Cijena: 89,98 kn

Vlaška nije vinogradarski položaj, Vlaška nije ni fantazijski naziv vina. Vlaška je sorta. I namjerno je pogrešno pišem velikim početnim slovom 🙂

Nema puno podataka o njoj. Vinarija Matela u kaštelanskom vinogorju uzgaja i ovu sortu iz koje pravi zapravo jedino monosortno vino iz Vlaške.

Mene je privukla sva mediteranska makija i miris mora u nosnicama, a isključiva vinoznost na nepcu. Nešto je tu autentično zbog čega ti je odmah jasno da si u Dalmaciji.

Djeluje kao nešto između Debita i Maraštine. Nenaglašena, ali dosta tvrda tupa kiselina u strukturi podsjeća na Debit, ali pravo vinsko tijelo nosi aromatičnost nalik dobroj Maraštini.

Izuzetno zahvalno, „radno vino“ kakvo funkcionira uz skoro sve na stolu, a osobito bijelu ribu. Takvo se vino čini jednostavno ostvariti, a opet, mnogi ne uspiju sačuvati izvornost, tu laganu kamenu toničnost koja ostaje nakon gutljaja.

Primjera radi, jedno vino koje bi inače po svojem tipu bilo preporučeno uz bijelu ribu bilo je kao da piješ Cedevitu, dok Vlaška postaje „slatka“, usklađena s onim čemu pripada. Zato jer Vlaška nije „vino recepta“, tehnicirano do iznemoglosti da bi moglo biti napravljeno iz bilo čega. Ovakvo je vino – hrana.

Nije to toliko kvalitetan ekstrakt, ali potencijal je tu. Međutim bi ja radije ostvario potencijal da bude više ovakvih cjenovno još pristupačnijih i korisnih „Vlaški“ nego dokazivati da i Vlaška može biti „veliko vino“.

Cijena: 150,00 kn

Ako ne posoliš dovoljno ribu ili škampe ili slično jelo koje bez prave doze soli nije ono što bi trebalo biti, nema brige dok se god Wild Skins hladi u frižideru. To vino je idealna doza soli u tekućem obliku 🙂 Jasno, šteta ga je dodavati u toč, kad svoju ulogu začina odigrava idealno u vinskoj čaši.

Začin macerata – ono što čini razliku između narančastih vina koja su sama sebi svrha i pristupa koji uzima ono najbolje od tradicije. Ovo vino nije narančasto. Zlatno je. Očito treba doći MW poput Jo Ahearne da nam objasni što vrijedi.

Produljena maceracija u odnosu na današnje konvencije ovdje ne narušava već naglašava ekspresiju podneblja i sorti: Bogdanuša, Kuč, Pošip otoka Hvara. Ljekovita trava i mediteransko raslinje, dok voćnost nastupa naknadno i duboko.

Pažljivo dozirani udio/utjecaj macerata također ostvaruje punoću okusa na poziciji 12% alc. Zbog strukture s vitalnim kiselinama, svježinom koja prati gutljaj neopterećen imperativom „primarnog“ voća, doživljaj traje, aromatičnost je intenzivna, a bez težine i alkoholnosti.

Zbog načina na koji je nastalo, nije bilo potrebno filtrirati ni stabilizirati vino osim minimalno za tehničku ispravnost, a očuvan je sav šarm, ljepota i duša vina.

Moram priznati da sam ljubitelj, još od prve Rosine, inspired by Jo Ahearne 😉

Cijena: 79,00 kn

Pratim ovaj blend Malvazije i Chardonnaya već neko vrijeme i mislim da je jedan od najuspjelijih spojeva Malvazije i Chardonnaya. Razvija se kako se treba razvijati… ovoje vino punjeno prije cca 5 godina?! Zaokruženo je, cjelovito, uravnoteženo.

Domaine Koquelicot je poput nekakvog burgunskog filtera 😊 koji sve što prođe kroz njega, pretvara u bijelu Burgundiju 😀 Nije to samo do pažljivo biranih burgundskih barriquea. Taj aspekt je u ovoj fazi skoro nevidljiv i pojavljuje se kao začin koji upotpunjuje cvjetnu, peludnu lakoću u mirisu, a na nepcu voćnu zrelost.

Udio Chardonnaya je svega 15%, ali doprinos je puno veći. Mekoća, slojevitost, têk i perzistencija, čak i ta specifična svježina… poput pite od limuna. Divno.

