Cijena: 79,98 kn

Ovo je jako pravilno vino, vinozno i konkretno. Djeluje dovoljno čvrsto da bi s lakoćom moglo ispratiti i pikantne crvene umake. Vitalne kiseline drže se na nepcu bez da smetaju. Cjelina je pitka s realno neprimjetnih 13% deklariranog alkohola, ali kvaliteta se proteže i traje dulje od očekivanog.

Iz dosadašnjeg iskustva usuđujem se ustanoviti kako je istrijansko crveno tlo (načelno) idealno za Terane i crne sorte. Bijela su tla ta koja (načelno) ostvaruju, kao bitan preduvjet, elegantnija vina i to se osjeti kod Malvazija.

Ova je Malvazija proizvedena u Italiji. Prepotto, onaj kod Trsta, ne onaj kod Udina 🙂 „Od grožđa ubranog u našem vinogradu u Hrvatskoj“ kako kaže etiketa.

Osjeti se to na način na koji se osjeti da je dobro vino dobro vino i da možda više nije potrebno forsirati konvencije prema kojima se Malvazije dijele na „svježe“ i „odležane“. To su ona vina za koja kažemo „kao da nisu odavdje“.

Monterosso je izvrsno, ugodno, uravnoteženo vino iz sorte Malvasia Istriana koje nije opterećeno lokalnim okolnostima „mlade“ ili „zrele“ Malvazije, koje će vremenom biti još uravnoteženije, još dublje i još konkretnije, nadam se upravo u tom mineralnom smjeru koji se spominje na etiketi, a i dalje pristupačno bez ambicije da ga se mora čekati tri godine da bi se uopće moglo konzumirati…

Naučilo me po tko zna koji put koliko je utjecaj čovjeka (vinogradara, podrumara, vinara) presudan jer premda s crvenog tla na vrhu Savudrije, uz prodornost pokazuje i eleganciju, suzdržanost i nadam se, dubinu.

Ovo vino je i svojevrsna najava Salona pjenušaca jer sam ga kao pjenušavu varijantu „otkrio“ upravo 02.02. ove godine. Veselim se i trećoj (hrvatskoj) inkarnaciji Salona pjenušavih vina s puno novih otkrića i potvrda etabliranih favorita pa ovim putem najavljujem 01. veljače 2019. u zagrebačkom Hotelu Dubrovnik…

Živjeli!

Tematski festival inspiriran možda najfascinantnijom od svih sorti… Pinot Noir ima ključnu ulogu za neka od najznačajnijih vina. Samo u Francuskoj, od Blanc de Noirsa ili rosea Šampanje preko crvenih Sancerrea do najcjenjenijih terroirea Burgundije, utjecaj Crnog Pinota bio bi dovoljno fascinantan. Međutim se raširio skoro svuda po svijetu i zaintrigirao mnoge vinare koji pokušavaju otkriti njegovu tajnu.

Jedan od njih je i Matjaž Lemut, čiji je Tilia Estate ozbiljno posvećen Crnom Pinotu. House of Pinots je slogan vinarije s vrlo jasnim fokusom – na Pinote. Matjaža sam upoznao prilikom jedne posjete Vipavi i odmah shvatio da se radi o jednom od onih ljudi s prirodnim utjecajem. Jer nije lako okupiti sve vinare da podrže manifestaciju koja do jučer nije postojala. Matjaž je kao glavni organizator festivala Modri Les Noirs uspio organizirati proizvođače Crnog Pinota Vipave, Goriških Brda, Štajerske, čak (Slovenske) Istre i (Hrvatske) Plešivice i drugih regija.

Svakako, osim samih vina i vinara koji ih predstavljaju, lokacija je dodatni magnet. Kendov dvorec, u privatnom vlasništvu Ive i Edvarda Svetlik, a koji u potpunosti utjelovljuje luksuz i karakter Relais&Chateau koncepta, bio je istaknuti protagonist manifestacije. Moram priznati, prilika da kušam i poneku (Grace) Rebulu Svetlik, bila je dodatni mamac i meni.

U čarobnom ambijentu predstavili su se uglavnom renomirana imena i poneki „autsajder“. Hrvatski predstavnici mogu biti ponosni. Npr., od svih rigidno pedantnih „pravilnih, blueprint pinota“, odnosno „pinota kontrole“ kakvi su i Tilia Estate i Dveri-Pax i Verus… upravo Korak je blistao.

