Ne mogu baš reći da sam bio na 20. izložbi vina u Kutini – Moslavina, ali jesam napokon došao na prezentaciju vina Košutić u Vinskom dvoru i prvi put osobno upoznao mladog vinara. Iz godine u godinu, neka druga Košutić etiketa bi se istaknula, ali s ovom su berbom istaknuti favoriti izostali i sva su vina općenito osjetno uspješnija.

Košutić, Sedminac, 2012.

Cijena: 30 kn u podrumu

Nakon prilično Frankensteinovske kupaže iz 2010., Sedminac 2012. je puno uspjelija kupaža. Vino je već na nosu dosta zeleno, osjeti se pomalo ta rana berba vrele godine.

Također, srce Graševine dominira uz značajan dodatak Pinota Bijelog, Rajnskog Rizlinga, Škrleta, zatim i Sauvignona, Muškata i Traminca.

Drznuo sam se isprobati kako funkcionira uz slane inćune i prvotno suha, acidična, vinozna priča nevjerojatno se prilagodila, iz čaše za Malvaziju dodatno „ispunila“ i sve je postalo „slađe“, dobilo „tek“…

Izrazito ugodno iskustvo puno vinozne voćnosti zapravo je zahvalno food friendly vino koje će planuti u tren oka, ali koje apsolutno vrijedi 30ak kn. Jesam li spomenuo svega 12,2% alc. Poklon ranije berbe i vinara. 85.

 

Košutić, Škrlet, 2012.

Cijena: 30 kn u podrumu

Istaknuta moslavačka sorta uvijek je pod posebnim povećalom u svojem kraju i drago mi je da sam napokon u cijelosti sretan s Košutićevim Škrletom. Svijetla, zelenkasta, prozirna svježina. Lagani cvjetni mirisi, paprika. Vrlo suho, ali i vrlo svježe, baš prštava svježina i izrazita lakoća.

Kiseline jesu izraženije, ali u smislu food friendly kvalitete. Isprobao uz povrće u wok-u i izuzetno dobro je sjelo. Kad poriluk, paprike, luk, mrkva, rajčica puste svoje slatke sokove, ovakav po mnogočemu karakterističan Škrlet će ispuniti svoju jasnu svrhu.

 

Košutić, Škrlet (iz drva), 2012.

Cijena: 30 kn u podrumu

U novijoj povijesti s „modernim vinarenjem“ Škrlet i drvena oprema nisu baš uobičajeni. Košutić je eto, svoj Škrlet fermentirao dugu u odnosu na danas uvriježenu praksu. Pustio je vino do kraja siječnja, odležao ga u drvu, radio batonnage kroz nekoliko mjeseci i dobio meni najdraže vino ovog kušanja.

Isto vino kao i bazni, „inox“ Škrlet, ali koje je ipak dozrijevalo u starim hrastovim bačvama veće zapremine.

I bitno drugačije vino zbog toga 🙂 Osjetno opuštenije na nosu. Diše. Čak je i boja za jedva vidljivu nijansu intenzivnija, žuća.

Zadržalo je prodornost, ali ju je „produbilo“. Raskoš i punoća uz potpunu suhoću! Realno, po ničemu ne bi pogodio da je odležavalo u drvu.

Jednako dobro uz isto ono povrće pirjano u wok-u 🙂 Ozbiljno dobar i opasno pitak. Slogan Košutićevog Škrleta 😉 86-87. Uravnoteženost, integriranost. Onu mladenačku iskričavost nadopunila je slast. Ne slador. Slasnost. Koja se dodatno potencira uz odgovarajuću hranu. O.K. i ja sam sirovina. Žena je mislila da sam bolestan jer nisam tražio meso u ručku. Upravo o tome pričam. Umami koji je osiguralo pirjanje povrća i Škrlet bilo je bolje od toga. Nevjerojatno. (btw, da se odmah ogradim od stereotipa, ručak sam pripremio sam.)

 

Košutić, Rajnski Rizling 2012.

Cijena: 30 kn u podrumu

Delikatno i „suho“ na nosu, uz ponešto zelenkastih travnatih aroma. Tek u ustima nakon dobrog gutljaja postaje jasnije zašto je polusuho vino. Ionako na samom rubu vjerojatno.

Suhoća na nepcu potencirana je i rizlingovskim kiselinama i opet mi se čini, ranijom berbom. Vrlo kul vino. 84-85. Ugodan i zahvalan Rizling, donekle i banalan, ali pun teka i sočnosti, rizlingocentričan u nešto skromnijoj amplitudi 🙂

 

Košutić, Cabernet Sauvignon 2012.

