Dosad najbolje festivalske vinske radionice zapravo uopće nisu „festivalske“. U danima, čak i desetak dana uoči Laube, održane su u Antunoviću brojne vinske radionice na razini na kojoj vina to zaslužuju. Čestitke Vinart Grand tasting organizaciji!

Da li i mi zaslužujemo tako dobra vina? Recimo, u Antunoviću se predstavila kuća Nikolaihof, najstariji nositelj demeter certifikata u Austriji. Tim povodom je uvoznik, Hidden Wines, organizirao dolazak Nikolausa Saahsa. Molim lijepo…

A vina? Hrane te energijom, a ne da te umaraju. Sva su između 11 i 12,5 % alkohola, „bestežinska“ kako je to davno buonsangue na ovim stranicama prenio, a toliko puna arome da se imprintaju u nepce s dugotrajnim, perzistetnim i čak odgođenim učinkom koji te naknadno progoni.

Pitanje energije i kvalitete ekstrakta potežu već uvodni Gruner Veltlineri Zwickl i Hefeabzug. A onda se publika mogla uživjeti u Rizlinge Vom Stein, Steinriesler, Steiner Hund i Vinothek.

Samo uz Vinothek iz 2000. godine tih sat i pol prošlo bi u trenu. Benzinska nota i svirepa mineralnost prezentiraju esenciju kamenog vina. Energetski tonik izuzetne kompleksnosti.

„Kameni pas“ Steiner Hund iz 2013 još je jako daleko od optimalne dobi za konzumaciju. Riesling neopisive perzistencije i kompleksnosti koja počinje s limunskom travom i poljskim cvijećem, a završava jako duboko.

Izuzetan je bio i Vom Stein Riesling Federspiel 2008 punjen prije godinu i pol, nakon što je proveo 7 godina u 7 tisuća litarskom spremniku. Pun suhe peludi i matične mliječi na nosu, iskričav, moćan bez alkohola, s istinskom mineralnosti koja se kod Nikolaihofa podrazumijeva. Dok je 2004 Steinriesler Riesling pokazao drugačiju zrelost, neobičnu strukturu, permanentnu, ali tvrđu aromatičnost, podignutu…

poput čaša u zdravlje jednoj od najposebnijih vinarija Wachau-a i svijeta.

A gdje smo mi?

Bilo je interesantno probati vertikalu godišta Mitrovac Graševine naše vinarije Krauthaker. Od mlade 2015. do 2005. s izuzetkom inferiornih 2014. i 2010. 2013 Mitrovac Graševina se istaknula po dobrom. Herbalne nijanse na nosu, stisnuto, suho, dobar ekstrakt, živo… Bitno drugačija i premda polusuha, meni se jako svidjela 2011 Mitrovac Graševina s odličnim botritičnim notama, baš lijepo vino iz očito nešto kasnije branog materijala.

Najugodnije iznenađenje bila je još jedna deklarirano polusuha, ali Mitrovac Graševina iz legendarnog godišta 2007. Ideal. Sklad kakav samo vinograd može osigurati. Berba je bila rana i urod malen, ali vino ima sve i toliko koliko je potrebno. Čak i botritis koji je perfektno uklopljen, sve u svojem balansu.

A gdje su Mađari? 😀

Došao pun predrasuda, otišao razuvjeren. Villany Franc stvarno se distancirao od novovjeke tradicije pravljenja disbalansiranih alkoholnih monstruma.

Već prvo vino, jednog od najpoznatijih podruma Villany-a – Gere Attila, unatoč nemalim ukupnim alkoholima začinsko je čudo s jasnom mineralnom osnovom.

Drugo vino se u ovom poretku vjerojatno našlo reda radi, jer Teleki je mislim najveća vinarija tamo. Problematično na nosu, tvrdo na nepcu. Flop.

Cabernet Franc Rupperta Borhaza je zato bio divan. Visoka zrelost na rubu prezrelog, pomalo farmyard i definitivno alkoholno, premda nevjerojatno balansirano. Ipak, zbog abruptnog nastupa, svojevrsno je „lupanje šakom po stolu“ .

