17. i 18. ožujka privukao me taj kontekst kulture čiji je vino neodovojiv dio. Tiziano Cacciano odabrao je vina talijanske regije Marche, osigurao Salumificio del Conero nareske i Martarelli sireve te vodio degustaciju u organizaciji Jelene Bulum (winetimeexperience.com)

Restoran Potkova osigurao je „domaću logistiku“. Pristupačna razina u kojoj svako vino ne dobije svoju čašu već imaš jednu za bijela i drugu za crna vjerojatno je bila jedina opcija koja ne stvara preveliku konfuziju osoblju zaduženom za servis prilično popunjene dvorane. Uostalom, Tiziano je pripremio ogroman broj etiketa za kušanje 🙂

Sami „stemware“ Potkove dio je standardne (pretpostavljam svadbene) garniture i uvjetno usklađen s nepretencioznim ozračjem tastinga cjenovno izrazito pristupačnih vina 😉 Većina isprobanih vina cijenom ne prelaze iznos od 10 Eur. Meni je ionako jedino bilo bitno da tu osjetim nešto autentično. Veselio sam se isprobavanju vina sorti Verdicchio i Montepulciano.

Verdicchio dei Castelli di Jesi (Montecarotto) spumantizzato „Opale“ Azienda Moncaro

Verdicchio dei Castelli di Jesi možda je najpoznatiji DOC regije Marche. Umjesto najavljenog pjenušavca Aziende Moncaro klasične metode (Madreperla) poslužen je ovaj „Opale“ koji nije vrijedan spomena. Dobra kiselina, tako da slador nije izražen, ali nezanimljivo s naglašeno artficijelnom banalnosti na nosu

Passerina IGT Azienda di Ruscio

Cantina di Ruscio prvo se prezentirala s relativno opskurnom sortom, Passerino. Inače sam totalni sucker za vina nepoznatih sorata, ali ovdje nisam mogao ni naslutiti što bi to Passerina mogla biti. Samo zelena svježina i pomalo sauvignonski štih na nosu. Zelena jabuka s gorčinom u finišu asocira me na industrijski delanec bez imalo karaktera koji je doduše išao dobro uz preslani rižoto od škampa i vrganja 😛 ,ali inače urenebes. Kako ni rižot nije bio osobito uspio jer je gljiva začudo pobijedila more, njegova gablecaška slanost i koncentracija išla je solidno uz razrijeđenu kaktusovu izdrkotinu u čaši.

Incrocio Bruni 54 Azienda Strologo

Već ovdje sam morao naslutiti da će Strologo biti moj uvjerljivi favorit tastinga. Verdicchio i Sauvignon ne obećavaju puno, ali… neočekivani zaokret. Nešto što diše drugačije, neka tradicija, neki karakter, lagano oksidativno, ali čvrsto. Na žalost, na nepcu se osjeti ili loše godište ili ne baš idealan materijal, a što je zapravo ista stvar 🙂 Skroz OK uz lokalne salame. Ništa za čim bi tragao, ali napokon vino koje daje nadu da će biti tu još makar korektnih stvari.

Verdicchio di Matelica Azienda Gagliardi

Ovaj Verdicchio prestavljen je kao „bio“. „Miriše“ na inox tank. Stisnuto, s pitkom lažnom punoćom na nepcu. Prezentira se kao mineral, a upravo je primjer „lažne mineralnosti“. Na slijepo bi rekao Graševina. Svježa 🙂 Dosadnoooooo. Totalni crowd pleaser. Uz ovako dobre sireve ne znam koje bi talijansko vino prije odabrao, a meni u čaši vino koje prodaje zelene note pod mineralnost, danas popularnu i očito često zloupotrebljavanu riječ.

Verdicchio dei Castelli di Jesi Classico „Staphyle“ Azienda Simonetti

Ovako već diše vino. Slanost Staffola već podsjeća na školjke. Petrolej? Čini se kako nema osobite dubine, ali najbolje do tog trenutka. Možda treba još malo vremena u boci?

