Dnevnik vinopije

Cijena: 44,98 kn vs. 59,98 kn

Otvaram bez dekantiranja. Ovo bi trebala biti open&pour situacija. Malo dima na površini… tostirane bačvice ili čipsani inox potpuno svejedno, ali dosta jak ogrtač u kojem se krije voćna svježina maline i nara. „Regularna“ Modra Frankinja ispunjava očekivanja u vidu vina laganijeg tijela, pitkosti i transparentnosti.

Čovjek bi očekivao da je Divine neka „barrique“ varijanta ili selekcija i sl. Na nosu je doista drvo drugačije, začinjeno s više „vanilije“, podsjeća na dosta na neke uzorke iz francuskog hrasta koje sam probao… ali to bilježim samo zato jer želim reći kako je vino ipak tek „aromatizirano drvom“, a nije „novosjvetski vanilizirano“.

U ustima je kompaktnije od „regularne“ Frankovke. Ljepše zaokruženo, prividno ispunjenije, ali zapravo iste ekstraktnosti kao i „regularna“ Frankovka. Gladak gutljaj… otmjeno lice regije Dolenjska, inače najpoznatije po „srčanom“ Cvičeku 😀

Nakon malo vremena, „regularna“ Frankovka počinje se lijepo otvarati. Sačuvana svježina voća ojavljuje se u prvom planu. Krepki gutljaj prati i jači nježniji zalogaj podjednako uvjerljivo. Vino više nije opterećeno „elevage-om“ 😀

Oba vina su suha s 12% alkohola. Premda je Divine ušminkano i prikladno kako izgledom tako i sadržajem za većinu stolova, meni je „regularna“ Frankovka bliža nekom zamišljenom autentičnom iskustvu. Prodornost podržana kiselinama djeluje uvjerljivije. Nakon dva sata, materijal je razvidno identičan, ali drugačije prezentiran. Okej.

Dan nakon otvaranja, vina odlična… Osobito blago rashlađena postaju genijalna vina za neobavezno ispijanje uz ili nakon obilnijeg jela. Pravi poticaj probavi 🙂

Cijena: 86,80 kn

Ovo je otprilike „vrh“ koji se može ostvariti u kontekstu autohtonosti i autentičnosti iz Graševine.

Zašto bi takvo što napisao za Laški Rizling Štajerske Slovenije?

Nisam bio, ali zamišljam jako stari podrum, višestruko korištene bačve veće zapremine!? Ali nevažno, jer kontrola je, jednako pretpostavljam, uspostavljena, međutim je uspostavljana tijekom godina u vinogradu Špičnik 😉 „Octene“ komponente su spontano zaustavljene upravo u mjeri u kojoj predstavljaju efemernu stilsku senzaciju, rustikalni štih koji ubrzo „ispari“.

Djeluje jako uvjerljivo jer i sama Graševina će dati rudimentarno vino, rudimentarno, ali ipak vinozno. Izraženo vinsko, domaće, duboko ukorijenjeno u ovim krajevima, tako da predstavlja nešto zaboravljeno u konvencionalnom smislu. Okus vina, grožđa, spokoja. Aromatski sličnije staroj sorti Graševine, vinima Zagorja, Međimurja, Plešivice koja sam spominjao.

Mirnoća uzdrmana nježno acidičnom kičmom… bjelkasti tanin koji podsjeća na zagasito žutu bobicu sa sokom jantarne boje. Cvijetni mirisi nisu slatkasto-puderasti, parfimirani ili ičime naglašavani. Zato su nekako uvjerljiviji, izvorniji. Zato je „vrh“ zapravo „dno“ jer vino djeluje „more grounded“ od ijedne Graševine koju sam probao. Mineralnost Graševine nije slana kao morska sol, već je sličnija kišnici. Slankasta i slasna voćna komponenta za fantastično vino. Svatko tko misli da zna Graševinu, treba probati.

Cijena: cca 50,00 kn

Gumeni bomboni KZP Zagorje-Međimurje 🙂 Možda miriši kao puder, ali svejedno ne djeluje „artificijelno“. Taj nar i ta trešnja i šumska jagoda su baš uvjerljivi.