Cijena: cca 60 kn + PDV u podrumu

Dorata je tvrda esencija Malvazije istarske nastala spontanom fermentacijom. Meni je ovo vino jedan primjer što je „zapravo“ Malvazija istarska. Zanimljivo je kako unatoč svježini, ničeg zelenog tu nema. Ovdje je nalik ljekovitoj travi. Poput imele, zelene u proljeće, zlatno smeđe kad se listovi osuše. Oboje imela, ali ostvaruje različite senzacije.

Ovaj utjecaj školovanja (u inače 500L drvenim bačvama) ostavlja malo drvenih aroma na površini što u ovom trenutku upada u oči. Ne sumnjam ni trenutka da se neće idealno apsorbirati. Vrijeme radi u korist Dorati.

Čist ekstrakt u gutljaju ostavlja suha usta i zreli aromatski potpis koji nema veze s kultom svježe malvazije. Uključujući i Ritošinu baznu Malvaziju koja je ionako uvijek bolja dvije godine nakon berbe nego uoči Vinistre. Ujedno nije nikakvo narančasto vino i premda je prema svim kriterijima nastalo „minimalnom intervencijom“, itekako je rezultat kontrole, ali i poznavanja procesa. Uslijed čega se ta kontrola ne osjeti i dopušta nepoznatom da „poljulja jednadžbu“ u perceptivno savršeniju cjelinu. Zato je 2015. još mlada, 2014. nikad nije rađena, a 2013. ulazi u optimalnu zrelost.

Kaos i kontrola. Zaključak jučerašnje odlične kolumne M.Topića može se prepoznati u puno situacija. Oracle i Architect također padaju na pamet, nekome tko je pokušao shvatiti Matrix dalje od bukvalne šege i šore 😉 We can never see past the choices we don’t understand.

Možda zato ovo vino nije za police trgovina, premda je cjenovno više nego fer za ono što je. Da je dostupno i da ga ima više, bila bi i ovo Preporuka koju potpisujem. Ovako, vjerojatno je bolje da ga stvarni potpisnici, Vili i Ana, daju samo u biranu restoransku distribuciju. Još bolje ako se Martina i ja nađemo u tom restoranu 😀

Živjeli!

Cijena: cca 16 Eur

Laurens M. Hartman je prepoznat kao totalni luđak u pozitivnom smislu i njegova je posvećenost Xinomavru tema vrijedna istraživanja. Ali sve i da isključimo sav taj kontekst, iz čaše izbija neminovna istina.

Velemajstorski balans. Što uzgajati, gdje, na koji način, kad brati i kako, na koji način vinificirati i u krajnjoj liniji, umjetnost dosagea… uvijek su više osjećaj nego znanost. Nema te tehnologije koja će pomoći ukoliko ne postoji senzibilitet. Odakle taj senzibilitet nekome tko je odrastao i godinama radio u Nizozemskoj na onome što se smatra odličnim, ali običnim poslovima?

Ima neke ljepote u obojanim sortama pravljenim kao pjenušavo vino. Možda još više od Rose varijante, bijeli cuvee svodi Xinomavro na suštinu. Esencija je u Roseu ipak mesnata i sočna i voćna… višnja i jagoda, autolitičnost kao dubina tradicionalne metode, pozivajuće kiseline i punoća okusa… nar, kupine. Dozirana adstringencija na nepcu prelijepo se uklapa, naglašavajući salinitet. Je li to tih 5% Assyrtika u blendu 🙂

Pretpostavljam da Hartmann ne bi nikad stvorio ništa toliko značajno da je ostao na svom poslu. Značajno za Grčku i Xinomavro. I značajno za mene.

Mislio sam da je Cuvee Speciale čisti Xinomavro, ali deklarirano je 10% Assyrtika, barem u ovom degoržmanu. U svakom slučaju, ovaj pjenušac ne bi stršao u nizu ozbiljnih growers Champagne, osim možda po kakvoći.

Da se pohvalim, jednom sam na blindu prepoznao ovaj pjenušac, kojeg sam mogao probati samo jednom ili dvaput ranije. To ne govori toliko o meni koliko govori o pjenušcu. Naizgled po ničem incidentno, ništa osobito, sve lijepo uglađeno, skladno, mogao bi biti bilo koji pjenušac, apsolutno i šampanjac i to sve stoji… međutim, baš zato je posebno. Taj tamni spektar koji se ne vidi unatoč dubokoj žutoj nijansi u čaši.