A Tomac je, s još nespremnim Crnim Pinotom 2017 pokazao već neusporediv sklad i energiju – meni jedan od najboljih na festivalu. Drago mi je i da Quentin Sadler dijeli slično mišljenje. Već samim odabirom Quentina za moderatora radionica, Modri Les Noirs demonstrira upućenost umjesto populističkog i konformističkog pristupa. Quentin je bio odličan. Pravo osvježenje i osoba s kojom je privilegij komentirati vino.

Jedan od komentara bio je i nevjerojatan diverzitet, razlike među vinima koje su sve iz iste sorte. Upravo to je Pinot Noir. Možda crveno tlo Istre nije idealan teren za ovu sortu, ali Klenarov PN iz 15godišnjih vinograda bilo je toliko uzbudljivo, kožnato, neobično dobro vino. Svakako i „PN netipično“. Međutim, da li su PN Goriških Brda „tipičniji“? Teško. Realno, niti Brda nisu bogomdana za PN, ali tamo ima ozbiljno dobrih vinara koji to kompenziraju. Impresivni šarm Brda demonstrirali su Jakončić, Kristančič, Marjan Simčič, Ščurek i Vinska klet „Goriška brda“.

Ščurek (2013) je bio neočekivano uzbudljiv i energičan, dinamičan na nepcu s ugodnom progresijom, granično volatilan i balzamičan, a s rastopljenim taninima u kičmi, zemljanom forrest floor aromatikom…

Najbolji PN Slovenije ipak dolaze iz Vipave. Očekivao sam da će Burja biti moj favorit i premda je bio divan na svoj suptilan način, jedno drugo ime je blistalo. Pasji rep, vinarija čiji autohtoni Zelen sam upoznao, ali ne i PN. Da moram u ovom trenutku odabrati jedno vino od svih, vjerojatno bi odabrao Pasji rep.

Drugi bi bio meni do jučer totalno nepoznati Heaps Good Wine Company !?! Godište 2016. pokazuje kuštravo lice PN, slatku acidičnost uz prekrasnu integraciju drva. Dugo nisam probao ovako vibrantno, skoro električno, vino. Čak niti iz čuvenog Ritoznoja slovenske Štajerske 😀 Međutim, skoro paradoksalno skladno, sve na svojem mjestu…

A mjesto, Idrija. Čarobno samo po sebi. Dostojna kulisa čarobnoj sorti – modrom pinotu.

Cijena: 65 kn u podrumu

Full impact na 12,5%! To se traži od dobrog vina.

Frankovka Kosovec iz 2017. još je mlada i doslovno se osjeti grožđe. Ali već u dobrom balansu. Svježina voća i zemljanost, uz dinamiku na nepcu, odlike su odlične Frankovke.

Tamno voće oko osvježavajuće kičme, zdrobljeno grožđe s kožicom, ta voćna kožnatost idealno se ponaša uz različitu hranu. Jer tanin je istovremeno sitan i još zrnat, a srčane kiseline divno raspoređene.

Uz sve navedeno, vjerojatno najvažnije što se može reći o ovom vinu je ono što predstavlja. Kao i sva vina Kosovec, Frankovka je vino vinograda. Kosovec je najsretniji kad u podrumu ne mora raditi „ništa“. A ako je godina uspjela poput 2017. onda i nema potrebe.

Napokon, 2017. će osim Frankovke dati fantastičan Škrlet, ali i Chardonnay i Zweigelt i Pinot Crni. Veselim se!

 

 

Ne znam zašto se uporno inzistira na Bordeaux referenci kad se spominje Cabernet Franc Možda je tome tako jer su jedini ozbiljni 100% Cabernet Francovi uvezeni u Hrvatsku Chateau de Coulaine (link na dojam) i “Mephisto” Domaine de l’Ecu. A ni njih baš nema u prvom dućanu.

Kao drevna sorta, Cabernet Franc je bio važniji u Bordeauxu prije dolaska filoksere u Europu 😀 Danas je, osim u iznimkama (među kojima su Chateau Lafleur i Cheval Blanc najpoznatije), Cabernet Franc tek treća sorta Bordeauxa. Tih desetak posto zastupljenosti u vinogradima nekad su značajan doprinos, a ponekad su tek „osigurač“ brojnim vinarijama. Merlot je kraljica, a Cabernet Sauvignon kralj Bordeauxa. Novookrunjeni, jer Cabernet Sauvignon je nastao spontanim križanjem Cabernet Franca i Sauvignon Blanca. Pametni Francuzi nisu ga nazvali Franc Blanc 😀 već kaberne sovinjon molim aplauz.

