Cijena: 100,00 kn na enozoik.com

Priznajem. Boca izgleda kao još jedan populistički i površan Coteaux d’Aix-en-Provence proizvod.

Ova Provansa ipak iznenađuje…

Lijep intenzitet na nosu, elegancija i profinjenost mirisa se očekuju. Premda seriozno suh, s nježnom muzirajućom teksturom na nepcu, opet je to vrlo tipično vino za ono što se naziva provansalskim roseom. Površno se čini kao još jedan u nizu provansalskih rosea boje blijede breskve.

Ali kad te šumske jagode ustraju i u slankastom afteru, materijal se doima puno upečatljiviji nego što se isprva čini. Cabernet Sauvignon, Cinsault, Grenache, Sauvignon Blanc, Semillon, Syrah, Vermentino. Ambiciozan sortni sastav 🙂

Balans je egzemplar sklada, osvježenje bez uopće percipirane kiseline, punoća bez percipirane slatkoće. Sočan srk. Britko vino s finišem koji traži još.

Pametan i pažljiv odabir koji pokazuje da Enozoik zna prepoznati standout u moru sličnih vina.

 

Cijena: vrijeme da ponovo citiram Oscar Wildea “Nowadays people know the price of everything and the value of nothing.”

 

Nacrtaj mi ovcu.

Antoine de Saint-Exupéry… prve riječi na francuskom jeziku koje sam poželio znati izgovoriti. “Mali princ“ je nešto na čemu sam odrastao. Kao i Plavac mali, uostalom 🙂

Uglavnom, pripovjedač je Malom princu crtao ovcu. Jedna je izgledala bolesno, druga je bila ovan 🙂 , treća je bila stara, a Mali princ je htio ovcu koja dugo živi. Na kraju mu je nacrtao kutiju s rupama. Ovca koju želiš je unutra.

Ta alegorija toliko je snažna i jednostavna da je nije potrebno objašnjavati.

Dingač je proslavljeni položaj Plavca malog. Danas je malo Dingača u kojima mogu uživati. Zašto je nečije „skuhano“ grožđe bolje od drugog? Zašto 2011 Kiridžija Dingač nije mastan? Zašto dugo živi? Herbalan je, kao i grožđe, blisko zemlji, kožnato i mesnato… puno topline tanina i hladnoće kiselina.

 „Ako odraslima kažete: Vidio sam divnu kuću od crvenkaste cigle, sa geranijumom na prozorima i golubovima na krovu…, oni nisu u stanju da zamisle tu kuću. Treba im reći: Vidio sam kuću koja vrijedi sto tisuća franaka. Onda oni uzvikuju: Kako je lijepa!“

Puno je Plavaca u ovom cjenovnom rangu prezrelo i preteško, a bez pravog tijela. Puno ih djeluje namješteno i ušminkano, a s čudnim kiselinama, u disbalansu s cjelinom.

Korta Katarina uspijeva ostvariti ono što malokojem Dingaču danas uspijeva. Doduše, Korta Katarina je također grožđe Dingača i Postupa. 2009 Korta Katarina Reuben`s Reserve otvara se cedrovinom. Dah ipak integriranog drva. Bez džemastosti, a ekstraktno, koncentrirane arome suhih šljiva, smokava i pelina. Herbalan i na nepcu, do granice gorčine. Kadulja i tanin omekšan školovanjem i vremenom. Još pomalo drven, ali ta zemljanost i čvrsto, vitko tijelo bez grama masnoće, tvrdo, impenetrabilno. Ne zatvoreno, impenetrabilno 🙂 Vrijeme u dekanteru je obavezno. Alkohol prati takvu koncentraciju. Izražen je, ali ne grije i ne štipa. Jedan od najfinijih Plavaca koji sam probao.

2012 Korta Katarina Plavac Mali daje rogač i kadulju na nosu, a suhe smokve i višnju na nepcu. Dim i voće zajedno, savršeno čisto i pravilno. Sitan kožnati tanin isprepleten je svježinom hladnih kiselina. Pedantno skrojeno, aromatski precizno, iz prvorazrednog materijala. Toplina u nosnicama ili hlapivost? To što nema balzamičnosti na nepcu ne znači niti da nije hlapivost niti da jesu prirodno visoki alkoholi. „Vatreni plavac“ rekao bi Bulić 🙂 Kad se napokon skupi na hrpu nakon dekantiranja i formiranja u čaši, diše. Polako. Kao more. Duboko. Postaje cjelina.

