Dnevnik vinopije

Cijena: nepoznata

Da mi Željko (vinske priče) nije uvalio i ovu butelju pitam se bi li ikad naišao na monovarijetalnu Kadarku. Nekad značajna crna sorta Slavonije, osobito Podunavlja, danas je zanemarena. Gradi prepoznatljivost i identitet susjedne Mađarske i Vojvodine, a u Hrvatskoj mi je ovo zasad jedina poznata etiketa od nekih max 3000 litara godišnjeg kapaciteta.

Mirisi svježih kupina na nosu, svakako dominantan voćni, zatim cvjetno-začinski aspekt. Pomalo i dud ili murva ili već nešto halucinogeno 😉 Uvjerljivo je bez „ukuhanosti“ i džemastosti voća, ali s nešto „mračne težine“ kad se ugrije u čaši.

Vino je suho, idealno puno, još „friško“ i lijepo uravnoteženo ugodnim, hladnim kontinentalnim kiselinama uhvaćenim u igri s pigmentom tanina… Iskustvo nije neuhvatljivo kompleksno, ova je Kadarka izrazito pristupačna što ne znači da je na prvu loptu niti banalno jednodimenzionalna niti išta slično. Jednostavno je pristupačna i zahvalna na stolu. Vrlo otvorena i vesela s dobrodošlih svega 12% alkohola, a opet sasvim dovoljno snage i ekstrakta.

Neki bećarsko-vragolasti karakter kao da se oslobađa, da li u aromatskom smislu ili pomalo funky strukture jer samo je vino mirno, staloženo, kul 🙂 87-88

Još jedna „delicija“ bez premca u kasnovečernjim satima usred radnog tjedna kod vinopije legla je bizarno dobro. Obilježila je nimalo ekstravagantnu večeru u obliku kruha (ne bilo kojeg doduše) s namazom od kajmaka i namazom od tune. Na kraju je gutljaj Kadarke bio poput osvježavajućeg zagriza u resku crvenu jabuku. Stoga mogu zamisliti ovo vino i uz roštilj, ali ne konvencionalne pougljenjene ćevape kojima ne pomaže ni piva, već vratinu recimo.