Mandolas 2012 vinarije Vylyan imao je istaknut nastup. Dobar nos, zrelo voće, višnja, rustikalnost, ali i elegancija, fini kroj. Djeluje kao jako dobra manipulacija moćnim materijalom.

Moj favorit nije svakome završio u čaši iz jednako zdrave boce zbog čega pola dvorane nije moglo doživjeti ovo vino, ali… alarm se upalio! Ova zemljanost, koncentracija, ali i balans podsjećaju na ozbiljan CF. Single vineyard vinarije Gere Tamas es Zsolt.

Na kraju, Villany bez Bock-a ne bi bio potpun. Divalj, intrigantan već na prvom nosu. Vinogradarski balans iz današnje perspektive tradicionalnog stila, s dosta ekstrakta i alkohola, ali jako dobro, odlična energija.

 

Vrijedilo je sudjelovati i na Boškinčevoj radionici na temu Gegića. Zanimljivo je bilo doživjeti kako se ponašaju stara godišta nikad predviđena za ovakvo odležavanje. Okej, 2002 je stvarno već bilo podosta „ugašeno“ i medasto, ali… na lijep način, s naznakama transformacija u čaši, dok je 2006 pokazala otmjenost dostojanstveno ostarjelog vina, stabilnog, fantastične mekoće i širine, uz uvijek niske gegićeve kiseline, ali očito dobro raspoređene.

Pravi spektakluk ipak je ostvario Ocu. 2015 Ocu kad bude spreman, jedva čekam probati. Miriši na origano. Bit će to kontemplativno vino samo takvo. E da, lijepo je ustanoviti da je 2007 Boškinac crno, ušlo u idealnu fazu konzumacije 😉 Definitivno vino koje vrijedi više danas nego u trenutku puštanja na tržište.

 

Vjerojatno je ovo bilo zadnji put da sam dobrodošao na Benvenuti radionicu. 🙂

„Manje je više“ sigurno nije jedna od fraza koju koristi Danijela u spektru repertoara svojeg kušačkog imaginarija, ali ne smeta me toliko hiperprodukcija pseudosommelierskog opsjenarstva već to što žena lupa i lupa „da ne zna gdje udara“. Sori, ali imam problem kad se drobi i valja baš sve što ti padne na pamet. A Riječ nije štiklec za razbijanje atmosfere. Osim ako nisi Danijela K. Valjda je plaćena po kartici izgovorenog teksta.

Enivej, 2009 Teran – zakon! Forca, sklad. Mineralnost, taničnost. Kožnatost, duhan. A prvo točenje je bilo po čepu. Također, 2007 Teran je u idealnoj kondiciji. Mineralan, čvrst, metalno „krvav“, začinjen i mesnat. 2013 je bio zabrinjavajuće čudan. U redu da je još vrlo mlad, pa i još neuravnotežen, premda previše sirov. Ali, muči me stanovita „balzamičnost“ koja djeluje prilično „kinky“ za vino u takvoj fazi.

 

Volio bi da mogu završiti sa „šećer na kraju“, ali Vranci crnogorskih Plantaža suhi su ko barut. Kako i ne bi, obzirom da nastaju iz kamena Ćemovskog polja. Inače, meni je baš fascinantno da se najveći jedinstveni vinograd u Europi nalazi u jednoj od najmanjih država Europe.

„Miris i okus jedne zemlje u boci“… iz ustiju Đurđe Katić, podpredsjednice udruženja sommeliera Srbije, zvučalo je uvjerljivo i utemeljeno.

Jedan Pro Corde Vranac čak i u tako toploj godini kao što je 2012. ostvaruje odličan sklad.

„Nerekonstruisan“ Vranac Reserve iz izvrsne berbe 2011 pokazuje pažljivo školovanje, integrirano drvo, tanin, uz odličan raspon, trajnost i progresiju.

Barrique je ipak preopterećen drvom, dok je Stari Podrum zapravo najnovija etiketa Plantaža o kojoj još nisam siguran što bi mislio.

