Dnevnik vinopije

Osim Belovićeve Graševine o kojoj sam pisao kao jednom od „otkrića“ Urbanovog, imao sam priliku isprobati i ostala vina iz bogatog portfolia podruma Belović…

 

Belović, Chardonnay, 2011.

Cijena: cca 40-50 kn

Još jedno neočekivano ugodno iznenađenje je ovaj međimurski Chardonnay svijetložute boje koji miriši na svježu dunju, ubrzo i na bijelo i žuto cvijeće i sl. Ne preopojno, vinski nos, relativno „čvrst“, postojan, ali se s vremenom ipak pojavljuje polusuha stilistika s miomirisnim senzacijama koje doduše ne djeluju pretjerane.

Nivelirane citrusnim kiselinama na nepcu, neprimjetnim osim kao osvježenje integrirano u tijelu i strukturi.

Kao i kod Graševine, sviđa mi se „materijal“, odnosno osjećaj o supstanci koji vino ostavlja, energija koju prenosi. Nije to površna svježina, već pažljivo balansirana zavodljivost. NIje niti napadna punoća, ekstrakt koji bi probudio zombija iz pregažene divljači. Čak nije niti osobit sklad, premda se ne može reći da vino nije odlično balansirano. To je baš grožđe, materijal pune zrelosti (!?), deklariran kao polusuh (12,5%), Chardonnay Međimurja.

Belović, Sauvignon, 2011.

Cijena: cca 40-50 kn

Izrazit travnato-citrusni miris. Lemongrass i kopriva, osobito kad se malo temperira. Ali, sve i da se ugrije na sobnu temperaturu rekao bi da je 13,5%, a ne pomalo nevjerojatnih 15%?!?

Jednako tako, kad ga probam i otpijem ne jedan već nekoliko gutljaja, još uvijek ne bi mogao reći da nije skroz suho, a lijepo stoji „polusuho“…

Gutljaj je brz i osvježavajuć, fino protkan svježinom kiselina tako da ostaje dojam suhe cjeline.

Usklađeno je i samo tijelo. Nema „preekstraktnosti“ što bi netko mogao pomisliti, a pitkost je savršena. Rashlađeno, klizi samo od sebe.

Belović, Pinot Sivi, 2012.

Cijena: cca 40-50 kn

Miriši „sočno“, kao da nije skroz suho, premda je deklarirano suhim s 13,9% alkohola.

I ovdje, kao što je to najekstremnije kod Belovićevih Sauvignona, uklopljenost alkohola je nevjerojatna. Ni na nosu, ni na nepcu, ništa ne strši, ponajmanje alkohol koji niti kod sivca nije nizak.

Tzv. zingy acids 🙂 i dobar balans čine cjeloviti doživljaj baš suhim. Isprobao sam uz oslića s mladim krumpirom i povrtnim „garnirungom“, sve iz pećnice. Izvrstan spoj s vinom idealne punoće i osvježavajućeg karaktera breskvasto-jabučnog profila 🙂

Belović, Crni Pinot, 2011.

Cijena: cca 40-50 kn

Ta prvotna tostiranost brzo izvjetri. Osjeti se ionako samo zbog uvjetno rečeno, delikatne pinotnoirovske suzdržanosti 😉 U ovom slučaju mi se sviđa što nije napadno voćno ili intenzivno jagoda-malina kombinacija. U osnovi miriši na vino. Ne na grožđe, ali ne ni na neki podrumarski štih, ali definitivno vinski, vinozni…

Dok se na nosu možda malo i osjeti 14,5%, opet se ponavlja fenomen 🙂 Belovićevske uklopljenosti alkohola koji na nepcu odigrava minimalističku predstavu. Harlekinski spoj koji nekako funkcionira zajedno. Izrazita suhoća s primjerenim kiselinama daje tip Crnog Pinota koji funkcionira uz jelo, kad ga ne promatraš „izravno“, već osjetiš da ti fali kad mu prisustvo izostane.

Izuzetno zahvalno, čak versatilno vino koje mi je u jednom trenutku pomalo zamirisalo na božićne kolače 😉

Belović, Rose, Pinot Crni, 2012.