 

Verdicchio dei Castelli di Jesi Classico Superiore „Deserto“ Azienda Socci

stakleni čep?!? menta i limun? Suho, izrazite kiseline. Odličan par sa zrelim tvrdim sirom. Prvi Verdicchio koji sam probao zamijenio sam na slijepo s Rajnskim Rizingom. Smijao sam se tada sam sebi kad je Tvrle otkrio Ampelio Buccijev Classico Superiore, ali Tvrtko se nije smijao. Jer asocijacija uopće nije suluda kao što se čini.

Deserto je jedno od vina koje bi vrlo rado ponovo probao i potražio. Slojevito i kompleksno vino koje se otvara vremenom, a koje je te večeri neminovno prebrzo curilo da bi se adekvatno doživjelo.

Rosato „Anno Uno“ Azienda Col di Corte

Col di Corte dobro je zakopao ovu ružu. Isprva opojna ruža pomalo umara uz dosta težine, ali i salinitet! Premda, vino nije umorno. Crvena naranča ubrzo zadominira i ova kombinacija lokalne sorte Lacrima di Morro d`Alba i Sangiovesea uopće nije loša.

Lacrima di Morro d`Alba Azienda Lucchetti

Prilika za probati ovu sortu pokazala se ispraznom u režiji Aziende Lucchetti. Umjesto „suze“, dobili smo sirup. Zanimljivi su agrumi koji zrače na nosu, ali uz svu kuhanu kupinu ova se nježna tinta mirisa i boje ljubičica, s tijelom bez tanina, pretvara u fluid više sličan parfemu negoli vinu. Ipak, nekako ga ne bi prekrižio, premda definitivno nije moje vino. Recimo da je još presirovo.

Rosso Piceno „Fontana Fullon“ Azienda di Ruscio

Uz ždrebeći gulaš s lisičarkama i palentom neloše. Napokon Montepulciano barem. Uz Sangiovese u ovom slučaju, sve legitimno unutar DOC Rosso Piceno. Sviđa mi se to sitno voće, sitne bobice i velika pitkost, osvježenje, mladost i mekoća, skoro još manje tanično od prethodne Lacrime 🙂

Rosso Conero „Julius“ Azienda Strologo

Na onome što će mi postati najbolje vino prve večeri manifestirala se pojava zbog koje bi mnogi „školovani nosovi“ eliminirali vino. Lagani etilacetat. Iz nekog sam razloga slutio da će ljepilo izvjetriti. Tako je i bilo. Čvrsta, „gorka“ kiselina i kuštravi tanin u vinu transformacije. Posebno vino koje utjelovljuje razvoj u čaši nije banalno. Izvjesno je češće podložno ovakvim ćudima. Srećom, čuvam bocu koja neće patiti od travel shocka pa ću intimnije popričati s ovim Montepulcianom.

Rosso Conero „Primo di tre“ Angeli di Varano

Čisti Montepulciano gustiš. Gustativnih kiselina doduše, ali bez puno dubine, pa i perzistencije na nepcu unatoč robusnosti. Dok je na nosu parfemčić s dosta voćnosti primjerene južnjačkim crnjacima.

 

Rosso Conero Azienda Lanari

Lijepo. Pompozno. Preispeglano. Šuplje. Nit smrdi nit miriše u smislu da ne pokazuje karakter. Kao da je anestezirano.

 

Verdicchio dei Castelli di Jesi Passito „Tor di Ruta“ Azienda Moncaro

Fin slatkiš. Kruška i breskva. Gorki badem. Kandirano voće. Jabuka i mandarina. Traje dugo. Lijepo se igra nepcem. Bravo.

 

Večer druga i podjednako duga ponovo počinje suhim bijelim Verdicchiom…

Verdicchio Classico Superiore Martina, Azienda Socci

Ovo je najbliže onome čemu sam se nadao od vina sorte Verdicchio. Čvrsta struktura, vino koje je skoro tvrdo, vrlo fokusirano, čak monolitno i svakako perzistentno na nepcu, a istovremeno i bogato i elegantno. Također i kiseline koje su visoke, ali ne toliko prodorne.

