Iskreno, vjerojatno nisam jedini kome se malo diže želudac kad se netko proklamira „iskrenim vinima“. Međutim, ispod snažnog potpisa profesionalnog copywritera (koji je ipak napravio izvrstan posao ovdje, kapa dole kolegi) stvari su prilično upečatljive. Tri suha crna vina otvorio sam u tri dana zaredom i pratio daljnja tri dana. Impresije su pozitivne i baš ih želim podijeliti:

 

OPG Matković, Frankovka, 2011.

Cijena: 50 kn

Ispod zadimljenosti, nosnice ispunjava prekrasna trešnja. Prodorno, ali toliko vinsko – ničeg parfemaskog, džemastog… naprotiv. Nježna eteričnost i bezočna sirovost još mladog vina.

Cherry pie, kiselkaste višnje u tijestu, minus šećer. Slador je na razini suhog vina. Alkohol (13,4%) koji se još malo vrzma po nosu, u ustima se čini dobro integriran.

Nešto jasno mineralno, nešto izrazito zemljano u materijalu podiže vrijednost doživljaja dramatično. Opasno dobra Frankovka. Pravi ponos orahovičko-slatinskog vinogorja i odlična vrijednost za novac. Moj odabir definitivno.

 

OPG Matković, Cabernet Franc, 2011.

Cijena: 52 kn

Dosta volatilne čarolije na nosu… kladim se d aje ovo vino različito u doslovno svakoj boci. Naizgled naporna hlapivost vrlo brzo se pretvara u vinozni šarm. Tim više jer je u gutljaju skrivena, tek u retrookusu još malo davi. Treba dobro dekantirati ovakvo vino. Otvara se ludo. Kompleksnost, transformacija.

Tanini su još nespremni, isprva malo preoštri za profinjenost koju očekuješ od ove drevne sorte. Ali su doista iskreni 😉 Odličan materijal, malo grub, ali čini se prava stvar. Nema puno Cabernet Francova u RH koji doista djeluju kao CF.

Neskladu unatoč, uživao sam u ovom vinu. Beskompromisno i vjerodostojno. Vinske kiseline koje potiču probavu. Čvrsto tijelo, još napeto, premda ne prekoncentirano. Suha cjelina s 13,7%. Dakle, nakon kraće adaptacije olfaktivnog aparata i nakon što je vino upilo dovoljno zraka, druga priča. Zelena jagoda. Prilično ozbiljna unutrašnja ljepota.

 

OPG Matković, Pinot Crni, 2011.

Cijena: 55 kn

Kladim se da ovo najveći hit 🙂 Nevjerojatno neprimjetnih 15% alkohola na nosu ipak se realno osjeti. PN i 15% najčešće sugeriraju pogrešnu stvar na pogrešnom mjestu i na pogrešan način… ali ja ne želim znati analitiku prije probavanja vina.

Svejedno, da ne piše Pinot Crni, vjerojatno ne bi pogodio sortu. Možda ipak po jedinstvenom načinu na koji se prezentiraju arome još mladog voća, ali s posebnom „patinom“ zagasitih pastelnih tonova.

Da ne ostaje malo previše vrućine u grlu, prirodni sklad bi oduševio u kombinaciji sa smoooth teksturom. Tri dana nakon otvaranja, osjetno bolje nego prvi trenutak 😉

 

Ova i ostala vina OPG Matković na degustaciji ove subote od 18 do 21 sat u dvorištu Vlaške 63, Zagreb (vinoteka Vintesa).

Urbano, samo urbano 🙂

Možda nema puno nebodera u Međimurju, ali pogled kroz vizure vinskih boca stvara asocijacije. Vizualni stimulans međimurskih brežuljaka intenzivira olfaktivni doživljaj sadržaja tih vinskih boca.

25 (dvadeset i pet) vinarija nastupilo je na centralnom događanju u Štrigovi, od 16 do 18.05. uoči blagdana Svetog Urbana (zaštitnika vinara) 25.05. 2014.

Te subote, 17.05. vrijeme nije bilo idealno, a ja sam imao ambicioznu misiju. Isprobati sve ili čim više uzoraka međimurskih vinara i dogovoriti selekciju vina za nedjeljnu radionicu. Uspio sam koncentirano isprobati 93 uzorka 17 vinara (ostalih 5 sam ostavio za nedjelju) u razdoblju od 12 sati do cca 15:30 kad se dvorana počela puniti. Zahvaljujem ovim putem na vodi, kruhu i OPG-ovima koji su izlagali: Sirana Krnjak, PG Fažon, OPG Zadravec, OPG Đuran, Sirana Opor i sušenim jabukama vinarije Hažić ;-), jer bez njih bi to bilo nemoguća misija.