Autolitičnost, kvaščana maslačnost ili zrela kremoznost mogu se povezivati uz brojne dobre pjenušce, ali kad nakon tih opojnih tamnih tonova ostane naranča na nepcu… idealno kisela, idealno gorka, idealno slatka… to više nije naranča. To je kruška oblika naranče 😀

Pretpostavljam da su Krauthaker i Galić prva asocijacija na Crni pinot u Slavoniji? Ne ubrajajući Podunavlje…

Kako bilo, ova su tri „praščića“ već neko vrijeme zarobljena u boci. Jedan je u kontinuitetu sve ozbiljniji, sve suptilniji i sve elegantniji. Drugi je „wild card“ s očekivanim varijacijama od boce do boce, kamoli godišta, ali kad blista onda je to eksplozija. Treći je provjereno prepoznat po onom što ostvaruje, premda možda najmanje po ovoj čudnovatoj sorti koja mu je 2003 zeznula crni blend, ali preznačajan interpretator Slavonije i PN da bi se ikad smio ignorirati.

Da ne bude zabune, u ovoj priči ja nisam vuk. Ja sam samo dimnjak.

Sontacchi, Pinot Noir, 2016.

Idealna zrelost voća. Jabučna svježina dugo drži šumsko voće u okusu. Zemljani tanin, toničan after. Pedantno skrojeno, odličan balans.

Slurpy stuff 🙂 Ovo je čaj od grožđa, žvakljiva svježina voća potencira asocijacije na jagode, ali šumske. Izuzetno uspjela berba koja je još premlada premda je već prodana.

Naznake 2017. koja još nije punjena koliko znam, potvrđuju kuću Sontacchi kao neizostavnu ako je tema hrvatski PN.

 

Matković, Crni Pinot, 2013.

Stvarno je iskreno to što je. PN, ali slavonski. Naglašena zrelost materijala, a opet tako neočekivnao lagano i pitko. I više od toga, kompleksno…

Blaga volatilnost, iznenađujuće osvježavajuće s vinoznim kiselinama i mikroskopskim taninom upravo toliko hrapavim da oživljuje cjelinu. Po svemu transparentan i lagan PN koji aromatski još podsjeća na grubi talog u kojem je nastao. Natopljena kožica i trula višnja u boji i mirisu, dosta mračnijeg voća od uobičajenih očekivanih malina-jagoda senzacija i „probavljena“ zemljanost. Uvjerljivo. Bravo Matkovići.

 

Enjingi, Crni Pinot, 2009.

Kasna berba, treba li uopće naglašavati… zrelost voća izbija, kožnatost bez vidljive taničnosti. Ipak ravnomjerno dozrelo, optimum zrelosti za bogatstvo tamnog voća podržano živahnom svježinom i Zweigeltu nalik zemljanošću.

Sa skoro 14% alkohola predodređeno da se ne ispije odjednom 🙂 Treći dan se činilo da je dalo svoje… drveni utjecaj se intenzivirao, počelo se raspadati.

Ne znam zašto sam ga sačuvao i četvrti dan. Još na sobnoj temperaturi preko noći… da bi svjedočio još jednom malom čudu iz podruma čuda Ive Enjingija… Voće!?! Sočno, zrelo voće. Čisto i jasno (uz ipak osjetnu alkoholnu notu) i predivno.

 

Nekad ti vina ne govore puno ili ništa jer pokušavaš biti pametan ili ih kirurški secirati pa se povuku. Kao dijete koje se uplaši vađenja krvi pa iz probušenog prsta ne izlazi ni kap.

Nekad vina stvarno i nemaju što za reći. A nekad treba imati sluha za priču o snazi. I sreći.

Cijena: cca 150 kn

Veseli da se dobar Riesling iz Kamptala može kupovati za kune, premda se radi o HoReCa ponudi Rota, ali nije to nikakav presedan jer Vivat svoje brendove uvozi odavno i čak Vrutak na polici drži ozbiljan Kamptal. A našlo bi se i Wachau Rieslinga i Grünera…

Vesele i sušene marelice u naglašenom žutom voćnom spektru ovog Purusa. Veseli i kako je ugodno stisnuto kad je dovoljno rashlađeno pa se postupno otvara sve do peludnog i cvjetnog spektra. Veseli i kako je široko, izražene svježe voćnosti, s diskretnom zelenom paprikom koja osvježava u povratnom okusu.