Pecorino Clementina Fabi

Zagonetno, balzamično, vrlo nježno… Pecorino kao sorta nije ekskluzivan za Marche, ali nisam dovoljno upoznat da bi imao predočekivanja.

 

Passerina Clementina Fabi

Nezrela dunja u moćnom tijelu bez težine alkohola, lijepo. Passerina je prilično opskurna lokalna sorta.

 

Verdicchio Classico Riserva DOCG Col di Corte

Do ovog trenutka najkompleksnije vino, ali nisam ništa zabilježio jer me utlačio Duško 🙂 🙂 🙂 Srećom, jedna boca leži u wine cooleru 😉

 

2012. Novali Azienda Moncaro

Uh, ovo me dočekalo nespremna. Moćno vino, ali elegantno, s apsolutno nevjerojatno integriranih 14% alkohola. 100 Verdicchio, mislim s nekih položaja visoke nm. Uz svo voće ima i tu neku truležastu rustikalnu notu koja me osvojila.

2014. Guardengo Lacrima di Morro d`Alba Superiore Azienda Lucchetti

Opojni parfemski nos uz zelenu tvrdoću i metalni štih nisu moji opisni favoriti. No, superinteresantna struktura tanina, očito specifičnost sorte?

 

Rosso Conero DOC Nerto Pesaresi

Još ljubičast, moćan Montepulciano, ne pretjeran, s jednom prašnjavom notom… kao pjesma uz rižoto od kulena

 

2011. Ceri Centolitri Clementina Fabi

Ljepuškasta bordoška kupaža, ljubičice i crni ribizl s previše vanilije na nosu, sirovo, ne bi se kladio da će razviti u boci, čini se da je napravljeno da ostane vječno mlado. Puno tijelo, visoke kiseline mekano bez grubih tanin.

 

Rosso Conero DOCG Cimerio Moncaro

Ovo je već vino. Dosta koncentirano. Također dosta srčano. Vrlo dobro integriran drveni tanin. Izvrsno.

 

Rosso Conero DOC „Traiano“ 2009 Azienda Strologo

Strologo opet oduševio 😀 Prekrasan nos. Živahno crveno voće. Animalnost. Kiseline integrirane. Nenapadno, a raspjevano, rustikalno. Tečno govori bar tri jezika, od kojih je vinski jezik materinji 😀

 

Rosso Conero DOCG Pigmento 2006 Conte Leopardi

Pigmento iz 2006 je još toliko mlado vino da me plaši. Tek daje naznake dubinske ravnoteže u budućnosti. Premda još ljubičasta sjaja, prava mineralna arija čije će se voće integrirati i trajati.

 

Rosso Conero DOCG „Decebalo“ 2011 Azienda Strologo

List rajčice na nosu, također premlado, stisnuto, ali odlično, herbalno, osjetno rustikalnije i s puno srca. Jedan od favorita tastinga.

 

2011 Nerone Azienda Moncaro

Dosta zemljanih aroma. Za sada cikla dominira. Osjeti se i paprenost. Ali, vrlo zatvoreno i još premlado.

 

2011 „Erebo“ Santori

Erebo je IGT Marche Rosso jer je blend 4 sorte: Montepulciano, Cabernet, Sangiovese, Merlot. Ticciano ga je najavio kao nešto najbolje, ali premda izvrsno, ja ga ne bi izdvojio u najbolje. Erebo je trpki koncentrat, bez banalnih senzacija doduše, ali zasad i bez duše. Tipično vino za ocjenjivanja. Dress to impress.

Rosso Conero DOCG Fibbio 2011 Lanari

Opa! Zrelo. Ukusno. Karakterno. Mineral. 15% !? Jest da malo vuče na Tribidrag, ali 100% Motepulciano 🙂 U top 3 vina večeri.

