizl, kupine). Miris voća nije preintenzivan. Zato je dubok i donekle zagonetan.

U ustima suho i vrlo smireno, ravno, dugotrajno, izraženih kiselina. Aromatski profil voćan, u ustima više u smjeru višnje. Tanini kožnati, izvrsno raspoređeni, zaokruženi, kao začin tijelu s uklopljenih 13% alc.

Moćno, ali i skladno vino s još dosta vremena ispred sebe. Ipak, uz svu uravnoteženost i koncentriranost te čak i očekivanu relativnu dugovječnost, ovo nije vino istinske kompleksnosti osim bogatstva i upečatljivosti brojnih aromatskih senzacija.

Kraj jedne Brkićeve Plave Grede bilo kojeg godišta djeluje skoro infantilno i pokazuje pripadnost jednom potpuno drugom rangu. U toj, sebi primjerenijoj kategoriji čak nisam siguran bi li prije posegnuo za Tvrdošem (npr Monastery Tvrdos Vranac 2007) ili ovim vinom.

Ali, unatoč tome, prenosi dosta uvjerljivo svoje podneblje i specifičnost Vranca Hercegovine. U kontekstu najboljih Vranaca Hercegovine i uopće, Vukoje Rezerva 2006 ima svoje zasluženo mjesto.

Cijena: NA

Isto vino u dvije izvedbe ipak nije isto. Dobio sam „regularnu“ Blatinu (označenu brojem 5499) te „barrique“ verziju (označenu kao 1466 od 2000).

Regularna Blatina miriši na zdrobljeno sitno bobičasto voće, duhan i cedrovinu, dok „barrique“ verzija uz zrelije sitno bobičasto voće pomalo odaje tostiranu bačvu.

U regularnoj boci prvotna voćnost nastupa uz laganu zemljanost i spore kiseline koje se vuku za gutljajem te donose osvježenje s odgođenim učinkom 🙂 Brašnjavi i nejednaki tanini djeluju „domaće“.

Barrique varijanta na prvu je nešto mekša i zaobljenija i čak djeluje bolje uravnoteženo, ali u voćnu prirodu dodaje drvenih tanina… pri tom je vanilinski slatkasti utjecaj zanemariv, djeluje kao ne osobito primjetna, ali nepotrebna šminka.

Sasvim dosta tijela i srčanosti pruža regularna verzija uz uklopljenih 13%. Vino koje traži primjereno jelo, tjestenine s mesnim umacima, nareske i tvrde sireve.

Barrique je „samo“ ušminkana verzija istog vina, ali uz jelo djeluje zrelije i „slađe“, a vinska acidičnost proradi kad treba.

Općeniti zaključak je da unatoč uvodnoj opservaciji 😉 obilježja berbe odigravaju veću ulogu u različitnosti vina negoli „regularna“ vs. „barrique“ verzije i sreća da je tako.

Sviđa mi se voćno-zemljana pristupačnost regularne Blatine, osobito uz jelo. Sviđa mi se i ambicioznija, ali nepretenciozna varijanta barrique etikete, dovoljno prozračna i unatoč „agresivnijem elevage-u“ podjednako „domaća“ posvećenost…

Cijena: 74,98 kn

Ovo vino je na ovim stranicama kao dobar primjer vina koje „nespremno“ izlazi na policu. Kako upropastiti doživljaj, a dobrog vina…

Koncentriranost je na nosu toliko snažna poput crne rupe iz koje ništa ne izlazi. Ova usporedba nije moja, ali dobro opisuje upravo ovu situaciju. Sirup od kupine, odnosno prezreli, a osobito premladi materijal. U ovakvoj interpretaciji mogao bi to biti Babić, a moglo bi biti bilo što. Od bilo kud.

Ima doduše neočekivano hladne kiseline i zaista neprimjetnih 14% alkohola. Otvara se polako, ali uvjerljivo. Umjesto da je obrnuto, tanini se iz „slatkih“ pretvaraju u suhe.

A onda ti se svakim nepotvrđujućim gutljajem uvuče pod kožu otkrivajući nešto novo pa opet novo… imat ću oko (a još više nos i nepce) na ovom vinu.

„Lijek“ za pms ili slabokrvnost, jedna od onih mrlja na odjeći koja se ne da oprati 🙂 Toliko nemirne energije ne bi smjelo izlaziti iz podruma.

A opet, lijep slankasti after zaokružio je pizzu s pršutom 😉

Cijena: druženje s Brečevićem 🙂 (trijezno)

Cvrkut Brazde. Arome koje nekima bazde, a drugima ne 🙂 Malvazija iz vinograda prosječne starosti 80 godina održavanog tradicijski, bez upotrebe modernih zaštitnih sredstava i napravljena kako se to nekad radilo, bez danas dostupne kontrole i uz dodatno odležavanje u drvenoj bačvi kroz 18 mjeseci.

