Cijena: 118,95 kn u Gastro Pantheonu http://gastropantheon.hr/vina/51

Ovaj dojam je nastao nakon ekstremnog dekantiranja, praktički dan nakon otvaranja boce. Ne zato što je vino prenabildano da puca po šavovima od prejake alkoholnosti i snage ekstrakta. Niti je vino predrveno da mu treba vječnost da se upristoji.

Dugo mu je trebalo da izvjetre sve efmerne gluposti koje me ne zanimaju. Ali vrijedilo je čekati.

Vjerojatno zgodan primjer vina koje će prevariti i najiskusnije degustatore. Sitno bockanje nosnica posljedica je hlapivosti, a ne alkohola. Ukupnih 13,9% alkohola prirodno je za Plavac Mali kao i blago povišene hlapive kiseline. Meni osobno čak vrlo poželjno ovisno o tome što imam ispred sebe.

A Jenaro se dan nakon otvorio svjetski. Stidljivo, bez gužve i galame. Zavodljivo. Ali sada puno jasnije. Makija i herbalnost. Morska sol. Višnja i list rajčice.

„Površinska napetost“ možda je vizualno popustila, ali je ostala čvrsta, monolitna struktura u ustima. Sitni, još tvrdi, ali odlično raspoređeni tanini. Izrazita suhoća time je dodatno naglašena. Sačuvane svježe kiseline znalački su uklopljene. Mineral i višnja. Život, transformacija u čaši.

Kako nisam imao Pijemontski crnjak pri ruci, ova luda višnja s Brača jako se lijepo našla s bogatim i kremastim Fontalom. Nalazim kako bezobrazno uživam u Fontal-iziranom mirisu vlastitih prstiju dok držim čašu… napokon arome štale, a koje se miješaju s Plavcem na pravi način 😉

Ne računajući poslovne sastanke i sl., odavno već nisam boravio u Međimurju. Volim se prisjetiti žuljeva i uboda komaraca od veslanja Murom, a bogme i najbrutalnijih „ciganskih viceva“ koje sam igdje čuo 😀 Volim dobro bučino ulje, a jedno međimursko vino sam imao na vlastitoj svadbi. Ako to nisu dovoljni razlozi da odem u Štrigovu… onda bi to mogla biti vina 🙂

U subotu planiram obići sve izlagače iz Međimurja, koncentrirano isprobati sva vina te odabrati između 5 i 8 etiketa za radionicu. Koliko god se veselim, toliko se i pribojavam jer nakon subote dolazi nedjelja 🙂

A u nedjelju s početkom u 17 sati održat ću radionicu. Bez „pripreme“, bez pripremljenog teksta, bez powerpoint prezentacije, bez svih ostalih kontrol frik trikova. Samo ja, publika i vino.

Umjesto predavanja, bit će to istinska radionica koja će prezentirati kako doživljavam odabrana vina i aktualnu ponudu međimurskih vinara.

Svi koje žele podijeliti svoje opservacije ili iz nekog razloga žele čuti moje 😉 dobrodošli su rezervirati svoje mjesto: www.urbanovo.hr

Cijena Selektion: 8,80 Eur

Cijena Student Reserve: 15,90 Eur

Nedavno sam u sherry`s wine baru moderirao degustaciju Freigut Thallern, najdugovječnije austrijske vinarije. Drugim riječima, ima jedna starija od 1141. godine :-), ali Freigut Thallern je radila bez prekida i tijekom pošasti filoksere. Austrija nema velike proizvođače poput mnogih zemalja. Zato ima nekih 9 tisuća obiteljskih vinarija i Freigut Thallern je zapravo veći proizvođač u takvom kontekstu.

Složio sam line up Rotgipflera neviđen na ovim prostorima 🙂 Naravno, Rotgipfler je ekskluzivna sorta Thermenregiona odakle je Freigut Thallern. Thermenregion pripada ponajvećoj regiji Niederösterreich, ali nije toliko prestižan poput čuvenih Wachau, Kremstal i Kamptal. Dobra vijest za lovce na value-for-money. Thermenregion ima svoje adute koji počivaju na autohtonim sortimentima poput Rotgipflera (drugi je Zierfandler, a često su zajedno u tzv. Spätrot-Rotgipfler kombinaciji). Rotgipfler je prirodni križanac Traminera i Roter Veltlinera.

