Prvo malo konteksta… položaj Podi iznad Imotskog i svestrani Stipe 🙂

Kako to da je baš u Imotskom kraju, čuvenom po Kujundžuši koja se većinom uzgajala u polju, najviši (kultivirani) vinograd u Hrvatskoj?

Odgovor je Stipe Đuzel i njegov pozitivni fanatizam koji je stvorio vinograd na 700 metara nadmorske visine. Rezultat su zasad tri vina, Kujundžuša, Chardonnay i Trnjak, od kojih želim osobito izdvojiti Chardonnay i Trnjak, jer držim da su značajna vina.

Đuzel, Chardonnay, 2017.

Cijena: 60 kn u podrumu

Treba pustiti vino u čaši da ispare ove infantilne fermentativne arome. Preporuča se vrijeme kratiti pričom o rivalitetu Imotske i Cetinske krajine, da li je jači mitski „vukojarac“ ili ipak „karakondžula“ s Peruće…

Čini se da tome nema kraja, kao niti bitter taničnosti koja pravilno ustraje na nepcu. A da nije nikakvo napucano, prekoncentrirano, teško vino. Naprotiv je sočno i pitko za svojih 13,5% alc., ali toliko čvrsto da je nadjačalo i prilično jak sataraš koji sam pripremio da namamim vukojarca.

Ovo nije Chard koji ima ikakve veze s maslačnošću ili drvenim aromama. Idealan primjer vina kod kojeg nema smisla „legitimirati se“ uobičajenim potpitanjima je li odležao u drvu i kakvom i koliko dugo i kenj, srać, truć rekao bi moj direktor 🙂 Ovaj Chardonnay nije oštar zbog alkohola, već zbog materijala, kvalitete ekstrakta, zbog onog herbalnoga u njemu, zbog kopriva i peršina i zelene paprike, umjesto breskve i maslaca, tropikanu da ne spominjem…

Đuzel, Trnjak, 2015.

Cijena: 100 kn u podrumu

Što se crni u čaši staklenoj?

Otvorio butelju, istočio u dekanter na terasi i ose popizdile!?! Još jedna magija sa Zavelim planine ili je ovo vino stvarno od grožđa 😀 No, dok naglas izgovoriš „cum sensu creatum est, per sensus creare“ 😛 ose nestanu i jedina magija koja ostane je ona u čaši.

Koncentracija voća i još nečega… nečeg hladnog – svježina, manifestira se kao voćne kiseline, nečeg zemljanog (!) – mineralna tenzija na nepcu koja traje dugo nakon što se otope tanini.

Kad počne teći kao mlijeko, žestina i prodornost postaju mekoća, tanini sve sitniji, a jednako ustrajni. Martina me izvrijeđala zbog pairinga s kobasicom, ali kobaja je čista juneća i čim proba, promijenit će odgovor. Poput slavenske antiteze 😉

A „antitezu“ o tome zašto Stipu nazivaju „vukojarcem“ ni Garmaz nije ispričao 😉 Pa neću niti ja 😀

Babić je zajeban. Kad namjerno neispravno pišem Babić velikim slovom, izgleda kao prezime. 😛 😛 😛

O potencijalu ove sorte dugo se priča. U zadnje vrijeme kao da se ponovo nešto događa. Sve je više Babića. Nekih novih ili neotkrivenih imena.

Žao mi je što nisam za ovu usporedbu nabavio Bibichev… nadam se da će ga nazvati Bibich Babić 🙂 koji možda još nije ni punjen !? Ali tu su neki novi „stari“ Babići. Ne ulazeći u dileme dubokog tla nasuprot isključivo primoštenskog kamena, sva ova tri „kamena Babića” izrazito su različita.

Prgin, Babić, 2016.

Kadulja i sušena višnja na nosu. Sok od višnje na nepcu, samo bez šećera 🙂 Suho, do kosti. A u kostima svježina kiselina za gutljaj koji traži još. Pitko i pomalo „zeleno“, supersitan tanin i koncentracija voća, ali i trag Bucavca. Legendaran položaj impresionira s razlogom, više turiste nego vinogradare 😀

Ali se otvara i postaje vinozno. Ne-voćna aromatika dolazi u prvi plan. Neopterećeno školovanjem, samo suruvost Bucavca u čaši… makija, kamen i sol. Slanost koja je još na površini, ali svejedno fenomenalan materijal. Koji bi u novim berbama morao dati više šarma.

