Cijena: cca 80,00 kn (srpanj 2012.)

Kume, hvala na butelji Tikveškog Chardonnaya 😉 Stobi, osim što je antički grad pored Demir Kapije i najveće arheološko nalazište u Makedoniji, ujedno je i naziv nove moderne vinarije Tikveškog vinogorja. Čini se vrlo ambiciozne i orijentirane na svjetsko tržište.

Đumbir, mango, maracuja, sušeno i kandirano voće na nosu je doziranog intenziteta, nimalo pretjerano premda vrlo aromatično.

Srk, žvak, gut 🙂 Sočan gutljaj dugo se zadržao… aromatski usklađeno s mirisnim doživljajem, tijelo puno, kiseline voćne, uravnotežna struktura. Alkoholi (13,5%) potpuno integrirani.

Djeluje veselo i britko, puno svježine, ekstraktno, ali nimalo teško. Jednako dobrim pokazuje se rashlađeno i pri višim temperaturama konzumacije. Stilski i tehnološki besprijekorno. Jedino bi ja volio više duše, esencije vina koja je zatomljena. Previše se trudi svidjeti svima, vino stila i konvencija.

Međutim, Makedonci mogu biti ponosni. Ovo je možda i najbolji Makedonski Chadronnay koji sam probao. Bez obzira što nije vino koje bi me zaitrigiralo, stilski je izvanredno pogođeno i bolje od mnogih Chardova opisanih na ovim stranicama. Novosvjetski nabrijani Chard viših alkohola i barikirano, ali bez naglašenog drva i „putra“ 🙂 Stvoreno da konkurira Krauthakerovom Rosenbergu recimo.

Drugi put kume vidim da imaju Rkaciteli 😉 Molim lijepo, za pacijente poput mene 🙂 Možda napravim komparaciju s Krauthakerovim “Kuvlakhe”-om 😀 Slavonski Gruzijac protiv Makedonskog. To bi bila fešta 🙂

Cijena: 51,98 kn (srpanj 2012.) http:// www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=324724

Najbolju mladu Malvaziju ovogodišnje Vinistre potpisuje obitelj Tomaz iz Motovuna, centralne Istre. Donosi puno voća na nosu. Puno veselja i prizemnih strasti 🙂 Upravo ono što i treba pružiti mlada Malvazija.

Ipak, manje tropskog voća, više agruma i koštuničavog voća (breskve, marelice). Atraktivno, ali nije prenapadnog intenziteta već vrlo ugodno aromatično. Poziva na probu. Mladenački „nezrelo“, ali zavodljivo.

„Slurp“ efekt u ustima 🙂 Možda zbog nešto malo više ostatka sladora. Vrhunski balans i nevjerojatna pitkost za nemalih 13,3% alkohola. Zaokruženo, mekano, mlado. Rashlađeno pruža užitak uz brojne ljetne menu-je.

Osjećaj punijeg tijela, ne predugačka završetka… vino koje će obogatiti nepretencioznu domaću kuhinju, ali i tjesteninu, u mojem slučaju šugo od bakalara sa širokim rezancima.

Prštave kiseline mlade Malvazije otvaraju tek i traže novi zalogaj. Premda bi uz šugo bakalara još bolje sjela odležanija Malvazija, Tomazov novi veliki uspjeh odlično je pratio jelo.

Cijena: 69,98 kn (srpanj 2012.) http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=321606

Čini se da skoro sva Bartolovićeva vina treba dekantirati 🙂 Dakle, i bijela vina, osobito ona s naznačenom sur lie vinifikacijom i odležavana u barrique bačvama kakav je i ovaj Sivi Pinot.

Zlatnožute boje, s predikatnim aromama na nosu koje su raskošne, ali nisu pretjerane…

 

Kakvo olakšanje nakon zagriza u resku kiselu kičmu. Slutio sam da će se ovaj Sivi Pinot iz berbe 2010 Kutjevačkih vinograda, unatoč nemalih 13,5% alkohola savršeno kombinirati s dimljenom oradom prelivenom maslinovim uljem, trunčicom papra i kapljom aceta balasamica uz pokoju mini rajčicu 🙂 Međutim, ispada da je to jedna od najboljih kombinacija otkad bilježim dojmove.

Spoj kontinentalnog voća, dunja i breskvi… suhoća i sočnost u cjelokupnom dojmu koji je iznad svih očekivanja. Vapi za hranom, btw 🙂

Već vidim komentare za ovakvo vino da je kojim slučajem neka svjetska etiketa u pitanju… „opulent, yet restrained“ 😉

Minus 4! Meni najbolji bijeli Bartolović.