Cijena: 30 kn u podrumu

Cabernet Sauvignon je još očekivano ljubičast, odnosno premlad da bi pokazao neki karakter Moslavine, ali već istaknutih sortnih prepoznatljivosti.

Blaga zadimljenost hrastove i bagremove bačve još uvijek dominira voćem na nosu. Ipak, voće je svježe, ne prezrelo, tamno, crni ribizl, borovnice, zrele trešnje… uz svježinu zelenih tonova paprike i mente, obično asocijacija vezanih uz novosvjetske Cabove.

Vino je vrlo pozivajuće na nepcu, ugodnih kiselina, mekanih tanina, suho s 13,4% i lijepo posloženo. 85.

Cijena: nepoznata

Gurnuvši nosinu u balonku koju sam odabrao za tumača ovog Toskanskog pjetlića pomislim „Ovo je nepogrešivo talijanski crnjak“. Kao da postoji nešto teško objašnjivo što povezuje najraširenija talijanska crna vina, ona bez izrazitih specifičnosti podneblja među kojima su zapravo najcjenjenija i najznačajnija talijanska vina… hm, dakle sva ona druga 🙂 Možda tome služi označavanje DOCG 😀

Voće je specifično, transformirano školovanjem u drvenim bačvama, skoro umjetno stareno, pri čemu su intenzitet i mesnatost ono što eventualno razotkriva relativnu mladost.

Nešto što se tek u ustima može potvrditi… Slatko drveni tanin uklopljen u voćnu strukturu s neočekivanom mineralnom, metalnom signaturom!? La Forra je ipak prestižni položaj vinarije i čini se da osigurava otmjenost ovoj „višnji“ iz srca Chiantishire-a. 88-89.

U cjelini iznenađujuće dobro, baš izvrsno vino u najbanalnijem hedonističkom smislu (što bi objasnilo Parkerovih 90 bodova). Kao da ima i jednu „industrijsku“ uniformiranost, stegu koja jamči isti rezultat, istu spojivost s istim jelima iz godine u godinu, sezone u sezonu. Bilo bi ipak vrlo nepravedno to doživjeti kao zatomljeni identitet. To je lijepa žena s malo previše make-upa, ali sigurno nije „vino po receptu“.

Dakle, puno vam hvala Nives i Ivane 🙂 Nadam se da nije koštalo više od 86kn za koliko se i u Zagrebu može dobiti stvarno mrak Chianti Donatelle Cinelli Colombini…

Cijena: 87,38 kn

Od RH pjenušavih vina dobivenih klasičnom metodom vrenja u boci, Tomac je na prvom, drugom i trećem mjestu. U tom smislu, nastupio je trenutak da ovjekovječim jedan od tih dojmova, NV pjenušac iz starih plešivičkih sorti (cca 70%) i Chardonnaya iz vinograda obitelji Tomac.

Nešto više voćnih egzota od „klasičnog“ Classica u kojem je omjer udjela sortimenata obrnut, svakako i blagih orašastih nota na nosu, dosta zrelosti bez težine, idealnog intenziteta, elegancije i profinjenosti uz autentičan prizvuk, signaturu podrumara čiji rad postaje alat u službi umjetnosti stvaranja.

Već prvi gutljaj „kvasce“ s nosa pretvori u „fermentirajuće tijesto“ koje zarobi kušača u vrtlogu zrelog žutog voća i nježne mineralnosti Plešivice. Nastup je pjenasto svjež, ali vrlo konkretan, prividno slađi nego što „brut“ može značiti, međutim vrlo uravnotežen, homogen. Puno tijela, a laganih 12,5% „skrivaju“ aromatsko blago Plešivice.

Impresivan aperitiv koji funkcionira i uz hladna predjela ili kad čovjek poželi stvarno ozbiljan pjenušac atraktivan i nenaviklim vinopijama, k tome po vrlo prihvatljivoj cijeni u kontekstu. 89.

 

Cijena: Greda i Plava Greda su osjetno izvan kategorije, vina najsofisticiranijeg nasljeđa starog svijeta koje nemaju cijenu, čija vrijednost debelo nadilazi norme i konvencije sredine iz koje potječu i paradoks bez premca ovih krajeva općenito.

Istaknuta „somewhereness“ kvaliteta 🙂 Potvrda zašto je Brkić najsnažniji i najupečatljiviji glas svojeg specifičnog podneblja.