Jedan je Dingač, ali što je s ostalim Plavcima? Kako se Plavac otoka Korčule uklapa? 2015 Zure Advocatus Diaboli ruši stereotipe. Daje rogač i suhe višnje, začinjenost i svu snagu topline, a bez alkoholnosti. Taničan grip na nepcu nije tako surov kakav je bio prošle godine, a sva srčanost i voćnost se produbila zajedno s neprepoznatljivo vitalnim kiselinama. Ipak se, koliko god bili usitnjeni, svi ti tanini talože i talože. U prepoznatljiv stisak. Je li to Plavac? Kakav samo tvrdi sir s maslinovim uljem može ublažiti?

„Ako odraslima kažete: Dokaz da je mali princ postojao je to što je bio prekrasan, što se smijao i što je želio ovcu. (…) Oni će slegnuti ramenima i smatrati vas djetetom! Ali, ako im kažete: Planet s kojeg je došao je asteroid B612 – bit će uvjereni i ostavit će vas na miru.“

Plavac mali uspijeva i u Makedoniji. Je li netko probao 2013 Ezimit Veliki Plavac mali? Vjerojatno više puta nego što mislite 😉 Miriši kao Vranac kožnatih tanina, ali uz voće Vranca istovremeno je bogato aromama rogača i suhe smokve, višnje i šljive. Međutim, balans fantastičan… savršeno, ali dosadno. Pomalo sintetsko, ne ispolirano u smislu zapeglanosti, već bez duše.

Duše zato ne nedostaje Višanima. 2016 Bunčić Smokovo autsajder je po svemu. Od sirove snage njegove mladosti jači je samo kožnati tanin. Vinozno vino, robusno, „domaće“, a bez indikatora „kućne radinosti“. Mineral u afteru! Pijesak Smokova koji je upio sunce i ostavio hladnoću bez imalo hlapivosti. Esencija tla i sorte specifičnog terroira.

Terroir… riječ na francuskom jeziku za koju sam poželio znati što znači.

Oči su slijepe. Srcem treba tražiti.

Cijena: 110,00 kn na enozoik.com

Rheinhessen! Čak i naziv regije zvuči organski 😀 😀 😀

Intenzitet na nosu koji se ponaša kao vakuum?

Slamnatožuto zelenkastog odsjaja i potpuno bistro?

Jasan primjer što je Riesling.

U mirisu suho cvijeće, čaj i limeta, uz prezentnost nečeg „fanatičnog“. Potpis vinara, terroir ili oboje. Ipak, besprijekorno čisto. Blistava jasnoća aroma Rieslinga. Aromatski zavodljivo. Kao svako kompleskno vino, ne otkriva sve otprve.

Suhoća delikatnog materijala idealne ekstraktnosti… dosta mesa bez težine u srčanom gutljaju dinamične mladosti. Balans.

Pravilna struktura. Predivna linearnost, longitudinalno vino… monolit. Tenzija na nepcu i taj „lingering closure“ tjera na misao…

Never ignore a rainbow so you can balance your checkbook.

Cijena: 159,98 kn

Amber wine my ass. This is orange!

Sexy macerat Malvazije i Chardonnaya definitivno nije „jantarno“ vino 🙂 Nemirna energija pršti iz čaše kao da vino nije shvatilo da je nakon tolikog školovanja u podrumu Rožanić ipak završilo u boci. Samo „školovanje“ kao riječ zvuči deplasirano. Premda, vrijeme u podrumu od presudnog je utjecaja kod ovako ekstremno maceriranih vina.

U svojoj trenutnoj fazi, nakon prvog dodira sa zrakom Antica (Malvazija) podsjeća na koricu mandarine dok je Milva (Chardonnay) puno više medasta, bademasta i „bermetasta“, ali osvježavajuća poput naranče u baklavi.

Acid kick Antice neodoljivo nalikuje Čotarevim vinima „brez dodanega žvepla“ 🙂 Još kad je vino tako prodorno i sirovo, pulsirajućih kiselina, naizgled tanje u tijelu u odnosu na Chardonnay, ali s energijom koja bridi nepcem i dulje nego što je to kod Milve…

Podjednako surovo suha, Milva se ipak prepoznaje po breskvastoj burgundskoj mekoći. Jasno pokazuje sposobnost sorte u apsorpciji drva koje se osjeti kao začin i za razliku od Malvazije, Milva nastupa kremoznije, ekstraktnije, ali i oporije, do ruba gorčine. Na prvu šarmira reskoćom, živahnosti i punoćom, bez imalo octenosti ovdje.