Testament, Babić, 2016.

Što kaže Jadrtovac? Novi vinogradi na kamenu nad morem, malo sjevernije uz obalu. Lijepo tijelo, dobar balans, ali isprva previše „stisnuto“. Međutim, odmah s jasnim zemljanim afterom.

Testament poput crnog čaja se otvara i ta težina nestaje. Ostaje samo sok. Raskošan, od zrelog materijala sa sunca Jadrtovca. Asociralo me na sušeno meso 😀 Stvarno je nevjerojatno koliko vremena mu je trebalo da se napokon formira. Neuništivo. Ekstremno dekantiranje obavezno.

Matošin, Babić, 2015.

Matošin, očekivano, funky magija malog vinara. Srčanost vina koje diše drugačije, izvan konvencionalnih pravila, all`antica u najboljoj maniri, divno sočno voće, kožnatost i balzamičnost. Struktura tanina potpuno drugačija. Dok prethodnici koliko god bili različiti nemaju tu taninsku zrelost, a očuvanu svježinu. Zapravo me ta taninska komponenta najviše izenadila kod Babića…

Znajući moje afinitete nije teško pogoditi za kojom čašom je krenula ruka. Ali sve mi se nekako čini da su najbolji Babići oni koji nisu buteljirani i označeni etiketom, već pravljeni za osobne potrebe. Kao pravi pršut koji možeš samo dobiti. Ako si rod ili doktor. Ili ifke 😀 Ne možeš ga kupiti. Jer ne postoji u tržišnoj kategoriji. Previše je „divlji“ i ne može se uklopiti u tržišne konvencije. Bez da izgubi ono zbog čega je poseban. Makar to značilo da je svaka boca drugačija. 🙂

 

Cijena:110 kn u podrumu

Puno je dragih vina, neka se čak tako i nazivaju, ali jedna je Vučja Draga 😀 Vučja je draga položaj na brdu iznad Prološca u kojem se nalazi vinarija Grabovac.

Na tom su položaju posađene autohtone Kujundžuša, Pošip i Žilavka te internacionalne Chardonnay, Sauvignon Blanc.

Upravo je to sortni sastav ovog vina. Draga se otvara na nosu začinima drva, jer je provela 8 mjeseci u barriqueu. „Vosak“ na nepcu… viskozitet i prodornost bijelog vina dobrog balansa (13,5% alc), jake strukture i punog tijela. Nimalo zeleno, već više zlatno i slamnatožuto.

Raspon i fokus. Odlično raspoređene kiseline. Ne toliko srčano vino, više polagano, ali dovoljno dinamično na nepcu.

Još uvijek nisam siguran da sam uspješno zabilježio kakvo je vino… nek bude poput pite od jabuka na jesenski dan. Premda nije nimalo slatko, niti jabučno, ali „sjeda“ kako treba 😉 I Moki se svidjelo, čep osobito 😀

Veselim se novim godištima jer ovo je rasprodano koliko čujem.

Glup je osjećaj utvrditi kako je Kolarić jedno od istaknutih iznenađenja godine kad frajer šljaka sad već desetljećima. Ali, kao što sam rekao (https://vinopija.com/2017/10/25/kolaric-stare-sorte-2016/) primio se ozbiljnog posla i razlika se osjeti. Vina koja danas izlaze iz podruma Kolarić sve su bolja. Još uvijek tu ima toliko toga da se lako pogubiti i daleko od toga da je sve zlato. To je jasan indikator da se još uvijek eksperimentira jer nisi siguran u što bi se fokusirao, ali i da postoji strast, ljubav prema vinu. Da skratim, prije desetak godina ne bi baš poželio popiti nešto iz podruma Kolarić, a prošle godine to je bilo čak pet vina, među kojima i monosortni Neuburger !? , a ove godine možda i desetak vina.

