Vinar kojeg sam imao zadovoljstvo upoznati i kroz čija vina sam upoznao Imotski na naljepši način.

18.02.2013. napušta nas čovjek koji je obilježio hrvatsko vinarstvo najboljom Kujundžušom imotske krajine.

Nikad nisam skrivao koliko visoko cijenim izniman rezultat Jerkovićeva vinarenja. Mitski Mračaj i kamena Kujundžuša njegov su spomenik, od mjedi trajniji. Umjesto posljednjeg pozdrava, nasljeđe kojem se mogu diviti.

http://www.youtube.com/watch?v=xG0yuWTaQKo

Cijena: 149,00 kn na vino.hr http://vino.hr/product_info.php?cPath=182_183_220&products_id=1236&

Alas, behold… neznanstveni dokaz minerala u vinu je pred nama 🙂 Čuveni Silex Sancerre-a već na nosu umjesto površne aromatičnosti zrači iz dubine. Morske alge i kamen snažniji su pečat i od Biodyvine certifikata.

Naravno, u ustima je mineralnost surova. Svježina je tu puki pratitelj doživljaja, nikako svrha.

Stisak kiselina zamjenjuje prvotnu sočnu raskoš, a ogrozd u povratnom okusu upotpunjuje resku suhoću dok se razoran mineralni ekstrakt urezuje u nepce…

Uravnoteženost se podrazumijeva, prirodan balans s jasnom porukom specifičnog terroirea Sauvignon Blanca.

A onda ispočetka… nove senzacije na nosu, miris je promijenio intenzitet i boju, okus postao kompleksniji. Je li se vino razvilo ili sam se sȃm promijenio, „kalibrirao“ ? Je li sad vino postalo slatko… ili slano, voćno?

Nisam imao školjke ili morske plodove što smatram izvrsnom preporukom, ali ono što je vino napravilo običnim mariniranim inćunima nije moguće opisati. Kada se u kompliciranoj ljepoti um počinje poigravati ne uspijevam više razabrati vrtim li to u čaši neki rustikalni domaći uradak ili čisti, precizno nijansirani Sauvignon Blanc. Odakle sad to? A uopće mi se nije pio Sancerre 🙂

Ipak dakle „classy“ i „najaristokratskija“ vina dolaze iz zemlje i prirodnog gnojiva 😉 91-92

Ime Sladić možda nije toliko jedinstveno u Skradinskom vinogorju, ali vina svakako jesu 🙂 Vina OPG Marinko Sladić planiram probati još od ljeta i kad se prilika napokon ukazala mogao sam samo spremno zahvaliti Juraju što je pripremio ovu prezanimljivu selekciju.

Sladić, Debit, 2011. vs. Sladić, Oya Noya Debit, 2010.

Cijena: 50 kn (u vinariji), Oya Noya 100 kn

Slamnatožuta boja i „težački“, gomoljast miris koji me asocira na korijenje, ali i dinju pri čemu ne mislim na lubenicu ili čatrun ovisno kojem lokalnom slengu pripadali, već baš dinju i pomalo i bundeve u finišu…

Sva ta prirodna gorčina u ovom je slučaju izričaj sorte, vjerojatno nasljedno obilježje „grubih“ aroma u nježnom vinu s 12,4% alkohola, suhom i sa sasvim dovoljno užitnosti…

Premda, kao ljubitelj susjednog Bibichevog baznog Debita, navedeni izričaj prepoznajem kao blueprint autohtonog monosortnog vina u modernoj izvedbi i sačuvana tradicijskog karaktera koji proradi uz dobru spizu i čistu ar`ju 🙂 87

Oya Noya je lucidan naziv Sladićevog „maceriranog Debita“, boje starog zlata na rubu smeđe 🙂 Macerirani divljak potpuno me razoružao 😀 Ono što sam u Josipinoj i Pattijevoj režiji još tijekom ljeta doživio kao sladunjavo, bljutavo čudo o kojem nisam znao što bi mislio, sada je prekrasni labud iz bajke o ružnom pačetu.