U našim se krajevima spominje i Villany Franc kao „referenca“ jer su Mađari odlučili uložiti u svoj CF i „brendirati“ ga tako. Ako mogu Francuzi, mogu valjda i oni. Možda za stotinjak godina i uspiju. Zasad sam probao mali broj uistinu terroirskih CF-ova iz Villanya.

Ali zar nije tako i s razvikanim francuskim apelacijama? Preserans da se skuplje proda, a od terroira ni „r“ ?!? Nije.

Kao i mnoge druge sorte, Cabernet Franc je istaknuti adut regije Loire. Dok tržišno zvučnija imena poput Champagne ili Sancerre ili Chablis ili Chateauneuf-du-Pape pune police Lidla bezličnim poluproizvodima, tko je spreman platiti lipe više za Chinon?

Ne znači da hrpa Cabernet Francova Loire nisu bezveze. Ipak, apelacije Chinon, Saumur, Bourgueil i Anjou nisu toliko razvikane i spletom okolnosti su ostale „ispod radara“ tako da je puno vina koja su neusporediva vrijednost za novac. Možda i zato jer postoji lokalna tradicija i kultura stola koja konzumira lokalni „proizvod“ kao preduvjet identiteta. A pro pos identiteta i karaktera, postoji i ono što Francuzi nazivaju terroir, a fenomenalno se osjeti upravo na ovim vinima koje sam otvorio usporedno, nadajući se doživjeti te posebnosti.

Uz zrelo voće, zemljanost je očekivana ekspresija svih (dobrih) Cabernet Francova, ali usporedno kušanje ovih vina bilo je doslovno žvakanje kamenja 🙂 Prava lekcija iz različitih vidova mineralnosti.

Također je ovo bila lekcija o kompleksnosti vina. Većina vina se mijenjala tijekom kušanja i osobito u danima nakon, ponekad nevjerojatnom progresijom, ponekad transformacijom.

Domaine Pithon-Paille, Graviers, 2012. (Bourgueil)

Cijena: između 14 i 20 Eur

Crvena smokva, osvježavajuće zelena izvana i zrnato-sočno-slatka iznutra. Tamni barnyard odmah se pretvorio u zrelo voće i jasnu zemljanost. U ustima vrlo pravilno, linearno i mineralno.

Predivna tesktura granuliranih tanina, ravnomjerno raspoređena herbalna trpkost, kao i kiseline. Čvrste, kamene… gravel soil.

Ipak, zbog svoje robusnosti, ali zato i jasnoće ekspresije, djeluje rudimentarno, „jednostavno“ u usporedbi sa sljedećim vinima, premda je imalo fantastičnu progresiju.

 

Domaine de la Lande, Le Pins, 2014. (Bourgueil)

Cijena: između 14 i 20 Eur

Isprva se učinilo „po čepu“, ali bilo je samo ekstremno reduktivno. (još jedna odlična lekcija) Izrazito suho, izraženo zemljano. Mineralnost (glineno-silicijsko tlo) koja ostaje urezana u nepce dugo nakon što popusti suhi tanični stisak.

Djeluje puno mlađe i bojom (ljubičastiji tonovi) i kondicijom (bilo je zatvoreno u početku), ali s jasnim naznakama slojevitosti.

Međutim, premda eterično, ipak djeluje linearno, kao brza rijeka i zapravo se najmanje transformiralo od svih vina u ovom lineup-u.

 

Domaine Estelle & Rodolphe Cognard, Les Tuffes, AOC Bourgueil, 2014.

Cijena: između 14 i 20 Eur

Na prvi šnjof to je „moje“ vino 🙂 Tuffes tartuf 😀 Truležasto na dobar način. Granično štala, a u cjelini šarm. Najviše poput spomenutog Chateau Coulainea. Raskošno, široko razliveno u ustima, ne more, ali jezero. Istovremeno dinamično, živo, zemljano-mineralne senzacije isprepletene s voćnim. Malina, balzamičnost, raskoš.

Zagonetno. Više uskraćuje nego otkriva. Doima se asketsko na nepcu. Egzuberantna aromatičnost s nosa postaje asketska priroda na nepcu.