Cijena: 211,75 kn (srpanj 2012.)

Napokon, 21.07. otvorio sam Stagnum 2005. Uz maksimalni respekt, skoro i strah, krenuo bilježiti dojmove družeći se s vinom u nekoliko ciljanih navrata, prvo bez dekantiranja, zatim uz višesatno dekantiranje i drugi dan navečer s onim što je ostalo u otvorenoj butelji.

Nos koji je puno puta opisivan. Sve što imam za dodati ili naglasiti kako je „zrelost voća“ u Stagnumu van standardiziranih deskripcija. Tu nema džemastosti, koncentracija da, ali na drugi način, arome prezentne intenzivno, ali na specifičan način. Toplo? Opet da i ne… smisao Stagnuma svakako nije isključivo u snazi, masivnosti, koncentraciji, kompleksnoj aromatičnosti već svjedočanstvu života u čaši vina. Sva Stagnumova snaga zapravo je monolitni dio osobnosti vina, a ne dio strukture… odnosno, nisu alkoholi niti pitkost ti koji će me opiti već nepokolebljivi karakter, duša vina, transfer terroira u vinski doživljaj. Sve što bi u konvencionalnom smislu bilo upitno ovdje je prirodni dio cjeline, a cjelina je neprocjenjiva.

Tako je u konvencionalnom smislu Stagnum 2005 bogat taninima, ali koji su vrlo mekani u kontekstu Plavca Malog, skoro poput slatko-trpke kreme koja traje i mijenja se i kad dobar gutljaj isprati zalogaj, kad nastupi neobičan osjećaj i spoznaja koja potvrđuje da je vino zatvoreno u boci itekako živo, svako daljnje opisivanje gradivnih elemenata strukture vina je suvišno. Stagnum daje sinergiju, njegova cjelina puno je više od zbroja dijelova. Kao i svako pojedino Miloševo vino, ne trpi trivijalnosti i ne zanimaju ga konvencije. Zahtijeva da mu se vinopija posveti ako želi zaslužiti njegovo blago. Život.

Međutim, napokon je i vrijeme da netko demistificira taj Stagnum pa ću to odmah sad spremno učiniti. Evo ga – napravljen je od grožđa! I to Plavca Malog svagdašnjeg, iz vinograda u Ponikvama na poluotoku Pelješcu. Čak nije s pravog otoka, već poluotoka. Imagine that 🙂

Umjesto euforije želim naglasiti poniznost. Skromno priznanje umjetnosti balansa i Pelješkog Plavca Malog. Prigovarati Stagnumu je kao da prigovaraš ribi što ima kosti ili lubenici što ima koštice.

Prvi dan ispratio sam vino parmezanom posutim njokama točanim u soku od pečenja, uz janjeći but i plećku, ali jednako je dobro bilo iskustvo drugi dan s varivom od krumpira i krastavaca pojačano bučinim uljem i acetom balsamicom. Toliko o mogućnosti kombiniranja s jelima.

Za vrhunsku ocjenu potrebno je malo „nesavršenstvo“ i pritom ne mislim nikakve „mane“ vina, već specifičan karakter koji se ne da ukalupiti u konvenciju, koji izdižući se stvara identitet u čaši… odvede te u svijet iz kojeg dolazi i stvara predožbu o njemu. To malo nesavršenstvo zapravo daje nešto savršeno. Entasis.

Minus 5.

 

Cijena: 53,63 kn (srpanj 2012.)

Postoji nešto još bolje i još prikladnije za ljetne dane i večeri od ružičastih vina, a to su pjenušava ružičasta vina.

Prije svega izvrsno izgleda u nekoj malo proširenoj čaši za pjenušac, prema boji lososa, bez puno mjehurića.

Zatim floralni mirisi, ružine latice koje škakljaju nos, a od voća tu je grejp…

U ustima je zavodljivo pitko, stvarno bez previše mjehurića i tek s priželjkivanom blagom „gaziranosti“… minimalni ostatak sladora znalački je uklopljen u osvježavajućoj strukturi pjenušava vina. Svega 11,5% alkohola sjeda taman.