Cijena: cca 40-50 kn

E ovo je „jagodica bobica“ 😀 Sa šljokicama u ružičastoj haljini 🙂 Prototip ženskastog rose vina s omamljujuće aromatičnom jagodom, ne preintenzivnom, ali s mirisom koji ostaje poput puderasto-parfemske priče i s laganom, jedva primjetnom muzirajućom teksturom u ustima, poput sitnih sjemenki na savršenoj bobici jagode 😉

Deklarirano kao polusuho, ali bez bljutave slatkoće. Ostatak sladora je niveliran, dobro raspoređen i uklopljen kao i (opet?! 🙂 čak 14,5% alkohola. Ma, niti ugrijano na sobnu temperaturu od 27 stupnjeva ne pokazuje vrućinu koju ovakva razina sugerira.

Belović, Traminac, 2011.

Cijena: cca 40-50 kn

Kad sam prvi put čuo za vina Belović, probao sam Traminac. To je bilo prije blizu deset godina. Sličan „recept za uspjeh“ funkcionira i danas. Premda je bocu upropastio pluteni čep, odnosno trikloranisol iz pluta nije stigao toliko deformirati sadržaj da ne bi prepoznao naglašeno osvježavajuću strukturu bez težine, jer slatkoća je nivelirana kiselinama kako bi pitkost bila visoka uz srednje puno tijelo polusuha vina s 12,8%, karakterističnih aroma Traminca.

Belović, Muškat Žuti, 2012.

Cijena: cca 40-50 kn

Ne znam postoji li ijedan međimurski vinar bez neke varijante Muškata 🙂 Zelenkastožuti, dobro rashlađeni Muškat kuće Belović otvara se u smjeru limunske trave i mirisa mladog grožđa. Vino pametno uravnotežene poluslatke strukture s dovoljno svježine i sočne voćnosti u prvom planu meni predstavlja jednu legitimaciju (neću reći identitet) Međimurja.

Cijena: 120 kn u podrumu

Zlatnožuta boja u čaši u skladu s doziranim tonovima tradicije… vino koje je posveta ocu Borisa Šuljića, odnosno svim prethodnicima, Boškincima.

Nije me impresioniralo kad sam ga prvi put probao. Sad, ne znam što bi prije poželio uz oradu s grilla npr.

Trenutak u kojem uhvatiš miris po kojem znaš da je riba savršeno pečena. Jer riba se okreće samo jedanput.

Taj trenutak obilježit će paški Gegić, Debit, Chardonnay i Sauvignon. Ozbiljan stilski iskorak kod Boškinca nije povratak u prošlost. Ovdje se doista ostvaruje novi spoj tradicionalnog i modernog, toliko puta ponavljane teze da je postala floskula.

Nježna mineralnost sa žutim prizvukom, specifična dijalekta… naizgled podjeća na neko „domaće“ vino, ali toliko je svijetlo i jasno. Umjesto tuposti, životnost. Ali, ne ona jeftina osvježavajuća stilistika. Iskonska svježina cjeline čija se struktura sljubljuje s jednako autentičnom ribom, uljem i kruhom. Ispuni vrijeme kao što zvuk ispuni prostor. Energija.

Tek neprimjetni bijelotanični gumeni grip. Cvijet soli, ono najbolje od soli i nije toliko slano… Ali je „umami“. Ovakvo jelo s ovakvim vinom je lijek.

Čini se da čak i grožđe s Paga „trpi“ fenomen posolice. Nije teško iz dojma iščitati da je „Ocu“ vino produljene maceracije pa i spontane fermentacije, ali zanimljivo da je kupaža nastala silom paških prilika, iz zdravih ostataka burom i posolicom devastirana vinograda.

Cijena:

Cijenu nisam naznačio jer se radilo o izlistavanju s police supermarketa i nema više relevantnost.

Premda je iz vremena kad se još za natpis barrique mogla ostvariti viša cijena, vino je bilo zdravo, čep besprijekoran.

Na etiketi je naznačeno da je grožđe uzgojeno na položajima Dingač i Trstenik. Samo zato što je loza 10 metara od mora ne znači da je to super. Ako nisi paška ovca koja jede posolicu pa daje specifično mlijeko, reperkusije na lozu nisu zbog toga automatski povoljne ili uopće osobite.

Bakreni tonovi i alkoholnost, vrućina na nosu. Ništa na što nisam naviknut od Plavca, premda su 14,4% alkohola daleko od rekordera.

Vrlo suhe smokve i rogač, autentični mirisi sada su već u fazi duboke zrelosti.