Podsjećaju na čisti samotok grožđa, crvenkasto i puno. Odnosno, punije nego što to 12,5% alkohola sugerira.

Rose je ozbiljno suh. Imam osjećaj da je iz odličnog zrelog materijala koje se ipak vrlo lako ispija.

Osvježavajući je cjelokupan karakter, ne samo dobro raspoređene kiseline koje su i osjetno niže od očekivanog.

Uz crveno voće koje je intenzivno još na nosu, u ostima ostvaruje dosta grožđanu aromu… koju potencira diskretan i vrlo atraktivan tanični grip (!), ubrzo prevladan voćnim kiselinama.

Prekrasan rose i da nije Bolfan napravio upravo s godištem 2013. jedan od najboljih u državi, rekao bi ponajbolji zagorski rose 🙂

Dvadesetak vinara iz Italije i Slovenije, BiH i Hrvatske došlo je u Restač na Vrhovcu, 24. listopada. Svi vrlo različitih vina iz različitih podneblja, različitih sorti i različiti po svemu. Ono što ih povezuje nije čak niti zajednički nazivnik „orange“ jer neki svoja bijela vina ne maceriraju osobito dugo (za nekonvencionalne standarde) dok je kod nekih boja i tamnija od „narančaste“ ili jantarne…

 

Zajedničko im je uvjerenje da žele raditi vino uz što manje ili nimalo korištenja znanstveno-tehnoloških postupaka kontrole dostupnih danas. U tim uvjerenjima nemaju svi iste polazne pozicije u pogledu samih vinograda, tradicije, iskustva, kulture, resursa, pa nemaju svi niti iste stavove.

Premda osobno isprva nisam znao što bi mislio o „tim vinima“, danas sam veliki ljubitelj. Općenito. Jer kao što to ne može biti slučaj niti s konvencionalnim vinima, ni ovdje nije zlato baš sve što sija.

 

Uz moje poznate favorite Čotara, La Castelladu, Radikona, Tomca, Brkića, Kosovca 😉 , a odnedavno i Keltisa te vinima o kojima sam pisao, uključujući Bibichev bijeli Bas de Bas itd., tog dana sam iznimnim doživio:

 

Anu 2009., Mlečnikovu kupažu mislim chardonnaya, rebule, malvazije i tocaija!? …Terpinov Chardonnay 2009… Bianco della Castellada 2009… Čotarevu „BB“, kupažu Vitovske i Malvazije iz 2009. (očito je 2009. bila posebno dobra godina), zatim Blažićeva Rebula 2006. i predivna Klarnica iz 2006., stara vipavska sorta koju pravi Cigoj.

Doduše, svi su imali nešto posebno, Klinec, Prinčić, Kabola, Roxanich, Šember, a čak se i Clai pojavio 😉

Premda sam čuo primjedbe da je 250 kn bila previsoka cijena ulaznice, moj komentar je da – nije. Ako ti je bilo previše, nije ti takvo što dovoljno napeto. Osobito jer se restoran Tač pobrinuo da nitko ne ostane gladan. Nisam ni sam vjerovao da će tome biti tako, ali Tihomir i Vesna Miletić su se iskazali. Još uvijek se osjećam preglupo što sam došao sit 🙂

Doduše, ja stvarno uživam u „pristupu koji njeguje“ Tač. Besprijekorna namirnica iz domaće radinosti zapravo je sve što me zanima. Pravi okus i nutrijent koji zaista hrani. Pripremljen upravo kako treba.

 

Tač je svim srcem prigrlio vina koja omogućuju usporedivu nutritivnu komponentu kulturi ishrane koju njeguju i to je pokazao i toga dana. Ograničeni prostor jednog restorana ionako nije platforma za masovniju popularizaciju „orange“ vina. Prilike za to će biti uskoro 😉

Photo – courtesy of Julio Frangen

 

 

Cijena: 39,00 kn

„Bizeljčan“ koji to “nije”?

