Ime Sladić možda nije toliko jedinstveno u Skradinskom vinogorju, ali vina svakako jesu 🙂 Vina OPG Marinko Sladić planiram probati još od ljeta i kad se prilika napokon ukazala mogao sam samo spremno zahvaliti Juraju što je pripremio ovu prezanimljivu selekciju.
Sladić, Debit, 2011. vs. Sladić, Oya Noya Debit, 2010.
Cijena: 50 kn (u vinariji), Oya Noya 100 kn
Slamnatožuta boja i „težački“, gomoljast miris koji me asocira na korijenje, ali i dinju pri čemu ne mislim na lubenicu ili čatrun ovisno kojem lokalnom slengu pripadali, već baš dinju i pomalo i bundeve u finišu…
Sva ta prirodna gorčina u ovom je slučaju izričaj sorte, vjerojatno nasljedno obilježje „grubih“ aroma u nježnom vinu s 12,4% alkohola, suhom i sa sasvim dovoljno užitnosti…
Premda, kao ljubitelj susjednog Bibichevog baznog Debita, navedeni izričaj prepoznajem kao blueprint autohtonog monosortnog vina u modernoj izvedbi i sačuvana tradicijskog karaktera koji proradi uz dobru spizu i čistu ar`ju 🙂 87
Oya Noya je lucidan naziv Sladićevog „maceriranog Debita“, boje starog zlata na rubu smeđe 🙂 Macerirani divljak potpuno me razoružao 😀 Ono što sam u Josipinoj i Pattijevoj režiji još tijekom ljeta doživio kao sladunjavo, bljutavo čudo o kojem nisam znao što bi mislio, sada je prekrasni labud iz bajke o ružnom pačetu.
Arome iskonskog, drevnog, seljačkog debita, a čistoća suvremenog vina. Povratak u budućnost u režiji Juraja Sladića. Od glave do repa u istoj priči, drugačija punoća od konvencionalne i općenito intenzivirano iskustvo…
„Trulež“ bez truljenja, sušene marelice, suhe smokve, gustativni efekt, salivatorne kiseline, žuti tanin. 91
Sladić, Maraština, 2011.
Cijena: 80 kn (u vinariji)
„Mirisom na cvijet badema, zrelu krušku i livadno cvijeće. U ustima pokazuje mediteranski karakter, asocira na krš i makiju. Slasno i mineralno. Kompleksno i ozbiljno.“
Ovo zvuči kao da sam ja pisao !?! K tome je i ispravno 🙂 Dodao bi vrlo moderna, a tradicionalna Maraština, kompromis u kojem se čini kako se Sladić općenito vrlo dobro snalazi.
Tako je lijepo sočno, a opet suho s 13,4% alkohola koji su opasno neprimjetni ;-)Najzačudnije su skoro zelene, ali predivne i prirodne kiseline koje će se istaknuti samo ako nema prave „podloge“ makar u vidu mariniranih inćunčića uz komad kruva 🙂 Tada nastaje emulzija koja sinestezira doživljaj i najbanalnije kuhinje i podsjeća me na još jedan razlog zbog kojeg volim vino. Odjednom, sva mekoća i nježnost ovo autentično iskustvo pretvaraju u gastronomski happyend.
Sasvim sigurno vino s moje liste preporuka bijele Dalmacije. 2011. je bila neobična godina. Dala je moguće najuspješniju Maraštinu (ili Rukatac) koji sam do sad probao. 88-89.
Sladić, Rose (Plavina + Lasina), 2011.
Cijena: 50 kn (u vinariji)
Pinky boja zrele lubenice, nježni bakreni odsjaj. Na nosu ta podmukla pijana lubenica asocira na ruž za usne kojeg je nemoguće prestati ljubiti. Dekadentno mirisno i skoro mistično.
Srećom, Sladić ipak nije zasladio ružičasto čudo iz Skradina. Rose je suh, 12,9% alkohola. Ali, to ništa ne govori o doživljaju… kao da ljubim sirenu 🙂 Uistinu, ima nešto morsko iza tog poljupca, ruža okusa jagoda i neki davni opol u boci kojeg je izbacilo more.
Prpošnost i punoća uz koju zamišljam školjke, sirove poput crvene zore. Outstanding 🙂 89-90 Otkriće! Pitam se što to još skrivaju hrvatski podrumi?
Sladić, Cuvee, Plavina + Lasina, 2011.
Cijena: 50 kn (u vinariji)
Divna boja, još divnija transparencija rubin crvene s diskretnim ljubičastim odsjajem.
Paprene šumske jagode i pita od višanja 🙂 Treba pustiti malo hrasta da izvjetri jer stisak drva se ipak malo osjeti, ali kao marginalna pojava. Ne smeta.
Profinjeno tijelo laganog crnog vina kojeg naizgled ništa ne povezuje s Dalmacijom. Niti 12% alkohola, niti svježina kiselina, niti glatki tanini. Izrazito interesantna struktura, prezanimljivo vino!
Cuvee je suh i čini se puno ekstraktniji nego što boja i brojke možda nagovješćuju. Vrlo je smooooth… ko mačja guza, ali nije ispolirano. Skoro bi volio da je robusnije, sirovije, jer mekanije ne može biti.