Veseli i što je u toj laganoj crispy svježini, suho. Nije preoštro i s tim pitomim voćnim kiselinama djeluje dosta „uljnato“ u teksturi. Aromatskih asocijacija na dunju i krušku viljamovku. Crispy stisak je u ravnoteži s percipiranim ostatkom sladora, zapravo lijepe zrelosti ravnomjerno dozrelog materijala.

Zrelo, pedantno, dobro. Na žalost ne osobito terroirsko, ali univerzalno dopadljivo vino koje funkcionira na stolu.

Loiserberg je možda više crispy i limetast te uz kiseline i ostatak sladora na vagi čini više osvježavajuću cjelinu, ali Purus ipak osvaja svojom širinom i skladom.

Cijena: cca 60 kn vs 8 Eur

Ovaj epski dvoboj Pušipela i Furminta može nadmašiti jedino sučeljavanje Šipona i Moslavca 🙂 Kako su ovo četiri najraširenija naziva za istu sortu, netko bi mogao pomisliti kako su i vina slična. Ista sorta, skoro ista cijena, oba suha s 12 do 12,5 % alkohola… ali taj netko bi se prevario, jer su vina dramatično različita!

Somloi je malena, ali važna mađarska regija zbog zastupljenosti vulkanskog tipa tla, u tom smislu nalik poznatijem Tokaju. Već na nosu osjeti se specifična ekspresija voća nahranjenog tlom specifične (ne)ravoteže.

Ravnoteža je zato u vinu, takva kakva ostvaruje ekspresiju ne-voćne aromatike, mineralni imprint. Zapravo mi se čini kao da se vino trudi biti pristupačno, breskvasto i cvjetno mirišljavo, ali ne može protiv sebe 😊 Ta rigidna kičma traži malo vremena u čaši da se formira i hranu da se ostvari… kao egzotičan začin jelu i životu.

Nije ovo najimpresivniji, ali je solidan primjerak mađarskog suhog Furminta s vulkanskog tla. Da ne pokušava biti nešto što nije bio bi uvjerljiviji.

Cmrečnjakov Pušipel je potpuno drugačiji. Kao da držim cvijet u ruci. Taj ton jagode… sjećam ga se iz njihovog Silvanca, „zelena“ šumska jagoda. Svilenkasta mekoća i tenzija istovremeno? U cjelini, bez težine, prelijepo uglazbljene oprečnosti funkcioniraju. Tek malo pikave kiseline narušavaju harmoniju, ali vino je i dalje nježno, glatko, pitko i voćno, a zahvaljujući toj svježini, vjerojatno i suho 😉 Jedan od najljepših primjera Pušipela. Ali, ne i Furminta 😉

 

Ukoliko je i bilo dvojbi danas je prilično jasno da je Vinartov Grand Tasting u Laubi najbolji vinski festival u Hrvatskoj. U svim parametrima, na razini koja „kao da nije odavdje“ 😉

Mogu to argumentirati ukoliko je potrebno, ali radije bi odmah “izbacio iz sustava” ono negativno. Podrška hranom je zakazala u odnosu na prethodnu godinu. Pulled pork u petak još je bio OK, ali hamburger kojeg je RougeMarin izbacio u subotu… zamisli tri dana staru puter kiflu, toliko suhu da trnu zubi kad je zagrizeš… mislim da je ideja zapeći takvo pecivo kad upije malo masti od pečenja, ali ovo nije imalo ni ideju ni izvedbu. Međutim, to je poslastica u usporedbi s „malom platom“ koju je nudio Cheese bar za 60 kn. Dakle, „mala plata“ je zapravo omanji tanjur, plastični… wtf cheese bar?!? …kaj sam ja turist? Ne, nije to bila ni pata negra ni dvogodišnji Manchego već jedan od ovih „domaćih“ dimljenih fejkova mađarske prasadi, a sir neprepoznatljivo nešto bezlično. Dakle, prevara. Zavaravajuće oglašavanje je s cheese barom otkrilo novo dno. Da su umjesto „mala plata“ naveli vjerodostojan naziv „otužni pladanj“, ne bi se osjećao kao kompletan idiot.

Premda je izostalo nekoliko značajnih izlagača, festival je okupio više nego dovoljno biranih vinarija za dva intenzivna dana kušanja i degustiranja.

Ukratko, najzanimljivije…

Kalandrun, ima nešto u tim dalmatinskim Merlotima. Ovaj recimo s lakoćom nosi ogromne alkohole, već pokazuje sklad, integraciju školovanja i kvalitetu ekstrakta.