Bilo je lijepo doživjeti energiju koja je ispunila dvoranu u Štrigovi tog poslijepodneva. Prostor je bio dupkom pun, a znam kako u Međimurju osobito, postoje i jeftiniji načini za opijanje od ulaznice za 75 kn. Prema tome, svi ti mladi ljudi nisu došli samo prazniti čim punije čaše. Atmosfera je podsjećala na entuzijazam npr. Vinistre krajem devedesetih.

Teško je takav festival držati na hrpi, predvidjeti sve moguće barijere i servisirati svu potrebnu logistiku. Međimurci su opravdali svoju reputaciju jer sve je više-manje funkcioniralo ko` švicarski sat. Besprijekorno obavljeno 😉

Moja radionica zamišljena je kao svojevrstan doživljaj konzumenta koji poznaje ponudu sa zagrebačkih polica i prije sedam, osam godina je kupovao Lebara, Bobnjara te Jakopića i Kojtera u dvorcu Terbotz. Ali pojma nisam imao što se događa danas. Doslovce jučer sam otkrio ne samo neke, nego većinu vinarija, ali pojedina ulaze u kategoriju „otkrića“.

Imao sam predočekivanja. Premda sam znao da se odnedavno stimuliraju suha vina, s naglaskom na Pušipel (što je lokalni naziv za Šipon, Moslavac, odnosno Furmint), očekivao sam dosta vina isključivo bijelih sorti s šarmantnim ostatkom sladora, niskoalkoholna, vrlo pitka i donekle osvježavajuća vina, ali ne za gemište. Barem ne za one s kiselom Kraljevinom ili Graševinom na koje sam više naučio u djetinjstvu.

Kako to obično biva, realnost je daleko šarenija i kompleksnija od mojih predočekivanja.

Dvanajščak-Kozol nije otkriće. Već sam pisao o DK Grofovo kupaži. I uskoro ću ponovo 😉 Svidio mi se i Pušipel 13 i novi rose.

 

 

Belović je strahovito napredovao ili ja prije osam godina nisam poznavao ili znao prepoznati bolje 🙂 Niti jedno dosadno vino, a nekoliko iznimnih etiketa od čega me najviše zatekla Graševina, a jedva čekam otvoriti i Sauvignon i Chardonnay i Sivi Pinot i Crni Pinot i rose. Belovićev polusuhi Traminac iz litrene boce prvo je vino koje sam dobio u još neuređenom stanu u koji sam useljavao 😉 Davno je to bilo…

Ni Kossi nije od jučer, ali meni nepoznato ime pokazalo se ponajveće „otkriće“ s neki starim klonom Pušipela, malo “pomaknutijim” vinom koje sam uspio detektirati već pred sami kraj obilaska. Rizlinzi također, uskoro u dojmovima!

 

 

Kojterov Bijeli Pinot probudio je drage uspomene, premda ne sumnjam kako je rose apsolutni hit. Jakopić je jedno od poznatijih imena, kul Rizling 12, štajerska style Sauvignon 12 kao vjerojatno najpoznatija etiketa kuće i impresivna Graševina kasne berbe 12, ali od svega, na otvaranje čeka poluslatki Pušipel kasne berbe.

Zanimljivo, Kocijanov Pušipel 12 vjerojatno se ne uklapa u aktualne afinitete i standarde koji se danas očekuju na valorizaciji monovarijatalnih Pušipela, ali zato što je poseban ne znači da nije uspio, dapače. Veselim se i tom dojmu.

Bilo je još puno toga zanimljivoga, npr. Lovrecov Shiraz rose ili traženo Viteško vino, Cmrečnjakov Silvanac koji miriši na jagode i potpuno mi je neočekivani egzemplar Međimurja premda i Cmrečnjak ima dobru tradiciju, Hažić poluslatki Traminac 12, Medenjak Chardonnay, Kerman Zweigelt iz inoxa, Štampar Pušipel 13, Tomšić Rajnski Rizling 11, Kunčić Pušipel 12 itd…

Kao poseban bonus, Cseke Gabor pripremio je jednu od ponajboljih festivalskih vinskih radionica na kojoj sam bio. Čovjek je donio duboka, terroirska vina, odgojena pažljivo i sa istinskim znanjem kako bi zadržala, naglasila i sačuvala inherentni, mineralni, vinozni karakter. Svako pojedino vino predstavljalo je imprint svojeg identiteta s detaljnom mapom porijekla, s onom „somewhereness“ kvalitetom Matta Kramera. Poredak točenja na fotografiji je pogrešan, ali vina nisu. Dva vina najozbiljnije su me podsjetila na suhi Furmint Isabelle Zwack vinarije Dobogo iz 2009. (Nije „name dropping“ ako sam probao vino i relevatno je za temu zar ne?) 😀 Nisu to vina releventna za strogi štajersko-austrijski model koji je općeprihvaćen u Međimurju, ali tko je bio zna o čemu pričam i zna da je vrijedilo doći.