Ali niti Antica niti Milva nisu vina „na prvu“. Zamišljena i ostvarena kao meditativna vina, kao vina transformacije u čaši ona su emulzija koja povezuje i redefinira granice konvencija.

Cijena: hvala Klemo 😉

Sva je prilika da će većina Dalmatinaca ostati razuvjereni na vinskoj radionici naslova „drugačija crna Dalmacija“. Kad otkriju da osim Plavca Malog, Dalmacija baštini i neke druge sorte. Lasina, Darnekuša, Babica… zaslužne su za neka meni omiljena vina.

Pomalo je smiješno tu ubrajati Plavinu. Plavina ili Plavka je (nadam se) još uvijek druga najzastupljenija dalmatinska crna sorta. U javnosti je nepoznata (u usporedbi…) osim nekih Vinoplodovih pokušaja u pogrešnom smjeru.

Genetski brat (ili sestra, teško je reći kod dvospolnih vrsti 🙂 ) Plavcu i Vrancu, u ovom slučaju dolazi iz Vrgorca. Nije važno gdje je to, važno je gdje pripada po novom ZOI 😀

Po onome što sam dosad Plavine / Plavke mogao probati, načelno daje vino nježnijeg tijela i mekših tanina od Plavca, kakva je i Gašparova Plavka. Gašpar je ostvario i pucketavu svježinu na nepcu, sačuvao sočno voće idealne zrelosti, a da je ipak „vinsko“ vino, a ne površan parfem.

Vinoznost, kožnato grožđe, tek onda višnja, ali sušena i diskretan začin od drvene bačve, slutim. Slani after iznenađuje, kao naznaka nečeg terroirskog, ali nećemo pretjerivati 😉

Ne znam zašto me iznenađuje još jedno dobro vino iz Plavine kad bi takvih vina trebalo biti puno i kad bi trebala biti pristupačna, distribucijom i cijenom…

Cijena: 17,50 Eur za Thalassitis, 15,20 Eur za Hatzidakisov Assyrtiko

 

Naravno da mi nije bila namjera uspoređivati ova dva Assyrtika već je to proljetno poslijepodne žudilo za nečim (ne)stvarnim 🙂

U jednoj čaši jod Thalassitisa, u drugoj sol nošena vjetrom Hatzidakisovog baznog Assyrtika (koji sadrži zanemarive udjele Aidani i Athiri sortimenta).

Uopće je bilo nevažno uspoređivati u terminima vinificiranja po mnogočemu dva oprečna Assyrtika dok se Hatzidakis nesputano taloži na nepcu. Pretpostavljam da bi ovako izgledala suza kad bi vulkanski kamen Santorinija zaplakao 😀 Ni prvi proljetni znoj oči ne peče koliko ova kapljica i nakon gutljaja teče 🙂

Thalassitis ostvaruje strahovitu tenziju na nepcu. Kad sam prvi put probao ovu bocu (berba 2007. otvorena u 2012. godini) pomislio sam kako to uopće nije ono što bi očekivao od Assyrtika. Danas mislim obrnuto. Baš to jest Assyrtiko, sluzavo, morsko… my kind of minerality.

Najvažniji zaključak: I kad ih sunce ugrije na stolu, ova vina ne popuštaju ni milimetra. Sva svježina je tu, prezentna, duboka, neovisna o temperaturi…

Cijena: zanemariva u usporedbi s vrijednosti 🙂

U startu potpuni izostanak uobičajenih voćnih senzacija. Voćna mladost je paprena, skoro pucketava nalik “barutu” Schioppettina… i potpuno zemljana.

Prava zemljana Blatina s dubokim balansom koji se ostvaruje u čaši. Ipak, ne želim dekantirati već uživati u mirisu, vratiti se svako malo, promatrati što se odvija…

u životu, sačuvanom bocom koja je prerano otvorena.

Izrazito čisto. Skoro da ovom godištu nedostaje dobrodošle „prljavosti“ artizanalnog pristupa.

Ali zato tako jasno. Vino tla. Osjeti se to u robusnosti svake bobice. Svaki sitan kožnati tanin koji se zadržava na nepcu u potvrđujućem gutljaju, oboji ga u arome maraske.

Potpuno suha i sočna na poziciji 12,10% alc, izražajnija i trajnija od ijedne druge. Blatina. Ne želim više spominjati kvalitetu nasuprot količine… želim govoriti o ljepoti ekstrakta.

Beskompromisnoj kao i riječi na etiketi: I will make wines like this or I will not make them at all.

