Mislim da je VINOcom postao prevelik. Mislim da je prerastao svoje gabarite, prostorne, tehničke kapacitete i svekoliki prostor za izlaganje i prezentiranje, od samog fizičkog nastupa do odjeka u javnosti, medijskom prostoru itd. Naravno, uvijek će biti ljudi koji će krasti butelje sa stola i opijati se bilo čime, kao i onih koji su došli poslom. Nije to samo pitanje perspektive u smislu da se u jednom shopping centru zatvaraju lokali, a novi centar pun etabliranih i novih brandova samo što nije izgrađen. VINOcom je još uvijek najveći i najznačajniji vinski festival u Hrvatskoj. Nisu mu potrebni isprazni i ponekad neutemeljeni hvalospjevi, već radije dogoročnije promišljanje i novi smisao. Očekivanja svih sudionika su visoka i teško da mogu sva biti ispunjena i nadmašena. Izlagači imaju svoj interes, posjetitelji svoj, organizatori svoj. Dok god se ostvaruje većina tih interesa, VINOcom će ostati broj 1. Ipak, festival je već postao br. 1 i najveća smotra ića i pića u Hrvata. Što sad?
Sad je „cirkus“ završio, a prošla je i baba s kolačima 🙂 Ja sam uspio posjetiti štandove i općenito nisam ove godine imao niti jedno „otkriće“. Bilo je dosta vrlo ugodnih iznenađenja, ali otkrića teško. Nove (premijerne) vinarije i nove vinske etikete općenito nisu još na razini već poznatih imena što ne znači da mi se ne sviđaju vina. To samo znači da imam nekoliko alternativnih etiketa koje bi odabrao u npr. sedam od deset slučajeva, čak i kad bi nove etikete bile cjenovno povoljnije što u pravilu nije slučaj. Najgore je što netko nov niti ne zna definirati što bi to „bolje“ mogao ponuditi da opravda eventualnu višu cijenu, a mnoga vina koja već egzistiraju s nižim cijenama su ionako na donjim granicama rentabilnosti koju mogu ostvariti samo zahvaljujući količinama i tržišnoj poziciji. Ovdje naravno ne govorim o prestižnim Grand Cro vinarima koji su cirkus za sebe 🙂 Ne samo da su udružene meni nespojive priče, unutar samih vinarija su kontroverzne oscilacije u smislenosti jedne etikete u odnosu na drugu. Ali, tu je barem neka ambicija prisutna, preduvjet da bi se artikuliralo nešto što je lijepo najavio Mario Meštrović na presici Frane Miloša, da „tek sad uopće uviđamo koliki je put i posao pred nama“…
Dosta pametovanja. Vrijeme je za tekuća pitanja 🙂 Ugodna iznenađenja su Damjanićeva Borgonja, sad dosta serioznije i uspješnije vino u smislu afirmacije nekog istrijanskog identiteta i evenutalnog specifikuma borgonje, svakako osvježenje u odnosu na pretjelesne i donekle opterećujuće ranije berbe.
Tko bi rekao da ću ovdje spomenuti jednu tzv. baznu Malvaziju? Degrassi Bomarchese, dakle regularna Malvazija iz 2012. je mineralna i drugačija. Vrlo ugodno iznenađenje u kategoriji u kojoj sam to najmanje očekivao.
Korak. Netko je na ovim stranicama komentirao da ne trkeljamo više o prošlosti i nek probamo napokon nove berbe 🙂 Dobar savjet. Aktualni inox Rizling jako dobar, posebno 2011. iz drva koje ga je lijepo formiralo, ni Crni Pinot 2011 nema veze s onim monstrumima koje su mnogi autoriteti svojedobno izdvajali kao najbolje iz Hrvatske, a na ovim stranicama upravo obrnuto 🙂 Dok sam posljednji Sauvignon izlio u sudoper, ovo danas je ozbiljno drugačije, vino koje želim probati ponovo.
Kabola. Unica je jedan od najboljih primjera školovanja Malvazije u drvu, dok je nova Amfora blizu oduševljenja i možda je trebam izdvojiti u tom smislu 
Zdjelarević je pokazao klasu. Puno sam naučio na pogrešnoj procjeni crnog Naguala 2007. koje je tek danas u potpunosti spremno da bi se dostojno uživalo. Potvrdio iznova stečeni visoki status na primjerima o kojima sam pisao na ovim stranicama. Novi crni Nagual iz 2010. još je presirov, ali posramljen iskustvom, bit ću malo oprezniji ubuduće.