 

 

Cijena: 361,75 kn (za „sans soufre“ verziju pojma nemam… ionako nije dostupan za kune)

Nije da je „standardni“ BdN pun žvepla pa je trebalo praviti verziju za hipersenzibilne vinopije, ali razlika između ova dva, oba Zero Dosage Pinot Noir šampanjca iste kuće, veća je nego bi očekivao.

Slobodan sam pretpostaviti kako je različit datum degoržiranja više zaslužan za tu razliku.

Nevolja je u tome što je baš ovaj bez sumpora onaj Drappier Pinot Noir kakvog se sjećam i obožavam!? Okej, isprva taj praškasti miris koji podjeća na čokoladni puding… hvala Martina za ovaj deskriptor 😀 Zapravo je već prvi miris naznaka nečeg dubokog i mračnog, ispunjujućeg, a pjenušavog.

Te očekivane i dobrodošle kvaščane senzacije tamne su i patinaste. Ovako zamišljam raskošni stol od noćašnje svadbene gozbe u dvorcu… teško posuđe i sedefasti zastori 😀 Dekadentna barokna ornamentika.

Sve to ne izgleda kao nešto što bi na prvu povezao s mjehurićastim vinom. Ni mjehurići nisu neki šamponasti mousse. Mikroskopske su veličine i neumorni. Potpuno stopljeni s vinom jer i jesu neodvojiv dio vina. Jer ovo jest šampanjac i to klasik svojeg žanra. Vino finese. Disciplinirano. Ima jednu specifičnu finoću, ali i kick u ustima, ne toliko prodoran koliko odmjeren. Suzdržano, a moćno.

Zašto bi verzija bez sumpora bila vizualno svjetlija od „standardne“? Bez sumpora je odmah življi, ali s vremenom u čaši… jedino možemo reći da su oboje vrlo kompleksni. Šampanjci obimne transformacije. Nešto što bi svaki ljubitelj vina morao, ne probati, već pokušati doživjeti.

Lukavo je raditi bilješke. So cunning you could pin a tail on it and call it a weasel 😀

 

Stvarno pomaže. Recimo, bijeli Xinomavro vinarije Tatsis iz „Gumenice“ (zapravo se izgovara „s“, ali ovako potencijalno dižem tlak Bounsangueu što je uvijek opravdano :-P) „kvrgavi je tonik“. Prisjećam se te strukture i perzistencije na nepcu 🙂

Prava inspiracija je ipak u sadržaju čaše (u ugodnom društvu), a kušački imaginarij je reakcija na stimulans. Da se nakon Tatsisovog čuda u čašama nije našao Aidani nadaleko obožavanog Hatzidakisa sa Santorinija, ne bi mogao zabilježiti „vulkansko mlijeko“, svirepe mineralnosti kao slano more, eterično, a s vremenom – slatki duhan.

Treće vino je zagrebalo još dublje. Pata Trava je ružičasti Xinomavro vinarije Ligas… sirova ljubav 🙂 luđačko vino koje ne znam je li narančasto ili rose, ali znam da „svrbi“. Čudesna šuma iz Pelle.

Osobni favorit večeri je Paliokalias vinarije Dalamara, također Xinomavro, ali iz Naousse. Spominjala se tradicija dugih maceracija, pa komparacija s nalik-nebbiolovskom acidičnosti i očekivanom dugovječnosti i doista, kožnata ljepota zrelih tanina već na nosu nagovještava pravu stvar… ali najkorisnija bilješka čini se – „kentaurovsko vino“, otmjeno i opojno, suzdržano i pijano, ali spoju oprečnosti unatoč, vrlo cjelovito i samodostatno.

Bucephale je Xinomavro spomenute vinarije Ligas koji je nakon Paliokaliasa djelovao puno teže i puno drvenije, ali zbog aromatičnosti zaslužuje bilješku „melankolični Xinomavro“.