Cijena: cca 25 Eur

Svako malo se susrećem s tim. „Trying to nail the sucker“ pristup. Nije bitno vino, bitno je da ga „Ja“ organoleptički analiziram. Posljedica je da se toliko veličanstvenih vina otpisuje. Kako na službenim ocjenjivanjima vina tako i na privatnim druženjima.

Većina istinski vrijednih boca vina otvaraju se prerano i potrebno je iskustvo da bi razvio osjećaj uz pomoću kojeg razlikuješ vino koje je u nekom stvarnom problemu i vino kojem samo treba manje ili više zraka. Odnosno vremena.

Jer nikad nema dovoljno vremena. Treba probati sve. Što više to bolje. A ja kažem, više će koristi imati onaj tko provede dan i dan nakon otvaranja boce Montenidoli, nego onaj tko je za redom kušao stotine najskupljih vina.

Nešto egzotično, orijentalno… mošusno… dodaje Martina. Iskreno ne znam koja senzacija dolazi od školovanja u drvu, koja od Vernaccie di San Gimignano niti je to ovdje bitno. Prodoran, moćan ekstrakt nudi kadulju, ali ništa se ne ističe osim drva. Samo nisam skroz siguran što je ovdje “drvo”.

Na površnoj degustaciji nema greške, ali ovako osjeti se nešto. Nešto zbog čega si postavljam pitanje bi li kopiranje iste vinarske prakse čak i u slučaju ostvarivanja identičnih analitičkih parametara dalo isti rezultat u čaši. Znamo da ne bi. Nema duše u egzaktnoj jednadžbi.

Čini se da nakon 45 minuta voće Vernaccie preuzima, a drveni se utjecaj u potpunosti integrira. Međutim, tek dan nakon, esencija se razotkriva i mineral jedini ostaje čvrsto u čaši, unikatan, čist i neuništiv. Prkosi vremenu po prirodi. Daje nam vrijeme. Koje prečesto ne znamo cijeniti.

Strpljenje i poniznost nisu isto što i neznanje i slabost.

15.03. održana je tematska radionica Vinske čitaonice u Vinodolu na kojoj su predstavljena domaća vina koja kvalitetom onoga što ostvaruju mogu biti konkurentna bilo gdje u svijetu.

To nisu samo „Best Buy“ vina najbolje kupnje i slične tržišne kategorije. To su vina koja u većoj ili manjoj mjeri utjelovljuju i predstavljaju Hrvatsku ponudu u globalnom kontekstu.

Danas mogu naručiti vina od bilo kuda u svijetu, ali ovo su vina koja sam naručivao najviše. Ima ih još, ali morali smo se odlučiti za 8 zbog formata i smisla radionice.

Započeli smo mjehurićima. Kriterij po kojem je Millenium u ovoj selekciji nije samo cijena koja je dakle jedna od najnižih u maloprodaji za pjenušac klasične metode. Kriterij je kontinuitet jer obitelj Tomac sad već desetljećima brusi vještinu pravljenja pjenušaca, a još važniji kriterij je podizanje razine kvalitete. Novi degoržmani Milleniuma su poput nekadašnjeg Classica, taman toliko robusniji i neuglađeniji da se razlikuju od Diplomata, ali pristupačna istinska vrijednost.

 

Piquentum Blanc vjerojatno je prva istrijanska Malvazija koja ne pripada nijednoj dominantnoj stilistici. Jedina „stilistika“ ovdje uvjetovana je obilježjima berbe i premda sam doživio čudnovatih čepova i raznih oscilacija, Brečevićeva je Malvazija jedna od još uvijek malobrojnih istinskih Malvazija. Nakon izvrsne 2015. Dimitri je s 2016. ponovo dokazao da Malvazija takva kakva je može biti karakterno vino.

Blistalo je te večeri ovo vino i osobno mi je baš jako drago zbog toga. Upravo je ovaj „prirodnjak“, koji i zajedno s Dimitrijem nastupa na sajmovima prirodnih vina, ostvario jedno od najznačajnijih kontinentalnih bijelih vina Hrvatske. Unatoč fascinantnim amplitudama ili baš zato, Kosovčeva vina su značajna, a osobito ovo – Škrlet Selekcija 2011. Dugo smo razbijali glavu bi li radije otvorili zavodljivi Chkrlet iz 2016., ali sad mi je drago da smo se odlučili za Selekciju iz 2011. Premda koncepcijski vina brzog gutljaja, fantastično doziran začin energizirao je nepce na način neusporediv s bilo kojim drugim hrvatskim bijelim vinom. Ne Škrletom, već bilo kojim vinom i kad bi morao uspostavljati analogije, bojim se da je čika Tvrle 😉 bio u pravu sa suhim Furmintima vulkanskih terroira Hungarije 😀