Selektion je u optimalnoj fazi sa svojom koricom limuna, grejpom i zelenom kruškom u mirisu dok je Student Reserve primjer kako se koristi drvo u odgoju vina, uopće se ne osjeti. Daje mu tek određenu pedantnost. Osjeti se kako drugačije diše, kako voćne senzacije breskve i dunje idu puno dublje i već na nosu daju naslutiti mineralan karakter u ustima… pomalo miriši na kišu što trenutno možda i ne djeluje appetitlich obzirom na neprestane oborine 😉 ali osobno jako cijenim…

Na nepcu, Selektion je sočan, voćan i osvježavajući, ali sa zavidnom zrelošću materijala i opet tim neprimjetnim školovanjem. Tako pravilno i elegantno posloženo da sam to nazvao „bečkom školom“. Znamo što to znači (premda vinarija nema veze s glavnim gradom Austrije osim što vjerojatno ima brojna vjenčanja i izletnike iz nedalekog Beča).

Mogu zamisliti pedantne linije u vinogradu dok ispijam vino. Preciznost i posvećenost.

Student Reserve, premda opulentniji i opušteniji također posjeduje prekrasnu ravnotežu koja se čini toliko jednostavna. Ostavlja borovnice u retrokusu, svakako neke „crvene“ arome. Ostatak sladora ne samo da nije puno viši, već analitika pokazuje da je niži (!) u odnosu na Selektion. Odakle onda ta izrazita slast kod ispijanja? Zrelost materijala i pravi odgoj dio su odgovora. Međutim, niti u jednom trenutku nema naznaka prezrelosti. Opulentnost bez težine.

Istini za volju, alkoholi nisu mali. Od bijelih vina Austrije ne očekuješ 13,5% (osim ako nisi ifke), ali ti su alkoholi tako uklopljeni da ne ometaju doživljaj. Pravilnost. Jasnoća. Prekrasno.

Cijena: 69,25 kn

Kako je ove godine dobra Coronicina mlada Malvazija otkrio sam još u restoranu Badi u Lovrečici, mjestu „od povjerenja“ koje nudi Coronicinu rinfuzu.

U međuvremenu je 2013. punjena i u butelju i završila je i na vinopijinom stolu. Na nosu idealan intenzitet zelenih sočnih jabuka i cvijeta bagrema s jasnom naznakom suhe strukture i slankastog karaktera Malvazije Bujštine.

Vrlo očito izvrstan materijal iz dobre godine za Malvaziju, u pravim rukama. Klizi nepcem predivno nonšalantno. Nenametljivo, lagano, ali konkretno. S aromatskim delay-em nakon ispijenog gutljaja. Osvježavajuće kiseline, prođu brzo, ali zarezuju baš kako treba.

Majstorski posloženo. Ima taman sve što treba, koliko treba i tamo gdje treba. Dubinu, širinu, intenzitet, sve u skladu s idealom mlade Malvazije. Dobar, dobar grip. A još bolje paše iz Malvazija čaše 😉

Jednom usklađen s ovakvom Malvazijom… sve je moguće.

Cijena: 30,98 kn

Bazna Lagunina Malvazija standardizirala je kult Malvazije Istarske u najmasovnijem trgovačkom segmentu. Clean&green funkcionira. Identifikacija nepogrešiva.

Crni pandan bi trebao biti Teran. Ali avaj… ljudi baš i ne vole teran zbog njegove prirodne kiselosti, a bez tog inherentnog obilježja ne prihvaćaju ga poznavatelji. Kompromis je morao biti pronađen.

Ovdje imam potrebu prisjetiti se neočekivano kvalitetnog razvoja u boci Laguninog Inox Terana iz berbe 2008. Uvjerljiva razina iznad svih naknadnih zapeglanih i anesteziranih „Terana“ Lagune.

Dakle Terra Rossa. Logično, pravi identitet Istre dominira u jednom aspektu, a to je ta – crvena zemlja. Takvo tlo daje specifična obilježja i „internacionalnim sortama“ koje su i meni u domaćem okruženju osobito drage upravo iz Istrijanskih „terroire-a“.

Terra Rossa bi tako trebala biti svježe, pitko vino sa što nižim alkoholima, ali ne smije biti praznjikavo, dapače. Upravo to je slučaj s Terra Rossom. Dodajmo tome i voćnost koju potenciraju uklopljene kiseline i mekani tanini.