 

Rosso Conero DOCG Stile Libero 2011 Angeli di Varano

Još zrelije voće, možda manje „slatko“. Alkoholnije, ali ne izgleda kao deklariranih 16% !?! Međutim, kad dođe do želuca, malo je too much.

 

Počelo tragično, završilo euforično 🙂 Bolje nego obrnuto. Sve u svemu, moj favorit općenito je Strologo. Sva tri Montepulciana. Zatim, kad je Verdicchio u pitanju, Azienda Socci je ime čija vina bi potražio. Također i Moncaro (Novali i Cimerio), apsolutno i Lanari (Fibbio), a definitivno Conte Leopardi (Pigmento).

Svaka asocijacija na Harry Pottera krajnje je neumjesna.

Krešo Ivančić i glavni protagonist istoimene dječje fantastike sušte su suprotnosti.

Jedan malen, drugi natprosječno visok.

Jedan crn, s naočalama, drugi je plav i ne baš naočit 😛

Ali, oboje su čarobnjaci 😉

Ivančić pravi izrazito promišljena, vrlo inteligentno oblikovana vina. Od samog odabira sortimenta i rada u vinogradu do konačnog pjenušavog vina, osjeća se disciplina i fokus, sposobnost prepoznavanja procesa i implementacija potrebne kontrole s željenim rezultatom. Jer lako je napraviti pjenušavo vino, ali jako teško je napraviti dobro pjenušavo vino. Optimum je umjetnost.

Griffin Brut

Rizvanac je mangupski odabir za pjenušac. Naglašeno zeleni nos i stisak zelene jabuke na nepcu ne smetaju da se ostvai sočna cjelina. Precizno, pedantno, fokusirano. Jednako kao i prvo punjenje. Utjelovljuje Ivančićev vinski svjetonazor u potpunosti. Uz svu „sterilnost“ posjeduje vrlo dobrodošao „domaći štih“. Da li je to način na koji baza „diše“? Nešto teško opisivo, ali možda ključno za identificiranje šarma/karaktera Plešivice. Istovremeno bitno drugačije od onog što smo naučili očekivati od najuspješnijih šampanjera Plešivice. Obvezna lektira.

Griffin Zero

Upravo degoržiran zbog čega je jedva primjetna gorkastost u povratnom okusu jedina stavljala sjenu na blistavu ekspresiju Chadronnaya s najboljih položaja Plešivice. Strukturom se doima jače, s nešto u usporedbi maslačnijom punoćom, premda je identičnih 11% alc. Također bez prezrelosti, bez težine. Dosta kruške i dunje, ali i limunska trava. Više pita od jabuka nego zeleni zagriz u greeny smith. Jako dobro. Ponosan sam na ovo pretpremijerno kušanje.

Griffin Rose

Također brut, identičnih 11% 🙂 Također jabuka, ali reska crvena jabuka i maline. Lepršavost je glavno obilježje ružičastog Griffina iz baze Portugisca. Jednom od ponajboljih Portugizaca Plešivice pristaju mjehurići, ali pravo ostvarenje je sljedeće vino…

 

Griffin Dark Side

Borovnice, crni ribizl, kupine, šumsko voće… svježina i punoća bez tanina. Bez tanina, ali ne i bez ozbiljnosti. Unatoč fantastičnoj aromatičnosti daleko je ovo od malinovca. Paradoksalno uspjelo crveno pjenušavo vino koje je podjednako genijalno uz gulaš od srnetine i kao dokono osvježenje uz ljetni bazen. Štivo za one koji žele znati više 😉

Stanovnike Zagreba je iznenadio ružičasti oblak koji je iznad grada lebdio od 12 do 19 sati tijekom 19.03.2016., a hrvatski mediji pitaju se što je ova misteriozna pojava i tko ju je izazvao.

U mojem slučaju, krivac za opisano stanje je Rakov Opol 2015, ružičasto vino dobiveno iz sorte Babić u šibenskom vinogorju. Bilo je to napokon vino nakon mase šampona koja su se mogla probati u Mimari tog dana.

