Gledajući iz Zagreba, s druge strane Žumberka-Samoborskog gorja nalazi se Bela Krajina (Metlika-Semič-Črnomelj). Kad vinoljupci odu na izlet u Belu Krajinu, jedno od obaveznih mjesta gdje će završiti je vinska klet Prus, na samoj granici sa Hrvatskom. Ovaj oduvijek vinarski kraj čuva neke lijepe tradicije premda je nekako godinama u drugom planu. Jožef Prus je stari majstor koji pomalo podsjeća na Enjingija vinskim stažom, ostvarenjima, brojem etiketa, tipologijom vina i elanom. Ne znam je li bio jednako energičan kao i danas, ali Prus je bio tu još prije nego su Goriška Brda postala hit.

Kao što su svojedobno sve vinske kuće forsirale predikatna vina, slično je danas s pjenušcima. Prus također „prati trendove“ tako da je njegov muškatni brut opravdano nagrađivano vino kojim se predstavio nedavno i u Zagrebu, ali se najviše proslavio predikatnim vinima. Ovaj prvi susret s Prusom u Krmačini 🙂 prošao je nadahnuto u znaku suhih mirnih vina pa sam se vratio sa belokranjskim „suvenirima“…

Prus, Traminec, 2016.

Cijena: 9-10 Eur u podrumu

Ako nije raritetan Alzaški Gewurztraminer, šanse da kupim Traminac skoro su nepostojeće. Skoro, jer eto Traminca opojne aromatičnosti karakteristične za sortu, cvjetnih mirisa s herbalnim primjesama čak granično botritično, a koje je na nepcu skladno, osvježavajuće i široko… opušteno i glatko klizi s jedva zamjetnim peckanjem visokih 14% alc.

Bez bljutave slatkoće, samo kruška, tvrda i zrnata. Predivno vino.

Prus, Šentlovrenka, 2013.

Cijena: 9-10 Eur u podrumu

Mirisu treba malo vremena da se otvori i pusti zemljanost i herbalnost zajedno uz suho voće (šljive).

Mekane i mliječne kiseline uklopljene u vitko tijelo osvježavaju tijekom i nakon gutljaja. Skladno vino, malo „gumenasto“. Ne očekuje se od Lovrijenca (St. Laurent) ne znam kakva struktura tanina, ali svakako tanin nije niti kožnat niti drven, a tekstura djeluje „gumirano“… što zapravo doprinosi zemljanom karakteru „šentlovrenke“. Zanimljivo…

Prus, Sivi pinot oranžno vino, 2013.

Cijena: 25 Eur u podrumu

„Pa gdje baš najskuplje gazda?“ kako kaže cigan u vicu… Ne znam je li ovo rose koji je pošao krivo ili sam uzeo neko drugo godište od onog koje smo kušali te večeri u Krmačini.

U svakom slučaju, dosta je bilo krmačenja 😀 Alkoholna bljutavost kakvu dugo nisam doživio. Deklarirano suho (s 14,5%) ,ali ako taj sirup nije ostatak sladora onda se vino raspalo. Kao da je šećerna vata umočena u jeftini brandy.

Premda ni inače nisam osobito sklon oranžnim Sivim Pinotima ne odbacujem mogućnost da me ugodno iznenadi kao što je bio slučaj te večeri, ali ovo je daleko od te čarolije. Možda je do godišta, možda je do punjenja, jer za ovo ne bi dao ni 25 lipa, kamoli eura…

Jedno loše iskustvo ipak ne narušava općenito vrlo pozitivan dojam radionice majstora Prusa 🙂 u kojoj je još puno blaga koje treba otvoriti 😀

Cijena: 16 Eur

Dugo se još zadržao tropski nos, ali nekako od početka efemeran, površan, s naznakama da će se pojaviti nešto dublje i postojanije. Prvo dunja, pa vinogradarska breskva…

Na nepcu slično. Ispod voća trag minerala i „opuštene“ vinifikacije, kontrolirane, ali tradicionalne s pravom mjerom.

Reska zrelost voća, idealna. Sočan zagriz u jabuku. Mekoća koja ostaje nakon gutljaja.

Moćan ekstrakt. Ne težinom. (13% alc) Ne „masnoćom“. Perzistencijom. Upečetljivošću. Ureže se u nepce i ostaje. Odlika odličnih vina 😉

Paradoks, francuska veza, butikna vinarija… Jedna od boca za čuvanje i party trik na druženjima gdje se kuša „na slijepo“ 🙂 Jer premda je lako detektirati sortu, Prnjavor sigurno nikome neće biti top of mind. Ali, ako će nešto mijenjati percepciju, onda su to ovakva vina.