Razvilo se predivno, integriralo i produbilo u danima nakon otvaranja.

 

Domaine du Bourg, Les Graviers, 2015. (Saint-Nicolas-de-Bourgueil)

Cijena: između 14 i 20 Eur

Čini se kao savršen sklad. Način na koji pokazuje voćnu zrelost i jasna naznaka zemljanog već na nosu… idealno.

Predivno poigravanje pitkih kiselina i sitnog školovanog tanina. Idealna zrelost. Ravnomjerno u svim smjerovima, a čvrsto i čisto. „Bešavno“ vino (Hvala Vjeko!)

Sklad/balans + perzistencija i intenzitet + naznake transformacije = potencijal dozrijevanja u boci. A cijelo vrijeme skromno, nenametljivo, slankasto, zavodljivo… predivno, duboko vino, koje se lako ispija, a impresionira bez poziranja. Naravno, najbolje od svih nakon nekoliko dana.

 

Yannick Amirault, Les Quartiers, 2010. (Bourgueil)

Cijena: između 14 i 20 Eur

Izraženo zreli materijal u mirisu koji sluti na gust gutljaj 🙂 Što se potvrđuje na nepcu. Gustoća (više djeluje kao kvaliteta nego količina ekstrakta doduše) nivelirana svježinom kiselina, intenzitet bez opterećenja, punoća (zapravo prisutnost) bez težine, terroir… opet drugačiji. La terre a Blanc se naziva vinograd od 1,5 ha na tlu s višim udjelom krede.

Bijelo tlo i ovdje pokazuje drugačiju, delikatniju mineralnost, manje slanost, više kredasto, šupljikavi siporeks na nepcu 😀 …kamena začinska sol zvuči bolje

Toliko specifično da se čini kako bi ovo vino divno ispratilo i ribu…

 

Chateau de Villeneuve, Saumur-Champigny, 2014.

Cijena: između 14 i 20 Eur

Na kraju jedan Saumur-Champigny koji je djelovao čak sirupasto odmah po otvaranju da bi ubrzo miris materijala preuzeo, kožica grožđa u fermentaciji… široko, razlijeva se nepcem raskošnije. Miris stare kuće (hvala Andrija). Čini se sličnije St.Nicolas de-Bourgueilu i Les Tuffesu u ovom lineupu.

Moćno tijelo ne smeta surovoj minralnosti da se formira. Ne znam da sam ikad žvakao ukusnije kamenje 🙂 Ovdje nema soli ni okusa krvi, čista kamena surovost podržana zrelim voćnim i fermentativnim aromama. Još nemirno i raštrkano u usporedbi s onim balansom u koji će se dovesti.

 

Za neki zaključak potrebne su dodatne informacije 😀 😀 😀 Tako da umjesto zaključka, doživio sam Bourgueil više straightforward, linearna vina izavne mineralne ekspresije, ali tvrđe od St.Nicolas de-Bourgueil i Saumur-Champigny (i Les Tuffes) koji su suptilnije, više integrirane i totalno čarobne mineralnosti. Međutim, svako vino je „kamenje“. Svako je zemljano-mineralno, a svako osjetno različite mineralne ekspresije od drugoga.

 

Neka bude zabilježeno da je otvorena narudžba od 15. studenog 2015. stigla do mene 15. srpnja 2018. Točno nakon dvije godine i 8 mjeseci 🙂

 

Na kraju, prijatelju, zahvaljujem na savršenom potezu. Vrijedilo je čekati.

Cijena „kvalitetne“ Graševine: 27,98 kn

Cijena „vrhunske“ Graševine: 57,98 kn

Nikako se ne mogu natjerati da po policama supermarketa tražim neke nove Preporuke, ali nakon billboard kampanje za Vezak nisam odolio iskušenju. Vezak nije niti prezime niti položaj niti išta osim fantazijskog imena osmišljenog za ovu liniju Vinarije Daruvar u Badelovom portfelju. Potrebna je valjda odlučnost male Sadako da sve te ždralove kojih je sigurno puno preko nekoliko tisuća polijepljeno na sve te boce s navojnim čepovima, pozicionira kao „Vezak“. Ako nekoga sami naziv automatski ne asocira na „povezivanje“ i „tradicionalni slavonski vez“ taj valjda nije popio dovoljno „Vezaka“.