Pakiranje je osvojilo priznanje „Cropak“. Cijeli koncept da se vino umota u izdanje režimskih novina svih Istrijana ma gdje bili datirano na dan berbe, kao takvo nije neviđeno u svijetu, ali moram odati poštovanje izvedbi i timu Sonda, odnosno cijelom timu s članovima užih i širih obitelji koji potpisuju ovo rješenje.

A sad se vraćam onome što je bitno. Vino počinje polagano s mirisima ljekovitog bilja i poljskim cvijećem. Ništa ne da naslutiti prodorne kiseline na nepcu.

Dubinska svježina koja je neusporediva s danas konvencionalnom svježinom čak i najuravnoteženijih Malvazija.

Slast kontrasta slatkastih aroma i vinskih kiselina duboko zarezuje nepce, a vino je cjelovito i ostvaruje drugačiju vrst sklada od očekivanog.

Drugim riječima, povišena hlapivost mu pristaje. Daje mu oštrinu i naboj, koju bi u protivnom, na žalost, izgubilo. Vino je sasvim stabilno i potpuno čvrsto. Transformacije u čaši su ugodne, ali nisu dramatične. Kako i priliči Malvasiji Istrijani.

Jednako tako, modularnost uz jelo ne zapanjuje. Nastupa prirodno i neprimjetno. Ne pitam se kako je to moguće da je ovo vino toliko versatilno. Drugačija je uz bakalar Oliveto, drugačije uz standardni Baccalla della Mamma bakalar na bijelo. A jednako dobro i uz zagorsku kobasicu 🙂

Naravno, ovakvom vinu treba ipak nešto prostora i vremena u čaši.

Cijena: 94,25 kn

Božićni rose. Rose koji čekaš da se otvori. Najbolji primjer je veličanstveni Stagum rose 2012. Vino koje je „spletom okolnosti“ u rose izričaju, a zapravo je kompleksnije i u tom smislu daleko zahtjevnije od mnogih jednostavnih Plavaca s Pelješca. Rose koji se najbolje ponaša pri višim temperaturama konzumacije.

Stagnum rose 2013. isprva miriši na sirovi pršut 🙂 Zatim čaj od šipka i nar. Kompleksnost, naravno, nije bogatstvo aroma već transformacija u čaši.

Stagnum rose nije samo opojno aromatično vino, već vrckavo i energično još na nosu, čak i pri višim temperaturama konzumacije.

U ustima višnja i mineral, tanini su fina svila, a čudesna energija širi se perzistentno. Trajnost nakon gutljaja bez težine kao da postavlja pitanje „odakle ove arome?“.

Običan basilico umak od rajčice i dobra tjestenina bili su mi pratnja. Široke kiseline, čvrst grip u ustima, bez vidljivih tanina… suho s 13,5%. Analitički podaci ne govore o tome u kojoj mjeri ovo vino godi tijelu i duhu, smanjuje napetost 🙂 poput one kojom sommelieri grozničavo pokušavaju dekektirati vino u čaši…

A ja imam crveni tartuf ispred sebe, a unicorn wine (rekao bi HoseMaster 🙂 i sad bi ga trebao secirati jer „sam u zoni“? I don`t think so… ovo vino zahtijeva „ReCaptcha plugin“… to make sure you`re not a robot.

Cijena: ne znam

Svakako jedno od najzanimljivijih vina koja sam dobio za rođendan nije neko nedostupno godište neke perverzne apelacije u Indiji već „Matea“, još veća ezoterija 🙂

Kad nema godište niti klasifikaciju, a piše „Zagorsko crno eko vino“ znaš da je to kapljica od koje ti naraste treća noga. Koje su tu sve sorte vjerojatno ne zna niti Ivan Mlakar. Ni Jungheinrich viličari 🙂

Transparentnost i zagasito crvena boja… čak i miriši kao neki oštriji Pinot Noir odgojen u stoljetnim bačvama zaboravljene zapremine. Vjerojatno se napiješ samo ako stojiš pored te bačve. Ali, što se mirisa tiče mogao bi biti i Poulsard, barem što se volatilnih komponenti i barnyarda tiče 🙂 🙂 🙂

Vrog te prnjavi jebil! Malo mi vuče na nekaj kaj mi je stari napravil prošle godine iz sorte kaj je zoveju „francuz“ 🙂

Ni ovo išlo na analizu. Čim viš postotke alkohola i godinu berbe jasno je da su to lažnjaci. Pravi prirodnjaci to ne mećeju. Oni nekaj drugega mećeju kad se dovoljno ponapijaju.