Nije isprazno vino, nije namješteno da zadovolji površne ambicije suhe stabilnosti uz neumjeren ostatak bljutave sladunjavosti.

Da li zato „je“ ili zato „nije“ Bizeljčan ili je jedini, meni poznati, „pravi“ Bizeljčan?

Suh (12,5%), ali s aromatikom koja asocira na livadnu pelud. S trezvenim reskim kiselinama koje zvone na nepcu u voćnom klimaksu kojeg brežuljci Bizeljskog uopće mogu osigurati. Ne više od toga. Više nije potrebno. Optimum je ostvaren.

S tim da Žan beli nije „naturalno, oranžno“, kontemplacijsko vino. Uvjerljivo „bizeljčan“ iskustvo brzog gutljaja, skoro mentolastog intenziteta i elegancije. Nenapadno, ali prisutno na jedan drugačiji, skladniji način.

Dok Keltis razbija predrasude o bizeljskim vinima, prvenstveno u ovim krajevima još uvijek uskom krugu zaljubljenika u nekonvencionalna, naglašeno macerirana bijela vina, „konvencionalni“ Žan beli je zapravo istinski „preobratitelj“. Autentičan u svojoj pristupačnoj cjenovnoj kategoriji za svakodnevno nepretenciozno uživanje. Cijena je okvirna jer u ovom trenutku pouzdano ne znam po kojoj cijeni će biti u Vintesi, ali u slučaju dostupnosti većih količina, ovo je preporuka…

Cijena: 89,90 kn

Karakteristični, prepoznatljivi i pomalo notorni ogrozd i pun nos začina. Intenzivan, ali i nekako profinjen. Ne samo zato što miris nije prenapadan.

Ništa nije prenaglašeno niti na nepcu. Aromatski raspon je od citrusa do meda s kuhanom koprivom u afteru 🙂 A svejedno sve vrlo uredno, diskretno, profinjeno.

Pitka suhoća s 12,5% i diskretna kamena mineralnost. Ozbiljan, ali i mekan Sauvignon koji je pristupačan, nekompliciran, a elegantan i prezahvalan za kombiniranje s velikim brojem jela.

Jako lijepo. Neće mi zavrtjeti glavom kao recimo Bastianicheva Vespa 2007., ali vino koje je baš – lijepo. Posjeduje „grace“ kvalitetu, gracioznost, otmjenost, blagonaklonost… uglavnom, lijepa voćnost. Lijepa svježina. Prekrasno vino.

Osjećaš se bar malo sofisticirano uživajući u njemu 🙂

Cijena: sitnica 🙂

Jarka, duboka žuta kao jesenje lišće. Ali, bez „jesenjih aroma“ (kasnije berbe) na nosu… sko jednako bez trivijalne voćnosti premda je godište mlado. Voćnost koju pokazuje u obliku je svježine iz dubine, a u prvom su planu začini i herbalnost, mirisne trave i ljekovito bilje, pokoja šumska gljiva i maslačak.

Na nepcu nježna i delikatna Žilavka krških tvrdih aroma. Vino koje nije za dekantiranje. Osobno volim otvoriti rashlađenu bocu i pomalo pratiti što se zbiva u čaši kroz nekoliko sati, bez puno vrtnje vina pritom. Kod Mjesečara se arome oslobađaju malo suptilnije. Ovakva vina dišu drugačije.

S ovim 2012. godištem ostvareno je možda dosad i najbolje korištenje drva upravo u tu svrhu. Vjerojatno najelegantniji Mjesečar do danas. Brkić ne pravi pod svaku cijenu „orange“ vino jer u toj interpretaciji identitet Žilavke bi se izgubio. Ovaj Mjesečar nastao je s puno takta i rezultat je neusporedivo uvjerljiviji. Kao što to često biva s vinima vrijednim pažnje, nije stvoreno da bi impresioniralo u gomili.