Tanini usitnjeni, kao škrobasti osjećaj kad žvaćeš grah. Sitni i brojni, a još su nekako grubi, goropadni, naoštreni. Kiseline kao da sve još nekako drže na hrpi. Ipak, nema tu postojanost, prezenciju i ustrajnost kakvu na nepcu može ostvariti malokoji Plavac Mali nakon deset godina 😉

Tijelo je tu i srećom nije suviše „gusto“ 🙂 Teško mi je reći je li malo nezgrapno ili baš kakvo treba biti.

Uz primjereno jelo, sav taj tanin i alkohol pretvaraju se u „slatkoću“. Još uvijek je to vino koje grije, ali i okrepljuje. Npr. ozebla mornara ili ribara nakon neprospavane noći. Ili jutra. Ili oboje.

Nekako nostalgično zaključujem kako je ovo ipak bilo jedno „autentično“ iskustvo, tek pomalo umorno, ali daleko manje od mnogih.

Cijena: cca 40 kn

Na stranu salinitet na nepcu, još s prethodnom berbom pa i 2011. Jerkovićeva Kujundžuša nije imala identičnu „kamenu toničnost“ i „svirepu mineralnost“ kao berbe cca 2007-2010.

Zašto je to i dobra i loša vijest? Dobra je zato što to očito nema isključive veze s preranim odlaskom čovjeka kojeg danas mogu oslovljavati „starim Jerkovićem“ obzirom da sinovi ozbiljno nastavljaju tradiciju iznimnih standarda.

Uvjetno „loš“ signal je zato što je tanka linija između bljutavosti tolikih voćnih Pošipa koji više sliče Malvaziji negoli Dalmaciji i vina „di sasso“ poput Jerkovićevih 2007-2009 koje uspostavljaju komparacije s nekim minimalističkim remek djelima 😉

Linija je tanka jer Kujundžuša nije opulentno vino s mjerljivim vrijednostima takvih razina da bi svaki enolog a priori ocijenio potencijal „vrhunskim“ 🙂 ostvarujući time prostor za manipulaciju u oblikovanju još jednog vina po receptu.

Kujundžuša nije niti rašireni Debit čiji težački karakter čak i s najboljih terroir-a navodi današnju publiku naviklu na snažne stimulanse da uopće ne doživljavaju takvu aromatiku i zaboravljaju smisao vina na stolu.

Međutim, Jerkovićeva je Kujundžuša, kao i sve ostale uz veće ili manje razlike, ipak moderna Kujundžuša, a ipak sa zamjetnim obilježjima godišta. S tim da je Jerkovićeva još uvijek najuvjerljivija.

Ovo je vino odavno moja „preporuka“, ali zbog uskraćene dostupnosti (ne znam gdje se trenutno u Zagrebu može kupiti boca?!?) je ne mogu dodijeliti.

Cijena: ?! kn

Premda je boja lososa neočekivana za ružičasto vino od pelješkog Plavca Malog, sve je u skladu s autentičnim, tradicijskim karakterom oksidativnog rose-a. Prošekasti opol suptilna, nenapadna mirisa koji podsjeća na suhe crvene smokve, pa i trave, odnosno makije koja vlada još uvijek neprohodnim prostorima poluotoka rezerviranim za čagljeve i divljač.

Vino je očito suho i s neprimjetnim alkoholima koji su odlično uklopljeni i osjete se tek na prazan želudac. Ovo je ipak ozbiljnije vino, a ne rashlađeno ružičasto osvježenje za Avu Karabatić.

Kiseline su odlično raspoređene i uklopljene u priču što je veliki plus. Posebno ako se osjeti karakter pelješkog Plavca kao što je ovdje naglašen. Onda se jako lijepo uz „opolo“, uz smokve i makiju, pridružuje i nar, crvena jabuka, ali nimalo površno.

Pretpostavljam da se radi o tradicionalnom odgoju u skromnim uvjetima i vrlo malim količinama. Eksperimentalni samotok iz berbe 2013., ali u pojedinim segmentima toliko uvjerljiv i uspio da mi je nametnuo pitanje je li to ostvario čisti Plavac. Nevjerojatno zdrave kiseline…

Ozbiljno vino za one koji traže autentičnost, ali nimalo to nije vino za „ocjenjivanja“. Osim mojeg 🙂 Meni je uvjerljivo, ozbiljno i posebno.

Cijena: 65 kn

Herbalnost i oštar kamen s obale, mahovina i oblutak… prizivaju tanjur u kojem su školjke.