Integracija voća, bosanskog hrasta i veličine Plave Grede. Suzdržanost i mineralnost. Nocturno.

Također potpuno jasno, „bright energy“, „raw earthiness“, tamjan. Kad je svaki sljedeći gutljaj potpuniji i dublji od prethodnog te nakon ne znam kojeg žvakanja „soil-to-glass“-a koji se topi u ustima transferiran sam u Mostarsko vinogorje, u 30godišnje vinograde Blatine.

It`s a slow sipper… vino drugačije naravi punoće. Drugačije definicije. To je punoća! Ne koncentrat ekstrakta i sunca. Ovo! Ne trebam gutljaj koji „puni usta“ da mi se u nepce i svijest ureže impresija koja traje puno dulje od aftertaste-a. 94.

Cijena: Greda i Plava Greda su osjetno izvan kategorije, vina najsofisticiranijeg nasljeđa starog svijeta koje nemaju cijenu, čija vrijednost debelo nadilazi norme i konvencije sredine iz koje potječu i paradoks bez premca ovih krajeva općenito.

Da sam morao izdvojiti najmanje uspješno Brkićevo vino to bi vjerojatno bila Greda u 9 od 10 puta. Nakon što sam otvorio ovo vino, ne bi mogao odgovoriti na takvo pitanje.

Mirisni paradoks nadilazi mirise smole i badema. Voćka koja je s vremenom na zraku posmeđila, ali nije istrunula?!

Beskompromisno, nekonvencionalno, a opet neusporedivo s jednako beskompromisnim i nekonvencionalnim. S jednako biodinamičkim pristupom.

Zašto neprestano mislim da mi je čaša prljava 😉 Čarolija je u tome što to nije šum koji kvari pjesmu. To jest pjesma koju želim čuti, ne samo slušati. To je miris jezera i glas grožđice očuvane u svojem omamljujućem pjevu.

12,98% alkohola ni manje ni više 🙂 Sjeda prirodno kao samo disanje. Potvrda da si živ. Možda i spreman za ovako intiman uvid u život.

Greda je lokalitet na kojem se nalazi organski uzgojen 30 godina stari vinograd. Greda je vino sorte Žilavka fermentiralo na prirodnim kvascima i nakon dvije godine koje je provelo na vlastitom talogu u velikim hrastovim bačvama, bez filtriranja punjeno u boce da bi se još pola godine smirivalo u podrumu. 92+. Kao da nema ničeg „vinskog“ u Gredi, ni kiselina, ni alkohola, ni sladora, ali to je samo privid. Slika koja izgleda drugačije kad promatraš izbliza… samo ton i intenzitet boje postaju bitni, tehnika nanosa na platno, tekstura platna i upojnost materijala.

Greda je široki kist, duboki trag bez grubosti, sigurna ruka majstora.

Eye candy festival poput Dalmacija Wine Expa nezamisliv je bez Makarske, bez mora podno Biokova, bez raskošnog bijelog šatora punog autohtonih eksponata .-) Možda više od samoga vina, taj neobjašnjivi šarm je razlog zašto već treću godinu spremno plaćam tričavu cestarinu i nikad povoljniji pun rezervoar goriva da predahnem na DWE.

Ipak, vinari i vina su smisao festivala. Meni posebno zanimljivi kao prilika za afirmaciju nekih stvarno „butiknih“ vinarija s autentičnom pričom kakvih nije manjkalo ni ove godine, kao ni nekih vinskih premijera već etabliranih Dalmatinskih vinskih brandova.

 

Ovogodišnja „otkrića“ su:

Rizman Tribidrag 2011. Općenito, Komarna mi se sviđa kao novi lokalitet Plavca i srodnika, poput ovog Crljenka koji je možda najuspješniji koji pamtim da sam probao. A ima ih i bit će ih sve više i zasad su cjenovno prihvatljivi poput eksperimentalnog lijeka razvijenog preko bare.

 

 

Iz Komarne dolazi i ovaj rose Plavca Malog vinograda Volarević. Uistinu, nježna strana robusnog Plavca u najboljoj tradiciji. Jako mi se svidio kao svojevrsni moderni „opolo“ karakter ili već…

 

 

Sladić (Marko) iz Skradina već je neko vrijeme prepoznat po Maraštini, ali ovogodišnja Plavina, koju sam doduše probao prije službenog punjenja, nešto je posebno. Ostavila je duboku impresiju sklada i karaktera drugačije crne Dalmacije, čak i nad prestižnom Skradinskom crnom kupažom baziranom na Syrahu nazvanom Bramasole, kojoj treba još samo malo vremena da se pokaže u punoj ljepoti. Novi je Toranac, odnosno Debit, također izvrsno uspio i meni barem je osjetno uspješniji od prethodnika.