Vrijeme je možda najvrijedniji resurs kojim raspolažemo, a kojeg uzimamo zdravo za gotovo.
Vrijeme je bila tema radionice Podrum u podmorju koju sam s Markom Duševićem iz Adriatic Shell održao tijekom Vinartovog festivala. Nismo uspoređivali vina različitih vinarija, nismo uspoređivali niti ista vina iste vinarije različitih godišta, a nismo ni uspoređivali različite čaše ispunjene istim vinom. Uspoređivali smo isto vino iste vinarije istovremeno punjeno uz osnovnu razliku da je jedno vino provelo vrijeme u podrumu, a drugo je provelo vrijeme u moru.
Podrazumijevamo da kad jednom stabilno zdravo vino zatvorimo u bocu da je to sve što možemo učiniti u smislu proizvodnje ili stvaranja vina.
Naučili smo da se neka vina razvijaju u boci, a neka ne. Ona koja se razvijaju čuvamo u za to primjerenim mjestima, podrumima, bankama vina, vinskim frižiderima…
Vina koja se vremenom razvijaju nazivamo velikim. Naučili smo da osnovno obilježje onog što se naziva velikim vinom nije percepcija veličine kroz „masivnost“ „gustoću“, „težinu“ vina, već upravo – dugovječnost.
Pritom se misli na takvu dugovječnost u kojoj je vino s vremenom u boci postalo bolje nego što je to bilo u trenutku punjenja.
Istraživalo se koji su to najvažniji faktori za odležavanje vina i tehnolozi su skloni analitičkim parametrima jer se oni mogu izmjeriti nama usporedivim veličinama. To je dovelo do bukvalnih interpretacija u javnosti pa se često čuje kako su vina visokih kiselina ili visokih alkohola ili tanična vina odlična za odležavanje što tako pojednostavljeno uopće ne stoji.
Koji je to onda faktor najvažniji za odležavanje vina? Pa, vrijeme 🙂
Vrijeme u više značenja. Vremenske prilike te godine u vinogradu. Vrijeme u podrumu tijekom kojeg je i kako školovano vino. Vrijeme u boci, pri čemu je poznato da u ekstremnim odležavanjima dugovječnih vina dvije boce koje su provele desetljeća zajedno mogu obje biti zdrave, ali će vina biti različita.
Ali zašto se onda događaju ovakve razlike između dvije boce nakon svega godine dana u moru?
Nemam pojma. Svako od otvorenih „koraljnih boca“ toga dana bilo mi je bolje od regularno čuvanog, a osobito Griffin Zero, Kabaj Rose 2011. i Griffin DarkSide barrique 2016. Koja je poveznica između zero dosage chardonnaya, ružičastog merlota starosti sedam godina i prošlogodišnjeg portugisca? Samo Coral Wine 😉
No, premda sam ga tako završio, ovo nije plaćeni tekst 🙂 Obično stižem samo raditi Vinsku čitaonicu, ali bilo mi je jako drago održati festivalsku radionicu na ovu temu i zato ovim putem još jednom zahvaljujem svima na sudjelovanju u jednoj fascinantnoj radionici.
Druga fascinantna radionica na kojoj sam uspio sudjelovati bila je prvo ikad organizirano vertikalno kušanje vina Clemente podruma Damjanić.
Ovdje je ujedno i prilika za jedinu bitnu zamjerku organizaciji danas ponajboljeg vinskog festivala u Hrvatskoj – čaše su tragične za ovakva vina.
Možda ne toliko za Clemente 2013 koji je još ljubičast i premlad… ali ta diskretna začinjenost, paprenost na nosu i koncentracija voća zahtijevaju bolji alat od te rudimentarne čaše. 2013. je inače aktualno godište Damjanićevog „Superistriana“, dakle Bordeaux blenda (Merlot 60%, Cabernet Sauvignon 20 – 25%) i autohtonih Terana (10%) i Borgonje (5%).
Ukratko, premda premlad, Clemente 2013. me više podsjeća na 2009. i 2008. Clemente 2012. je iz vruće godine, premda dobro uklopljeno osjetno alkoholnije vino i materijal na rubu prezrelosti, a neobičnih kiselina, dok je Clemente 2011. bilo zatvoreno, izrazito koncentrirano, ali i s non-fruit aromatikom, međutim impenetrabilno 🙂 Tom čvrstom tijelu treba ozbiljno dekantiranje da bi počelo veseliti kušača.