Općenito, u tom kraju u nešto širem geografskom smislu, ružičasta su vina danas posebno uspješna, premda to zapravo znači tek nekoliko proizvođača malih količina rose vina dobivenih iz sorti Plavine i Lasine.

No, tema je Pink Day 2016. Osim osobnih očekivanih favorita koje nema potrebe izdvajati, ono što sam prepoznao kao izuzetno kvalitetno, svako u svojem žanru jesu:

Kairos Rose iz sorte Crljenak (Tribidrag) koji za razliku od bljutavih „white Zinova“ kalifornije pokazuje puno karaktera i ove će se godine vjerojatno prepoznati u krugu najuspješnijih rosea Dalmacije, uglavnom doduše nastalih iz Plavca Malog.

 

Rose iz Darnekuše Joanne Ahearne. Ponekad je potreban Master of Wine da prepozna ljepotu sorte poput Darnekuše. Materijal ne dolazi iz onih najviših vinograda u Hrvatskoj koji su na veliku nesreću ljubitelja vina zapušteni erozijom Plančićeva „trijumfa“, ali jest s visoke nadmorske visine drugih položaja otoka Hvara.

 

Cmrečnjak Rose Brut. Sasvim neočekivano za Međimurje gdje se dosta vina dizajnira sukladno diktatu tržišta ili su možda očekivanja tržišta preodređena onim što im se servira, ali Cmrečnjak je ozbiljno suh i neobično životan pjenušac koji se lijepo uklopio u dobro društvo Bolfana i (pre)poznatih pjenušaca Plešivice na ulazu u dvoranu.

 

Korak „Draga“ Rose 2015. Dosad me nije oduševljavao Korak rose, ali ovo je bilo izvrsno. OK, i ovo je uzorak iz bačve, a oni znaju biti jako zavodljivi u svojim fazama, ali naznake su izrazito obećavajuće. Jedva čekam.

Ritoša Muškat Ruža Porečki 2015. Prekrasno vino koje ostvaruje sklad svježine i voćne slatkoće kao malokoje. Premda će se svidjeti i svakoj starleti koja obilno namirisana dolazi kušati vina, puno je tu više od banalnog slatkiša. Forma koju drži u čaši i produbljivanje aroma koje vremenom nastupa zaslužuje malo dublji uvid. Moja bočica me čeka u frižideru.

 

Zigante Aurora Se 2015. Bilo bi nepravedno ne spomenuti rose iz sorte Teran, a ovogodišnji interes zasluženo uzima ovo vino. U puno suptilnijoj ekspresiji izvodio bi i Kabolin rose, koji se teško može doživjeti u dvorani punoj vina.

 

Bilo je još puno toga lijepoga. Deklić se jako lijepo prezentirao, jako zanimljiv i Prigora Rose, Slavonci poput Pinkertice, Iurisa, Buhača…

Cijena: 79,13 kn

Iz godine u godinu samo je jedno pitanje, može li Galić ponoviti genijalan Sauvignon 2007. Ili je to bila 2008 ipak? 🙂

Miris 2015. je vrlo uvjerljiv. Voće da, ali i travnatost, koprive i ogrozd, školski isprepletene.

Kako se lijepo zalijepi za nepce 🙂 Suhi grip pun travnatih senzacija, ali i sočan gutljaj nakon kojeg nepce ostaje slano.

Intenzivna svježina i punoća tamo gdje treba. S ovom berbom, Galić ostvaruje Sauvignon drugačiji od spomenutog godišta, ali na svoj način vjerojatno dosad najbliže tom uspjehu.

12,5% alkohol. 15% vina macerirano tijekom 6-12 sati te je odležalo na finom talogu u hrastovim bačvama 500L zapremine.

Cijena: 40 kn

Do danas ponajbolje vino ovog malog zelinskog podruma, Zweigelt iz berbe 2012. i danas je dobro vino, premda je jasno kako samo mladost osigurava potrebnu slast ovakvoj kombinaciji Regenta i Zweigelta u podjednakim omjerima. I dobra berba.