Jedno od meni najuspješnijih, Rizling odgojen u drvu, uopće neću ovdje komentirati. Dabogda ne prodao ni boce tog godišta jer vjerujem kako će tek kroz nekoliko godina dokazati puni smisao. Osjećaj za mjeru i predviđanje ne možeš naučiti. To se stječe. Spoznajom i iskustvom, za koje drugi preduvjeti moraju biti ostvareni. Nema baš puno rizlinga koji su uspješno „začinjeni“ drvom, gdje je nastao sklad puno dublji od puke apsorpcije i gdje nova vrijednost toliko oplemenjuje osnovni materijal. Tu sam osjetio najveći iskorak koji nadilazi već zdrave premise promišljanja o sortama, istraživanje tradicije, suočavanje s realnim ograničenjima i preispitivanje mogućnosti (već je pukla vijest o još jednoj amfori na Plešivici, u kojoj Kolarić čuva Sivi Pinot) i širenje svijesti iznad limita lokalne sredine.

Tu sam osjetio sposobnost koja graniči s nadahnutom, dakle onom koja se stječe promišljenim smislenim radom, zbog koje se kladim na Kolarića. Vjerujem da je Franjo već u novoj ovogodišnjoj berbi i želim mu snagu i volju da uspije kako je zamislio. Kao i svim vinarima predivne Plešivice.

Kolarić, Coletti Rose, 2017.

Potpuno obrnuto od rosea 2016. godine, odnosno konceptualno potpuno drugačije. Ova boja soka lubenice skriva inteligentan (u ovom kontekstu) odabir sortnog sastava – Pinot Crni i Pinot Sivi !!!

Suho i pitko (12,5%) rashlađeno osvježenje uspjelo u potpunosti. Potpourri na nosu, sušeno bilje i cvijeće.

Niti na nepcu nije „crveno“, više tvrda nektarina s tek crvenom „aurom“, sitnom trpkosti nalik čaju od šipka.

Kompletno u tome što jest. „Bijela“ sorta ne djeluje kao kompromis, već kao jasna intuicija, I zato je izvrsno!

Kolarić, Coletti Rose, Brut

Pjenušac je iz 100% Crnog Pinota i bez dosagea !? Miris nenametljiv, svježe višnje i jagoda, a osvježavajuć i pun.

Kako nešto može gasiti žeđ i stvarati novu 😀 Potpuna suhoća i sklad. Ali svježina i punoća… kako bi ovo divno sjelo uz školjke ili još bolje škampe. Ovako delikatno, a istovremeno punog tijela.

Bez lažne punoće. Traje na nepcu točno toliko koliko treba da ne bude dovoljno 😉

Kolarić, Stare sorte, 2017.

Kad je nije, kad nije je je…

Plavec žuti, Šipelj, Štajerska Belina, Kraljevina… nisu to sorte za zajebanciju 🙂

Ako kreneš oprezno pijuckati, taj srk vrhom jezika detektirat će tek prirodno izraženu kiselost i tanko tijelo (12%) i ništa puno više.

Tek pravi gutljaj otkriva perzistenciju, neočekivanu trajnost na nepcu i têk… uz jasnu pitkost i čak mekoću teksture, sočnu voćnost, ali ipak naglašenu – vinoznost. Koja klizi kao kiša…

Cijena: cca 40 kn preračunato

Ako temu dana nazovem „manje je više“ sigurno to neće biti shvaćeno onako kako bi želio. Ipak, to je primjeren naslov.

U fokusu je netipično makedonsko crno vino, a koje je možda najviše makedonsko od svih, daleko većih i prepoznatljivijih predstavnika na tržištu.

Zašto onda „netipično“? Vinarija je vrlo mala, butikna vinarija, pravi garažist u svjetskim i makedonskim razmjerima i upravo zbog tih makedonskih razmjera – netipična. (Mislim da je pet makedonskih vinarija veće od najveće hrvatske vinarije, a samo Tikveš je otprilike pet puta veći)

„Tipična“ bi trebala biti sorta. Stanušina je autohtona makedonska sorta koja se može naći isključivo u Makedoniji. (Vinarija Popova Kula u Demir Kapiji pravi, u jednako limitiranim količinama, crno, rose i čak bijelo vino ove sorte).

