Dnevnik vinopije

Cijena: 99,88 kn

Pa Trapan je previše južno za pristojan Teran. Pa prije pola godine bio je toliko prevruć da se to nije dalo piti.

A eto ga sad. Uz juneći odrezak. Uz mesnatu mesnatost 🙂 Uz zalogaj koji treba žvakati. Dobar tek stimulira upravo Terra Mare.

Vanilizirani laktični srk s puno sočna voća i dovoljno prostora da se moglo uravnotežiti u boci. Ne mogu zamisliti da bi mi 14%tni Teran ikad bio dovoljno “autentičan”.

Svejedno, u vremenima kad stare fraze gube značenje, s “malog ekrana”, koji više nije mali ni na mobitelima, čujem “…zgrabiti srećonošu i odnijeti je Papa Štrumpfu”… U rujanskom su izdanju Decantera drobili nešto o Istri. Nije ovo “terrano di una volta”, ali hedonistički imperativ je ispunjen dok Trapan Teran ionako inteligentno koristi kao začin svojoj crnoj kupaži i kao bazu za pjenušavi zero dosage koji se popio prije nego je ušao u punu formu.

Trapan je inteligentno iskoristio karakter sorte u vinu “Terra Mare”. Osunčano, moćno i voćno, ali ugodno, uglađeno i pitko pravi je digestiv uz mesni žvak.

Na kraju, u cjelini, Trapan može biti ponosan na svoju Terra Mare… je li to jedini Teran s ženskim imenom? 🙂 Zarobljen , ali zaobljen i neumoljiv. Koncentracija je imala prostora da se raširi, popuni rupe i pronađe unutrašnju ravnotežu, a to nije mala stvar 😉

 

Cijena: nepoznata

Nakon usporednog testa Furminta Exclusive i Exceptional, Sauvignon Blanc (Single Vineyard Selection oznake) dobio sam tijekom posjeta vinariji i s veseljem ga otvorio.

Kod Sauvignona mi se često sviđa besprijekorna pravilnost. Kvadrat. Savršenih proporcija. Čistoća koja zrači kao suhi led.

Vrlo učestala senzacija na ogrozd i citruse, ali i svježe pokošena trava u mirisu kiše.

Ovaj put idealno začinjen protvanj krumpira, patlidžana, tikvice, luka, češnjaka, paprike i rajčice ispratio je vino idealno za seciranje kroz uobičajeni sommelierski „grid“ 😉 Ali ne pada mi na pamet takvo što.

Jasnoća, čistoća, strijemeći Sauvignonski fokus 🙂 Sviđa mi se supersuho prisustvo uz svega 12% alc. Vino stege i kontrole, ali sviđa mi se kako diše u čaši.

Nije to južnoštajerski travnati britki Sauvignon kakav inače obožavam uvijek iznova otkrivajući stari afinitet. Ima nešto veselo, raskalašeno, zeleno brežuljkasto i „seljačko“ u njemu. Zbog čega se još lakše ispija 😀

Ručno brano 16. i 20.09. Baš me zanima koja će biti oznaka za godište 2014 😀

Cijena: 150 kn

Čak i nakon višesatnog dekantiranja treba se malo adaptirati na prvotni dim i toplinu, ali ta hrastova bačva u pravoj čaši postane potpuno efemerna. Jedno od onih vina koja postaju bolja drugi dan nakon otvaranja.

Začin vuče na Dingač i cjelina nepogrešivo na Plavac. U ustima se potvrđuje. Doista potvrđuje, jer nije preekstraktno, prekoncentrirano, nabildano, premda ima ogromnih 15,2%.

Ali, veliko „ali“ – lijepo se ispija, dok toplina grije jedino prazan želudac. Ovo je ionako Dingač, s taninima koji imaju odgođeni učinak. Topeći se potenciraju karakter sorte, podneblja i čak se usuđujem reći – položaja. Jedan od rijetkih primjera u kojima trostruka insolacija i sav taj prirodno nizak, koncentrirani prinos dozvoljavaju pitak gutljaj jasne aromatičnosti prestižnog položaja.

Extra okrjepa uz jelo Pomalo podsjeća na neke zaboravljene Dingače kakvi su se mogli naći još do devedesetih, kad im ugled još nije bio narušen hiperprodukcijom „pojačanih Plavaca“.

Moćno vino, a bez masnoće i težine koja opterećuje doživljaj. Aromatski prepoznatljivo što herbalno-eterično-mineralni aspekt u afteru potvrđuje.