Godina 2015. osigurala je i kvalitetu i kvantitetu. Puno, ali i krepko tijelo prožeto reskim voćem. Krvavo sočno voće, ali vrlo „vinsko“, uvjerljiv je pozdrav iz Zeline i vrijedan pozornosti jer ruši stereotip zelinskog crnjaka.

Sklad na nepcu koji intenzivno osvježava, blago rashlađen ili na temperaturi prostorije, vrlo je zahvalna kombinacija uz domaće nareske od mesa i sireve, ali i uz pečenja ili divljač.

Cijena: 111,75 kn

Specifična začinjenost sitnog voća, intenzitet, napetost, prštava radost koja oblikuje drvene utjecaje, više nego što odgoj u drvu formira srčanost terana… sorte koja u Istri može dati tjelesna vina, uz niske alkohole (12,5% u ovom slučaju). Jako sitni tanini, ne osobito stežući, ne osobito brojni.

Blaga rustikalnost, hladne kiseline i željezom obogaćen zemljano-voćni doživljaj – to je teran, uz presudnu dimenziju koja se često neopravdano podrazumijeva, vinoznost.

Kraj hrpe vina manipuliranih da mirišu na sve osim vina, ostvarenje tog aspekta čini se hrabrijim od toga da je vinar vino nazvao do kraja, Tera N.

CUJ je odličan za usporedbu s refoškom jer koliko se sjećam CUJ pravi i čisti refošk i to jako dobar, u mladosti sirov, pun voća, ekstraktan i osjetno viših alkohola.

Tera je izvanredan teran. Skladan. Hladan. Željezan.

Usput, iznenađuje komplesnošću. Transformacije u čaši idu na još bolje, zanimljivije i dublje.

Cijena: NA

Na boci nisam pronašao oznaku godišta berbe, ali je označen datum punjenja 06.09.2012. pa mogu pretpostaviti da je dominantno ili u cjelosti sadržaj najranije iz berbe 2011. a upućeni izvori (tnx Kika) navode osnovu iz 2000., osvježenu 2004. i 2007 ili 2008. 😀 I to nešto govori 😉

Potpourri, limunska trava i ta suha dunja, prodorna i opojna… miris koji me podsjetio na neke zrele Chenin Blanc-ove koje bi rado ponovo popio.

Na nepcu lijepo zaokruženo, vino koje je našlo svoju ravnotežu. Elegantnost, punoća, puno sočnije nego daje naslutiti na nosu. Možda bez osobite prodornosti pa i perzistencije u usporedbi s vrlo ozbiljnim uzorima, ali s puno šarma, istovremeno pedantno, jasno, „unutar linija“, pravi krasopis Rajnskog Rizlinga.

Salinitet prilično dubok i u tom smislu uvjerljiv i kao karakter podneblja sa svim ostalim implikacijama. Mineral iz tla prenesen u čašu. Nikakve komplikacije, vino koje je naprosto dobro, iz dobrog materijala i samo po sebi je kompleksno.

Zrak ga otvara i fokusira istovremeno. Mijenja se. Jak materijal. Vrlo uvjerljivo. Bravo za ovo vino. „Margus Margi“ znači Velika Morava. Meni znači primjer snage koju ne trebaju pratiti visoki alkoholi (svega 12% navedeno je na etiketi) i uvjerljiva naznaka terroira. Probati ponovo prvom prilikom.

Ne, nije poziv na druženje usamljenih srca već prohod kroz Single Vineyard vina na primjerima legendarnih položaja Veneta, Friulija, Piemonta.

31.03. istražujemo kako ista sorta daje različite rezultate s jednog osobitog položaja u odnosu na druga. “Single Vineyard” može biti samo marketinška floskula na etiketi, ali može značiti i poseban materijal koji u pravim rukama postaje unikat. Soave može značiti jeftino vino s police supermarketa, ali u režiji Pieropana i jedno, sasvim, sasvim drugačije iskustvo… Usporedit ćemo Schioppettino iz starog vinograda u Cialli s “regularnim” i isprobati pijemontski Dolcetto i Nebbiolo u izričaju koji podjednako uspješno utjelovljuje ultimativni balans; onaj mjesta, čovjeka i sorte.