A sad… šalu na stranu, ovo je zapravo skroz o.k. Lijepo vince. Da metneju neku avangardnu etiketu i troznamenkastu cijenu, bilo bi pitanje prestiža imati bocu ovoga 😉

Stvarno je dobro kao čarobni začin koji svaku priliku pretvori u seosku feštu. Glas rustikalnosti u lijeku za probavu, za dušu i za žuljeve te prevencija depresije.

Vinozno, suho i sočno, intrigantno i jednostavno, slatki tanin koji zapravo ne postoji, niskoalkoholno ali ne i tanko, a životno otapalo masti s time da nije kiselo kao ocat.

Cijena: 95,98 kn

Za sve sam ja kriv. Počeo sam imena sorti pisati velikim slovom premda sam znao da to nije pravopisno ispravno…

Obožavam teran u mladosti. Ne znam žvaćem li neki svježi „road kill“ ili pijem vino s „dlakavim taninima“ i povećanim udjelom željeza 🙂

Kabolin teran više mlad za te standarde, ali još uvijek aktualan na tržištu. Dugo školovan i sada u svojoj nježnoj fazi s hladnim kiselinama na svim pravim mjestima i teranovskim taninima koji ne stežu, tek donekle isušuju nepce prizivajući novi gutljaj.

Lakoća gutljaja varljiva je zamka jer unatoč sklonosti terana za srčanim vinima s niskim alkoholima, Kabola 2010 ima 13,9% alc što je prilično, osobito za dosta zahtjevno godište. Ali svakim gutljajem sve bolji, s voćno-mineralnom signaturom kraja iz koje dolazi. Teran bujštine… šumsko voće okusa krvi, bojom u koju su obojani vinogradi terana diljem Istre.

Uz istarski pršut i maslinovo ulje, malošto bi prije poželio. Jednom prilikom sam napisao (17.06.2009. u dojmu Kabola Teran 2007.) da „tek kad se proba pravi teran, mogu priznati da nastaje ovisnost ili pak odbojnost prema sorti“.

Izgleda da to ipak nije bio „pravi teran“ Tako tvrdi važeća tržišna regulativa EU, na koju se nitko nije osvrnuo tijekom pristupnih pregovora, a u kojoj je Slovenija zaštitila Teran.

To je bila tema konferencije o teranu u Zagrebu, 09.12.2014.

Čemu zavrzlama kad nitko ne može prisvojiti ime sorte? Slovenija je zaštitila naziv Teran za vina slovenskog Krasa napravljena iz sorte refošk. Ilustracije radi, to je slično kao što je Kraš zaštitio Bajaderu i niti jedan drugi proizvod te kategorije ne smije imati isto ime. U osnovi, nitko ne brani slovencima da zaštite svoj „kraški teran“ jer i oni su iznijeli neku argumentaciju temeljem koje je ta zaštita (ne znam točno koja, a nije nebitno za pravne stručnjake btw) donesena na razini EU.

Ali kako bi onda Istrijani trebali zvati vino iz sorte koja se stoljećima uzgaja u Istri i koja je svojedobno bila najznačajnija sorta Istre uopće? Nevolja je u tome što u Sloveniji ne priznaju da je teran sorta (?!?), dok sami vinari istovremeno svoj refošk ne smatraju teranom, ali niti najpoznatijim refoškom (Refosco dal peduncolo rosso). Sorti iz refošk obitelji je nekolicina i sve te sorte su odavno poznate i ponavljanje kako teran nije isto što i refošk je topla voda jer sve su te sorte ionako na popisu sorti Međunarodne organizacije za vinogradarstvo i vino. Da, uključujući teran.

Ako je zaštićen Teran iz Krasa kao naziv za vino sorte refošk, kako onda talijani smiju prodavati svoj Terrano iz DOC Carso? (Imao sam ga na radionici na temu terana od juga Istre preko poreštine, buzeštine i bujštine do Carsa.) Čini mi se da Istrijanima ne treba enolog, već dobar pravnik.

Izvjestan ishod više nije dogovor s drugom stranom jer donesena je zaštita na EU razini. (Uostalom, zaštita je navodno pokrenuta još 2004. za kraški teran i 2008. „automatizmom“?! za Teran.) Ljut sam i ja zbog apsurda, ali ipak ne vidim rezon u bojkotiranju slovenskih vina kao što je bilo reakcija na konferenciji. Imam više nego dovoljno razloga biti ljut na npr. „fašiste“ s PopTV-a s kojima sam ove godine imao posla, ali zar bi sad zato trebao dignuti Krško u zrak? 🙂 Koliko god razumijem satisfakciju, takvi nepromišljeni potezi se obično obiju o glavu, evidentno 🙂 Ali jednom ću ja odlučivati ili utjecati na raspodjelu marketinškog budžeta (jer time se između ostalog profesionalno bavim u životu btw) za tržište Slovenije pa ću umjesto formalnog prebacivanja krivice dobiti osobnu masnu ispriku, siguran sam.