Uistinu, Terra Rossa miriši na udžbenik voćnih asocijacija nekog sommelierskog tečaja. U ustima je pažljivo balansirana kao „spoj“ svježine terana, voćnosti borgonje i uglađenosti merlota“. Plus vinsko-grožđane arome kao da je i muškat ruža unutra 😉

Postoje vina u ovom cjenovnom razredu koja podsjećaju na Valeriju Lukyanovu, ali ovo nije takvo! Uspješno uravnoteženo, ugodno crveno vino bez utjecaja drveta, voćnost koja ipak nije parfemska, sačuvanog vinskog karaktera bez očitih artificijelnosti. Za 31 kn dajem prednost Terra Rossi pred bilo kojim pandanom iz Novog Svijeta trenutno na domaćoj polici, a sve je više sve ozbiljnijih takmaca, čak i za manje novca. Jedan slijepi test to je i „dokazao“.

Kako bilo, Terra Rossu bi kupio ponovo. Pokazuje se vrlo korisnim imati ovako cjenovno pristupačnu opciju pri ruci. Prema tome, Preporuka.

Cijena: cca 80 kn

Volim tu doziranu „težinu“ na nosu kod dalmatinskih bijelih vina. To mi djeluje uvjerljivo, nekako autentično. Znam da to nije neki popularni deskriptor, ali važno mi je da Maraština bude Maraština. A može i Rukatac 🙂

Kruška, lješnjak, cvjetni pelud harmonično se prenose s nosa u usta. Aromatski doživljaj unatoč konkretnoj težini nije uopće vruć, nema alkoholnosti koja bi smetala. Alkoholi su uklopljeni kao što se to kod mnogih Malvazija, Graševina i Pošipa široko rasprostranjenih i prepoznatih na tržištu.

Maraština nije Chardonnay, ali Sladić Marko je pravi ništa manje ambiciozno. Skladno, mekano, s „glicerolnom“ teksturom i sačuvanom svježinom. Ravnomjerno intenzivno, srednje duge trajnosti nakon ispijanja…

Uz „konvencionalnu“ Maraštinu, dobio sam privilegij isprobati nešto iz podruma – Maraština 2013. odležala u drvu. Ima jasan profil utjecaja drvene bačve na regularno, svježe vino Maraštine, nježno vaniliziran nos. Utjecaj hrasta jest evidentan, ali ipak ne prekriva vino. Koliko ima smisla je pravo pitanje… vino je „slađe“, ali i vibrantnije u ustima. „Nemirno“, možda baš zbog prirodne oksigenacije u bačvi. S još malo vremena moglo bi se zaokružiti i dovršiti. To drvo kao da daje opravdanje inherentnoj težini dalmatinske sorte. Sviđa mi se.

Imao sam privilegij isprobati još jedan uzorak iz podruma – maceriranu verziju! Produljena maceracija nije od Maraštine napravila narančasto vino. Ali jest napravila nešto posebno, nešto što dijeli s ostalim „maceriranim vinima“. Prirodni manjak kiselina ne čini vino manje vinoznim. Nakon kratke adaptacije olfaktivnog aparata, više nije podsjećalo na cider, voćni sok ili sl., već karakternu Maraštinu pravljenu „bez kerefeka“ 😉

 

Cijena: cca 60 kn

Toranac je Sladićev Debit. Naglašeno svježi, moderan Debit kakvog recimo u posljednjim berbama radi Bibich. Debit ima jednu prirodnu „tupost“, ali ovako vinificiran je ne pokazuje. Međutim, da li u ovakvom izričaju gubi identitet?

Citričnost, limeta i zelena jabuka sočne unutrašnjosti ziheraški su sklop. Ali, tradicijski Debit, iz dobre godine, znalački napravljen, ima dušu i savršen je uz ribu i drugu lokalnu spizu, poput štajaznam, skradinske jegulje 😉

U ustima ugodno ležerno, voćno, nektarina, mandarina, marelica. Postignut dobar balans, s mjerom.

Cijena: cca 60 kn

Palčić. Nije Tom, ali je Leonardo. Uspio je nešto teško ostvarivo. Uspio je biti drugačiji u današnjem svijetu istarskih malvazija.

Kako vidim, tri su dominantna smjera Malvazije.

Kult mlade Malvazije – clean&green stilistika prevladava, nerijetko i prenaglašeni sauvignonski mirisi itd.

Odležana Malvazija – bilo u hrastovom drvetu ili drvu akacije ili čak u gruzijskoj amfori što je specifičnost Kabole.

Macerirana Malvazija – od blaže i kraće, vrlo kontrolirane maceracije, npr. temperaturno do ekstremno maceriranih, također uglavnom odležane, ali „s naglaskom na maceratu“.

Palčić je u društvu još samo dvije istinski posebne Malvazije koje kao da ne pripadaju niti jednom od navedenih smjerova, premda se koriste ovim ili onim odgojem u mjeri u kojoj im to odgovara. Brečević potpisuje Piquentum Blanc, a podrum Roxanich Malvazijicu.