Arome iskonskog, drevnog, seljačkog debita, a čistoća suvremenog vina. Povratak u budućnost u režiji Juraja Sladića. Od glave do repa u istoj priči, drugačija punoća od konvencionalne i općenito intenzivirano iskustvo…

„Trulež“ bez truljenja, sušene marelice, suhe smokve, gustativni efekt, salivatorne kiseline, žuti tanin. 91

Sladić, Maraština, 2011.

Cijena: 80 kn (u vinariji)

„Mirisom na cvijet badema, zrelu krušku i livadno cvijeće. U ustima pokazuje mediteranski karakter, asocira na krš i makiju. Slasno i mineralno. Kompleksno i ozbiljno.“

Ovo zvuči kao da sam ja pisao !?! K tome je i ispravno 🙂 Dodao bi vrlo moderna, a tradicionalna Maraština, kompromis u kojem se čini kako se Sladić općenito vrlo dobro snalazi.

Tako je lijepo sočno, a opet suho s 13,4% alkohola koji su opasno neprimjetni ;-)Najzačudnije su skoro zelene, ali predivne i prirodne kiseline koje će se istaknuti samo ako nema prave „podloge“ makar u vidu mariniranih inćunčića uz komad kruva 🙂 Tada nastaje emulzija koja sinestezira doživljaj i najbanalnije kuhinje i podsjeća me na još jedan razlog zbog kojeg volim vino. Odjednom, sva mekoća i nježnost ovo autentično iskustvo pretvaraju u gastronomski happyend.

Sasvim sigurno vino s moje liste preporuka bijele Dalmacije. 2011. je bila neobična godina. Dala je moguće najuspješniju Maraštinu (ili Rukatac) koji sam do sad probao. 88-89.

Sladić, Rose (Plavina + Lasina), 2011.

Cijena: 50 kn (u vinariji)

Pinky boja zrele lubenice, nježni bakreni odsjaj. Na nosu ta podmukla pijana lubenica asocira na ruž za usne kojeg je nemoguće prestati ljubiti. Dekadentno mirisno i skoro mistično.

Srećom, Sladić ipak nije zasladio ružičasto čudo iz Skradina. Rose je suh, 12,9% alkohola. Ali, to ništa ne govori o doživljaju… kao da ljubim sirenu 🙂 Uistinu, ima nešto morsko iza tog poljupca, ruža okusa jagoda i neki davni opol u boci kojeg je izbacilo more.

Prpošnost i punoća uz koju zamišljam školjke, sirove poput crvene zore. Outstanding 🙂 89-90 Otkriće! Pitam se što to još skrivaju hrvatski podrumi?

Sladić, Cuvee, Plavina + Lasina, 2011.

Cijena: 50 kn (u vinariji)

Divna boja, još divnija transparencija rubin crvene s diskretnim ljubičastim odsjajem.

Paprene šumske jagode i pita od višanja 🙂 Treba pustiti malo hrasta da izvjetri jer stisak drva se ipak malo osjeti, ali kao marginalna pojava. Ne smeta.

Profinjeno tijelo laganog crnog vina kojeg naizgled ništa ne povezuje s Dalmacijom. Niti 12% alkohola, niti svježina kiselina, niti glatki tanini. Izrazito interesantna struktura, prezanimljivo vino!

Cuvee je suh i čini se puno ekstraktniji nego što boja i brojke možda nagovješćuju. Vrlo je smooooth… ko mačja guza, ali nije ispolirano. Skoro bi volio da je robusnije, sirovije, jer mekanije ne može biti.

Isprobao sam vino iz čaše za Crni Pinot i da ima priželjkivanu dubinu, ovo bi bilo najbolje vino line-upa. Jedinstveno u okvirima domaće vinske scene tako da se osjećam bogatiji za novo iskustvo, čini mi se osjetno upečatljivije od prethodne berbe. 88

Cijena: 199,99 kn

Upada u oči ozbiljna ponuda portugalskih vina na hrvatskom tržištu. Već dugo je tu Quinta do Portal (!), zatim „igrači“ kao što su to Jose Maria da Fonseca ili J.&F.Lurton portugalske etikete, pa ajde čak i Ramos Pinto i napokon Quinta do Vale Dona Maria i Quinta do Vallado (Douro boys).