Je li netko primjetio novi Plenkijev Grand Cru? Zatim, Lipanovićeva Vugava, moj očekivani favorit. Grabovčeva Sur Lie Kujundžuša 🙂 Dobra fora. Jako uspio eksperiment. Jako zanimljivo. Općenito, Imotski sve bolji. Komarna također. Kao da dobro znaju što imaju, što žele dobiti i zašto…
A sad ozbiljno 😉 U cijeloj Italiji raspodijeljenoj u bezbroj regija, podregija, denominancija i razina unutar istih, postoje samo 3 (tri) sub zone 🙂 A ja kakav sam, baš sam morao odabrati Cialla 😀 Druge dvije su čuvene „supertoskanske“ Sasiccaia i Tignanello 😉
Tamo negdje prije pedeset i više godina, struka je naložila talijanima nek čupaju taj korov od vitis vinifere i sade internacionalne sorte da ih ceo svet razume. Stari Rapuzzi već umoran od trgovanja vinima taman se odlučio skrasiti na drevnom obiteljskom posjedu specifične mikoklime. Ta specifična mikroklima jedan je od preduvjeta onoga što se ubrzo proširilo svijetom pod nazivom „terroir“. Prirodni balans koji omogućuje da imaš uravnotežene uvjete i da ti naprosto ne trebaju insekticidi, pesticidi, herbicidi i drugi cidi 🙂 Premda je danas kod bitnih vina, onih čija je uloga i značaj nešto veći od pukog taženja žeđi vinu sklone publike, na prvom mjestu po značajnosti upravo taj famozni terroir, na drugom čovjek (vinar), na trećem sorta 😉 ,nije neznačajno ni što mnogi lozni cijepovi sorti Schioppettino, Picolit i Ribolla Gialla nose oznaku Rapuzzi. Tome je tako jer je Paolo Rapuzzi zaslužan za očuvanje navedenih autohtonih friulanskih sorti i zato danas možemo uživati u raznolikosti i ljepoti vina dobivenog na pravi način iz pravog mjesta u pravo vrijeme.
To je bila tema radionice Ronchi di Cialla održane 29.11.2013. na kojoj sam otvorio redom:
Ribolla Gialla 2012
Ciallabianco 2011 (Ribolla Gialla, Verduzzo, Picolit)
Ribolla Nera 2010 (Schioppettino kao mlado vino)
Schioppettino di Cialla 2008
Refosco dal Peduncolo Rosso di Cialla 2008
Verduzzo di Cialla 2009
N
ije što je moja, ali je najbolja radionica na kojoj sam bio 🙂 Nije nas smetalo niti dramatično kašnjenje niti organizacijski propusti. U dvoranici za 12 ljudi okupilo nas se niti toliko, ali očito su tip dvorane, broj i opći kvalitet sudionika inspirirali jedno iznimno druženje. Moram naglasiti i da je odabir odležanih sireva deliketesa Bonkulović bio pun pogodak! Srećom, ostao mi je po jedan primjerak svake od ovih etiketa tako da namjeravam zabilježiti još koji dojam. Strepite 🙂
U subotu sam moderirao radionicu koju sam senzacionalistički nazvao „Vina izvan okvira“. Prvi sam koji će potpisati da je sami naslov jednako van pameti koliko su vina izvan okvira, ali privukao je pozornost 😉
Pet potpuno različitih vina kao da sam posložio da bi dokazao nekome laiku koliko vina međusobno mogu biti različita… a imaju poveznicu upravo u tome da svako ruši neku predrasudu u svojem kontekstu. Obzirom da zbog kaosa festivala možda nisam toga dana dovoljno suvislo prenio sve što sam želio… evo prilike da budem kratak 🙂
Solum, Chardonnay 2011. Uvodno vino koje po ničemu ne bi trebalo podizati obrve 🙂 Jedino što realno dolazi iz Međimurja. Naprta se sigurno ne ubraja među međimurske vinare 😉 ,ali ovo jest Chardonnay iz međimurskog „Rasadnika“. Točka. Da se razumijemo, ja sam prvi koji cijeni međimursku vinsku scenu i Međimurce koji vole vino. Činjenica je da postoji stereotip kako su sva međimurska vina s ostatkom neprovrela sladora i ponekad bljutavom, premda lakoispijajućom strukturom. Solum Chardonnay, pravilno rashlađen jelda, vrlo je suh i vrlo „međimurski“ istovremeno. Ne želim soliti pamet što i kako bi trebali raditi u Međimurju, ali iznosim jednog svojeg favorita koji je otklon od konteksta.