Clemente 2008. i 2009. su moja vina, 2009. zbog izuzetne strukture koja daje naslutiti da može još dozrijeti u boci, zbog cabernetovskog tijela, skoro Cabernet Franc aromatike, balzamičnosti i zelene herbalnosti dok tanični stisak u afteru fokusira mineralnost… raritetno dobro! Podjednako uspješnim pokazao se i Clemente 2008. energične kuštravosti i okusa krvi s šarmantnim farmyardom na površini. Izvrsno!
Lauba je bitan razlog zašto je Vinart Grand tasting toliko kvalitetan festival.
Dva dana nisu dovoljna da se prođe sve, a iznenađenja na svakom koraku. Od onih najugodnijih tu su „otkrića“ sa Salona pjenušaca i s En Primeura Malvazija, Monte Rosso i Lunika. Malvazije, „malo“ drugačije…
Na dobar način „drugačiji“ je i Testament u svojem premijernom nastupu. Novo ime, stara tradicija za Babić koji je voćan, živ, aromatičan i kojeg jedva čekam isprobati u miru.
Koquelicot je školovao predivnu berbu Malvazije i Chardonnaya 2016., a Coronicin Teran 2015. bit će jedan od najboljih dosad, a ta konkurencija nije ni mala ni slaba 😉
Svidio mi se i Sv.Jakov iz 2015. godine, prve berbe koju je za kuću Clai odradio Dimitri Brečević, a potražit ću i Pervino Teran. Pravo „di una volta“ iskustvo kakvo okorjeli ljubitelji pravog Terana poput mene cijene i guštaju 😉
Enozoik se kao uvoznik predstavio izvrsnim odabirima, osobito Riesling i Fontodi Chianti Classico, ali i drugačiji, „terroirski“ Malbec. Kad smo kod drugačijeg, primjereno skriveni štand držao je Hidden Wines 😀 😀 😀 Ako nekog zanima gdje može nabaviti sva ta skrivena vina u kojima neizmjerno uživam, mora uložiti potreban napor da ih pronađe 🙂
Sladići, zbunjuju. Ne samo da više ne znam tko ima bolji Debit tko bolju Maraštinu, nego ni tko ima bolju Lasinu tko bolju Plavinu 😀 Plastovo je čudo, a uz Bibicha, dvije kuće Sladić se natječu za primat, na sreću i dobrobit vinopija 😛 Raritet je Lasina Marka Sladića iz jednog starog vinograda, vino koje preispituje ne samo stereotipe već i monotipe 😀 😀 😀
Crvikov Blasius? Obožavam. Važno je pratiti to vino. A napokon uživam i u baznoj Malvasiji dubrovačkoj. Osobito je uspio aktualni Negromant, Merlot iz berbe 2015.
Možda me najviše oduševila Defora! Nisam mogao vjerovati da je to isto vino koje sam probao ljetos. Bilo je izvrsno i tada, ali se toliko formiralo da opravdava sav Biretov trud oko tog vinograda. 2012 i osobito Korkyra Melania iz Krajančićeva podruma jedini su Pošipi koji se s njim mogu nositi.
Treba se veseliti Zuretovom Grku 2017., ali i Pošipu 2017. koji je napokon na istoj razini izvrsnosti.
Zanima me tko je sve primjetio jedno od genijalnih vina, jedno od onih koja su tako skladna, doimaju se toliko jednostavnim, a zapravo su vanserijski korisna i cjenovno pristupačna vina, kakva je Rebula kuće Jakončić s Goriških Brda. Podsjetila me na Ribolle Gialle Ronchi di Cialla, a veći kompliment u tom žanru ne poznajem.
Drugačije iskustvo Rebule Goriških Brda pružio je Filip, etiketa kuće Štekar. Meni istaknuto vino festivala.
Uz već poznate pjenušce plešivice, dolazi trenutak za novu afirmaciju jedne stare vinarije. Kolarić je počeo ostvarivati svoj potencijal.
Kopjar Graševina, Sauvignon i Rizling potvrđuju kako su trenutno jedna od najboljih vrijednosti za novac u Hrvatskoj.
Mnoga vina sam morao „preskočiti“ jer sam ih već zabilježio na ovim stranicama poput Krš Orange, narančaste Žilavke podruma Škegro ili Legovićevi i Ritošini crnjaci uključujući crvene Muškat ruže, Benvenutijevi slatkiši i Teran, ali ne škodi prisjetiti se 😉
Na kraju ovog ipak djelimičnog izvještaja, sretan sam jer mogu prijateljici Josipi čestitati na predivnom vinu. Miroslava Škoru svakako ne bi mogao slušati svaki dan, ali mislim da bi njegovu novu Graševinu mogao konzumirati redovito 😉