Bijeli cvijet je prisutan jako visoko. Uzvišen ton. Sve ipak poziva na gutljaj. Pitak, ali ne i plitak. Drska struktura s jasnoćom uvida u Bomarchese.

Jedan od najuvjerljivijih dokaza u prilog zagovornicima superiornosti „bijele zemlje“, terroira u kojem Malvasia Istriana doista pokazuje osobnost.

Nježnu, kako dolikuje, koja razoružava umjerenošću. Voćnom stranom duboko ukorijenjenom s prekrasnom mineralnošću…

Cijena Exceptional: cca 9 Eur u vinariji

Cijena Exclusive: cca 6 Eur u vinariji

 

 

Početkom kolovoza još imam zimske robe u kanti za veš. Mislio sam da je takva klima moguća samo tamo negdje u dalekoj Prlekiji 😀 Kad ono, Prlekija je tu iza ugla, kao što sam saznao prilikom posjete vinariji Jeruzalem u Ormožu 🙂

 

Jeruzalem je doduše dobro poznato ime na ovim prostorima, ali Gomila nije. Gomila je ograničeno punjenje vina od materijala s istoimenog položaja – Gomila, najprestižnijeg u Prlekiji, a vjerojatno i štajerskoj Sloveniji općenito.

 

Od svim mirnih vina koja sam probao, osobito su mi se svidjeli Furminti, odnosno Šiponi linije Exceptional i Exclusive.

Exceptional Furmint 2012 počinje herbalno sa zelenim začinom na nosu u smjeru suhih trava za čaj i korice limuna. Eteričnost koja naglašava suhoću već na nosu. Raskošam, sočan, zreli materijal koji kao da je došao iz vulkanskog Tokaja u pedantnu austrijsku školu. Štajersko-slovensku doduše 🙂

Besprijekorno skrojeno vino iz grožđa s najboljeg komadića u golemom posjedu Jeruzalem Ormoža. Zeleno brdo Gomila dominira doživljajem kao i etiketom na kojoj se jedva može uočiti Jeruzalem Ormož. Samo oznaka Puklavec family heritage dolazi ovdje u prvi plan.

Exceptional ima dobru perzistenciju na nepcu, vrlo upečatljiv vinski karakter, suhu acidičnost i sočnu tjelesnost ravnomjerna intenziteta. Odličan „grip“, a i „slurp efekt“ izrazito visok 😛

 

Kao i Exceptional, Exclusive Furmint 2012. bran je ručno. Sviđa mi se oznaka datuma branja na etiketi 🙂 21-9, kao i punjenja: 13.05.2013.

Razvidno jasan, fokusiran miris, furmintovski dosljedan, odmah ti je jasno „gdje se nalaziš“. Zrele breskvaste i kruškaste arome djeluju svježije, ali više „čajne“, herbalnost je manje suha nego kod Exceptional Furminta. Prvotnu oštrinu herbalnosti zamjenjuje opuštenost i širina zrelijih voćnih aroma.

Jabučna acidičnost na nepcu komotno nosi gutljaj srednjepuna tijela u finiš taman toliko trajan koliko ti treba da poželiš sljedeći.

„Utvrđivanje gradiva“ ne donosi nove senzacije jer kompleksnost ne priliči ovom Furmintu. Umjesto toga potvrđuje prethodni gutljaj, pročišćava ga čineći doživljaj još jasnijim i čvršćim.

Versatilnost, svježina i harmonija. Ali, meni se sviđa jedan suhi signal koji dobivam iz ekstrakta, nešto što ipak nije ništa osim esencijalno vinsko. To zrno soli je moćno. Zrno po zrno… Gomila.

Cijena: 184,20 kn u GastroPantheonu http://gastropantheon.hr/vina/10

Vrijedi se malo potruditi oko ovakvog vina u smislu pripreme. Jer nakon koncentracije dozrela voća koja se izmjenjuje s paljenim drvom i povremeno ljepilom pa i toplinom alkohola (14,8%), nastupa nešto uzvišenije ili zapravo „prizemnije“, uzemljenije…

2009. godište nakon početnog oduševljenja ipak se pokazalo malo pregustim i premasnim, da ne kažem prezrelim i prenabildanim sa svim tim ekstraktom izvan pravog balansa.