Na kraju, iz sorte koja se obično blenda uz Xinomavro, vinarija Tatsis pravi monosortnu Negosku. Puno prostora, puno fluida prvo zapažam. Anti-koncentrat. Fluvijalnost (volim vina koja me tjeraju izmišljati riječi) Separator komponenti, kompleksne i vrlo mračne aromatičnosti. Meditacija za kraj, premda su ovo sve vina izrazite kompleksnosti.

Ništa manje od Vinske čitaonice se valjda niti ne očekuje.

Tim tragom, veseli me najaviti iduću tematsku radionicu Vinske čitaonice:

Nebbiolo poslije B

srijeda, 29. ožujka 2017. od 18 sati, restoran Vinodol

detalji na linku

Cijena: 200+ kn

Kakav je to Sauvignon kod kojeg nema ni „pokošene trave“ ni „kopriva“ ni „bazge“?

Fantastičan.

Premda jedna od istaknutih domena Sancerrea, ova etiketa kuće Vacheron nije niti neki nabrijani Sauvignon agresivne Silex mineralnosti, ali je ta informacija ipak snažno prisutna, samo na puno delikatniji način.

Pitak gutljaj pun je težine aroma, ali djeluje lagano na nepcu, paučinasto, široko, cjelovito… Vino izuzetne mekoće, raskošne aromatike, sočno, ali lakog gutljaja.

Osjeti se zrelost materijala i još više koncentracija aroma, kao što je to ponekad kod grožđa iz starih vinograda. K tome, demeter certifikacija sugerira poželjan fanatizam i beskompromisno vinarenje.

Prava riječ za ovaj Sancerre je gracioznost. Cjelina koja djeluje otmjeno kao malokoje vino. Skladno poput čiste suze. Dugo ovako lijepo vino nisam probao. Hvala Martina na najljepšem vjesniku pret-a-wine proljeća :-*

Cijena: 69,98 kn

Znam, zvuči groteskno. Ali, nije 🙂 Premda Škoro nije samo pjevač, definitivno još nije postao vinar. Krauthaker je zaslužan za ovo godište 2015. kutjevačke graševine pod etiketom Miroslava Škore.

Najzanimljivije, ovo je stvarno jako lijepo vino. Zeleni začinski miris, kora jabuke, paprika… nenametljivo, ali mirisa koji traje u čaši, postojano.

Tek nakon otpijenog gutljaja postaje zavodljivo. Taj balans (13,5% btw) koji traži još.

Prvog puta, na slijepo probano, pomislio sam na mlađi Gruner Veltliner, jer ima tu jednu aromatsku asocijaciju, osobito nakon kraćeg vremena u čaši, međutim je ipak drugačije, poprilično samodostatno sa zrelom breskvastom voćnošću na nepcu i zaokruženim tijelom… zapravo prepoznatljivo kao ono što je – Graševina Kutjeva, u jako šarmantnom obliku.

Točno prije mjesec dana u Westinu su se predstavile graševine, pošipi i druge sorte… osim istarskih malvazija i žlahtina 😀 i garganege i greco di tufo… ni fiana nije bilo, a bogami ni moschofilero, također ni obeideh…

Kristalna dvorana Westina već je korištena u svrhe prezentacije vinske ponude i to uspješno. Tako je bilo i ovog puta.

Nije bilo Malvazije, ali je bila Malvasija. Dubrovačka, u režiji vinarije Crvik. Napokon mi se svidio Tesoro. Pratim već neko vrijeme, osobito cijenim crna vina Crvika, pogotovo Vilin ples, a čini se da s godištem 2016. i Malvasija.

Slično mi se čini i za Zlataricu vinarije Prović. Chardonnay i MC obožavam već neko vrijeme, a s berbom 2016. čini se i Liviju.

Nadam se da to nije samo do stvarno izvrsne berbe. Jer, iznova sam otkrio Graševinu Iločkih podruma. 2016. je stvarno dobro vino, pristupačno, a nimalo banalno, po ničem „konfenkcijsko“ 😛

 

 

Kalazić ! Izvrsna mlada graševina, meni osobito onaj drugi uzorak sa „skupljim kvascima“ 😉 Ako nisu od zlata, isplatili su se.