Međutim je netipičan, već i vizualni doživljaj… transparencija u čaši umjeto neprozirne guste tekućine kakva se očekuje od moćnog crnjaka Makedonije. Arome nara, drijenka, sušene brusnice u mirisu i okusu, uz dodatne ustrajne tamnije note na nepcu… opojne, moćne, ali na drugačiji način. Umjesto mišićima – čvrstoćom, kičmom, karakterom! Izuzetno zahvalnim uz raznovrsna jela. Signatura podneblja kojeg upoznajemo kroz ovo vino… Sopište? Specifičnost u čaši koja je najbliža definiciji terroira od svih „Makedonaca“ koje sam otvorio.

Za ovaj idealan suvenir zahvaljujem Marijani i Hrvoju na uzorku, a cipelicelutalice na otkriću 😉

Cijena: 50ak kn u podrumu za prijatelje 🙂

Naravno, kad zamišljam mediteransko bijelo vino pitam se kakve su Voščice ove godine… Bunčić kao istinski garažist ne inzistira na konzistenciji, a meni je ionako važnija autentičnost.

Nekakav egzotičan, orijentalan začin?! Tu je ta sluzava slanoća, jod. Naznake karaktera i komplesnosti vina.

Iskričava svježina uklopljena je u tešku opojnost ekstrakta Voščica. U nekom trenutku osjetiš da je čaša volumenom premala da pokaže sve.

Poput herbalnog, kaduljastog, a osvježavajućeg bittera u afteru… smreka?

Tradicionalne bijele sorte Dalmacije brojne su. Danas su popularni Pošipi ili Grk ili druga vina dalmatinskih autohtonih sorata, međutim najraširenije i kulturološki najvažnije bijele sorte Dalmacije su Debit i Maraština (Rukatac).

Zbog specifičnih klimatoloških obilježja koji osiguravaju ravnomjerno i potpuno dozrijevanje grožđa, područje Skradina, Plastova, Promine… osigurava plod ponajbolih svojstava za pretvorbu u vino.

Sladić Marko i Sladić Ante, Debit, 2017.

Zanimljivo je usporediti debite dva susjeda iz Plastova 🙂 Podjednakih deklariranih alkohola (cca 12%) jedan i drugi ostvaruju pitak, osvježavajući Debit.

Međutim je kod Marka Sladića zrelost materijala osjetna, bez narušavanja pitkosti cjeline. Čak takva da se vino čini kao da nije skroz suho. Međutim jest. Najvažnija karakteristika ovog Debita je opuštenost, dozirani oksidativni moment. Ipak, obzirom da sočna svježina djeluje vrlo moderno u cjelini, očito je ovdje stilski statement formirao vino.

Ante Sladić ostvaruje drugačiju emulziju. Kompatibilne kiseline drže svježinu, vino nije naporno, uopće nije napucano da pršti svježinom jedno ljeto i onda se raspadne, ali opet jest „moderno“ vinificirano. Odličnoj vibri pomaže i jedan od najuspjelijih primjera redesigna (realno novog dizajna) vinske etikete ne samo u Hrvatskim okvirima.

Sladić Marko i Džapo, Maraština, 2017.

Po ovome je podrum Sladića s logotipom vuka 😀 najpoznatiji. Premda također deklariranih nevisokih 12,7% alc, već na nosu je „travarica“ intenzivno aromatična. Na nepcu je jasno da se radi o strukturiranijem vinu punijeg tijela koje prati i teža jela od ljetnih vrućina. Uz pravi sir i maslinovo ulje, malošto mi još treba.

Džapo, donedavno mi potpuna nepoznanica. Ova je Maraština osjetno „zelenija“ od impresivnog uzorka 2016. koj pamtim. Ali treba joj još vremena. Da taj zreli, neforsirani materijal pronađe svoj balans u boci. Trenutno se čini manje opušteno, stegnuto i kontrolirano da izbjegne zamke oksidativnog pristupa. Ali i šarm koji takvo vinarenje omogućuje.