Još kad bi netko dovoljno lud uvezao neku Bagu Luis Pato-a ili makar Vinho Verde iz aktualne berbe, nitko sretniji od mene 🙂

„Top Range“ vino vinarije, Field Blend Reservu potpisuje vinar nasljednik stare portugalske obitelji Ferreira, koja je i utemeljila vinariju. Francisco Olazabal pravi Field Blend (70%) od prastarih sorti iz vinograda starijeg preko 80 godina. Tu su najpoznatije i možda najvažnije Tinta Roriz (dakle klon španjolske sorte Tempranillo), Tinta Amarela, Touriga Franca… Ostalih 30ak posto udjela čini Touriga Nacional iz 15ak godina starih vinograda (uz eventualno 3% Sousao, nisam siguran obzirom na berbu), očito sasvim dovoljno za snagu i strukturu.

Kad sam već ostavio 200kn za butelju, veseli me naljepnica da se bar „Parkerima“ vino jako svidjelo 🙂 Međutim, Field Blend ostvaruje redovito i više ocjene od 92 boda, od Parkera do Wine Spectatora, Wine Enthusiasta, W&S itd.

Nakon sat vremena u dekanteru još je snažan sloj drva na nosu, vanilija od bačve… potpuno razumljivo obzirom na 17 mjeseci provedenih u 225litarskim bačvama od francuskog hrasta (Allier) i preporučeni „drinking window“.

S vremenom u čaši dramatično se razvija, a tek drugi dan nakon otvaranja voće je do kraja mračno i duboko.

Ogrtač od tanina je lagan, ali „ukorijenjen“ u strukturi. Kako se tanin topi i odlazi, jedinstveno mineralno svjedočanstvo nastupa rigorozno. Dok će polovica onih koji su nabavili svoju količinu od ukupno 30ak tisuća napravljenih butelja, izvjesno popiti ovo već u godini 2013., struktura tanina, povijesne reference i neki ludi feeling koji me tjera da riskiram majmuna iz sebe, govore mi da će mudar vinopija ovo sačuvati za 2023. 😉

Danas je to „tek“ koncentrirano  i dovoljno „mesnato“ vino da puni usta suhoćom ekstrakta i vinskih tanina. Atraktivnije od većine ne samo Douro crnjaka svojeg ranga. Voćno-zemljani aromatski profil bogat je zrelom višnjom, brusnicom i suhom šljivom. Smiješno je i spominjati trajanje i intenzitet. Naprosto impresivno. Kao i struktura u kojoj 14,5% alkohola ima prirodnu bogomdanu ulogu.

S vremenom će se drvo integrirati, a bogatstvo tijela punog voća još produbiti i spojiti s mineralnosti. Trenutno ne znam bi li uz vino poželio svinjska rebarca ili čokoladu, ali svejedno… pišem 91, pamtim __.

Cijena: 69,00 kn

Eto domaćeg „gastro branda“ koji zvuči preslično Proseccu od kojeg ne može biti više različit nego što je. Doduše, prema mnogima i većina dostupnih Prošeka u trgovinama ne može biti „različitija od pravog Prošeka“.

Moram priznati da je i meni jedina donekle suvisla referenca Tomićev Hektorović na što će tradicionalisti u najmanju ruku …odmahnuti istom 😉 Prema tradiciji u Prošek idu sorte Maraština, Bogdanuša ili Vugava?!? Plavac Mali, evidentno presudan za Rokijev Prošek čini ga ne toliko drevnim, ali svejedno ipak vrlo tradicionalnim.

Posluženo rashlađeno iz frižidera i tijekom isprobavanja ugrijano do sobne temperature.

Suhe grožđice all over the place… passito. Neobična „slanost“ podsjetila me na perverzne delikatese tipa čokolada s cvijetom soli.

Rashlađeni Prošek vrlo je osvježavajuć. Tekući Griotte desert s ekstra likerom 🙂 Supstanca je neobično kohezivna 😉 i 16,1% alkohola niti prži niti je skriveno tijelom i sladorom.

„Sunčani sok Visa“ djeluje kao prirodni digestiv. S pravom dozom si budan i spremniji nego ikad 😀 S prevelikom si anesteziran i omamljen do zaborava 🙂

Još uvijek prekrasno miriši na grožđe u fermentaciji, a taj aromatski raspon prati sve do izrazito zrelih mirisa sušenih smokava i džema od smokve. Mogu skoro osjetiti „talog“.