Umjesto zaključka, radije najava novih vinskih doživljaja u obliku dojmova Dnevnika Vinopije i otvaranje Štrigova chaptera za sedmogodišnjicu 🙂

Cijena: 59,98 kn

Ružine latice i arancini, domaći sirup od višnje, premda nema ničeg sirupastog u Muškatu Ruži. To su „usne mrzle višnje“. Rashlađeno, nemoguće je osjetiti da je u vinu toliko ostatka neprovrela sladora da se deklarira slatkim s 12,5% alkohola.

Nešto što bi podijelio s Margaery Tyrell 🙂 Osvježavajući karakter izrazito je naglašen. Sorbetto učinak, umjesto deserta jer će potaknuti metabolizam da poželi još jednom cijelu večeru ispočetka ili uz kakvu voćnu slasticu kako bi osvježio kraj gozbe.

Pod jasnom stegom Inoxa i kontrole, ali fenomenalno posloženo. Slaže se savršeno s: Via con me, Paolo Conte 😀

Cijena: 47,95 kn u GastroPantheonu http://gastropantheon.hr/vina/37

Doista senzualno, skoro balzamičan nos, prekrasna i primjerena prezentnost voća. Primjerena, jer je to – Crni Pinot 🙂

Uklapaju se u sliku i taj riječni mulj i potamnjelo voće, šljiva i ribizl, čak i klementina, više nego te notorne jagode i maline.

Poluprobavljenim kiselinama odgovara hladnija temperatura serviranja, do 20 stupnjeva, idealno i hladnije. Na nižim temperaturama ostvaruje fantastično osvježavajući, uravnotežen nastup. Tada je manje baršunaste teksture doduše, ali nije da su tanini problematični u ovako školovanom Crnom Pinotu.

Nije to asketski Crni Pinot. Djeluje kao neki aromatski raskošan francuski klon, štogod to značilo 😉 Suh, s jednako primjerenih 12,2% alkohola. Ima dosta volumena i prilično je tjelesno vino, dijelom ipak i zahvaljujući strukturi tanina.

U kontekstu hrvatske produkcije Pinot Noira i očekivanja tržišta, ovo mi se čini hrabro. I uspješno. Podržavam.

Cijena: 181,25 kn

Szabo je čovjek koji sourca grožđe s Dingača i pravi vino u „garaži“ u Markuševcu.

Siguran sam da me Jeličić zvao u Markuševac da pokaže kako Dingač može biti čist. Meni se naravno najviše svidio Dingač 2006., nestabilan, volatilan, ali na trenutke toliko raspjevan. Ne zna pričati artikulirano, ali zato pjeva. I to na jeziku kojim ne zna komunicirati.

Dingač 2007. je također u skladnoj fazi. Divna igra kiselina i tanina u jasnom Plavac karakteru. Isprepletenost. Voće i slatki tanin. Opojno, sanjivo vino. Slatki tanin i slani ekstrakt koji se razlijeva nepcem. Kompletnije, zaokruženije iskustvo.

Nekako slutim da Vinolabova enologinja Ivona Đipalo ne dijeli moje uzbuđenje starijim godištima. Ali i ona će priznati drastične razlike između godišta, ovisno o obilježjima berbe.

Pepejuh je pravi Dingač. Grožđe iz vinograda koje čuva poskok (pepejuh) došlo je do Zagreba u hladnjačama. Kao da kilogram Dingača nije skup sam po sebi 🙂 A mora se priznati da ta „garaža“ u Markuševcu ima svu potrebnu eno opremu i opće uvjete za preradu grožđa i pravljenje vina. Itekako.