Cijena Motziflon: 102,22 kn + PDV

Cijena Motfrei: 107,92 kn + PDV

DOC Colline Novaresi, Motziflon je Nebbiolo plus 10% Vespolina i 5% Rara, a Motfrei je čisti Nebbiolo.

Motfrei je i mračniji, voće za nijansu zrelije s izraženim aromama na kožu već u prvom mirisu, dok je Motziflon zaigraniji, ali također vrlo vinozan na nosu pun začinjene voćnosti koja nije površna.

Oba vina čisti su mineral na nepcu. Može se osjetiti svaka kožnata bobica grožđa. Motziflon je mekši u odnosu na Motfrei, ranije se opusti i otpusti svoju vinoznu aromatiku. Motfrei je krv. Kiseline i tanini stežu i vuku slinu, a kad se tvrdi tanin napokon rastopi u afteru, urezuje jedinstven mineralan potpis u memoriju.

Čvrsta struktura. Još jedno vino za koje osjećaš da će biti još bolje sutradan. A osobito vremenom u boci, dok se još integrira i staro drvo u kojem je školovanu u skladu s potencijalom. Ekstremno dugim potencijalom.

U obje čaše dešavaju se transformacije, ali još više u ovoj životnoj fazi dolazi do izražaja to otvaranje, sav taj prostor da se vremenom ostvari dubinska ravnoteža, sinteza svega što reprezentira. Ili evocira 😉

Premda nije Valtellina 🙂 Colline Novaresi zapravo pripada sjevernom Pijemontu, tamo gdje Nebbiolo tradicionalno nazivaju Spanna.

Čisti terroir. Surova mineralnost. Meni Brigatti predstavlja terroirsko vino očuvanog prepoznatljivog identiteta.

Cijena: 123,88 kn + PDV

Znam ljude koji bi mogli prežaliti da propadne svaki vinograd na svijetu, samo da ostane Nikolaihof. Ali se pitam ima li još netko koga ledena zima i snijeg nagoni da otvori delikatan suhi Riesling 😛

Očuvana biodinamika dok još ta riječ nije službeno postojala. Vom Stein, koji je proveo sedam godina u spremniku sedam tisuća litara. Ima nešto u čistoći snijega i vjetra što priziva ovakvo vino.

Peludno i citrusno u prvom mirisu, ali kao pravo vino istinske kompleksnosti razvija proizvoljno mnogo aromatskih senzacija… bijela šljiva? Uvijek nešto novo i zagonetno …čak i pastelnu notu… kompot od dunja, bez gorčine…

Federspiel i 12% alkohola znači ništa i sve. Ništa što bi opravdalo predočekivanja neupućene publike i sve, u smislu da Nikolaihof ne treba više od toga. Neusporediva kvaliteta ekstrakta poigrava se voćnim i cvjetnim senzacijama i učvršćuje specifičnu mineralnu slanost na nepcu. Ta slast svjedoči o skladu vina cjeline, kojeg nema potrebe analizirati prema pojedinom parametru kad je uspostavilo dubinsku ravnotežu. Onu u kojoj blista kamen, mineralni tonik koji će specifičan identitet Vom Steina nositi dugo. Dugo u olfaktivnoj memoriji i dugo u podrumu u kojem će dodatno sazrijevati još godinama.

Nitko na slijepo „ne daje“ ovako vitalnom vinu deset godina starosti. Jer je to deset godina mladosti za nešto što je životvorno i još podsjeća na grožđe iz kojeg je nastalo. Ipak, drago mi je da je ovo prvi Nikolaihof o kojem sam objavio dojam. Jer bojim se da neću izdržati onaj 2013 Steiner Hund ne otvoriti puno prerano 😀