Lista vina:
• Pieropan, Soave classico (garganega 85% / trebbiano di Soave 15%)
• Pieropan, Calvarino (garganega 70% / trebbiano di Soave 30%)
• Pieropan, La Rocca (garganega)
• Ronchi di Cialla, Ribolla nera (schioppettino)
• Ronchi di Cialla, Schioppettino di Cialla
• Poderi Colla, Bricco del Drago (dolcetto / nebbiolo)

Uoči uskršnjih praznika kao prve najave turističke sezone, ugostiteljstvo u pravilu zahtijeva najnovije godište istarskih malvazija. Da li je sve započelo s usvajanjem potrebnih vještina i odjednom dostupne tehnologije za tzv. moderno vinarenje ili je pozicioniranjem Istre kao regije kompromis formiran kako bi se utažila žeđ neopterećene publike, u svakom se slučaju institucijaliziralo kroz Vinistru. Kult „svježe“ malvazije danas je dominantan. Pobjednik kategorije mlade malvazije bit će tražena roba.

Tako nastaje proizvod reći će netko. Netko će pomisliti kako mi šmekeri kao znamo bolje jer idemo na festivalske radionice „otkrivati“ kako su i odležane malvazije dobra vina i time, u stvari, samo podržavati umjetnu podjelu na mlado i zrelo.

Dobro vino je dobro vino. U svim fazama svog životnog ciklusa. Neovisno o stilistici i posebno neovisno o tržišnim zahtjevima.

Ponekad se susretnemo s vinima toliko dramatičnog podrumarenja koja ipak jesu neprihvatljiva u, za njih, mladosti. Premda su punjena i plasirana nekoliko godina od berbe. Najistaknutiji primjer koji me tu fascinira je Roxanicheva Antica u kojoj tek danas, deset godina nakon berbe, mogu uživati. To je vino vrlo promišljena i namjerna kontra dominantnoj stilistici, potpuno drugačije vino koje je otvorilo poneko fundamentalno pitanje s svojoj ambiciji, ali i kao takvo je svejednako stilski statement.

Dobro vino iz dobrog materijala ne treba imati toliko ambicioznu agendu da bude dobro u mladosti, zenitu i opadanju. Primjer su brojne „bazne“ Coronicine ili Degrassijeve Malvazije iz dobrih godina. Zabilježio sam i kako dozrijeva dobro vino iz malvazija na primjeru boce „7 dan“. Zajednički projekt tada još mladih i neafirmiranih vinara, tadašnja „mlada Malvazija“ sigurno je i danas divno vino.

Za razliku od danas pomalo i mitskog sedmog dana, nedavno sam otvorio jedno zaboravljeno vino. Otprilike sam slutio što mogu očekivati, ali ipak je bilo nevjerojatno doživjeti ovakav bagrem i svježinu u desetgodišnjoj “baznoj” Malvaziji, zamišljenoj da se popije tijekom sezone 2007. Posebno zanimljivo u kontekstu da se radi o isključivo inox spremnicima korištenim tijekom fermentacije i oblikovanja u podrumu.

Premda iz Malvazije kao sorte ne očekujem takav razvoj s vremenom u boci, a koji bi uspoređivao s najboljim primjerima takvih vina svijeta i premda stvarno smatram da malvazija kao sorta jest uskraćena prirodnim posebnostima te sam slobodan pretpostaviti kako je upravo u navedenom razlog zašto danas imamo „mlade“ i „odležane“ malvazije… svemu tome unatoč, ovo je fenomenalno iskustvo. Pravo malo čudo u tom kontekstu.

Postoji malo ili nimalo uopće vina iz Malvazije Istriane koja deset godina nakon pokazuju takvu snagu materijala. A možda ih je puno, ali ih nitko ne čuva jer se uživa isključivo u njihovoj svježini dok su mlada. Bez obzira što postoje i drugi oblici svježine, oni su osuđeni predeterminiranim očekivanjima tržišta. I ne bi bilo ničeg lošeg u tome kad se „starija“ godišta ne bi zamjenjivala „aktualnim“.