Ono je eliksir zatomljene energije, koncentrirane u gutljaju, a ne u stukturi… biodinamički transfer iz specifičnog tla i podneblja u čašu na stolu. Sklad… žutog tanina, grožđanih kiselina i 12,75% alkohola… suho i pitko, perzistentnog intenziteta nježnosti, jer unatoč površinske „grubosti“ aroma, unutra je sklad… mediteranske zlatnožute dunje 🙂 Još jedan paradoks. (bilješka za autora 🙂 270. od 655 butelja.)

Cijena: 149,00 kn

Čaša ispunjena prekrasno dubokom jantarnom bojom narančaste blistavosti i odsjaja starog zlata 😀

Predivno se uklopila u posljednji zagrebački istinski sunčan dan u novom ambijentu dvorišta u Vlaškoj. Međutim, to druženje ispred Vintese nije bio prvi put da sam probao vina Kelhara. Mario Tomeković najveći je promotor Keltisa, imena koje se sve češće čuje u preferencijama zagrebačkih okupljališta. Prvi susret s baš ovim vinom doživio sam na samom imanju u Bizeljskom.

Obuzeo me mirisni raspon. Primjereno dekantirano, ovo vino ide od cvijetne peludi do kompota od kruške, uz narančinu koru i bosiljak.

Dok gutljaj ipak mijenja percepciju i daje novi uvid… u some juicy big booty 🙂

Ali čvrsto. Nakon sat i pol u dekanteru istinski kompleksno. Izvija se pomalo neuhvatljivo. Jasmin ili smokva? Ili ništa, pa opet prodoran orijentalni začin.

Ali opet, čvrsto. Ova delikatna aromatika ne sprječava vino da perfektno isprati i domaću kobasicu (kuhanu, pravu, ne industrijski lažnjak).

A koliko god bilo čvrsto i konkretno uz jelo, istovremeno je i gipko. Booty 😀

Nikakav narančasti tanin niti živahna kiselina niti 13% alkohola tu ne strše. Čak niti zastupljene sorte nije moguće detektirati osjetilima, osim mozgom: Chardonnay, Rizling, Traminac, Muškat Ottonel, Žuti Plavec.

Vino je jasno, cjelina čista, mineralnost nježna, ali perzistetntna. Uspostavljena ravnoteža između cideraste strane s minimumom dodanog „žvepla“ i elegantnog cjelovitog vina. Rijetko blago.

Cijena: 138,00 kn

Vino koje sam zapazio tijekom degustacije Premium Estates of Austria u Vivatu u Folnegovićevoj. Neka luda dunja na nosu, funky bez nastranosti, blaga naznaka repe kao da vrišti – biodinamička agrikultura!!!

A to znači i adekvatna prerada i odgoj u pordumu. Gemischter Satz nije uobičajena kupaža iz već napravljenih zasebno vinificiranih vina. Sorte su ubrane i vinificirane zajedno. Zaista, na slijepo bi prije pomislio da je u toj greeny cjelini 🙂 neki bizarni zeleni Veltliner negoli Weissburgunder (Bijeli Pinot), Grauburgunder (Sivi Pinot) i Chardonnay.

Smisao i jest da se osjeti Bisamberg, brdo s pogledom na Beč. Čaša vina u nekom Heurigenu mijenja percepciju Austrijanaca iz pedantnih u raspjevane, iz preciznih u divlje. A u takvu kulturološku transformaciju uklapa se Gemischter Satz.

Mirisa borovine i protkano kiselinama na nepcu, ali obavezno vinozno. Ne toliko uzvišeno vinozno, ali „stvarno“, „istinsko“ vinsko…

40-godišnji vinograd daje materijal s dubinom, a Wieninger je zna očuvati i naglasiti. Neuobičajene mineralne senzacije prodorne su i perzistentne na nepcu. A opet, u cjelini sve djeluje nekako neforsirano, elegantno, skoro profinjeno, ali skroz autentično iskustvo.

WienWein, magične kompleksnosti. Nije to uzvišeni vinski doživljaj u apsolutnom smislu, a u kojoj mjeri utjelovljuje i odražava određeni identitet terroire-a i kulture… to je sasvim druga priča – „Ne volim vino, nego vina“ 😉