Unatoč svim pohvalama, ovo nije komplicirano vino. Jednostavno je ono što je. Bez transformacija u čaši, bez istinske kompleksnosti, međutim uvjerljiv i upečatljiv, ustrajan i tvrdoglav… Dingač. Samo Dingač koji mogu piti.

Cijena: cca 125 kn

Prvi susret s Clementeom koji pamtim imao sam početkom 2011. U pitanju je bila berba 2008.

Ovu bocu čuvam već neko vrijeme i uopće ne znam ima li je u maloprodaji. 2009. je dobila Borgonju u kupažu, sortu koju u mono varijanti jedino podrum Damjanić buteljira u komercijalno dostupnoj količini.

Clemente 2009. je tamne rubin crvene boje koja je izgubila ljubičasti odsjaj mladosti. Na nosu je zrelije, daleko bolje ukomponirano drvo.

Začinjenost je izražajnija od voćnih senzacija višnje, ribizla… tu je i pomalo ukuhanosti i definitivno toplina alkohola (14%), ali niti jedno ne smeta na preporučenoj temperaturi konzumacije (18 stupnjeva).

Međutim i na višoj temperaturi sjajno raspoređene kiseline u ustima stimuliraju „hladnu mineralnost“, otkrivajući vrlo pažljivo i tankoćutno balansiranu bordošku kupažu (60% Merlot i 25% Cabernet Sauvignon) začinjena s 10% Terana i 5% Borgonje, autohtonih prvaka istarske crljenice.

Eventualna prezrelost tako je lijepo razvučena preko nepca u dugačkom gutljaju koji ne opterećuje nepce koncentracijom ili zasigurno analitički visokim ekstraktom. Trajnost nakon gutljaja i perzistenciju na nepcu potenciraju tanini koji su genijalno pobrušeni, tek s neznatnim i u cjelini ugodnim vaniliziranim tragom koji zaokružuje sočnu cjelinu.

Jer ovo je vino za čekanje iz brižno prerađenog materijala nadstandardne kvalitete odlične berbe s jasnim mineralnim naznakama. Aromatično, atraktivno, ali prije svega ipak vino… dan nakon otvaranja još bolje nego nakon „samo“ dva i pol sata u dekanteru.

Jedno od favorita kad bi se zaželio domaće bordoške kupaže.

Također Venezia Giulia (ali IGP), također Prepotto. Ne znam jesam li se bolje osjećao na terasi s pogledom na tršćanski zaljev ili u jedinstvenom podrumu, podjednako oblikovanom ljudskom rukom i kraškim reljefom. Tri prirodne špilje danas su funkcionalan dio podruma Zidarich. Jedino za čim žalim je da tog dana nije više bilo vremena obići položaje Prulke, Ruje, imena s nekih meni omiljenih etiketa… razlog za povratak 🙂

Zidarich, Vitovska, 2011.

Cijena: cca 210 kn Natura Vino

Ono što je većini ljudi mirisanje novog IKEA kataloga, to je meni otvaranje Zidaricheve Vitovske 🙂

Paradoks već na početku. Ne čini se toliko maceriranim i narančastim, ali (ili baš zato) je još intenzivnije i još dublje.

Čvrsto. Struktura kamena. Ne nameće ništa. Savršena Vitovska? Tvrda. Otvara se polako. Otkriva za nijansu uravnoteženiji materijal.

Što se više trudiš čim brže uhvatiti što više senzacija, to će ih biti teže osjetiti. Zidaricheva Vitovska je vino tišine. Hod površinom Mjeseca (još jednom, hvala Patti)

Poca terra, tanta pietra. Ako se ugrije u čaši, tada je ili najbolji hladni čaj koji sam ikad pio ili idealan vinski doživljaj.

Desetak kilometara dalje, s druge strane nevidljive granice, podrum perfekcionista/ ekscentrika/umjetnika/inovatora, ali najviše vinara, Edi Kantea. Podrum je tunel u središte zemlje ili barem tri razine u dubinu stijene, impresivan, impozantan ambijent u kojem se školuju „natural, elegant and unrepeatable“ vina Krasa. Za razliku od Čotara, Kante nije član „Triple A“, među kojima su meni neka od najdražih vina uopće, ali nije ništa manje uvjerljiv i autentičan. Dapače.

 

Kante, Malvasia, 2011.