Slovenci izdominirali ocjenjivanjem. Nastupom, u smislu broja uzoraka, raznovrsnosti pa i kvalitetom istih, čini mi se da je prošle godine na prvom zagrebačkom Salonu pjenušavih vina bilo još jače. Neki meni dragi pjenušavci iz Slovenije nisu uopće ni nastupili u Zagrebu i to im neću nikad oprostiti.
Šalim se 😀
Pavlomir se zato ne šali. Iznimno uspio pjenušac iz Žlahtine!? Svjež i trajan na nepcu. San Marino brut – jedno od najugodnijih iznenađenja Salona.
Najveće iznenađenje mi je zapravo Monteclassico. Ovaj pjenušac iz Malvazije Istarske je zero dosage nevjerojatnog sklada i brutalno upečatljiv u odnosu na sve što sam dosad pjenušavih malvazija kušao uključujući vrlo uspjele Malvazije bilo klasične metode ili prosecco metode. Umaška vinarija Monte Rosso radi dobar poso`
OK, loša fora, ali dobra vina. Ugodno iznenadio također Jagunićev Three Star brut! Prošle godine to još nije bilo to, ali se sad lijepo posložilo i produbilo i svakako nešto što bi potražio za temeljitiji izvid 🙂
Jagunić i Barun jedini su s Plešivice bili i prošle godine. Ove godine je izlagao Ivančić Griffin što je super, ali na žalost ne i Tomac, Šember, Korak i Kolarić.
Uvijek delikatan i poseban Joannes Protner oduševio je prošlogodišnjim nastupom, kao i Čarga čija je Donna Regina brut iz 2013 opravdano pobjednik rose pjenušaca.
Jedno od neobjašnjivih mjehurića dolazi iz Metlike iz podruma starog majstora Jožefa Prusa. Tko bi rekao da će me toliko oduševiti muškatna penina !?! Ali ovakva penina koja je skroz zrele aromatičnosti u mirisu, a skroz suha na nepcu je paradoks. Prusove etikete su možda neuravnotežene, ali sadržaj boce je izniman.
Drugi Salon pjenušaca u Zagrebu održao se 02.02.2018. u Hotelu Dubrovnik i ušao na popis obveznih vinskih događanja koje svaki zagrebački vinoljubac mora posjetiti.

Ako bi vina Roxanich (RoŽanić) trebala biti poznata po nečemu, onda je to sposobnost da su vremenom bolja nego u trenutku punjenja. To je ključna odlika velikih vina. Takva vina obično provedu puno vremena u podrumu da bi dodatnim dozrijevanjem u boci postala uravnotežena na način koji samo vrijeme može omogućiti.

Nema tu konvencionalnog vinarenja ni kod bijelih sorata. Roxanich njeguje produljenu maceraciju i ekstremno vjeruje u svoje grožđe 🙂 Rizici su veliki kod takvog pristupa, oscilacije su očekivane i kontroverze neizbježne. Ali rezultati mogu biti tako dobri…

Ipak, u jednom trenutku su se pojavila Roxanich vina označena kao „Prve rože“. Malvazijica, Rožica i Porco Rosso, svako na svoj način uzbudljivo. Prve ruže bile su drugačije, na dobar način. To i dalje nije značilo da je Roxanich počeo praviti „svježe malvazije“, ali svakako nisu bila „vintage“ vina.

Zato očekivanja od novih Prvih roža nisu bila mala…

Roxanich, Draga, 2015.

Cijena: 119,98 kn

Vino slamnatožute boje zelenkasta odsjaja iz boce s Roxanich etiketom djeluje neobično 🙂 „Draga“ je Pinot Bijeli, 12% alc.

Djeluje stisnuto do takve suhoće da gurmanska kiselina bridi nepcem dugo nakon gutljaja, unatoč kremoznoj teksturi. Nije preekstraktno, razlijeva se sočno i glatko.

U mirisu citrusno, korica limete. I medicinalno, uz naznaku sporosti koja krasi mnoga deklarirano prirodna vina. Domaća jabuka i vinogradarska breskva, aromatski skoro suzdržano, a čvrsto strukturom. Neumoljivo vinozno i zahvalno uz brojna jela na stolu.

Roxanich, Mirna, 2015.

Cijena: 119,98 kn

Suha kamilica i korica limete čine zeleno-žuti kaleidoskop koji se vremenom fokusira na sušenom i egzotičnom voću (kumkvat 🙂

Skladno, divno uglazbljeno… ekstraktnost izražajna, naglašena suhoćom, ali perzistencija nije toliko trajna.

Sočan zagriz u skoro zrnatu strukturu vinogradarske jabuke i treba trajati do sljedećeg gutljaja. „Mirna“ je Sauvignon Blanc, 13% alc.