Ipak, radi se o entuzijazmu Danijela Szabe i nema tu velikih tržišnih pretenzija obzirom na vrlo limitirane količine i višestruke fiksne troškove. Namjerno ne mogu napisati da se radi o „hobiju“ jer ovakvo ulaganje i posvećenost ozbiljno nadilazi takve atribucije. Ali, nije etiketa koja će ugroziti Dingače i Postupe. Osim „poniženja“ kad izađe kao favorit na slijepim kušanjima 😉

Svojevrsno priznanje s moje strane je i činjenica da sam primjetio Pepejuha i ranije, među brojnim uzorcima na sajmu, neinficiran predrasudama o „markuševačkom Dingaču“.

Napokon sam imao priliku u miru otvoriti dva aktualna godišta i vrlo različita vina. Dekantiranje je neophodno. 2010.-a se otvara mirisima rogača, sušene višnje, sušene borivnice, eteričnim mirisima i kontrolirane hlapivosti Plavca. Vrlo je nježna na nepcu. U odnosu na očekivanja dakako. Sitnih, gorkastih, još neuglađenih, ali jako dobro raspoređenih tanina. Posjeduje zavidnu razinu hladne kiselosti koja još nije sasvim uklopljena, ali je na pravim mjestima.

Dosta herbalnosti na nepcu, još uvijek nemirno, ali i s dosta prostora za dublje balansiranje.

Izrazito suh doživljaj, s prirodnih 14,7%. Čvrst, neumoljiv… dugo već nisam doživio tragove mineralnosti u Dingaču. Bez prezrelog voća i šećera, čini se da je u ovom vinu taj aspekt došao do izražaja.

Tri sunca s etikete koja simboliziraju čuvenu trostruku insolaciju Plavca na položaju Dingač, najbolje se osjete u godištu 2009.

Očekivao bi čovjek za 2009.-u s 15,9% da je još toplije vino, makar na nosu. Zapravo je samo „mesnatije“, zrelije i još naglašenijeg voća (višnje, brusnice).

Možda nije moj osobni favorit, ali party pleaser bez sumnje. Puna usta. Ne i prepuna. Jako me zanima kako će stariti jedno godište u odnosu na drugo. Možda nikad neću imati dovoljnu spoznaju za suvislu ekstrapolaciju , ali da se moram okladiti, riskirao bi s 2010. Možda sam u krivu 😉

Cijena: 70,50 kn

„Neka digne ruku tko nije bio oduševljen Debitom 2011.“ Srećom, svi su imali čaše u rukama 🙂

Bibić uspijeva biti kontroverzan i tamo gdje se to najmanje očekuje. Cijeli skradinski kraj može mu zahvaliti što se danas butelje debita prodaju po deset eura.

Dvije i trinaesta u čaši je bistra slamnatožuta. Ono što volim nazivati inherentnim „tupim“ karakterom Debita ne osjeti se na prvu.

Mirisom vlada specifična bademasta voćnost, skoro citrusna svježina koja ustupa mjesto tom balzamično, ali južnjaški teškom, identitetu, koji je skriven, ali prezentan.

Dok su s vrućom berbom 2011. oduševile ove hladne, zelenojabučne kiseline, danas više nisam siguran djeluje li takav odgoj poput razrjeđivača težačke „tuposti“ tradicijski najrasprostranjenije bijele sorte Dalmacije ili stvara poželjan kontinentalni vinozni karakter koji samo skradinsko vinogorje može osigurati u Dalmaciji.

A ne odmaže ni temperaturno kontrolirana inox fermentacija materijala berbe 2013. koji suh daje 12,8% alc. Ali, s druge strane ta neuobičajena acidičnost koja topi kamen, slijeva vinsku esenciju u brzom gutljaju. Kao što val za valom iznova zapljuskuje obalu ne očekujući slatke vode Krke s kraških visina.

Cijena: 34,98 kn

Da nekom trebam objasniti rose u smislu vina pravljenog iz crne sorte postupkom nastanka bijelog vina, ovo bi bio idealan primjer. Vrlo „bijelo vino“ s aromama crvenog vina. Ružičasti istarski Teran 30%, Syrah 30%, Merlot 20% i mix Cabernet, Franc i Carmenere 20%. s 12% alc 😀

Jasnoća. Harmoničnost. Šipak, nektarina, malina, lubenica u skladu s nježnom bojom breskve.

Naglašeno osvježavajuće iskustvo. Ozbiljno suho vino, s prividnim ostatkom sladora i još dosta svijetlim kiselinama u strukturi.

Blještavo, prpošno, idealizirano poput striptizete u Hollywoodskim blockbusterima 🙂

Cijena: 29,95 kn u Gastro Pantheonu http://gastropantheon.hr/vina/8

Tri put sam ga zanijekao da bi učinio vjernika iz mene 🙂 Trnavski “apostol” zaslužuje pohvale.