Još jedan neočekivani favorit – Voštinić-Klasnić s ovim „maceriranim“ Škrletom. Dobar materijal, puna zrelost, prodornost i perzistencija na nepcu, a sve vrlo pedantno.

Galić bi s 2016. mogao ponovo imati stvarno izvrstan Sauvignon. Sontacchijeva Graševina još bolja od 2015., ali najvrijednije iz tog kutjevačkog podruma ostaju Cabernet Franc i Crni Pinot.

 

Prigora veseli! Zelinski Sauvignon i Riesling kuće Bedeković prepoznatljivi i odlični. Bijeli Pinot Vlade Kosa iz 2016. zato je neprepoznatljivo odličan 😛 Inače od Vlade Kosa očekujem odlično crno vino, također neprepoznatljivo za Zelinu 🙂 🙂 🙂 ali očito stvarno dobra godina za Bijeli Pinot. Onaj poznatiji zelinski Kos ima odličan pjenušac Rosula iz Crnog Pinota, ali to je druga priča za jedan drugi osvrt.

Međimurci su došli valjda svi 🙂 Svaka čast. Mislio sam na trenutak da sam u njihovom zavičajnom klubu. Posebno me veselilo vidjeti obitelj Kossi nakon duljeg vremena. Rizlinzi su njihov forte, baš kao što je to Zeleni Silvanac kod Cmrečnjaka. Ipak nekako najviše cijenim vina Belovića poznatom po Sauvignonu, Tramincu, a meni definitivno i Graševini. U redu i Dvanajščak-Kozol i dr, ali također za jedan drugi osvrt.

Od svega je samo jedan izlagač kao osobito ugodno iznenađenje obilježio ovaj En Primeur, kasnije i Grand tasting, a to je Kopjar. Zagorje, na samoj granici s Varaždinom. Rizling, Sauvignon, Graševina, čak i Crni Pinot. Previše pozitivnih impresija da ne bi bolje istražio. Dodatna intriga, deklariraju se kao organska vina: “Do zadnje kapi” 😀 Pa ispočetka 🙂 🙂 🙂

Dakle prvi ovogodišnji “En Primeur” bio je u Esplanadi 13.02., a drugi je bio u Westinu koji dan kasnije 😀 O drugome u drugom postu.

Smaragdna dvorana i „zelena“ vina. Doduše, malvazije nisu baš tako zelene ove godine. Načelno, dosta „mesa“ i alkohola, ali i dobro raspoređenog. Zrelost varira od stola do stola, ali načelno: „punije godište“, „žuto voće“.

Mario Banko uvijek ima lijepo vino, ali baš mi se svidio s novim godištem. Posebno mi je bilo super što je čovjek donio dvije Malvazije, jednako vinificirane, ali jedna iz jednog vinograda, a druga iz drugog. Mislim da je jedna s crvene, druga s bijele ili već drugačije zemlje od „karakteristične“ istarske crljenice… uglavnom vrlo korisno. Bit će to super kad se jednog dana pomiješa, ali trenutno me opčinila ova s necrljenice koja pokazuje neočekivanu mineralnu signaturu i eleganciju.

Usput, o tome što je očekivano, a što nije… jasno da na En Primeuru nije bilo Brečevića ili Claija ili Palčića ili Roxanicha, ali čini mi se ni Coronice!? „Bomarchese“ od Degrassija mi je svake godine ponajbolja mlada Malvazija. Ove godine također. Taj položaj na bijeloj zemlji u Degrassijevoj izvedbi… jedino bolje može biti u nekoj selekcioniranoj mikrovinikaciji Reserve iz istog vinograda ili sl., ali ovo je Malvazija željene stilistike u najboljem izdanju. Isto vrijedi i za Ritošu, pa za Radovana, Geržiniće… s drugačijim tipom, ali jednako uvjerljive izvedbe.