Palčićeva Malvazija miriši drugačije. Miriši kao vino koje „nije odavde“. A opet, možda je više Malvazija od svih ostalih?

Nema baš puno tako starih vinograda Malvazije poput Palčićevih na položaju Dajla koje je odavno prepoznato kao idealno.

Malvazija je adaptabilna sorta, nema neku „kičmu“. Uvjetno se lako modelira i ovisno o vinifikaciji poprima karakter tog odgoja, npr. drva akacije s kojim dijeli aromatsku kompatibilnost ili karakter koji može ostvariti samo ležanjem u zakopanim amforama itd.

Ovdje, miris i okus su drugačiji. Možda prvi put dobivam ovakvu informaciju iz jedne Malvazije. I nema to veze s finoćom, svilenkastom mekoćom bijelog tanina na nepcu… ili ima veze? Nježno i delikatno poput same Malvazije.

Drago mi je da sam potvrdio svoju (pr)ocjenu otprije godinu dana, utemeljeno na jednoj boci Palčićeve Malvazije iz 2009. Recimo samo da ova radioaktivna zelena etiketa srećom nema veze sa sadržajem. Ima veze s težnjom da se istakne kao drugačija Malvazija. Palac gore 🙂

 

Cijena: 50 kn

Napisao sam u izvještaju s Pink Day-a da je ovo najozbiljniji poluslatki rose ikad 🙂

Sad bi to mogao malo i pojasniti, ali nije baš jednostavno 🙂

Prva pomisao je struktura nivelirana kiselinama kao protuuteg sladoru. Nije to ništa jedinstveno, ali ovdje to možda malo manje „plastično“. Bolje uklopljeno, kao da nema acidičnosti na jednoj strani, a slatkoće na drugoj. Sve je ispremiješano posvuda po toj „vagi“.

Ima i nešto na čemu se drži taj „sirup od jagode i maline“ s mirisom ruže, jer nema bljutavosti, a nema niti limunske kiseline. Barem ne na način da se baš osjeti.

Što se pokazalo kao odličan combo uz Tiu? Uskršnja šunka! Čak i s hrenom 😉

Tia je kao slatki nar. Zarazno. Ne možeš prestati. Jednom kad odbaciš predrasudu o poluslatkom roseu i prihvatiš mogućnost da bi tu moglo biti nešto dublje, skladnije i harmoničnije, svaki novi srk uranja dublje u psihostimulativne sfere podruma Filipec 😀

Unatoč svemu što sam nadrobio, a prilično je očito (ako si pacijent poput mene), još uvijek ne znam zašto je ovo „najozbiljniji poluslatki rose“, ali ostajem pri toj izjavi… Isplatilo se provesti vrijeme uz butelju Tie.

Cijena: cca 16 Eur

Doista, još više karaktera, još intenzivnije iskustvo prožeto terroire-om podno srednjevjekovnog dvorca u samom gradu Soave. Više „mesa“ nauštrb dinamike u usporedbi s elegantnim, a dubokim i prodornim Calvarinom.

Punoću potencira spontani ostatak sladora koji osjećam na način na koji je to slučaj u pre-mladom Rieslingu, tzv. „baby fat“. Osjećam i viskoznost koja oblaže nepce, ali ne kao masnoću, više „žilavost“.

Dodatno, materijal je vrlo dozrio. 100% Garganega s Monte Rocchetta brda. Izvjesno školovan u drvu, na način da traje.

Konzistencija nevjerojatna. Kao i trajnost, dužina… koja potvrđuje školjke, slano morsko kamenje, sve poželjne senzacije mineralnosti .

Još mlado, debelo premlado mi se čini. Još više zbog tih infantilnih natruha vanilije, cvijeća i tropskog voća, a u nekom trenutku i lješnjaka!?!

Pomislio sam kako bi ovo vino moglo biti odlično uz tjesteninu s nekim arapskim začinima. Pogriješio sam 🙂 Ljutoća u grlu i La Rocca koja ispire. Hard core! Ne pokušavajte kod kuće. Ima boljih spojeva. Nisam očekivao baš toliku ljutinu arapskih začina, od La Rocce sam očekivao više oštrine, još stroži Soave, a ne veliki bijeli Burgundac made in Soave 😉 K tome, u takvoj mladosti da se osjećam kao da sam potrošio bocu uzalud. No, srećom dovoljno materijala i inspiracije za novi dojam. A kum se ionako vratio s Vinitaly-a s Classicom 2013.