2010. je bitno drugačije vino. Ali, treba još više vremena. Prava je šteta što će se osim u rijetkim privatnim zbirkama, otvoriti i konzumirati prije vremena, kao grožđani začin od tanina i voćne koncentracije, s jasnom mineralnom dubinom u voćno-zemljanom grču koji, usput, nije nimalo „prljav“ već profinjen, skoro elegantan, gizdav 🙂

Čekao sam trenutak da upotrijebim ovaj epitet u dojmu 😀 Gizdavo, bez kočoperenja 😉

Puno važnije od literarnih senzacija, vino nije u potpunosti spremno nakon „samo“ dva sata dekantiranja. Nakon 2 sata i 45 minuta tanin se topi u čvrstom tijelu i mineralna signatura postaje još jasnija, a voće postaje divno integrirano u čvrstu cjelinu. Mekoća teksture na nepcu šlag je na torti. Vino je pristupačno, otvara se grandiozno.

Ali, tek se počelo otvarati u skladu s reputacijom i očito baš uspjelim godištem. Nakon cca 3 sata lagano se osjeti i „hladnoća“. Bez obzira što se vino ugrijalo, hladni karakter (koji je poprilično priželjkivan kod bordoške kupaže) pokazuje se na nepcu.

Nakon 4 i više sati (meni idealno nakon 6 i 7 u dekanteru) više nema ničega od početne infantilnosti. Otvorilo se potpuno i u tom smislu omekšalo i smirilo, ali osnovna informacija terroire-a u ovom godištu je tek sad fantastično jasna. Vrlo surov materijal, materijal koji bi se trebao još dugo razvijati u boci, prekrasno je postojan u vidu perzistencije na nepcu koja produbljuje doživljaj. Čak slasnost koja prkosi suhoći ili obrnuto, suhoća koja prkosi prezrelosti, grubi materijal pun energije pomno uobličen u ne samo jedno od najboljih domaćih bordoških kupaža, već crnih vina općenito.

 

Cijena: cca 10 Eur u vinariji

U moru generičkih vina koja pripadaju DOC Soave, obitelj Pieropan se smatra svojevrsnom vinskom aristrokacijom. Posvećenost kvaliteti i stoljetno brušenje tradicije.

Soave Classico njihovo je „bazno“ vino, najrasprostranjenija etiketa koje u veljači nisu imali u ponudi jer su prodali cjelokupnu berbu 2012. Naknadno, ipak je kum donio i ovaj Classico 2013. (L 12.02.14.) i time zaokružio doživljaj započet Calvarinom i La Roccom.

Vino je vibrantno još na nosu, prodorno, premda su arome nježne i voćne. Za nijansu zelenije iskustvo od Calvarino i osobito La Rocca etikete, ali ipak sasvim zrelo. Vino je suho, ali puno slasti, reske životnosti.

12% a puno, sočno, ispunjava usta specifičnom voćnom raskoši, limun-dunja i jabuko-breskva, stvarnije nego što zvuči. Trajnost podržana osvježavajućim dubokim kiselinama…

Postoji nešto „morsko“ u ovom kontinentalnom vinu. Nije toliko surovo mineralno kao Calvarino, tek naznaka te potencije, ali ipak. Garganega i Trebbiano di Soave klize kao ulje, ali žeđ koju stvaraju… takvu „žeđ“ može potaknuti samo „slanost“ materijala. Neodoljivo.

Cijena: 49,98 kn

 Malvazija Ritoša 2012. danas je bolje vino nego prošle godine. Dok aktualno godište 2013. pruža sve što se očekuje, svaku marelicu, nektarinu i bijelo cvijeće, još u proljeće je ova Malvazija disala drugačije. Bila je stisnuta, ukočena, načelno spremna, ali ne kao sada. Sada je kompletnija, ostvarena kao vino.

A još uvijek ima dovoljno vremena pred sobom za sve koji vole opuštenije i smirenije okruženje, za one koji ako mogu radije biraju sredinu rujna za godišnji negoli špicu sezone. Jer znaju da je bolje 😉

Premda ima nešto i u toj herbalnoj začinjenosti i vrckavoj mladosti. Uostalom, 2013. je još puna zelene jabuke na nepcu, ali i reskog voća. Ono što Ritošinoj Malvaziji osigurava osvježavajuću komponentu nije acidičnost, već sklad. Ideal 13% i skladna punoća, aromatičnost i struktura, kao i slast koja se osjeća kod lijepo uravnoteženih vina.

Možda je vrijeme da napokon nazdravimo ljetu…