Kosovec, Selekcija Škrlet 2011. Ovdje je već bilo začuđenih pogleda 🙂 Jednostavno, Škrlet se danas doživljava kao „jednogodišnje vino“, vino koje treba konzumirati do sljedeće berbe. Nisam skroz siguran, ali slično su se doživljavale Istarske Malvazije donedavno 😉 Ničeg lošeg nema u tome. Osim što je laž. Možda sam trebao otvoriti regularni Škrlet iz iste godine, 2011. ali osobno preferiram Selekciju s 20% maceriranog Škrleta. Pravilno temperirano (again) ovo je vino danas skoro jednako prodorno i životno kao i prije godinu i pol dana. Ne tvrdim da će se jednako uživati za ne znam koje vrijeme, ali malokoji od Škrleta iz 2011. nije do danas već debelo „ishlapio“.
OPG Sladić, Oya Noya, 2010. Ovdje je bilo blijedih lica 😀 Potpuno očekivano. Istovremeno bilo je oduševljenja 😉 Jesam spomenuo da su Oya Noya i Selekcija Kosovec na vinskoj karti Pete Četvrtine? Oya Noya je povratak u prošlost. Žuto vino sorte Debit iz Skradinskog vinogorja koje je napravljeno tehnološkim postupkom kako se pravilo prije trideset, četrdeset godina i više. Toga više nema. Raritet punjen u 200-injak boca. Danas egzotika.
Sladić Marko, Plavina 2012. To je druga obitelj Sladić iz Skradinskog vinogorja, vjerojatno najpoznatija po Maraštini. Meni je ovaj put trebalo jedno vino koje pokazuje drugačiju crnu Dalmaciju. Realno, ljudi znaju da postoji Plavac i što više ekstrakta i alkohola dobiju za što manje novca misle da su profitirali, još ako vuče na drvo, ajme šta je dobro 🙂 Plavina je nekad bila najrasprostranjenija crna sorta u Dalmaciji. Dandanas je druga najrasprostranjenija. Prosječni konzument vina u Zagrebu nije nikad čuo za Plavinu. Toliko smo inficirani taničnim monstrumima da nam ovo djeluje kao što je netko komentirao, crni pinot 😀 Ja vidim Dalmaciju u kojem ovakvih Plavina ima deset etiketa, cjenovno su pristupačne i odlično se sljubljuju s biranim jelima Dalmatinske tradicije. Što ne znači da ne smatram Plavac Mali sortom s uistinu najvećim potencijalom od svih autohtonih sorti u Hrvatskoj.
Petrač, Cabernet Sauvignon ledena berba, 2009. Vinarija koja ruši mnoge predrasude samo zato što dolazi iz Zagorja 🙂 Prvo, uspjeli su objediniti parcele u više-manje jedinstveni vinograd na Hršak bregu u srcu Zagorja. Imaju vintage pjenušac od Graševine !?! Imaju odličnu Graševinu koja jasno pokazuje različit karakter u odnosu na Kutjevo i Podunavlje i smješta Zagorje u jedan kontekst kontinentalne SZ Hrvatske u kojoj je nekoliko vinskih regija. Ipak, crnjak iz Zagorja je predrasuda koju do danas nije uspio uzdrmati niti Bolfan niti, naravno, Bodren. Pogodno tlo i jugozapadna ekspozicija, mikroklimatska obilježja koja osiguravaju dovoljno sunca ljeti, a hladne noći već u kasnijem ljetu dio su razloga zašto Petračev Cabernet Sauvignon i Merlot imaju smisla. Htio sam predstaviti crnu bordošku sortu iz Zagorja, pa kad je već festival, nek bude ekstrem – ledena berba. Začudo, najmanje kontroverzno vino od svih koje sam pripremio 😉
Prvi izlet u ZOO?
Dnevnik vinopije 