Sama činjenica da ista vinarija iz istog godišta plasira „kvalitetno“ i „vrhunsko“ govori da još uvijek ima ovaca za šišanje u ovim krajevima, ali ajmo vidjeti. Uvijek postoje iznimke i možda je vino stvarno dobro…

„Kvalitetno“ odmah po otvaranju pokazuje oštrinu na nosu koja sigurno nije od 11,5% alkohola i neke naglašene tropske senzacije. U ustima je prazno, srećom barem suho, pa barem nakon gutljaja nemam osjećaj da pijem Traubi sodu.

Beskrvno. Beskarakterno. Bezlično.

Površna, lažna slankastost je primjer slanosti koja NIJE mineralnost.

Graševina? Uglavnom, ovo vino bi moglo biti iz bilo koje sorte. Ne nužno grožđa.

Otvaram dvostruko skuplju „vrhunsku“ graševinu Vezak…

Još gore !!!???!!! Ovdje je skrivena prezrelost dominantna nota. Toliko izobličeno i istehnicirano vino dugo nisam probao. Iz kvalitetne barem možeš napraviti kakav takav gemišt. Ovo nije za ništa.

Izbjegavam Beljsku graševinu jer mi kao nije uspjela baš, a koja je druga dimenzija u usporedbi s ovim, Agrolagunu da ne spominjem. Dakle ovo je nova razina. Ne znam što su u Badelu mislili, ali Vezak je totalni Bezvezak. Pas mi inače pije blatnjave lokve ako nema ništa bolje, ali ovo nije htio ni pomirisati (pogledati video).

Vitalnost koja fascinira? Možda nekoga tko ne zna što je ovo.

Začinjenost i acid grip na nepcu, u mirisu kožnato voće. Savršeno. Integracija potpuna. Povezuje se i homogenizira, duboko voće.

U kontekstu ostalih starih godišta u kojima sam imao prilike uživati, ovo godište i nije toliko asketsko. U kontekstu dobrog Schioppettina skoro je mesnato i nešto mekših kiselina, ali uvjerljivo paprenasto, slojevito i kompleksno. Magija Schioppettina, čisti začin bez balasta.

Napokon je i moje omiljeno vino dostupno u domaćoj distribuciji zahvaljujući Roto Dinamicu. Automatski, Roto je skočio na ljestvici najdražih uvoznika više nego repka na Fifinoj ljestvici.

Naravno, u ponudi nema 1994 Schioppettina 😀 Ali, za dvadesetak godina aktualna 2013 će pružiti sličnu senzaciju 😛 Zato je tu spremna inox varijanta, koju Rapuzzijevi prema sinonimu za Schioppetino nazivaju Ribolla Nera, samo zato jer je iz mlađih vinograda, premda i ona rađa na imanju „Cialla“.

Uvezena je i Ribolla Gialla, prekrasno skladno bijelo vino Friulija i Ciallabianco, ozbiljno bijelo vino iz sorti Ribolla Gialla, Verduzzo i Picolit, u najboljim godinama sposobno za podjednako dozrijevanje poput Schioppettina.

Najbolje od svega, premda su ova vina u Hrvatskoj „moguća“ isključivo u restoranskoj distribuciji, naći će se manje količine u maloprodajnim Roto dućanima.

Da ne ispadne da džabe promoviram Roto, želim podijeliti trenutnu top listu preferencija kod uvoznika 😀

Hidden Wines, zbog Nikolaihofa, Frozze, Brigattija, Rovellottija, Balgere, Nusserhofa, Gumphofa, Hartman Donna, Gordije i dr.

Label Grand, zbog Domaine de l’Ecu, Chateau le Puy, Burje i dr.

vino.hr, zbog Clemens Buscha, Hofstättera, Guado al Melo, Marsureta, Domaine Fouassier i dr.

Natura Vino, zbog Zidaricha, La Castellade, Čotara i dr.

Bornstein (Bin19), zbog Pieropana i Poderi Colla…

Enozoik, zbog Brkića, Charles Hiedsicka, Selvapiane…

Mivu, zbog Ruinarta, Donatelle Cinelli Colombini…

Vivat Fina vina, zbog Ducala, Loimera i Bouvet-Ladubaya…

Vrutak, zbog Schloss Gobelsburga…

Dropi, zbog Chateau Musara…

Pago, zbog Larmandier-Bernier…

Acrobat, zbog Billecart-Salmon, Adamija…

Vintesa, zbog Keltisa

Dobra vina (u AWT vlasništvu) imaju na zalihama neka stvarno ozbiljna vina s kojima mi se čini da ne znaju što bi pa ih se rješavaju na rasprodajama što objeručke pozdravljam 😀

Naravno, vrlo purgerski od mene da sam izostavio uvoznika iz Zadra kojeg nalazim značajnim barem zbog Drappiera i Nino Franco – Atrox!