Vinarija Zadro iz Hercegovine pravi brut pjenušac iz Žilavke!?! Najbolje je što je Domano stvarno dobar. Zapravo je paradoksalno nevjerojatno dobar i zato ću ovo sigurno isprobati u miru, obzirom na osobni afinitet prema Žilavki, a sve više i prema pjenušcima 🙂

 

 

Nadalje me ugodno iznenadio i Plavac Mali Petrušac izrazita Korčulanskog karaktera kojeg u mikrokoličinama pravi vinarija Plasa, odnosno obitelj Pecotić. Niti Smokvički Pošip Petrušac nije prošao nezapažen 😉

 

Lučić je bio zanimljiv štand. Jedva sam čekao da pobjegnem, a onda je došao red na Dingač pun onog jedinstvenog identiteta zbog kojeg je današnji Dingač brand često upitno interpretiran.

 

Bilo je tu još puno toga. Držim oko i na Konavlima, posebno vinariji Bože Metkovića, Plavcu Malom Branka Džajića, zatim jedinoj Zlatarici na festivalu (gospodarstvo Gašpar), Kujundžušama Šimunića (!) i drugih Imoćana…

 

Na kraju, kako ove godine nije bilo mojeg kuma iz Zadra, izostale su aktivnosti poput bacanja žabica, komentiranja Šveđanki i Poljakinja na plaži, maltretiranja vjeverica, glasnog podrigivanja i ostalog što Dalmacija Wine Expo čini dodatno šarmantnim 😀

 

 

 

 

 

 

 

Cijena: 101,75 kn

NV desertno vino koje dakle nema označenu berbu, ali koje je s ovim godištem ostvarilo značajan iskorak. Corona Grande je lokalitet u posjedu obitelji Benvenuti. Kasnije brane Malvazija, Muškat (momjanski) i Ulovina, raritetna autohtona sorta, provele su par mjeseci na drvenim kašetama na prosušivanju. Talijani imaju meni omiljenu riječ za sličan postupak, appassimento 🙂

Što se to koncentriralo na ovaj čaroban način evidentno je već na nosu. Bagremov med i grožđice isijavaju iz hladne tekućine, ali s vremenom nastupaju i vrlo interesantne začinsko-herbalne nijanse i sve skupa poprima senzacije sirupa od jabuke s bazgom.

Ali, već na oku i još više na nosu, a osobito u ustima postaje jasno da Corona Grande više nije sirup, već ozbiljno desertno vino. Koliko ozbiljno, toliko i hedonistički pristupačno.

U tom smislu „zbunjuje“ još više deklariranog alkohola nego u dosadašnjim izdanjima jer „rastopljeni je med“ dobio osvježavajuću strukturu i automatski se uzdignuo na potpuno novu razinu.

Corona Grande je postao nešto što bi odabrao umjesto meni ultimativnog deserta nad desertima ikad – home made baklave, od tijesta do načina mljevenja oraha, narančinog soka u šerbetu u kojem diše, a ne da se utapa. Težina koja podiže, istinski nutrijent, „energetska bomba“ koja stvarno daje energiju, a ne opterećuje probavu.

Možda mi se zato učinilo da ova Corona Grande u retrookusu sad ima i koricu naranče. Prekrasno i profinjeno! 89

Možda postoji još neko vino na svijetu s identičnim analitičkim podacima – 15,7% alc. i 94g/L neprovrela sladora, ali siguran sam da nije slično ovome 😉

Cijena: 74,98 kn

Zlatnožuta tekućina valja se po čaši. Skoro sluzavo-slinava tekstura s dosta krepkog tijela. Ekstraktnost visoka, reska svježina u gutljaju uravnotežuje strukturu. Sočno i vinozno.

Premda je na nosu isprva više orašastih plodova u nekom citrusnom ogrtaču, ko` da mirišem urmašice, prozračne arome žutog voća, dunje i viljamovke postaju konkretnije. Cijela priča oplemenjena je vrlo pažljivim korištenjem hrastove bačve za odležavanje.

Svakako smislenije i zaokruženije vino nego prije manje od pola godine kad sam ga prvi put probao. Relaksirajuće mekano, profinjeno, a dosta specifično, osobito u domaćim okvirima. Vrlo zahvalno, univerzalno i pitko, kao da je 11, a ne 13,3% alkohola 😉

Ozbljno sumnjam da ikad probao bolji Manzoni 🙂 Ali ne samo Manzoni… 88.