Ipak, „očistit će zube“ poput zagriza u još nezrelu jabuku dok će u ustima ostaviti okus prožvakane jedva zrele, ali crvene i sočne jabuke tako da će nakon prve čaše sve naredne biti pre-male 🙂 Osobito ukoliko je Rose il fresco dobro rashlađen. Preporuka je čak na 6 stupnjeva. Tada svakako sve sjeda na svoje mjesto i ovo brut rosato spumante vino ispunjava svoju svrhu.

„Vari vitigni a bacca bianca e rosa“ stoji na službenim stranicama… jako dobro.

Bilo je to neopterećeno ugodno poslijepodne i ne znam da li je bilo tako zbog društva ili zbog vina ili neke sinergije, ali u utorak je u restoranu Republica (ex Gradski Podrum) predstavljena manifestacija Dani rosea koja se održava tijekom dva tjedna s ciljem približavanja „onoga o čemu se priča“ gastro publici i to na najbolji način, osobnim kušanjem.

Obzirom da je Zagreb neviđeno pun stranih turista (neki dan navečer usred metropole sporadična buka na engleskom jeziku nadglasala je hrvatsku) ,a oni „Zagrepčanci“ koji trpe ljeto u gradu čeznu za nekom satisfakcijom, nadam se da će uspjeti ova inicijativa G.E.T. – Udruge za kulturu stola i restorana Republica.

Logika je jednostavna, „ljeto je, rosei su ljetna vina čija je ponuda u našim restoranima relativno slaba, a ima ih sve više na vinskoj sceni.“ Tomislav Stiplošek je kao predstavnik udruge najavio i nastavak sličnih akcija, a meni je bilo osobito drago pozdraviti Davora Baraća koji je predstavio vina.

Vrijeme je stajalo dok sam pretjerivao sa Spožom, Senjkovićevim ljetnim hitom i ponajboljim hrvatskim ružičastim vinom, zatim Korta Katarininim izvrsnim roseom, Trapanovim Rubyjem koji je s dominantnim teranom bolji nego ikad, Degrassijevim La Vie en Rose, Krauthakerovim cuvee-om i Kutjevačkom rose ponudom.

Disclaimer na kraju 🙂 Obzirom da Dnevnik Vinopije koncepcijski nema prostora za ovakve najave, ovaj post je privremen dok traju dani rosea, unatoč tome što u potpunosti podržavam akciju!

Cijena: cca 15 EUR (srpanj 2012.)

CHE COSA È UN ROSATO?
Non è un bianco,
Non è un rosso
Vuole portare via il posto ai bianchi,
Vuole portare via il posto ai rossi:
Che cosa è quindi un rosato?

IGT Toscana Montenidoli rose nastao u cijelosti iz sorte Canaiuolo i dobiven uglavnom tradicijskim standardnim postupcima da bi čovjek pomislio kako nije ništa posebno. Osim što je 100% Canaiuolo. Osim što je Montenidoli. Osim što je nekim poznavateljima jedan od najboljih rose vina svijeta 🙂

Meni miriši kao Il Templare u rose varijanti 🙂 Toliko je specifično fosilan i toliko jak taj terroir da se i sorta kao što je Canaiuolo u prvi tren čini nevažnom.

Canaiuolo (ili Canaiolo) je međutim, daleko od nevažnog.

Morbido e sapido aperitivo, che accompagna pasti e piatti leggeri 🙂 …uz malo mozzarele u sirutki i s kojom kapi maslinova ulja vino je bilo i bijelo i crno i pjenušavo.

Moj pas dolazi da mu držim kost dok je žvaće. Po prvi put sam ljut na psa koji me smeta dok ja glođem svoju „kost“. Ipak popuštam jer nisam dovoljno pažnje posvetio Nori danas… dok ona uživa u svojoj prešanoj tetivi ja se iznova divim svakom novom gutljaju. Strukturu i sklad suvišno je i spominjati. Jedna od onih koje nastaju u vinogradu visoke starosti… aperitiv koji te progoni cijelom večerom.

Teško mogu zamisliti idealniji rose, ali za svaki slučaj bilježim „minus“ 5 jer možda negdje postoji nešto što može ili će moći parirati ovom cjelovitom pinky savršenstvu.

Cijena: 28,98 kn (srpanj 2012.) http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=352072

Držao sam u rukama komade papira koji su koštali skuplje od ove butelje. Unatoč tome, Gregurek mi nije nepoznato ime, kao niti položaj Goldberg Baranjskih Kneževih vinograda, a koji je istaknut na grbu.