Ako su već ova vina iz „Svetsko, a naše“ kategorije, sljedeće je definitivno „naše“. Potpuno u skladu s prepoznatljivim stanjem uma, iz više pomodarskih nego suštinskih razloga malotko ga cijeni kao nekad kad se i prodavalo po dvostruko višoj cijeni. Bijelo Venje Ive Enjingija veliko je hrvatsko bijelo vino, a usporedba godišta jedno od najzanimljivijih radionica i druženja u kojima sam imao privilegij sudjelovati. Vino koje miriši na Božić, odnosno obilje božićnog stola punog svega najboljega, kao što je to Venje u svojoj raskoši Traminca, Sauvignona, Graševine, Rizlinga i Pinota.

Matković potpisuje vina u koja sam se zaljubio ne zbog hipsterskih etiketa i još manje zbog proklamiranog manifesta iskrenih vina. Iskrena vina svatko normalan će podržati 🙂 osobito konzumacijom 😉 ,a osobito Frankovku. Prezrena sorta u ovim podnebljima vrlo je cijenjena u nekim drugim. Kad je netko ostvari na način koji je rustikalan, kuštrav, energičan i adekvatno zemljan, onda je iskrenost uvjerljiva.

 

 

Jasno se sjećam Vinsitre kad sam prvi put probao Noir Nobile 2005 i Cabernet Franc 2007. „Tko to kuži?“ pitao me nekidan Vjeko. Umjesto rezignacije dominantnim preferencijama domaćeg tržišta, odgovaram kako sam sretan jer ovo vino smatram osobnim „otkrićem“. Ukratko, ovaj istrijanski Chinon jedno je od najboljih Hrvatskih crnih vina. Točka. Po cijeni takvoj da sam naručivao kartone. „Više za mene :)“ odgovaram. Aktualno godište je 2011., međutim tko još ima 2009. i 2007. neka uživa jer je još šteta otvarati premladu 2011. kojoj treba dva sata u dekanteru i pola sata u čaši. A tko ima 2006. nek se javi. Postat ćemo najbolji prijatelji 🙂 🙂 🙂

Ritoša. Majstor sklada. Iz godine u godinu jedan od najboljih hrvatskih Cabernet Sauvignona, a 2015. je najbolja dosad. Opet isti kriteriji, rastući kvalitet, kontinuitet i cijena. Uostalom, vina Ritoša kao da su pretplaćena na Preporuku Vinopije. Pristupačnost Ritoše u maloprodaji postala je referentna točka pametne kupnje, ali ovaj Cabernet je dodatno nadahnut.

Intenzitet na nepcu, prepoznatljiva bordoška matrica… birane i utemeljene riječi za paradoks ovih krajeva. Neretva i kuća Prović. 2010 MC bilo je jedino „kvalitetno“ vino kraj svih „vrhunskih“ (i Bibichevog „stolnog“ Alepha ha ha ha) koje je pred dvije godine skupili najviše bodova na sijepom kušanju hrvatskih bordoških kupaža. 2012 MC još bolji, a 2013 MC ništa slabije 😉

foto courtesy of Pret-a-wine :-*

Cijena: 110,00 kn

Malvazija koja zaslužuje biti istaknuta iz više razloga.

Belaj pripada istočnoj Istri i to je zanimljivo zbog koncentracije renomiranih vinarija zapadne i centralne Istre.

Malvazija 2012 pokazala je uvjerljiv karakter. Konkretno, kvalitetu na nepcu uz nisku razinu alkohola… nešto što pokazuje još uvijek mlada Ksenija, Malvazija iz 2015.

Ksenija je jedna od malobrojnih Malvazija koja nije „zelena“ i nije ostvarena kao stilski sljedbenik ideala mlade Malvazije. Naprotiv je zagasite zlatnožute nijanse poput jesenske, sušene smeđe biske nasuprot zelene.

Ksenija miriši profinjeno, nenapadno i bez infantilnih senzacija. Delikatan bagrem i sušeno voće.

Nježno je u ustima, mekoća oblaže nepce bez uljaste teksture tako da vibrantna život još bridi nakon gutljaja. Slanoća ekstrakta. Supstanca. Još se može osjetiti zrelo grožđe iz kojeg je nastalo vino. Žuto. Suho, 12.8%.

Zaokruženo, skladno i pitko, a nimalo plitko 😉