Cijena: nepoznata

Da mi Željko (vinske priče) nije uvalio i ovu butelju pitam se bi li ikad naišao na monovarijetalnu Kadarku. Nekad značajna crna sorta Slavonije, osobito Podunavlja, danas je zanemarena. Gradi prepoznatljivost i identitet susjedne Mađarske i Vojvodine, a u Hrvatskoj mi je ovo zasad jedina poznata etiketa od nekih max 3000 litara godišnjeg kapaciteta.

Mirisi svježih kupina na nosu, svakako dominantan voćni, zatim cvjetno-začinski aspekt. Pomalo i dud ili murva ili već nešto halucinogeno 😉 Uvjerljivo je bez „ukuhanosti“ i džemastosti voća, ali s nešto „mračne težine“ kad se ugrije u čaši.

Vino je suho, idealno puno, još „friško“ i lijepo uravnoteženo ugodnim, hladnim kontinentalnim kiselinama uhvaćenim u igri s pigmentom tanina… Iskustvo nije neuhvatljivo kompleksno, ova je Kadarka izrazito pristupačna što ne znači da je na prvu loptu niti banalno jednodimenzionalna niti išta slično. Jednostavno je pristupačna i zahvalna na stolu. Vrlo otvorena i vesela s dobrodošlih svega 12% alkohola, a opet sasvim dovoljno snage i ekstrakta.

Neki bećarsko-vragolasti karakter kao da se oslobađa, da li u aromatskom smislu ili pomalo funky strukture jer samo je vino mirno, staloženo, kul 🙂 87-88

Još jedna „delicija“ bez premca u kasnovečernjim satima usred radnog tjedna kod vinopije legla je bizarno dobro. Obilježila je nimalo ekstravagantnu večeru u obliku kruha (ne bilo kojeg doduše) s namazom od kajmaka i namazom od tune. Na kraju je gutljaj Kadarke bio poput osvježavajućeg zagriza u resku crvenu jabuku. Stoga mogu zamisliti ovo vino i uz roštilj, ali ne konvencionalne pougljenjene ćevape kojima ne pomaže ni piva, već vratinu recimo.

Cijena: 66,13 kn

Više nego dojam o vinu, ovaj put isprobavala se čaša. Cjelokupna Riedel varietal specific filozofija nije neutemeljena. Itekako postoji razlika u doživljaju vina ovisno o odabiru čaše iz koje se uživa. Neposredan povod ovog puta je utvrditi kolika je ta razlika u slučaju nedavno predstavljene čaše specijalno za mlade istarske malvazije – čaša Riedel Malvazija Istriana.

Šnjof, šnjof!?! 😉 Velika i vrlo osjetna razlika. Malvazija čaša fokusira floralno-voćne arome na nosu. Za usporedbu koristim Vinum Extreme Riesling/Sauvignon Blanc, inače odličnu čašu i čest odabir za bijela vina sličnog tipa. Kod Vinum Extreme arome su raspršene, treba ih „hvatati“. Malvazija Istriana čaša toliko olakšava mirisanje da je to skoro „prevara“ 🙂

Međutim, onaj hladni „kameni“ karakter Coronicine Malvazije ionako nije u prvom planu, a ta senzacija podjednako se oslobađa u obje čaše.

Srk, žvak i gut faza 🙂 Nova čaša idealno usmjerava vino na nepce, zarezuje točno kako treba da mlada malvazija intenzivira svoju prezentnost. Nova čaša daje „naboj“.

Vinum Extreme nije loša, ali vino se čini „pliće“, tanje, opušteno, dok je u novoj čaši čvrsto, dinamično, aromatično, vibrirajuće reskih voćnih kiselina i lako bi na slijepo mogao pomisliti da to nije isto vino. Kao da Malvazija iz nove čaše „vrijedi više“.

Opet, kao i na nosu, ono najvažnije, ona mineralna signatura Coronice skoro podjednako se doživljava iz obje čaše. Slankasti okus koji ostaje na usnicama dugo nakon završetka nešto manje ovisi o odabiru čaše.

Napokon, uzimam jednostavnu salatu od mozzarelle s rajčicom i narezanim crnim maslinama uz maslinovo ulje… ostajem uz Malvazija Istriana čašu. Doživljaj vina iz Vinum Extreme R/S 87-88. Doživljaj vina iz nove čaše: 89 😀 Još jedna odlična mlada Malvazija iz podruma Coronice.