Ono što je definitivno odskakalo na cijelom predstavljanju je mala novigradska vinarija Demark sa svojom „opuštenijom“ verzijom Malvazije. Osebujna zato jer je nastala spontano iz materijala dozrelog na lozama starim 50 godina. A to se osjeti. Vinu treba da uhvati malo zraka kako bi prodisalo i oslobodilo se „podrumarskih okova“, ali u čaši ostaje lijepo formirano vino koje pokazuje i mekoću i pitkost… i dubinu. Dobrodošao odmak koji je bliži gorespomenutim opravdanim izostancima s En Primeura negoli dominantnoj stilistici.

U konvencionalnom smislu, jako ugodno iznenadio i Sirotić iz Medveje. Baš lijepo. Kao i Rossijeva Templara, čini mi se uvijek nekako nepravedno marginalizirana, a tako dopadljivo skromna, istrijanski nenametljiva. Svakako moćna godina za Templaru koja će se unatoč rezerviranosti zagrebačke scene popiti i prije vremena.

Chardonnaye sam zaobilazio zbog manjka raspoloživog vremena, ali… Poletti 😉

Od Sirotića ugodno iznenadio i Teran. Na malo drugačiji način, ali jednako ugodno iznenađuje i dozirano rustikalni „Terra Magica“ Teran vinarije Coslovich. Legovinu i Ritošu po pitanju Terana mogu slobodno izdvojiti u sami vrh onoga što Teran može utjeloviti.

Usput, Ritošin Cabernet Sauvignon iz 2015 će vjerojatno biti najbolji dosad. Na En Primeuru mislim još uzorak iz bačve, dijelom napunjen do Grand Tastinga, ali koji će tek s vremenom pokazati svoju punu ljepotu. Jedva čekam.

Niska očekivanja, višestruko nadmašena. To je vjerojatno najbolji ishod za prvi zagrebački salon pjenušavih vina.

 

11.veljače 2017. u Hotelu Dubrovnik. Dobrodošla promjena. Pretpostavljam uz nešto veće logističke napore, ali prostor se pokazao jako dobar. Barem meni kao posjetitelju.

Ima nešto u pogledu na glavni trg. Posebno ako se gleda preko stolova punih pjenušaca.

Prvo sam pozdravio prva imena Plešivice računajući kako će mi biti referentna točka. Jedna od tih točaka mogla se isprobati u svjetlu nedavnog Decanterovog odabira najuzbudljivijih vina 2016. U „75 stellar buys“ uvršten je Tomac Amfora Brut Nature.

Kladim se da je sada mnogima bolje šmekao. Slučajno sam bio u posjetu vinariji Tomac baš te večeri kad su dobili obavijest. Napravio sam samo jednu bilješku tada – Jedini vinar koji govori o energiji u vinu, a pravi toliko elegantna vina.

Vinarija Barundić također pripada Plešivici. Blizu Krašića, prave Barun pjenušce iz Manzonija i Crnog Pinota. Tehnološki pedantni, precizni pjenušci, čisti i diskutabilno uskraćeni upravo zbog te „sterilnosti“, ali jako dobri i to osobito bijeli Zero Dosage.

Od Peršurića mi se zapravo svidio Prestige, extra brut iz 2013. Mislim da je tu najbolji balans ostvaren.

 

Kod Feravina, sinonima za Frankovku, moglo se usporediti Virtuo iz baze Rizlinga (godišta 2013.) i Virtuo iz baze Chardonnaya (godište 2011.) Nedavno degoržirani Virtuo Rizling daleko je uspješniji od prethodnika.

Sabion, pjenušavi Pošip iz Korta Katarine… drugačiji, svakako se osjeti kako ničim pa niti trenutkom branja, nije dizajnirano za pjenušac, ali možda baš zato ostvaruje taj karakter. Pametan dosage. Još uvijek dobar dio boca leži, a ova je degoržirana u prošloj godini.

Dobar je i OPG Radovanović sa svojim Tris-om, extra brutom Pošipa, Maraštine i Cetinke.

Jako mi je uspješan unutar svoje ambicije i Viaz, Ugni Blanc vinarije Boškinac.