Jedan od najšarmantnijih anestetika ili „društvenih lubrikanata“ ikad – Prošek. „Viški slatki sherry“ svakako se čini uspjelim i autentičnim vinom. I tako, malo po malo, isprobao sam cijeli Roki`s range. Ostaje još samo Matadur 🙂

Ocjena? Van konkurencije. Ne znam bolji Prošek. Puno očekujem od Grabovčevog iz Trogirskih vinograda…

Cijena: 129,00 kn na vino.hr http://vino.hr/product_info.php?cPath=182_184_215&products_id=815&

„Vulkanska stijena s velikim naslagama kristalnih minerala, u geološkom smislu poznata kao kvarcni porfir.“ Prije ili kasnije, u potrazi za informacijom iz tla u vinskoj čaši, nadobudni vinopija će se morati suočiti s „praktičnom geologijom“ 🙂

Mineralni karakter ovdje i nije toliko surov koliko zna biti. Usto, umjesto razorne acidičnosti i slanosti na nosu tek lagano prekrivene mirisom koprive i pokošene trave kakvu je moguće očekivati od meni najdražih SüdSteirische Sauvignona, Winkl Sauvignon primjer je sur lie školovanosti i specifičnog terroirea SüdTirolskog Trentino-AltoAdige DOC-a.

Puno više livadnog cvijeća i bazge, „težih“ mirisa koji uz 13,5% alkohola na deklaraciji već na nosu daju naslutiti puno tijelo. Čak je i profinjenu uravnoteženost strukture moguće registrirati na nosu, a definitivno potvrditi u ustima.

Dozirana limunska acidičnost iz dubine, blaga mineralna podloga, osvježavajuće tropske arome, sočno tijelo i trajanje… stvarno trajanje… tzv. „odzvanjanje“…89.

Cijena: 39,98 kn

Treću godinu za redom pratim Sansigot. „Piede franco“ loza sorte Sušćan Crni s „plovećeg vinograda“ – otoka Suska, netaknuta phylloxerom u drugoj polovici 19. stoljeća i uzgojena na vinogorju Krk te odgojena u vino Sansigot u podrumu Ivana Katunara.

Prekrasno je Manjada komentirao svoje iskustvo kao čitanje stare zaboravljene knjige… stinky succulent subtle sucker s druge strane je najgore što ja mogu napisati o vinu 🙂

Tko traži „mane“, hlapive kiseline i „barnyard arome“ kako bi spremno prezentirao svoje poznavanje tehnike, pit će nešto drugo, uživati vjerojatno u ničemu, a meni će ostaviti ovaj zaboravljeni nektar.

Potpuno nekomercijalno i prilično nekonvencionalno, robusno k tome, ali divno specifično i prekrasno „vinsko“ vino. Dojam autentičnosti nadilazi prizemni hedonizam i zdravom razumu unatoč preporučujem ovo vino kao „sensitivity“ trening 🙂

https://vinopija.wordpress.com/2011/12/03/katunar-ivan-sansigot-2009/

https://vinopija.wordpress.com/2011/02/27/ivan-katunar-sansigot-2008/

82-88 🙂 Tzv. redemption score 😉

Cijena: 74,98 kn

„Zdjela“ već dugo nije „sexy“, osim eventualno njegovih „klinki“ s provokativnom etiketom i “provokativnim konceptom” mladog vina za najširu publiku te pristupačnom cijenom za nezahtjevne vinopije… Ime Zdjelarević tu je od prapočetaka onog što danas nazivamo domaćom vinskom scenom i u tom turbulentnom razdoblju, vinarija Zdjelarević nije jedina koja je prošla put od nemila do nedraga, jedan dan na vrhu, drugi na dnu… Sve ove opservacije su kontekst tržišne percepcije, doživljene kvalitete koja ne mora imati veze s „realnom kvalitetom“, ali i na ovim stranicama nitko se nije puno zauzimao za Zdjelarevićeva vina, malokome su bile napete čak i pretenciozne Nagual etikete koje koštaju ipak ozbiljnije novce.

Zbog te percepcije i vlastitog iskustva bio sam presretan kad sam na neobaveznoj degustaciji upoznao nešto istinski neočekivano iz podruma Zdjelarević, special selection sortna vina u rangu 10EUR, što je prevažna cjenovna kategorija.