Isprobao sam vino iz čaše za Crni Pinot i da ima priželjkivanu dubinu, ovo bi bilo najbolje vino line-upa. Jedinstveno u okvirima domaće vinske scene tako da se osjećam bogatiji za novo iskustvo, čini mi se osjetno upečatljivije od prethodne berbe. 88
Dnevnik vinopije 
Bezobrazni sam “lurker” već neko vrijeme na blogu kroz rss/greader, ali su me valjda voljene plavina i lasina potaknule na ovu minimalističku kontribuciju komentarom. Doduše, ne skradinska plavka nego vrgoračka… Drago mi je da uočavamo taj moment pinota, barem na razini čaše 😉 Keep up the great work! 🙂
Jako mi je drago nakon podosta vremena vidjeti kako sam nekog “novog” potaknuo na komentar. Što se tiče uspostavljanja komparacije u smislu definiranja Lasine kao “hrvatskog Pinot Noira” upoznat sam s time i prihvaćam to na jednoj prihvatljivoj, ali površnoj razini, u smislu da sorta daje vina s karakterom, ali koja su općenito transparentnija, tanja u tijelu, elegantnija, nižih alkohola i nježnijih tanina ili što već piše vino ili neka eno -pedija…
U tom smislu, čini mi se kako Lasina nije ništa puno sličnija Pinot Noiru od Rudežuše ili Darnekuše…
Međutim, čini mi se također kako jedinstveni ideal Pinot Noira leži (Između ostalog) u nečem sasvim drugačijem. U slučaju da govorimo o vinima koji svoju strukturu i sklad ostvaruju u vinogradu na starinski način, uzgojem različitih sortimenata različita vremena i načina dozrijevanja na različitim mikrolokacijama unutar jedinstvenog vinograda, Burgundijski sustav “climat-a” jedinstven je na planetu Zemlji koji tu ravnotežu ostvaruje isključivo s jednom sortom, Pinotom Crnim. Iz toga proizlazi kako je PN nezamislivo “terroirska sorta”, “osjetljiva” i na najmanje mikrouvjete u kojima egzistira.
Mislim da Lasini koja je skoro izumrla, u nekom dubljem rezoniranju, nije potrebna takva komparacija koja joj može samo štetiti na nekom razvijenom vinskom tržištu. Lasina je, kao i Plavina koja je daleko zastupljenija, sasvim dovoljno “svoja” i može prenositi unikatan identitet Skradinskog vinogorja u jednako karakternim vinima i bez ove “komunikacijske floskule”.
I mislio sam na tu “površnu” razinu; rookie sam pa mi je zgodno imati mogućnost opisa vina različitim značajkama jer onda uvijek možeš imati metriku kojom ćeš odrediti koliko su blizu/daleko sorte/vina. Ili sam geek pa jednostavno imam potrebu znati te informacije 🙂 Inače, slažem se da “hrvatski xyz” zvuči totalno odbojno. Puno priče oko vina bih mogao progutati da se ponekad seinfeldovski podigne zastavica “Bullshit” 😀 Zato mi je tvoj blog odličan, imaš fini balans 😉 Hvala za ovu natuknicu oko Pinota, iako sam totalni fetišist za taj “starinski” vinograd, “field-blend” itd.. Puno slobodnog vremena trošim na slaganje zamišljenog vinograda 😀
Clemens, pozdrav i dobrodoshao. Najjednostavnije moguce: to koliko su blizu/daleko same sorte je u najboljem slucaju tek jedno od mnogih mogucih objashnjenja za to sto neka vina osjecamo “slicnima” po onome sto ja zovem “Gestalt vina”. Razmishljanja i usporedbe po liniji sorte/sortnosti itd., bar jednako cesto kao sto predstavljaju koristan kljuch, mogu i zavesti na stranputicu. S time, dakle, valja baratati oprezno, uvjetno i vrlo relativno.
Zato je i razvijanje toga sto zoves “metrika” (pretpostavljam da mislis na set repera za razmishljanje o vinima, sto opcenito, sto konkretno) nesto sto iziskuje puno vremena, angazhmana i, prije svega, strpljivosti.
(Ovo sa seinfeldovskom zastavicom… Prvi sam koji tvrdi da je najveci dio toga sto se pishe i govori o vinu – narocito u posljednje vrijeme u Hrvatskoj, gdje su se “izvori” eksponencijalno namnozhili, a jedva da koji od njih zadovoljava i kriterij najmanjeg zajednickog nazivnika, o slucajevima bezobrazno diletantskog opskurantizma i shirenja (polu)fiktivnih netocnosti da uopce ni ne govorim – totalan, kako ti kazhes, “bullshit”. Mislim da je najveci problem upravo u tome da je “rookie”, tj osoba koja se bona fide iz interesa, strasti ili znatizelje zheli malo ozbiljnije upustiti u to i informirati o vinu, prepusten na milost i nemilost toj situaciji i cesto tesko mozhe razaznati zhito od kukolja).
Pozdrav buonsangue! Kad smo već kod izvora, žita i ostaloga – za sada ste samo vinopija i ti prošli “rezidbu” domaćih blogova u rss readeru 🙂 Samo što ti malo zabušavaš u zadnje vrijeme! 😉
…krenuo je stra(m)puticom 🙂
Buonsangue blog ce imat spektakularan comeback kad vi pederi najmanje ocekujete. Imam vec dogovoreno gostovanje Rihanne.
pih! meni će doći Siniša Škaberna, pa da vidimo 🙂