 

Najugodnija otkrića su mi Čarga i Protner. Joannes Protner kod Maribora više i nije otkriće. Njegov rizling je vrlo cijenjen. Ali pojavili su se s meni najzanimljivijim i najboljim pjenušavim roseom te večeri. Još uvijek ne znam da li mi je draža verzija s 4 ili s 8 grama ostatka sladora. Oboje isti materijal iz Žametne Črnine 30% i Modrog Pinota 70%. Energična svježina, balans voća i kvaščanih senzacija, inteligentan dosage, širina i dubina. Prezanimljivo.

Čarga, s extra dry roseom iz 80% Pinot Noira i 20% CS Goriških Brda i osobito s Brut Nature dominantnom Rebulom (70%) i 30% Chardonnaya, iz 2008. godine, nakon 6 godina u boci – impresivno!

Sanabor, također nije nepoznato ime, ali realno enigma većini domaće publike… donijeli predivan rose – Floridia. Iz nasada klonova idealnih za pjenušac. Iskričavo, prodorno, a voćno i „meko“.

Zatim vrijedi spomenuti i jako lijep pjenušac Charmat metode kmetije Tomažič iz Vipave, nazvan Erik 🙂

A onda spektakluk 😀 „Prlekus“ Kmetije Ozmec iz Štajerske! Iz takozvane Izabele po kojoj miriši vinorodno Zagorje krajem svakog ljeta 🙂 Dakle iz divlje loze… instant hit! Premda je odgojen klasičnom metodom, ne smije se uopće nazivati pjenušcem. Tko nije probao nek mu bude krivo jer „Izabela na speedu“ možda jest neobuzdana sirova energija u divljački rustikalnom obliku, ali svaki voćni pupoljak djelovao je jako jako uvjerljivo.

Črne belokranjke također nikad dosta 😀 Svidjela mi se u ovoj monosortnoj izvedbi Vinske kleti Metlika.

Za jedan od najluđih pjenušaca pobrinuli su se Talijani 😉 Maeli je donio mutan Moscato Giallo, dovoljno suh i dovoljno sočan, osvježavajuć na svoj način… s vlastitim kvascima u boci 🙂 Puno teka i dobre energije neopterećene formom i sumporom 😉

Na potpuno drugačiji način mi se svidio puno „elegantniji“ „non dosato“ „rifermentato in bottiglia“, Bisolov Prosecco. Premda, njihov „Crede“ iz Glere, Chardonnaya i Verdisa prezentira Prosecco u punom značenju.

Bilo je još puno zanimljivosti, a bit će nadam se i još prilika…

Živjeli!

Jedan slučajan susret potaknuo je ovaj komentar. Čovjek me pitao zašto sam prestao/usporio objave „Preporuka“, dakle vina koja predstavljaju Best Buy, jer drži da su to korisni orijentiri koji su mu dobro došli…

Žvaćem po džepu bilješke za neka vina. Nikako objaviti. Dobra su to vina. “Good job”. Jedna od onih koja sam odlučio pratiti stalno očekujući ono nešto što me svojedobno privuklo.

Ali, to se ne ostvaruje. Možda je problem u meni… ne toliko zbog selektivne sklonosti, već donekle izbrušenih afiniteta unutar konkretnog tipa vina.

Recimo 2013. Blatina de Broto Vinarije Čitluk. Suho vino s 13% alkohola. Smooth cherry i duhan, začinsko, ali pomalo „vuče na slađe“. Više je to zrelost nego ostatak sladora. Jako je to ugodno, klizeće nježno s mekanim taninima i zapravo kremoznom teksturom, nivelirano svježinom dobro raspoređenih i uklopljenih kiselina. Malo previše fruit-oriented u smislu da bi od Blatine volio malo više zemljanog karaktera, ugodne vinoznosti. Ovako impresionira tek dobro posložena voćnost. Što nije mala stvar, ali…