Roxanich, SoRelle, 2013.

Cijena: 119,98 kn

SoRelle je Chardonnay.

Jabučni cider na nosu i perzistencija zrele kruške na nepcu, smeđe i zrnate, ali još vrlo osvježavajuće.

Slatkogorkasti tanin, egzotičan, a lako probavljiv začin iz podruma Roxanich. No, za razliku od narezane voćke koja sve više smeđi što je dulje na zraku, ovo je vino. Koje u čaši postaje sve čvršće i sve svježije.

Roxanich paradoks 😉

Cijena: 149,15 kn

Neki od najzanimljivijih i najtradicionalnijih „nebbiola“ dolazi iz Lombardije, ne iz Pijemonta. Jedino što se tamo naziva Chiavennasca 🙂

Vinarija Balgera jedna je od najstarijih u Valtellini i smatra se čuvarem tradicije što između ostalog znači da će nebbiolo držati deset godina u podrumu prije nego što ocijene da je spreman. Tako da ovo nije nikakva nenabavljiva arhiva već aktualno godište koje sam kupio od Salopeka (Hidden Wines btw )

Valgella je jedna od 5 subzona DOCG Valtellina Superiore. Daje nebbiolo finese i lakoće nasuprot težine, što ne znači da je vino “tanko”, a još manje da nije robusno 😉

Kožnata ekstaza prkosi vremenu, dok vitalnost prkosi razumu…

Vino surove mineralnosti i jasne tenzije na nepcu. Asketsko, a neuništivo. Terroir zrači iz žilave kičme.

A tako „prozirno“ u čaši… možda ne izgleda kao da mrlju od ovog vina ne bi lakoćom uklonio s odjeće, ali ostavlja trag neizbrisiv s nepca i tvrd pečat u svijesti. Ne u olfaktivnoj memoriji, drito u hipofizi 😀

Na kraju, koga zanima, informirat će se dodatno o jednom od meni (uz Brigattijeve Motfrei i Motziflon) najuzbudljivijih vina uvezenih u ove krajeve, a ja ću si dopustiti da „ukradem“ od buonsanguea… Valtellina. Vino koje evocira, ne reprezentira.

Cijena: 77,70 kn

Što to miriši kožnato i gljivasto, a nježnog je okusa koji podsjeća na višnju?

Zagonetku otkriva vinarija Bolfan koja na Vinskom vrhu među vilama i vilenjacima uzgaja i Crni Pinot. Iz njegovog je grožđa berbe 2015. godine nastalo vino zrelih voćnih, a vinskih aroma, koje osvježava bez istaknute kiseline.

Već neko vrijeme zagorski vinari među kojima po afirmaciji prednjači upravo Bolfan, ruše narodne predrasude o zagorskim „kiselišima“. Kiselina jest kičma svakog vina, ali u ovom je Pinotu integrirana i raspoređena i srećom, ne odveć mliječna koliko to mekoća pod nepcem sugerira…

Zaista, čak i na sobnoj temperaturi nije dosadno, kada se tanin pretvara u baršun koji se uopće ne osjeti drugačije osim kao svila pod prstima. Svila jarke crvene boje.

Rashlađeno, ovo vino prezahvalan je pratioc brojnim jelima. Ne djeluje toliko kao začin koliko baš kao nenametljivi pratioc, nepretenciozan gutljaj nečeg stvarnog.

Cijena: cca 80 kn

Orašasta lakoća postojanja na 13,5% 🙂 Ima nešto u tim tvrdim, težačkim, „radnim“ sortama što djeluje stvarno, drži ih na zemlji, nenametljivo, čini zahvalnim uz dobru spizu.

Ne tražim od Maraštine senzacije na tropsko voće ili slične bananalnosti 😉 Očekujem čvrstu strukturu i vinozan karakter.
Kraj toliko aperitivnih vina crispy svježine i izražene pitkosti, za što je i Maraština provjereno sposobna, najuvjerljivije je ipak kad se uzgoj posveti koncentriranju autohtonih kontinentalno-mediteranskih aroma.

Jer ovdje u Plastovu, uživa posebne mikroklimatske uvjete. Uz makiju i herbalno, ovdje dobiva breskve i marelice i skoro kamilicu, eteričnost i slast u jednom.
2016. Maraština Sladić Ante osobito je uspjela, klizi glatko, mekana i cjelovita, još se može osjetiti grožđe idealne kondicije iz kojeg je nastala.