Vinotrade nisam spominjao jer pojma nemam što danas rade, a ima tu i drugih igrača poput Punog Sepeta… kog sam zaboravio nek se (pri)javi.

Uglavnom, već s ovih dvadesetak uvoznika mogla bi se i složiti dobra vinska karta :-)))

Cijena: cca 60-70 kn u podrumu

Ludo i neobuzdano!

Da je samo malo brže ocijeđeno, da je samo malo više grožđa bilo, da je samo malo sporije prošlo… ne bi to skroz bilo to što je.

Možda ne možemo biti prezahvalni kad urod na Visu nije bio obilan, ali ne možemo biti niti nezahvalni jer se možda baš zato posložilo čudesno vino. Ulovljena priroda i energija Plavca i to konkretno viškog Plavca u svom sjaju svoje opulencije koja lakoćom nosi 14% alkohola.

Kričave kiseline, zrnatost i kuštrava tekstura nisu prihvatljivi na prvi gutljaj, ali ovo nije vino kod kojeg ne možeš biti indiferentan. Mene je odmah razveselilo. Toliko da tugujem što nema više za kupiti. Ako netko zna gdje bi se moglo nabaviti, vrlo je dobrodošao podijeliti informaciju.

Sparivanje s hranom? Uzeo sam zrno stonske soli, koncentrat mora… i gutljaj ovoga…

After nije opor, nije tvrd, već autentično herbalan. Ljekovitost trava i sočno voće. Kakav fantastičan rose!!!

Vrbnik je povijesno mjesto očuvanog nasljeđa, kulturološki idealan ambijent za šarmantnu vinsku manifestaciju. Dani vina otoka Krka u Vrbniku imaju već lijepu tradiciju. Posljednji vikend kolovoza u pravilu je rezerviran za vinare i vinoljupce, a ove godine i za zajedničke radionice koje smo održali Martina i ja u hotelu Vinotel Gospoja.

Tema radionice „Povratak u budućnost“ je Sansigot. Vino od ove sorte više nitko ne uzgaja na otoku po kojem je dobilo naziv. Sansego je Susak, a Sušćan crni istoznačnica.

Međutim, premda je Sansigot nekad u prošlosti Vrbnika bila značajna sorta, današnji je Vrbnik sinonim za Žlahtinu. Samo su dva vinara koji buteljiraju monosortni Sansigot: Vinarija Šipun (Ivica Dobrinčić) i vinarija Ivan Katunar (važno je razlikovati od Antun Katunar, a pogotovo od Cattunara iz Istre 😀 )

Dobrinčić će baš sutra u sklopu Vinske srijede u Basementu predstaviti vina kuće Šipun, vjerujem i Sansigot i nadam se jedan trenutno još veći raritet, rose iz sorte Trojišćina.

Šipunov Sansigot iz 2013. na radionici je bio u punoj formi i možda najbolje demonstrirao koliko je to posebna sorta. Profinjen u svojoj zrelosti, besprijekorno vitalan i strukturom vrlo – svoj. Sansigot, pokazuje potencijal koji sam naslutio još s prvom isprobanom bocom, onom Ivana Katunara iz 2008. To „srce koje hladi“ još uvijek je tu, a da postoji još koja boca 2008-e… bilo bi jednako nekomercijalno i tome proporcionalno – značajno 😉

Radionica „Žlahtina za dobar tlak. U boci.“ kasnila je jer je domaćin, Vinotel Gospoja demonstrirao čaroliju molekularne kuhinje. Odmah naglašavam kako ne cijenim tehniku koja je sama sebi svrha i cijeli taj show mi ne vrijedi koliko i kvalitetna namirnica, ali u ovom slučaju bilo je opravdano steak zamrznuti tekućim dušikom na kriogene temperature da bi se odmah prebacio na indukcijski štednjak. Ekstremno visoka temperatura nakon ovakvog smrzavanja ostvarila je posebnu teksturu i okus mesa. Ne isprobavajte kod kuće 😀

Dok je Martina tjerala sudionike da otvaraju boce, ja sam im dizao tlak 🙂 Pjenušave žlahtine bile su posložene u sljedećem logičnom poretku: Ivan Katunar Biserno vino, PZ Vrbnik Valomet Extra Brut, Konoba Nada Soubze Brut, Gospoja Brut i Gospoja šampanjsko pivo za resetiranje na kraju.