Primo, zero dosage Prosecco, koju godinu nakon Nino Franco demonstrira da Prosecco može biti itekako ozbiljan, a i dalje pristupačno i neopterećujujće užitan i pitak.

Svaka čast Galiću na pjenušavom Crnom Pinotu. Extra Brut Blanc de Noirs jedno mi je od najgodnijih iznenađenja festivala.

Vlaška, sorta vrlo primjerena naziva 😀 Ekskluzivna u vinariji Matela, čije Maraštine su također pravo vinozno iskustvo.

Neke favorite mi je glupo ponavljati, ali jasno je da ovo što radi Jo Ahearne, osobito Wild Skins, rose od Darnekuše i Plavac Mali preispituje puno toga i ostvaruje se kao značajno za vinsku ponudu Hrvatske, ne količinom jer to nije niti tema, već prepoznatljivošću i karakterom. Jasno, Coronica, ove godine osobito oduševljevaju Gran Teran i Merlot. Od Malvazija, Sonata kuće Dobravac potvrđuje svoje mjesto u klubu Malvazija kakve mogu biti. Tu je odavno Leonardo Palčić koji ustrajno pravi Malvaziju, ali drugačiju. To je glatki, zaobljeni spomenik Malvaziji, a njegovo biserno vino iz Malvazije još nedosegnuta interpretacija. Blizu je Legovina sa svojom pjenušavom Malvazijom, ponajbolja Malvazija Prosecco metode. Ritoša uvijek uvjerljiv, uskoro otvaram jednu Doratu koja još ima puno vremena pred sobom. Kao što se potvrđuje sa 2013. Santa Chiarom Domaine Koquelicot, da je iznimno vino delikatnog, ali trajnog balansa. Napokon sam sretan i s Claijem, bijeli i crni Ottocento iz 2015. ostvaruju potreban balans da finesa dođe do izražaja. Kopjarova nova Graševina više sliči na 2016. nego na 2017. što veseli sve poznavatelje. Lunika „luduje“ i dalje, na pozitivan način. Rezultati su razuvjeravajući 😊 Osobito je oduševio godinu dana macerirani Tender, kao autentičan i perfektan Teran. Na drugačiji način uvjerljiv bio je Teran iz Amfore podruma Kabola. Bire je donio Deforu, materijal iz jednog od najljepših vinograda u Hrvatskoj odgojen kao zagonetni Grk.

Čak devet Domaene Wachau etiketa otvorila je Vintesa! Moglo se komparirati godišta, položaje, uz pripremljenu kartu i enologinju spremnu na podpitanja 🙂

Kosovec, Gordia, Hartmann Donna i genijalan Brigatti mogao se kušati na Hidden Wines štandu.

Od Crnih Pinota, Adžić je zapravo jako uvjerljiv unatoč onoj čudnovatoj boci, kao i sve bolji Sontacchi. Nakon Merlota prošle godine, ove godine me Crvik oduševio Satirom, Cabernet Sauvignon iz 2016.

Međutim, možda najviše oduševljenja priredio je tzv. Petite Tasting u Hiltonu, dan uoči Laube. Neka nova otkrića, neke potvrde poznatih favorita, neka luda vina koja su sama sebe predstavila, bez vinara ili predstavnika vinarije, za prave fanatike kojima takav koncept i odgovara. Jer sad mogu i sam potražiti dodatne informacije o onome što me osobito zaintrigiralo. A to su sljedeća vina:

Cijena: 9,5 Eur

Nikad niste pili Moschofilero? Ima ga po Kauflandu ili Lidlu za dvostruko nižu cijenu. Jedini problem je što nisu Tselepos. A što to čini razliku da se baš ovog Moschofilera sjetim kad se poželim igrati u travi Peloponeza 😀 ?

Zagonetno, Tseleposov Moschofilero ne miriši samo na cvijeće. Jasmin. Miriši i na sol. Međutim je važan i način na koji miriše. Jod. Tu leži ono što ga čini uvjerljivim, a ne samo nježno mirišljavim.

Predivna nježnost i u gutljaju djeluje mekano i toliko lagano (12,5%) ,ali s kvalitetnim ekstraktom koji ipak stišće upravo koliko treba da osuši nepce.

Premda je sjajno i ovako mlado, Tseleposov Mantineia Moschofilero provjereno dobro stari. A ja ipak volim tu dubinu i slojeve koje prava zrelost ostvaruje.

Zato ovo vino doživljavam kao unikat.