Možda se zato doima manje tradicionalnim od tog uzorka iz 2016., ali je i dalje to autentična Maraština. S vinograda Promine.

Opojno mediteransko cvijeće i žustar gutljaj funkcioniraju kao skladna cjelina. Možda i nije vino za pamćenje, ali jest za neopterećeno uživanje. Vino koje vremenom u čaši omekša, opusti se i uravnoteži postajući još cjelovitije…

Džapo, Debit, 2017.

Moj favorit ovog ljeta je Džapo Debit, premda još uzorak iz bačve, u cjelosti je formiran. Ta karakteristična tupa kiselina i lakoća 13% alc. s dosta tijela, a bez osjetne težine…

Mlijeko.

Dorađeno, ali ne pretjerano. Upravo toliko koliko treba da sve tvrde arome krša ostanu sačuvane u vinozoj priči, bez da „prebaci“ na žutine i sl. ili još gore, na tehnicirane ananase, nekatarine i pičkematerine.

Ovdje se još osjeća kruška. Osnovna fermentativna aroma valjda svih bijelih sorata. Jak materijal. S mudima.

Taman toliko aromatski uskraćen da se može neopterećeno uživati dok ljetni vjetar škaklja u ušima.

Živjeli!

Od svega što me čini radosnim i svega što me rastužuje, neću pričati ovdje ni o Oliveru ni o svjetskom nogometnom prvenstvu. Pričat ću o ljubavi. Onoj ljubavi koja se može osjetiti u čaši vina. Kao i ona ljubav koju čaša vina probudi. Teško je tome i nepotrebno tražiti razlog. Jer to nikad nije samo jedno obilježje ili neka specifičnost. Ali jest uvijek ravnoteža prave stvari na pravom mjestu i na pravi način. Tako sam osjetio i priču kaštelanske vinarije Bedalov.

Bedalov, Tribus, 2015.

Cijena: 50 kn u podrumu

Puno mekše od iznenađujuće dobre 2014., to je valjda zrelost 2015.godine.

Uz dosta te povremeno naporne zinfandelovske zrelosti i koncentracije šljiva i borovnica na nosu, osjećaj je Plavca na nepcu. I nečeg što ga je omekšalo. Možda druge sorte, jer uz Zinfandel (Crljenak Kaštelanski, Tribidrag) i Plavac, Tribus sadrži i Dobričić. Mama, tata i dite 🙂 kako se zna duhovito komentirati.

A možda je i školovanje presudilo… vremenom se i na nosu intezivira eteričnost Plavca, kaduljaste senzacije ustraju. Ali se vremenom i tanini nakupe, gutljaj ne postaje trpak, ali traje duže bez da umara.

Pravi pogodak uz crveni rižot. Ipak, 2014. je prvi Tribus koji sam probao u jednom splitskom restoranu prošle godine i bilo je to bitno elegantnije vino. S kičmom koja prkosi. S nekom asketskom elegancijom. I dalje autentičnom.

 

Bedalov, Plavac mali, 2011.

Cijena: 50 kn u podrumu

Neočekivani favorit je ovaj predivni Plavac, deklarirano iz 2011. godine !?

Staro, neutralno drvo otvara prostor tkivu Plavca da diše kroz kožnatu voćnost… bobica grožđa koja puca od zrelosti, ali i od zdravlja. Tanin omekšan, ali i dalje uvjerljivo autentičan.

Doslovno nijansa šarmantne truležastosti i balzamičnosti doprinosi kompleksnosti, a ne nestabilnosti. Jer isprva „zeleno“ nepce proradi u svoj punoći drugi dan nakon otvaranja boce.

 

Bedalov, Crljenak, 2016.

Cijena: 50 kn u podrumu

Umjesto uobičajenih voćnih senzacija, smola crnogorice. Tvrdoća koja se na nepcu realizira drugačije… odakle ova jabučna svježina, koncentracija i sladora i kiselina (?!), a tanini pitomi, sitni.

Osjećam dehidrirano grožđe, a ne prerano brano. Slani kamen u surovom afteru. Sok sunca i zemlje istovremeno ostvaren u svakom gutljaju.

Upečatljivo bez masnoće i moćno bez težine.