Prvi interesantan indikator (i ne samo za Tzukija :-)) je nizak alkohol (12,4%) za današnja crna vina koja dolaze iz Baranje i to iz vrlo tople godine…

Butelju sam dobio kao osobnu preporuku vrijednosti za novac i nije razočarala. Ribizl i borovnice na nosu, vrlo mladenačka voćnost koja nije pretjerana i jedna intrigantna eterična nota daju naslutiti kako će ispijanje ovog vina biti nepretenciozan užitak.

Vrlo pitak zalogaj, tijelo je tu, vinozne kiseline također, minimalan slador u suhom crnjaku… crveni ribizl i borovnice i u okusu, vrlo „voćni“ stisak tanina. Naravno, još je toliko primarno. Mladunče 🙂 Vjerojatno mladi nasadi, međutim osobno mi je draže da je malo „zeleno“ nego da je pretjerano džemasto.

Stvarno, potencijalni bestseller. Nadmašuje većinu osobito uvoznih crnjaka onime što nudi za cijenu. I to dosta uvjerljivo.

Cijena: 29,98 kn (srpanj 2012.)

Doista, Kiridžijin Plavac iz 2007. već je neko vrijeme moj odabir Plavca do 30 pa i do 40 kuna i vrijeme je bilo da ga neko vino skine s te best buy pozicije. A to vino je… Kiridžijin Plavac 2008. 🙂

Sušeno voće, malo suhe smokve i začina i ponešto drva u početku, ali najviše od svega miriši „na Plavac“, ali na pošteno domaće vino bez mana ambiciozne kućne radinosti.

U ustima puno iznad očekivanja u smislu punoće i u smislu „puno iznad“ 😀 Završetak je također trajniji od najoptimističnijih nadanja. Tanini su sitni i skoro slatki te neumoljivo čvrsti kakvi u ovom slučaju i trebaju biti što se mene tiče, u skladnom su balansu sa suhoćom i prirodnim kiselinama.

Za ovaj cjenovni razred nevjerojatno dobra struktura s voćnim aromatskim profilom, trpka kupina, zrela višnja i šljiva. Ovako školovano i plemenito vino donedavno nije bilo za očekivati u ovom cjenovnom razredu. Svaka čast Kiridžiji.

Cijena: cca 9-10 EUR (srpanj 2012.)

Mislio sam da je ovo jedna od najboljih vrijednosti za 20ak eura na svjetskom tržištu. Onda sam čuo da je plaćeno niti 9 EUR.

Predrasude se poigravaju. Vino spumante di qualita 🙂 …di uve Pinot Nero. Nakon što sam posvetio trenutak ovom vinu doživio sam zaključak kako ne treba slijepo forsirati trendovski cijenjene vinogradarske i podrumarske tehnike ili jednako trendovsko odsustvo istih da bi se dobio fenomenalno vino. Radije bi se posvetio razumijevanju koji je postupak najbolji da oživim svoju viziju uz sve zadane prednosti i ograničenja.

Perlanje je zadnje što me zanima u ovoj proširenoj flûti koju sam odabrao. Mandarine, dunje i voćne egzote već na nosu su sofisticirane, a krušne arome na kvasce delikatno prisutne. Tako jednostavno, ali niti slučajno „jednodimenzionalno“ 🙂 Dubina i jasan fokus ono su što čini razliku već na nosu.

Srk, žvak, gut!?! Wow! Zavodljiva dunja u lingering finišu traje dok ne shvatiš kako cuclaš surovu mineralnu komponentu. Naprosto razvratno dobro. Struktura? Ne znam je li harmoničan sklad ili divlja razuzdanost prikladniji pridjev, ali kako samo pristaje uz marinirane inćune…

Charmat metoda… volio bi upasti u to kazanče 😉 Blistavo! Probao sam šampanjce manje impresivne od ovog spumante-a. Pokazalo se da osobito ljubim Blanc de Noir konkretno iz Aube, možda zbog univerzalne pristupačnosti, možda zbog odvaljenog karaktera vina, ali moram se zaustaviti jer ovo vino nema skoro nikakvih podudarnosti s tom temom. Okej dakle, novi sindrom – introspektivno preispitivanje uzrokovano mizernim spumanteom 😉 Dijagnoza kroničnog alkosa neizbježna 😛

Nakon svega opet ne znam gdje bi uklopio ovo vino, ono je platinasta plavuša idealnih proporcija i koja je unatoč svim predrasudama atomska fizičarka Nobelovka.