Cijena: cca 170 kn Natura Vino

Odabrao sam Kanteovu „vitigno antico“ Malvasiju kao ilustraciju. Kante ne macerira. Ovo je vino elegancije, pitke užitnosti, ali i finese.

Nevolja je htjela da je baš ovoj boci trikloranisol u čepu pokvario doživljaj premda senzacija još nije grozno uznapredovala kako to zna biti.

Međutim, ne smeta da iznesem ono što je point dojma. I Kanteova IGT Venezia Giulia Malvasia 🙂 djeluje „stvarnije“, više „vinsko“ vino, a s jasnim imprintom podneblja.

Osim toga je primjer kako i sluzavo voće delikatne sorte pažljivim uzgojem i još pažljivijim školovanjem u drvu, može zablistati. Viskozitetna bez „uljnosti“. Konkretna, bez punoće koja opterećuje. Neprimjetnih 13,5% osunčane Malvazije Krasa.

Dobra, tek rashlađena, orošena mineralnost i vinoznost za koju je Malvazija očito ipak sposobna, a da ne bude kruta i dosadna. Čak se i rimuje 🙂

Pre-Krasno nešto… izlet krajem srpnja u organizaciji Natura Vina bio je prelijep dan, a počeo je s posjetom podrumu Čotar u slovenskom Krasu. Odmah uz talijansku granicu koja to više nije, ulaz je u podzemni svijet podruma Čotar. Trenutno, to su vina koja me najviše zanimaju i ne znam uopće odakle bi počeo objašnjavati zašto. Možda bolje da otvorim koju bocu.

Čotar, Vitovska, 2011.

Cijena: cca 180 kn Natura Vino

Vino u koje sam se zaljubio je Vitovska.

Vitovska koja ne miriše u čaši. Ona zrači. Egzotičan orah pao je u planinsko jezero. Macerat tako čist… ne samo da ne prekriva ili oboji arome, već ih pročisti i još jasnije definira.

Ne volim ovu Vitovsku zato što je „iz organskog uzgoja“ ili zato što je macerirano i fermentirano bez sumpora (!) na temperaturi podruma, ni zato što je nastalo bez dodanih enzima i selekcioniranih kvasaca i nefiltrirano… volim je jer djeluje tako stvarno. Cjelina začinjena vinoznošću.

Negdje između šestog i sedmog gutljaja, kad se rashlađena boca malo temperira, nastupa trenutak u kojem vino uspostavlja unutrašnju ravnotežu s težištem u hipotalamusu. Jer samo čovjek može doživjeti vino. Vitovska nije uzvišeni fancy doživljaj. Ona je droga. Samo konkretno i stvarno iskustvo može tako djelovati.

 

Čotar, Malvazija, 2009.

Cijena: cca 180 kn Natura Vino

Kao i Vitovska, Malvazija nije dobra zato što ima niske alkohole. Već zato što ne mora imati visoke.

Bobica i kožica to su para dva

grlili se ljubili sve do pola dva

…u podrumu kod Čotara 😀 E, ovako miriši voće u vinu. 2009.-a je aktualno godište u prodaji. Ovo je dakle „mlada“ Malvazija 🙂

Oznojeni kamen. Vino koje je živo. S transformacijama na nosu. Kiseline koje su ljute. Ovo nije za svakoga. Meni toliko odgovara da to ne mogu objasniti. Kao vlastiti znoj 🙂 Kad šljakaš fizički naporan posao tipa gradilište i nakon nekog vremena i četvrtog preznojavanja više ti ne treba tuš. Počneš se osjećati dobro u vlastitoj koži.

Sva zdrava vina rađena bez sumpora imaju jedan specifičan miris. Je li to prirodna doza octenja ili neka slična senzacija koja djeluje stvarnije, vinsko, naglašavajući svaku aromu i obuhvaćajući ih u cjelinu istovremeno. To je potencirana prezentnost. Prisustvo koje nije nametljivo niti intenzivno, ali uvjerljivije od ičega. Sir iz nepasteriziranog mlijeka.

Čotarova Malvazija je nevjerojatna. Kao da jedem cvijet soli s površine planinskog jezera.