Suznih očiju i drhtavim rukama 🙂 prvu otvaram Graševinu. Bistra, svijetla, zlatna boja. Kamilica s limunom začinjena vanilijom, pomalo i ogrozd… skoro balzamično i lijepo zaokruženo.

U ustima punog tijela s dugačkim završetkom i bogatim retrookusom. Ujedno osvježavajuće, sa reskim kiselinama… lagani herbalni feeling, zeleni čaj i koprive, kompot od jabuke.

Raskošno. Otmjeno. Sinestezično 🙂 U golemom prostoru između najdelikatnijih Sauvignona Loire i najmasnijih novosjetskih Chardova teškaša koji su valjda napokon izašli iz mode, ova Graševina zauzima velik gastro prostor zlatne sredine inteligentnog balansa. Raspjevana Graševina čvrste ruke i rigoroznog školovanja za najprestižnije stolove. 89. Respekt.

Cijena: 111,75 kn

Fiiiiini bagremov „vosak“. Prekrasno dozirana vanilija od hrastove bačve i bagrem od akacije koja naglašava mirisni cvjetni karakter 100% Malvasie Istriane oslobođene u čaši.

Intenzitet idealan, nimalo opterećujući, ali izrazito ustrajan. Stvarno je teško sjetiti se nosa usporedive izvrsnosti, a kamoli „boljeg“ kad je Malvazija u pitanju…

Uroboros 2011. je vrlo suho (nefiltrirano) i skoro tanično bijelo vino s 14% alkohola, „sur lie – accacia/oak wild ferment (!) & aged“.

Uglavnom, „rastopljeni vosak“ je vrlo pitak 😉 Uroboros 11 definitivno nije lagan, niti je mlada Malvazija, ali je izrazito mekan, pun i unatoč punoći, ugodno pitak.

Ekstraktnost je pod kontrolom, skrojena po finim linijama za majstora krojača 😉 Po tome, ali i po mnogočemu drugome podsjeća na 2008. kao i na najbolje trenutke jednako uspješne 2009. Čak je i prirodno „tempirano“ da uđe u svoju punu formu u proljeće 2013. i moguće ponovno postane zvijezda Vinistre.

Umjesto uz neki rižoto, isprobao sam Uroboros 11 uz durum fiole i neki umak „iz ničega“ koji ne bi znao ponoviti 🙂 te domaću piletinu iz pećnice, hruskavu i sočnu 🙂 Zbog masnih prstiju nisam mogao nastaviti bilježiti hvalospjeve, a moram nešto ostaviti i drugima 😉

Istarska Malvazija u autorskoj interpretaciji Brune Trapana trenutno je sami vrh odležane Malvasie Istriane i ne mogu zamisliti da se ide puno dalje u ovom smjeru da se ne pretjera. 91.

Cijena: 25,40 kn

Prekrasna emulzija oksidativnih tonova i svježine južnog voća s naznakama mineralnosti…

Zlatnožuti Koperski Pinot Sivi u vrhunskoj je formi! Uzbudljiv na nepcu, sa „živahnim ekstraktom“ koji prezentira onu vrstu punoće koju samo dozrela odležana vina mogu imati.

Ali, bez prezrelosti ili aroma kasne berbe, a svakako i bez ostatka sladora i sl. Skroz suho, s 13% alkohola, zaobljeno vremenom u boci, a ne podrumskom intervencijom… voćno-vinozne kiseline još su mlade, a vino kao do još nije do kraja smireno.

Da nije pomalo neprikladne, ali još uvijek vrlo prihvatljive retronazalne gorčine, pomislio bi da sam „pao u kazanče“. Koperski Obeliks nema toliko terroira koliko sam se nadao na početku, ali je divno skrojen. Ruka majstora odgovorna je za ovaj podvig koji 8 godina od berbe djeluje kao da ima još barem toliko vremena za još „razvoja“.

Jedini problem je cijena 🙂 Cijena je nemoguće niska za ovakvo vino i ovo automatski ulazi na sami vrh best buy kupnje. Osjećam se ko da sam iznova otkrio jabuke. 87

Prilika za uživanje u zdravom zrelom vinu? Yep!