Ili kad se vina ne bi vraćala zbog drugih smiješnih razloga poput taloženja tartarata, što je konkretan razlog zašto je ova Legovina Lavazija iz 2006. provela godine u podrumu.

Ima tome deset godina da sam naručio bocu Ščurekovog Sivog Pinota uz pastrvu u Bohinjskoj Bistrici kad sam prvi put ugledao kristaliće soli zalijepljene na čepu. Kad je primjetio moj podozriv interes, konobar mi je uredno objasnio o čemu se radi i zašto je vjerojatno nastala ta pojava i otklonio strah od nepoznatog. Naravno, prvi gutljaj me razuvjerio da je ikakav problem uopće i bio.

No, zato vjerujem da bi ta boca pravilno čuvana i danas bila odlično vino, samo u zrelijoj životnoj fazi. Možda čak i vrlo „mlada“ u svojoj „zrelosti“.

Zagrebu je nedostajao ovakav festival.

Zagreb ima samo jedan veliki vinski festival već neko vrijeme. To je VinoCom koji zauzima idealan termin krajem studenog.

EnPrimeur je prošao, Pink Day je ovu subotu, a ima još jako puno događanja tijekom godine u Zagrebu, ali festivala općeg tipa poput Grand Tastinga u Laubi je nedostajalo. Do trenutka kad je Vinart pametno uočio prazninu, dok vinari i distributeri još dogovaraju plasman i definiraju se vinske karte.

 

Ovakav festival je popunio taj prostor. Bilo kakav festival ne bi to ostvario, ali pokazalo se da Grand Tasting nije bilo kakav festival. Osobno nemam niti jednu ozbiljnu zamjerku na Grand Tasting u Laubi.

Okosnica svega je odabir lokacije, a Lauba je pun pogodak. Visoki stropovi i ogroman prostor pun uvijek svježeg zraka. Prostor koji ni u trenutku najveće gužve nije djelovao prepun. Osim pozitivnom energijom. Iznimka je naravno Elvira 🙂 Njen posao je da bude nervozna 😀 Lauba je nešto najbolje što se dogodilo vinskom festivalčenju nakon dugo vremena. Zbog tog preduvjeta i logistika može odraditi svoj dio. Svi mogu opušteno prezentirati svoju ponudu. Gosti je mogu i doživjeti.

Subota i nedjelja, 27. i 28.02. u Laubi nisu cijela priča. Četvrtak i petak uoči, kao i petak i subota vikend ranije, ispunili su onaj dio manifestacije koji se uvijek nesretno preklapa sa samim izlaganjem. Festivalske radionice tako nisu trpjele koliziju interesa (izuzev manjka raspoloživog vremena u mojem slučaju) s izlagačkim dijelom.

U tom smislu ipak imam samo jednu primjedbu. Jedan sitan, ali bitan detalj koji bi podignuo razinu radionica. Prilike za vertikalom Stagnuma ne događaju se svaki dan. Tako da ni čaše za-svaki-dan nisu primjerene. Siguran sam da Spiegelau ima primjereniju čašu za usporedbu Stagnuma različitih godišta. Ali ako je jedino to bacilo sjenu na genijalnu 2005 koja je danas u toliko predivnoj fazi koju Plavac Mali uopće ostvaruje, onda je to ipak uspjeh.

Čudo 2003. usporediti s neobičnom 2004. bio je privilegij. Mračno, herbalno i alkoholnije, još u preslagivanju, naprama 2003. koja se u potpunosti otvorila tek pred godinu, dvije i sada s takvim razvojem u čaši koji evocira strahopoštovanje. Balzamičnost nasuprot sirovosti Stagnuma 2007, u fazi prepunoj voća… i idealan balans 2005 koji samo vrijeme može osigurati.

Kad ćemo opet?