 

Bedalov, Castel Zinfandel, 2016.

Cijena: 70 kn u podrumu

Miris školovanja… veće neutralno drvo?

Koliko sam shvatio radi se o starijem vinogradu Crljenka (Zinfandela, Tribidraga) i ovo vino je potpuno nalik mlađem Crljenku, uz priznajem, određenu profinjenost koja čini razliku. Koja ne izgleda kao da je do odgoja, već do materijala.

Korjenaste senzacije se otvaraju ubrzo uz očekivano voće, a zrelost materijala je predivna. Kao i balans. Najpitkijih 14,6% ikad 🙂

Cijena: 40 kn

Ovo vino nije bilo na radionici Maraština / Rukatac – skriveni adut Dalmacije koja se održala u sklopu Festivala Vino Dalmacije 2018. u Splitskom kampusu ovog proljeća.

Na toj radionici diskutiralo se o potencijalu sorte i u tom smislu se na kraju rastočila jedna od zadnjih preostalih boca jedne Maraštine iz 2013. ili 2011., ne sjećam se, jer uglavnom ništa spektakularno nije demonstriralo. Ta boca nije bila uvjerljiv primjer kako se Maraština može razvijati jer se vino podosta raspalo i u suštini, nije bilo bolje nego u trenutku punjenja.

Sladićeva je (Ante) zato blistala, iz 2016., premda je jedino iznenađenje koje je kvalitetom materijala i karakterom odudaralo od moderne stilistike bio meni nepoznati Džapo !?

Možda ne na radionici, ali u dvorani se moglo probati i još nenapunjen Rukatac Miloša. Također i ova Maraština vinara koji je također poznatiji po svojim crnim vinima…

Taj „jod“ na nosu sugerira neku drugu školu, pristup u kojem se vino neće raspasti niti oksidirati nekoliko godina nakon punjenja. Primjerice, 2013. Maraština Bedalova danas impresionira van kategorija „svježih“ i „odležanih“ vina. Jer je oboje istovremeno.

Traditional organic production piše na etiketi. I to se osjeti. Na poželjan način. Način na koji miriše suho bilje krša, kadulja i smilje. Uvjerljivo.

Uljasto, a nimalo zamorno. Dok su puna usta soka od ljekovitog bilja, trajnost i tjelesnost prirodno su balansirani poetskom svježinom. Nevjerojatna pitkost i slanost koja ostaje na nepcu nisu tu da impresioniraju na prvu pa da se naknadno deformiraju.

Tu su da traju. Sa svega 12,7% alc. i za svega 40 kn.

Cijena: 30 kn u vlastitom dućanu

Hrvaština nije sorta. Hrvaština je više sorti 🙂 Čak i Maraština i Debit su zastupljeni u tradicionalnoj Sinjskoj Hrvaštini, ali ono što Hrvaštinu čini osobitim vinom su „zaboravljene“ Ninčuša, Glavinka, uz autohtone Plavinu, Babić, Crljenak… crne sorte karakteristične i za Cetinsku krajinu u kojoj se danas na žalost ne pravi vina kao nekad.

Na žalost, jer da se nisam maknuo iz fotelje i obišao još neotkrivenu Dalmaciju, teško da bi negdje naletio na „vino sinjskih alkara“, resku, sočnu okrjepu „dizajniranu“ za tešku hranu.

Predrasudama unatoč, „vino sinjskih alkara“ nema 15% alkohola 🙂 Ovih jedva 12% ništa ne nedostaje…

Sasvim dovoljno tijela da se nosi s raznim jelima, ali bez taninskog stezanja u afteru. Zato s dosta mirodija i voćne kožnatosti, čak zemljanosti… vinozno vino koje umjesto na prenaglašene aromate miriši na vino, uz dobrodošao nježan rustikalni vonj domaće radinosti.

Nevjerojatno je funkcioniralo uz arambaše, vjerojatno i zbog suhog mesa uz koje se pravi arambaši poslužuju. U vinu se ne osjete kiseline uopće, ali otapa masnoće poput čarolije.

Čarolije Cetinske krajine koje treba istražiti 😉