Lijepa rubin crvena nijansa, ravnomjerna transparencija i bistroća.

Jako ugodan, pozivajući voćni miris. Vrlo živahan i razigran. Brusnice i maline. Barrique koji se realno ne osjeti, vrlo ozbiljno suho vino Đakovačkog vinogorja.

Slasna punoća na nepcu uravnotežena voćnom acidičnošću.

Traje znatno dulje nego što tijelo daje naslutiti. Gutljaj je brz, pitak, mekan, potpuno raspoređenih mikroskopskih tanina, a after traje i traje…

Uz voće i primjetna zemljanost u ustima! Neočekivano kvalitetno usklađena cjelina s tim famoznim mesnatim „umami“ doživljajem. Osobito uz ovako dobar ragu koji sam pripremio 😉

Pristupačno, nepretenciozno, nezahtjevno, iz boce u čašu za užitak bez odgađanja.

Najjeftiniji sex na polici opravdava pohvale i opasno je blizu Preporuke…

Cijena: nepoznata

Kada pustimo zadimljenost da izvjetri, ponekad drvo postaje „zašiljena olovka“, „grafit“… kao na primjer kod ovog erdutskog crnjaka. Crni ribizl i višnja prezentiraju voćni aspekt.

Dobar balans u ustima. Očekivana suha struktura s ipak minimalnim ostatkom… ugodno popunjeno, aromatično, naglašeno voćno, ali sa sjajno integriranim kiselinama i svega 12,8% alkohola !?

Tanin sitan. Ali mineral, metalan okus krvi. Vrlo nježan. A tako bitan. Loza iz koje potječe.

Quid est veritas? Eteričnost je skrivena, ali moćna. Cabernet je ipak Bordeaux.

Jedno od onih vina koja su puno bolja dan, dva nakon otvaranja. Snažan argument u prilog kvaliteti ovog vina.

Ustrajem disciplinirano punih pet godina.

Fotografije isprobanih butelja i dalje su snimljene mobitelom. I dalje poručuju da je vino pristupačno, da nije na pijedestalu, ali nije ni obezvrijeđeno. Možeš uzeti bocu u ruku. Možda ćeš je vratiti na policu zbog cijene, ali barem ćeš krenuti u potragu 😉

U pet godina ne bi našao ni pet fotografija na kojima sam ja osobno. Facebook kultura i selfiji u konfliktu su s pristupom u kojem je vino to koje je uvijek u prvom planu.

To ne znači da dojmovi i dalje nisu subjektivni. Objektivnost je iluzija i svaki dojam namjerno je subjektivan, ali bez predrasuda prema sorti, prema cijeni, zbog etikete i opreme butelje, zbog reputacije vlasnika/vinara ili zemlje porijekla ili bilo kojih drugih razloga. Jasno, sortiment, porijeklo i dr. bitni su za uspostavljanje pravilnog valorizacijskog obrasca.

832 dosad objavljena dojma, više od 778 000 pregleda ukupno i više od 600 dnevno u 2014. godini… ovim trendom za godinu dana stvarno ću ostvariti tisuću dojmova i milijun ukupnih pregleda. Onda zovem Hanku Paldum na dernek. Možda i Brunu Trapana 🙂

Najvažniji su ipak komentari. Blizu 9800 komentara do današnjeg dana i procijenjenih 5 tisuća jedinstvenih posjetitelja mjesečno.

Povodom godišnjice, jučer poslijedpodne u sherry`s-u okupili su se enogastro novinari i blogeri te komentatori Dnevnika Vinopije koji su isključivo krajnji kupci i konzumenti, ali i veliki ljubitelji vina. Podsjetili su me da je ljubav prema vinu osnovni razlog zašto sam započeo Dnevnik Vinopije ni ne sluteći da ću danas imati sponzore i vlastitu „markicu“.

Isprobali smo upravo neka od vina iz nove rubrike – Preporuka. Ovim putem zahvaljujem vinarijama Iuris iz Erduta, Ritoša iz Poreča, Grabovac iz Imotskog i Škegro iz Ljubuškog.

Posebno zahvaljujem Fromagerie Jabuke&ruže na biranim delicijama. Veseli me što mogu osigurati poseban popust za čitatelje Dnevnika vinopije. Ne šalim se. Donosioc ovog kupona ostvaruje 20% popusta na sireve, terine i pekmeze u Fromagerie Jabuke i ruže na adresi Zagreb – Pod zidom 4.