Mogao bih ovo piti svaki dan i biti promijenjen zauvijek jer ovakvo vino probudi neke iskonske duhove. Često spominjem energiju koju vino prenosi pažljivom uživatelju. Ovdje tu „energetsku razinu“ doživljavam kao da sam priključen na visokonaponsku mrežu i super mi je 🙂

Btw, nije da pričam slovenski, ali čini li mi se ispravno da je greška u prijevodu na stražnjoj etiketi? 😉

 

Cijena: cca 140 kn

Već dugo vremena znam da Švicarska ima ne samo drevnu tradiciju već i jaku vinsku ponudu. Navodno većinu toga što naprave ispiju sami „Švicarci“. Konstantno su pri svjetskom vrhu konzumacije vina po stanovniku. Nije im dosta tako da poprilično i uvoze 🙂

Sad se volim prisjetiti gostovanja Gary Vaynerchucka u Zagrebu kad je prognozirao Hrvatskoj sudbinu nalik Švicarskoj, osobito u smislu povećanja konzumacije domaćeg vina 😀 A sumnjam da je mislio na turiste 😉 Kao što slutim znatan raskorak između službene statistike i stvarne konzumacije, slutim i da gemištu sklona publika nije sklona zamijeniti stečene navike ispijanjem butelja…

No, da ne ulazim u slična naglabanja, za to ima dovoljno mjesta u komentarima. Vraćam se vinu u čaši koje ima vrlo mlad nos. Ima taj „puderast“ aspekt voćnosti koji isprva djeluje površno. Nije slatkast, ali ispunjen zrelim voćnim aromama, kontinentalnog koštuničavog voća, breskve, marelice, možda dunja…

Ubrzo se otvori prema limunskoj travi, specifičnoj kombinaciji travnatosti i citričnosti…

U tom trenutku sam se već zabrinuo kako će ići uz pečenu oradu, a na internetu za Petite Arvine lijepo piše „seafood“ kao preporuka 🙂

Srećom, u ustima prezentira kamenu mineralnost i slanost koja ostaje nakon gutljaja.

Zaista je zanimljivo, počinje široko i opušteno, omamljujuće opojno da se pitaš je li skroz suho ili možda muškatno, a tek nakon drugog gutljaja sublimira poruku na salinitetno-acidičnu kičmu… nema ipak baš taj „grip“ koji bi volio, tu neku „udicu“ da te zakvači i čvrsto drži, više je „neuhvatljivo“, jeguljasto, niti linearno niti centrično.

Premda je uspješno razgalila savršeno začinjenu oradu koju sam idealno ispekao (najbolje ubodem kad se najmanje trudim, naravno), još uvijek ne znam što je Petite Arvine

Tomica i Marko, sve vam je jasno 😀

Cijena: 46,63 kn

Miriši na borovnice, kupine i brusnice. S vremenom u čaši i pomalo travnato, svježe pokošena trava i suho bilje za čaj… Jednostavno. Zabavno. Pristupačno. Suho, s 12,5% alc.

Tanična suhoća, sa stežućim taninima čini ga ambicioznijim vino nego što pitko tijelo s 12,5% alkohola sugerira.

50% Cabernet Sauvignon, 50% Merlot… kutjevačko vinogorje nije nesklono prezrelosti, ali ovdje je vino prožeto „zelenim karakterom“. Nakon mirisanja očekuješ slatko, čak priželjkuješ, ali na nepcu je… suhi led.

Tanini posvuda, nisu niti zeleni niti gorki niti drveni, ali… posvuda su 🙂 A posjeduje „pour some more“ kvalitetu 😉 za utvrđivanje gradiva… Uostalom, ne možeš otprve pronaći „g točku“ 🙂 Ili?

Cijena: cca 9 Eur

Mladi Smaragd. Diše marelice i breskve. Vaporizira na način kao da će jednog dana zamirisati na petrolej i parafinsko ulje, često priželjkivani aspekt zrelijih Rieslinga.

Zavodljiva voćnost i mineralni after. Naznake „petrolejnosti“ na nosu i finišu skoro naglašavaju „prostor u sredini“, sočno i resko vinozno voće djeluje elegantno. Gracioznost.

Kad je nešto besprijekorno uravnoteženo, harmonično i pristupačno. U regularnoj ponudi u svakom weinweltu u Austriji.

Ovo je „početno vino“, ali početno vino respektabilne vinarije možda ponajbolje regije Austrije s jasnim, čistim rizlingovskim karakterom uzduž nepca. Ne u vidu dihotomije ostatka sladora i kiselina, jer je taj balans već duboko uspostavljen, već u vidu tog specifičnog aromatskog potpisa. Mineral.