Ne znam što se dogodilo s onim bisernim vinom koje je Antun Katunar svojedobno prodavao u Vrutku, ali nadam se da to nikom neće nedostajati. Takva se bljutava sladunjavost mogla konzumirati valjda isključivo na onim kriogenim temperaturama.

Potpuno drugačije od Bisera Žlahtine kuće Ivan Katunar. Za početak, ovo je pjenušava baš Žlahtina. Iz Vrbničkog polja. Odluka da se ne pravi klasičan pjenušac već ovaj frizzante (tzv. „biserno vino“) čini se potpuno logična dok ispijaš čašu za čašom ovog besprijekorno balansiranog suhog osvježenja. Nije to vino za kontemplaciju i puno priče, već za opuštanje. Možda jest malo na zeleniju stranu, ali materijal nije posebno bran već možda djelomično selektiran za ovu svrhu. A svaka svrha u kojoj su karakteristike grožđa očuvane i kvalitete naglašene… je opravdana.

 

Prvo malo konteksta… položaj Podi iznad Imotskog i svestrani Stipe 🙂

Kako to da je baš u Imotskom kraju, čuvenom po Kujundžuši koja se većinom uzgajala u polju, najviši (kultivirani) vinograd u Hrvatskoj?

Odgovor je Stipe Đuzel i njegov pozitivni fanatizam koji je stvorio vinograd na 700 metara nadmorske visine. Rezultat su zasad tri vina, Kujundžuša, Chardonnay i Trnjak, od kojih želim osobito izdvojiti Chardonnay i Trnjak, jer držim da su značajna vina.

Đuzel, Chardonnay, 2017.

Cijena: 60 kn u podrumu

Treba pustiti vino u čaši da ispare ove infantilne fermentativne arome. Preporuča se vrijeme kratiti pričom o rivalitetu Imotske i Cetinske krajine, da li je jači mitski „vukojarac“ ili ipak „karakondžula“ s Peruće…

Čini se da tome nema kraja, kao niti bitter taničnosti koja pravilno ustraje na nepcu. A da nije nikakvo napucano, prekoncentrirano, teško vino. Naprotiv je sočno i pitko za svojih 13,5% alc., ali toliko čvrsto da je nadjačalo i prilično jak sataraš koji sam pripremio da namamim vukojarca.

Ovo nije Chard koji ima ikakve veze s maslačnošću ili drvenim aromama. Idealan primjer vina kod kojeg nema smisla „legitimirati se“ uobičajenim potpitanjima je li odležao u drvu i kakvom i koliko dugo i kenj, srać, truć rekao bi moj direktor 🙂 Ovaj Chardonnay nije oštar zbog alkohola, već zbog materijala, kvalitete ekstrakta, zbog onog herbalnoga u njemu, zbog kopriva i peršina i zelene paprike, umjesto breskve i maslaca, tropikanu da ne spominjem…

Đuzel, Trnjak, 2015.

Cijena: 100 kn u podrumu

Što se crni u čaši staklenoj?

Otvorio butelju, istočio u dekanter na terasi i ose popizdile!?! Još jedna magija sa Zavelim planine ili je ovo vino stvarno od grožđa 😀 No, dok naglas izgovoriš „cum sensu creatum est, per sensus creare“ 😛 ose nestanu i jedina magija koja ostane je ona u čaši.

Koncentracija voća i još nečega… nečeg hladnog – svježina, manifestira se kao voćne kiseline, nečeg zemljanog (!) – mineralna tenzija na nepcu koja traje dugo nakon što se otope tanini.

Kad počne teći kao mlijeko, žestina i prodornost postaju mekoća, tanini sve sitniji, a jednako ustrajni. Martina me izvrijeđala zbog pairinga s kobasicom, ali kobaja je čista juneća i čim proba, promijenit će odgovor. Poput slavenske antiteze 😉

A „antitezu“ o tome zašto Stipu nazivaju „vukojarcem“ ni Garmaz nije ispričao 😉 Pa neću niti ja 😀