Drugi primjer je 2012. Babić „Limited edition“ vinarije Piližota iz Šibenskog vinogorja. Također suho s 13% alkohola. Nije zatvoreno već drugačije. Drugačije od Brotnjo Blatine, jer prva impresija na nosu je baš vinoznost. Dakle, ne miriši na voće, miriši na vino. Vrlo diskretna rustikalnost također doprinosi šarmu. Na žalost je nekako „flah“ i „razvodnjeno“ na nepcu, pomalo „anestezirano“. Ne znači da je umorno, još manje da je oksidirano ili sl. Naprosto nema tu energiju istinski dobrog vina, a ove kiseline na tripu nisu baš skroz u skladu s cjelinom koja vozi prilično pitko, ali i prilično plitko, isprazno. Da nije tanina, prilično pripitomljenih, sitnih i donekle drvenih, ali ipak stvarnih, bilo bi nekako nedosljedno. Ipak je i ovako prilično nezgrapno.

Oba vina koštala su do nekih 50 kn koliko se sjećam, vjerojatno i manje na nekoj akciji. Predstavljaju tzv „dobro za te novce“ kategoriju. Jedini problem – neću ih kupiti ponovo. (Tko je gledao Whiplash znat će što znači „Good job“ 🙂 🙂 🙂 ) Ni za 30kn. Čekat ću nove berbe da vidim što se događa. Jer nemam toliko vremena u životu piti „dovoljno dobra za te novce vina“.

Ovo zvuči jako snobovski, ali evo zašto nije tako. Neki dan sam ugledao Mezzacoronin bazni Teroldego listajući foto bilješke jednog vinopije. Prepoznao sam skoro sva vina iz te galerije u kojoj je bilo daleko „prestižnijih“ boca, ali baš me ovo totalno razveselilo. Najradije bi tog trena otvorio taj mali vinski gušt, dobro posložen voćni bombončić koji košta cca 4 Eur po supermarketima odavde do Vladivostoka (Kod nas bi očekivana cijena bila 40 kn kad ne bi izostalo iz meni nepoznatih razloga iz dostupne ponude).

Nema veze niti to što je to Teroldego :-D, jer je kao strano vino pa ga snobine preferiraju. Ima i kod nas takvih vina koja bi me jednako razveselila. Neki Lagunini crnjaci padaju na pamet.

Ono što ima veze je okolnost da takva vina predstavljaju „dodatnu vrijednost za novac“, a ne „paaaa, za te novce je čist dobro“ kategoriju.

„Vrijednost za novac“ nije vino koje je eto solidno i neću ga odbiti ispiti, ali ga bogami neću niti ići tražiti makar je na rasprodaji sudnjeg dana. To bi bila ta „dobra za novce vina“. Za koja nemam niti vremena niti ovaca niti dvije jetre.

„Vrijednost za novac“ je vino koje kad probaš na slijepo misliš da košta dvostruko više i onda se dodatno oduševiš kad saznaš da si ga možeš priuštiti.

Ako netko želi istaknuti svoje favorite za tu kategoriju, može ih slobodno podijeliti ovdje u komentaru ili u inbox. Cijenio bi. Nije nemoguće da se nešto previdjelo 🙂

Cijena: 134,24 kn na Wine&more

Pošip pune zlatnožute boje. Sjaji.

I miriši kao idealno dozrelo bijelo vino Juga. Možeš namirisati Mediteran. Suhi ekstrakt bilja koje crpi kamen i diše posolicu. Zaboravljene arome dozrelih plodova oskoruše…

Plemenita aromatičnost nije nametljiva. Ničim potencirana. Ničim naglašena. Ali, uvjerljiva i postojana na nepcu. Punoća. Sklad.

Zaista, balans koji teži dubinskoj ravnoteži. U tom smislu, volio bi da je boca opremljena primjerenijim čepom od Diam1. Ovakva brideća svježina utkana u čvrsto tijelo zaslužuje priliku da nakon podruma, dozrije i u boci.

Ravnomjerno kao što je dozrijela u Kaštelima, u tom „tajnom vrtu“ gdje Milan Ivan uzgaja Pošip u pergoli. U hladu vlastitog lišća i izloženo stalnim vjetrovima dok raspuhuju ljetnu žegu, pružajući najbolju zaštitu lozi, onu koja koristi prirodne predispozicije i dobru tradiciju.